Duhovnost

Ušli smo u vrijeme došašća, stoga evo nekoliko osnovnih informacija i zanimljivosti o ovom razdoblju crkvene godine

1. Koji je smisao došašća? Evo što nam kažu Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru:

Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena.

Došašće tako dijelimo na dva razdoblja:

Od prve nedjelje došašća do 16. prosinca naglasak je na eshatološkom vidu, iščekivanju drugog Kristova dolaska.

Od 17. do 24. prosinca naglasak je na pripravi za svetkovinu Božića.

S oba ova gledišta vrijeme došašća predstavlja razdoblje odanog i radosnog iščekivanja!

2. Prvo svjedočanstvo o došašću kao posebnom vremenu donosi nam biskup Perpetuus iz Toursa (+430.) koji je od 11. studenog do Božića zahtijevao trokratni tjedni post.

3. Gelazijev sakramentar koji se tradicionalno pripisuje sv. papi Gelaziju (+496.), spominje pet nedjelja došašća, a papa Grgur VII. (+ 1095.) smanjio je broj nedjelja s pet na četiri.

4. Već u 9. stoljeću prva nedjelja došašća proglašena je početkom crkvene godine.

5. Iako je ljubičastom bojom povezan s pokorničkim korizmenim vremenom, došašće ipak nije pokorničko razdoblje crkvene godine!

To nam kaže i Zakonik kanonskog prava:

Kan. 1250 – Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.

6. Treća nedjelja došašća od davnine se naziva i „Dominica gaudete”, “nedjelja Radujte se“, prema riječima Ulazne pjesme iz Pavlove Poslanice Filipljanima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu! (Fil 4, 4-5). Na ovu nedjelju u liturgiji se može koristiti i ružičasta boja.

7. Kako treba biti uređena crkva u vremenu došašća? Odgovor pronalazimo u Općoj uredbi Rimskog misala:

305. U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.

 Isto vrijedi i za liturgijska glazbala!

313. U vrijeme došašća neka se orgulje i druga glazbala koriste u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.

Dakle, sve umjereno!

8. Običaj izrade adventskog vijenca proširio se tijekom 19. stoljeća u njemačkim evangeličkim obiteljima. Običaj su vrlo brzo preuzeli bavarski katolici, a potom i ostatak zapadnog kršćanskog svijeta.

9. Zornice ili rorate su pučke omiljele rane mise, a svoj početak imaju još u srednjem vijeku. One simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i na Isusov konačni dolazak na kraju vremena. Na zornicama se pjevaju i prekrasne hrvatske adventske pjesme koje imaju marijansko obilježje. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđel Gabrijel”, “Visom leteć “, „Klikujte sada zanosno“… Pjesme izražavaju radost zbog skore proslave Kristova rođenja i potiču na pripravu za ovu veliku svetkovinu. U njima na osobit način dolazi do izražaja štovanje i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Zornicom se naziva i božićna misa u ranu zoru. Latinski naziv “rorate” dolazi od riječi ulazne misne pjesme: „Rorate coeli desuper…”  – “Rosite nebesa odozgor i oblaci neka dažde pravednika”. To je ujedno i ulazna pjesma četvrte nedjelje došašća!

10. U vrijeme došašća često se čuje usklik: »Maranatha! Ova aramejska riječ zapravo je bio uobičajeni pozdrav i zaziv prvih kršćana, a nalazimo ga na kraju Pavlove Poslanice Korinćanima. Zanimljivo, njegovo je značenje dvostruko. Tako “maranâ-thâ” prevodimo riječima “Dođi, Gospodine”, dok “maran-‘athâ” znači “Gospodin je došao”.

Piše: Miodrag Vojvodić

izvor: Bitno.net

U poslednje vreme, teme koje nas sve više zaokupljaju su pandemija i politika. I svi se, hteli to ili ne, sve više bavimo time, pa mi takođe izgleda da zbog toga trpe neki drugi aspekti našeg života. Prosto se uplašim kada primetim da nam je važnije da pričamo o problemima nego da tražimo puteve njihovog razrešenja. Ili bar vlastitog doprinosa u olakšavanju situacije u kojoj se nalazimo. I kada tu dodamo strah od neizvesnosti i pregršt medijskih informacija, ne uvek dobronamernih i istinitih, primetićemo da takvo ponašanje i stanje ima i imaće dugotrajnije posledice na naš duševni i duhovni život.

