10 zanimljivosti o došašću koje morate znati
Ušli smo u vrijeme došašća, stoga evo nekoliko osnovnih informacija i zanimljivosti o ovom razdoblju crkvene godine
1. Koji je smisao došašća? Evo što nam kažu Opća načela o liturgijskoj godini i o kalendaru:
Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojima se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovoga spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena.
Došašće tako dijelimo na dva razdoblja:
Od prve nedjelje došašća do 16. prosinca naglasak je na eshatološkom vidu, iščekivanju drugog Kristova dolaska.
Od 17. do 24. prosinca naglasak je na pripravi za svetkovinu Božića.
S oba ova gledišta vrijeme došašća predstavlja razdoblje odanog i radosnog iščekivanja!
2. Prvo svjedočanstvo o došašću kao posebnom vremenu donosi nam biskup Perpetuus iz Toursa (+430.) koji je od 11. studenog do Božića zahtijevao trokratni tjedni post.
3. Gelazijev sakramentar koji se tradicionalno pripisuje sv. papi Gelaziju (+496.), spominje pet nedjelja došašća, a papa Grgur VII. (+ 1095.) smanjio je broj nedjelja s pet na četiri.
4. Već u 9. stoljeću prva nedjelja došašća proglašena je početkom crkvene godine.
5. Iako je ljubičastom bojom povezan s pokorničkim korizmenim vremenom, došašće ipak nije pokorničko razdoblje crkvene godine!
To nam kaže i Zakonik kanonskog prava:
Kan. 1250 – Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.
6. Treća nedjelja došašća od davnine se naziva i „Dominica gaudete”, “nedjelja Radujte se“, prema riječima Ulazne pjesme iz Pavlove Poslanice Filipljanima: „Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Gospodin je blizu! (Fil 4, 4-5). Na ovu nedjelju u liturgiji se može koristiti i ružičasta boja.
7. Kako treba biti uređena crkva u vremenu došašća? Odgovor pronalazimo u Općoj uredbi Rimskog misala:
305. U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.
Isto vrijedi i za liturgijska glazbala!
313. U vrijeme došašća neka se orgulje i druga glazbala koriste u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.
Dakle, sve umjereno!
8. Običaj izrade adventskog vijenca proširio se tijekom 19. stoljeća u njemačkim evangeličkim obiteljima. Običaj su vrlo brzo preuzeli bavarski katolici, a potom i ostatak zapadnog kršćanskog svijeta.
9. Zornice ili rorate su pučke omiljele rane mise, a svoj početak imaju još u srednjem vijeku. One simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i na Isusov konačni dolazak na kraju vremena. Na zornicama se pjevaju i prekrasne hrvatske adventske pjesme koje imaju marijansko obilježje. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđel Gabrijel”, “Visom leteć “, „Klikujte sada zanosno“… Pjesme izražavaju radost zbog skore proslave Kristova rođenja i potiču na pripravu za ovu veliku svetkovinu. U njima na osobit način dolazi do izražaja štovanje i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Zornicom se naziva i božićna misa u ranu zoru. Latinski naziv “rorate” dolazi od riječi ulazne misne pjesme: „Rorate coeli desuper…” – “Rosite nebesa odozgor i oblaci neka dažde pravednika”. To je ujedno i ulazna pjesma četvrte nedjelje došašća!
10. U vrijeme došašća često se čuje usklik: »Maranatha! Ova aramejska riječ zapravo je bio uobičajeni pozdrav i zaziv prvih kršćana, a nalazimo ga na kraju Pavlove Poslanice Korinćanima. Zanimljivo, njegovo je značenje dvostruko. Tako “maranâ-thâ” prevodimo riječima “Dođi, Gospodine”, dok “maran-‘athâ” znači “Gospodin je došao”.
Piše: Miodrag Vojvodić
izvor: Bitno.net
Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene… (LK 22, 42)
U poslednje vreme, teme koje nas sve više zaokupljaju su pandemija i politika. I svi se, hteli to ili ne, sve više bavimo time, pa mi takođe izgleda da zbog toga trpe neki drugi aspekti našeg života. Prosto se uplašim kada primetim da nam je važnije da pričamo o problemima nego da tražimo puteve njihovog razrešenja. Ili bar vlastitog doprinosa u olakšavanju situacije u kojoj se nalazimo. I kada tu dodamo strah od neizvesnosti i pregršt medijskih informacija, ne uvek dobronamernih i istinitih, primetićemo da takvo ponašanje i stanje ima i imaće dugotrajnije posledice na naš duševni i duhovni život.
Možda bi trebalo zastati i smireno pogledati na uzroke meteža i krizu u kojoj se nalazimo. Možda bi kao hrišćani i ljudi dobre volje trebalo da drugačije pogledamo na sadašnju situaciju pandemije, straha, krize i promena sveta. Možda treba razmišljati i o materijalnim i o duhovnim uzrocima, ali i pomoći.
