admin

Kako se često u izmjeničnoj molitvi kršćana čuju riječi preporuke: moli se za mene. Takvih preporuka bilo je na poseban način mnogo izrečeno kad su brojni hodočasnici u grad Rim ponijeli sa sobom mnoge i mnoge preporuke i brige onih, koji nisu mogli ići, koji su ih srcem pratili na njihovu putu.

Moliti se za druge, moliti se međusobno, iskren je izraz kršćanske ljubavi i vjernosti.

U današnjem Evanđelju nalazimo jedan primjer prve i najotvorenije molitve za druge. Isus sam, u predvečerje svoje muke i smrti moli za svoje! U tu su molitvu u prvom redu uključeni apostoli, učenici, s kojima je Isus dijelio dobro i zlo zemaljskog života. Svaki su dan bili skupa. Približio se čas, kad Isus neće više biti s njima. Isus, siguran u jedinstvo koje dijeli s Ocem, preporuča svoje ljubavi Oca. To je molitva kojom bi Krist htio zaodjenuti u ljubav Očevu sve koje mu je Otac dao.

No, u toj molitvi šire se dimenzije njegove ljubavi. I mi smo uključeni u tu molitvu. O moli i za one koi će na riječ apostola povjerovati u Njega, i u onoga koji je Krista poslao. I mi danas, već smo nošeni srcem Kristovim. On misli na nas danas, na naše tjeskobe i brige, na naše žalosti i patnje.

Ne bojmo se! Krist ih pozna. I to aktivno,  angažirano pozna. Pozna ih tako da su mu bliske. Moli se za nas. Moliti se u Kristovom smislu, to ne znači pasivno čekati razvoj događaja, nego angažirati se cijelim bićem oko ostvarenja volje Božje. Kad se Krist moli, onda ga dosljednost njegove molitve dovodi do dokaza bezgranične ljubavi, do raspeća i križa.

Radujmo se, jer smo uključeni u spasiteljsku molitvu Kristovu! Molimo se uvijek po duhu i srcu Kristovu, ne bojeći se uložiti u to svoj život i nastojanje!

Koliko puta čovjek se u životu osjeća bespomoćan, sam! Pokušavamo kao vjernici u takvim situacijama naći odgovor u poruci vjere. Nije niti to uvijek lako! Jer sadržaji vjere i utjeha što nam ju vjera pruža nevidljivi su za naše tjelesne oči; nisu dohvatljivi za naša osjetila niti ih je moguće registrirati kako mi to registriramo naša ljudska iskustva. Zato je teško biti i vjernik!

U svemu tome, mi mislimo da su apostoli bili u daleko lakšoj situaciji, budući da su smjeli gledati, vidjeti kraj sebe snagu i utjehu u osobi Isusa Krista. Ipak govoreći rječnikom našeg ljudskog iskustva daleko je dublje trebalo biti njihovo razočaranje kad ono što su gledali i uživali odjednom iščezava ispred njihovih očiju!

A ipak: i tu bi apostoli htjeli biti naši učitelji, naši pomoćnici. Oni su prebrodili taj prijelaz od gledanja na vjerovanje. Kao vjernici u poduhovsko vrijeme svog života bili su čvrsto vezani s Kristom i sigurni u njegovu prisutnost u svojoj Crkvi.

Oni nam i danas u porukama liturgijskih čitanja poručuju da se ne bojimo, da ih slijedimo, da ustrajemo u vjeri, jer nismo ostali sirote:

– s nama je   D u h   I s t i n e . On bi htio u nama sačuvati i hraniti sigurnost da je Bog Ljubav i da je tom svojom ljubavlju u srcima našim prisutan i živ. Teško ga je vidjeti. I zato ga ovaj svijet koji tako često vjeruje i priznaje samo ono što se vidi, samo ono čemu se može pljeskati, samo ono senzacionalno, samo ono što svojom karijerom nameće svoju prisutnost – taj svijet Duha Istine, Duha dubine i Ljubavi, Duha ustrajnosti i poniznosti ne može vidjeti niti priznati. A ipak – tim Duhom obogaćeni Krist nam onda nudi i sebe samog, svoju prisutnost, svoju Ljubav! Nismo ostali sirote! Važno je samo gledati svijet Kristovim očima i činiti ono što on zapovijeda!

Krist ne obećaje na zemlji ovdje u ovim okolnostima, u ovom životu neko potpuno blaženstvo i sreću. Punina života gradi se na ovom životu, ali živi se u punom zajedništvu s Bogom u Isusu Kristu. Zato nas današnje Evanđelje poziva na savršeni čin vjere u Isusa Krista. Svatko bi doduše htio tu sreću i život doživjeti već sada. „Pokaži nam Oca, i dosta nam je!“ Taj usklik apostola Filipa potpuno odgovara i našim željama. Mi bismo već sada, danas htjeli osjetiti potpunu sreću. Htjeli bismo danas biti zdravi, danas bismo htjeli da nam je ispravljena nepravda, da je kažnjen krivac, da se ostvario naš plan, da su dotučeni naši neprijatelji, da se poboljšalo naše materijalno stanje… i mnogo drugog.

Za takve želje uvijek am je srce puno molitava. Isus i takve želje prima. Dokaz za to su i mnoga njegova čudesa ozdravljenja i blaženstvom ispunjeni susreti. Ipak Isus želi da vjerom dosegnemo onu pravu, punu i nenarušenu sreću koja se može ostvariti samo u Božjim okvirima i planovima. Nemoguće je u uvjetima našeg sadašnjeg bića primiti blaženstvo kao dar, a da to u isto vrijeme ostani i plod slobodnog izbora i opredjeljenja.

Put do toga blaženstva ispunjen je borbom i nastojanjima. Nas kršćane taj put bitno veže uz Isusa Krista. On nam se predstavlja kao Put, Istina i Život. Kao takav stoji pred nama. On je ponuda. On ne pozna nasilja. Svojim uskrsnućem svjedoči da je jedino taj put garancija sreće novoga života. Da, jedino takav život kao što ga je on provodio vodi u Božji život. Zato nas poziva da mu povjerujemo.

U Kristovoj viziji života u Božjim stanovima ima mnogo mjesta. Krist nam je pripravio mjesta. Hodajući u svjetlu Krista koji je naš Put, Istina i Život, sigurno ćemo prispjeti do onog života i blaženstva što svako ljudsko biće u svojoj biti želi i što ga nitko od nas u skučenim uvjetima ovoga života ne može sebi niti drugima zagarantirati.