Možda bi trebalo zastati i smireno pogledati na uzroke meteža i krizu u kojoj se nalazimo. Možda bi kao hrišćani i ljudi dobre volje trebalo da drugačije pogledamo na sadašnju situaciju pandemije, straha, krize  i promena sveta. Možda treba razmišljati i o materijalnim i o duhovnim uzrocima, ali i pomoći.

Čoveštvo ili ljudska priroda Isusa Hrista najviše je izraženo u tekstovima Muke. Tu ga vidimo kao čoveka koji je izložen svim mukama i tegobama koje prate i danas sve one koji se trude da svoj život prožive pravedno i čestito, i nalaze se pred teškim i neizbežnim životnim odlukama. U većini slučajeva, a zbog svoje otvorenosti, takav čovek umesto na podršku uglavnom nailazi na prezir i neprijateljstvo. I nije mu uvek jasno zašto. Možemo li zamisliti kako se Isus osećao kada su ga izdali najbliži učenici? Narod koji ga je sledio okrenuo mu je leđa. Možda mu je zapravo u momentima najveće napuštenosti i odbačenosti bila potrebna ljudska blizina. Napušten od svih, pa čak i od Boga, kako mu se činilo, on proživljava teskobu osuđenika na smrt. Ima li većeg bola i muke? I On oseća otpor prema takvoj sudbini. Možda bi i odustao, i zato moli da ga ako je moguće mimoiđe taj kalež sopstvene žrtve. I bori se unutar sebe. Tek nakon unutrašnje borbe nalazi smisao svog trpljenja. Lomi svoj otpor i dolazi do predavanja. Biva oslobođen od sebe. Ta unutrašnja drama koja počinje odbijanjem, završava se prihvatanjem vlastite sudbine. Oče! Ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude (lk 22, 42).

A ko su ljudi u Isusovom okruženju? Jedna grupa su sigurno njegovi najverniji prijatelji, doduše malobrojni i površnim ljudskim okom gledano, usuđujem se da kažem, nevažni. Interesantno i možda neobično je da među njima nema njegovih najbližih učenika. Oni su se razbežali. Neki su ga zatajili i čak izdali. Pa ko su onda, osim njegove majke, njegovi bližnji? Zanimljivo je da su to neke žene. Čak bezimene. Jedna ga je uoči muke pomazala nardovom pomasti. Primetićemo da su tu i Josip iz Arimateje i Nikodem koji su se pobrinuli za njegov ukop a nisu se neposredno isticali za vreme njegovog javnog delovanja. No, u ključnom momentu pred svom javnošću jesu stali uz njega i tako dokazali svoju vernost i odanost, a i Ivan će ipak smoći snagu i doći pod krst i prisustvovati umiranju svoga Učitelja.

Nekako izgleda da Isusovi učenici kroz tri godine, koliko su bili uz njega, nisu od njega ništa naučili, pa mi se čini da je to upotpunjuje njegov neuspeh i bol. Primetimo i mnoštvo ljudi oko Isusa. Prvo ga prihvataju  kao kralja, dive mu se  i kliču, da bi malo kasnije, doduše po nagovoru, ali ipak, urlali: „Raspni ga!“

Zar nas ne zbunjuje sve ovo? Kako očuvati unutrašnji mir i očuvati pouzdanje? Pogledajmo još jednom u Isusa. U sred tog bezličnog mnoštva, pored stvarnih i lažnih prijatelja i pored neprijatelja, On stoji uspravno i mirno, doduše sa unutrašnjim pitanjima i borbama, ali ipak nepokolebljivo.  On svedoči ono što bi čovek trebalo da bude. Istovremeno, kao osoba predstavlja osudu raznih oblika otuđenog čoveka.  Njegova muka je porođajna muka rađanja novog čoveka, koji se može roditi samo kroz vernost svom unutrašnjem pozivu ljubavi, istini i slobodi. Novi čovek se rađa samo umiranjem starog, jer „ko hoće život svoj spasiti, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“. (Mt 16, 25)

Vera u neku vrstu života posle smrti, u pobedu pravde i istine zajednička je svim religijama ovog prostora, a u hrišćanstvu se ona temelji na stvarnom uskrsnuću Isusa iz Nazareta. To bi trebalo da bude putokaz i potvrda pobedničkog puta iz svih teških situacija.

Hvala ti Bože za ovaj svet, i daj nam snage da danas, sada i ovde u ovom času,

U veri i sledeći tvoga Sina, korak po korak krenemo putem istine do onih visina

Koje Ti si nam dao. Jer, dragi Bože, samo ti si oduvek znao

Šta to nas čeka, šta to je dobro, i za šta vredi trpeti muku I pritom čvrsto držati Tebe za ruku.

Marijana Ajzenkol

Počinje došašće! Evo kako ga učiniti još plodonosnijim

1. Donesite odluku da ćete se oduprijeti vlastitoj negativnosti

Kritizirajući, ismijavajući ili ponižavajući druge nećete pobjeći od vlastitih pogrešaka. S njima se prvo treba suočiti. Pogledajte prvo “gredu u svom oku”, a tek onda možete početi govoriti o “trnu u oku bližnjega”. Kada to shvatite oduprijet ćete se vlastitoj negativnosti.

2. Donesite odluku da ćete činiti dobro bez obzira na ismijavanje i poruge

Dobro koje činite može izazvati negativan odjek. Netko će reći da ste sebični, da time privlačite pažnju, da u tome gledate svoje skrivene interese, ali usprkos tome nikada ne odustajte od dobra koja činite drugima. Sve su to načini na koje se kuša vaša vjera. Jaki budite.

3. Donesite odluku da ćete prihvaćati druge kakvi jesu

Teško je mijenjati i samoga sebe, a kamoli tek druge. A koliko je ponekad stvari na drugima koje nas živciraju i smetaju nam. Prihvaćajte ih takve kakve jesu, jer drugih ljudi nema. Zavolite ih takve kakvi jesu. Štoviše, ako obratimo same sebe, već smo time mnogo učinili.

4. Donesite odluku da odbijanje nećete doživjeti kao poraz

Svi imamo svoje putove, svoje potrebe i želje, i uvijek će biti onih koji će nas odbijati i zatvarati nam put prema naprijed u ostvarivanju naših ciljeva. Ali na nama je da odlučimo krenuti naprijed usprkos zaprekama, problemima i protivljenjima. U križu se jačamo, u križu je spas.

5. Donesite odluku da ćete u teškim situacijama reći: „Budi volja tvoja“

U životu će uvijek biti lijepih, ali i teških trenutaka. Bit će dana kada se sve čini lijepo, i dana za koje biste voljeli da nisu ni svanuli. U svakom od njih naučite zahvaliti Bogu za ono lijepo, a u teškima recite: „Budi volja tvoja.“ Najbolja vaša odluka jest prepustiti se Božjoj volji.

Mario Žuvela | Bitno.net

Dobra je propovijed »davanje govora Riječi«

Glas Koncila – 30. kolovoza 2019.

Kako puno putujem, a nedjeljom se znam zateći izvan svoje župe, imam prilike sudjelovati na misnim slavljima u raznim župama. I doista se uvijek ugodno iznenadim kako su i male župe dobro organizirane. Imaju različitih aktivnosti, njeguje se lijepo tradicionalno pučko pjevanje, čitači, ministranti oko oltara, a po broju onih koji dolaze na misu čini se da se župljani rado okupljaju u svojim župama. Ove sam godine bio na odmoru s obitelji u jednom malom mjestu i s prijateljima komentirao gdje se oni nalaze i kakvo je tamo duhovno ozračje. I inače češće razmijenimo duhovne poruke kojih, Bogu hvala, danas ima puno i na našim katoličkim portalima i na društvenim mrežama pa si ih prenesemo. I sve nas to obogati i razveseli. Ove godine jedan mi je prijatelj poslao jednu molitvu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca posvećenu Majci Božjoj i napisao da bi možda svećenici trebali češće u propovijedima isticati pobudne misli i molitve, ili makar dobro protumačiti biblijska misna čitanja, a često se »sramote« propovijedanjem o egoizmu, našoj vjerničkoj nesavršenosti, mladima koji misle samo na materijalne stvari… I sebe sam više puta, u raznim župama, »ulovio« u takvom razmišljanju i pitanju: Je li baš tako teško pripremiti dobru propovijed kojom će nam se dati neki poticaj, u kojoj će – unatoč nesavršenim životima koje živimo – netko u nama vjernicima prepoznati i nešto dobro, valjano, pozitivno? Hoće li nas netko (pri)dići, pozvati da budemo (još) bolji, jer onih koji nas »tuku odozgo« u našem je društvu već ionako previše? I stalno nam ponavljaju da ne valjamo, da smo »balkanci«, pokvareni i manje vrijedni od ljudi iz drugih naroda. Zašto se nama vjernicima često prigovara da nismo savršeni, a trebali bismo biti sveti, a onda svećenici niti propovijed ne pripreme kako bi trebali, pa i oni ostaju »nesavršeni«? Ako se osvrnemo oko sebe, ako smo imalo bliski vjeri i duhovnosti, onda vidimo da ima toliko vrijednih izdavača (među kojima je i Glas Koncila), pa ima mnogo tekstova i možda bi dobro bilo da se i svećenike potakne da nam približe i tu literaturu, da nam ju analiziraju i stave u kontekst s biblijskim čitanjima, ali i u naš svakodnevni životni kontekst. Mislim da bi svima nama vjernicima to bilo drago i od koristi, jer se teško slušaju loše propovijedi u kojima se stalno prigovara našim nesavršenim životima. Znamo da moramo živjeti i svjedočiti vjeru, ali mislim da se ne bi trebalo stalno propovijedati negativno i prigovarati onima koji dolaze na misu i nastoje biti (barem donekle) dobri ljudi i vjernici.

Čitatelj, Zagreb

Objavljujemo Vaše pismo i nadamo se da će njegov sadržaj pročitati i oni svećenici koji možda premalo tumače Božju riječ, a previše moraliziraju u svojim propovijedima.

Homilija nije prigodan govor

O važnosti odnosa mise, evanđelja i homilije govorio je i papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji 7. veljače 2018., a izvještaj o tome mogli ste pročitati i u našem tjedniku. Svojim je riječima Papa još jednom pojasnio važnost evanđelja te dodao da se, »kako bi poslao svoju poruku, Krist (se) služi i riječju svećenika koji, nakon evanđelja, drži homiliju«, koju je »živo« preporučio Drugi vatikanski koncil u konstituciji »Sacrosanctum concilium« (br. 52) kao dio same liturgije, pri čemu je Franjo istaknuo da »homilija nije prigodan govor – nije ni kateheza poput ove moje – niti predavanje. Homilija je nešto drugo.« »Što je homilija?« upitao je Papa i dao odgovor da je ona »odgovor u onom razgovoru koji je već započeo između Gospodina i njegova naroda« (Apostolska pobudnica »Radost evanđelja«, br. 137), kako bi našao svoje ostvarenje u životu. »Autentično tumačenje evanđelja jest naš sveti život! Gospodnja riječ završava svoju trku tako što se utjelovi u nama, tako što se prevodi u djela, kako se dogodilo kod Marije i svetaca. Sjetite se što sam rekao prošli put, Gospodnja riječ ulazi na uši, dolazi u srce i ide u ruke, u dobra djela.

Tko drži homiliju, mora biti svjestan da ne čini nešto vlastito, nego da propovijeda dajući glas Isusu, propovijeda riječ Isusovu.

Propovijedati dajući glas Isusu

I homilija slijedi Gospodnju riječ i prolazi istim putom kako bi nam pomogla da Gospodnja riječ stigne do ruku, prolazeći kroz srce«, rekao je Papa citirajući još jednom svoju pobudnicu »Radost evanđelja« (br. 138) u kojoj navodi da liturgijski kontekst »zahtijeva da se propovijed usmjeri u zajednicu, ali i propovjednika prema zajedništvu s Kristom u euharistiji koja može preobraziti život.« »Tko drži homiliju, mora dobro izvršiti svoju zadaću – onaj koji propovijeda, svećenik ili đakon ili biskup – pružajući pravo služenje svima koji sudjeluju na misi, ali i oni koji ju slušaju moraju izvršiti svoje. Prije svega poklanjajući potrebnu pozornost, zauzimajući ispravno nutarnje raspoloženje, bez prethodnih očekivanja, znajući da svaki propovjednik ima kvalitete i ograničenja. Ako ponekad i postoji razlog za dosađivanje zbog preduge homilije ili homilije koja nije dobro usredotočena ili koja nije razumljiva, ponekad zaprjeku predstavlja predrasuda. Tko drži homiliju, mora biti svjestan da ne čini nešto vlastito, nego da propovijeda dajući glas Isusu, propovijeda riječ Isusovu.

Neka homilija bude kratka

Homilija mora biti dobro pripremljena, mora biti kratka, kratka!«, rekao je Papa dodajući da neki vjernici pod propovijedi zaspe, razgovaraju ili iziđu iz crkve, te još jednom potaknuo: »Stoga, molim vas, neka homilija bude kratka, ali neka bude i dobro pripremljena. A kako se priprema homilija, dragi svećenici, đakoni, biskupi? Kako se priprema? Molitvom, proučavanjem Božje riječi iz koje se izvlači jasna i kratka sinteza. Molim vas, ne smije trajati dulje od deset minuta.«