Čoveštvo ili ljudska priroda Isusa Hrista najviše je izraženo u tekstovima Muke. Tu ga vidimo kao čoveka koji je izložen svim mukama i tegobama koje prate i danas sve one koji se trude da svoj život prožive pravedno i čestito, i nalaze se pred teškim i neizbežnim životnim odlukama. U većini slučajeva, a zbog svoje otvorenosti, takav čovek umesto na podršku uglavnom nailazi na prezir i neprijateljstvo. I nije mu uvek jasno zašto. Možemo li zamisliti kako se Isus osećao kada su ga izdali najbliži učenici? Narod koji ga je sledio okrenuo mu je leđa. Možda mu je zapravo u momentima najveće napuštenosti i odbačenosti bila potrebna ljudska blizina. Napušten od svih, pa čak i od Boga, kako mu se činilo, on proživljava teskobu osuđenika na smrt. Ima li većeg bola i muke? I On oseća otpor prema takvoj sudbini. Možda bi i odustao, i zato moli da ga ako je moguće mimoiđe taj kalež sopstvene žrtve. I bori se unutar sebe. Tek nakon unutrašnje borbe nalazi smisao svog trpljenja. Lomi svoj otpor i dolazi do predavanja. Biva oslobođen od sebe. Ta unutrašnja drama koja počinje odbijanjem, završava se prihvatanjem vlastite sudbine. Oče! Ako hoćeš otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude (lk 22, 42).
A ko su ljudi u Isusovom okruženju? Jedna grupa su sigurno njegovi najverniji prijatelji, doduše malobrojni i površnim ljudskim okom gledano, usuđujem se da kažem, nevažni. Interesantno i možda neobično je da među njima nema njegovih najbližih učenika. Oni su se razbežali. Neki su ga zatajili i čak izdali. Pa ko su onda, osim njegove majke, njegovi bližnji? Zanimljivo je da su to neke žene. Čak bezimene. Jedna ga je uoči muke pomazala nardovom pomasti. Primetićemo da su tu i Josip iz Arimateje i Nikodem koji su se pobrinuli za njegov ukop a nisu se neposredno isticali za vreme njegovog javnog delovanja. No, u ključnom momentu pred svom javnošću jesu stali uz njega i tako dokazali svoju vernost i odanost, a i Ivan će ipak smoći snagu i doći pod krst i prisustvovati umiranju svoga Učitelja.
Nekako izgleda da Isusovi učenici kroz tri godine, koliko su bili uz njega, nisu od njega ništa naučili, pa mi se čini da je to upotpunjuje njegov neuspeh i bol. Primetimo i mnoštvo ljudi oko Isusa. Prvo ga prihvataju kao kralja, dive mu se i kliču, da bi malo kasnije, doduše po nagovoru, ali ipak, urlali: „Raspni ga!“
Zar nas ne zbunjuje sve ovo? Kako očuvati unutrašnji mir i očuvati pouzdanje? Pogledajmo još jednom u Isusa. U sred tog bezličnog mnoštva, pored stvarnih i lažnih prijatelja i pored neprijatelja, On stoji uspravno i mirno, doduše sa unutrašnjim pitanjima i borbama, ali ipak nepokolebljivo. On svedoči ono što bi čovek trebalo da bude. Istovremeno, kao osoba predstavlja osudu raznih oblika otuđenog čoveka. Njegova muka je porođajna muka rađanja novog čoveka, koji se može roditi samo kroz vernost svom unutrašnjem pozivu ljubavi, istini i slobodi. Novi čovek se rađa samo umiranjem starog, jer „ko hoće život svoj spasiti, izgubiće ga, a ko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“. (Mt 16, 25)
Vera u neku vrstu života posle smrti, u pobedu pravde i istine zajednička je svim religijama ovog prostora, a u hrišćanstvu se ona temelji na stvarnom uskrsnuću Isusa iz Nazareta. To bi trebalo da bude putokaz i potvrda pobedničkog puta iz svih teških situacija.
Hvala ti Bože za ovaj svet, i daj nam snage da danas, sada i ovde u ovom času,
U veri i sledeći tvoga Sina, korak po korak krenemo putem istine do onih visina
Koje Ti si nam dao. Jer, dragi Bože, samo ti si oduvek znao
Šta to nas čeka, šta to je dobro, i za šta vredi trpeti muku I pritom čvrsto držati Tebe za ruku.
Marijana Ajzenkol
PET ODLUKA ZA DOŠAŠĆE
Počinje došašće! Evo kako ga učiniti još plodonosnijim
1. Donesite odluku da ćete se oduprijeti vlastitoj negativnosti
Kritizirajući, ismijavajući ili ponižavajući druge nećete pobjeći od vlastitih pogrešaka. S njima se prvo treba suočiti. Pogledajte prvo “gredu u svom oku”, a tek onda možete početi govoriti o “trnu u oku bližnjega”. Kada to shvatite oduprijet ćete se vlastitoj negativnosti.
2. Donesite odluku da ćete činiti dobro bez obzira na ismijavanje i poruge
Dobro koje činite može izazvati negativan odjek. Netko će reći da ste sebični, da time privlačite pažnju, da u tome gledate svoje skrivene interese, ali usprkos tome nikada ne odustajte od dobra koja činite drugima. Sve su to načini na koje se kuša vaša vjera. Jaki budite.
3. Donesite odluku da ćete prihvaćati druge kakvi jesu
Teško je mijenjati i samoga sebe, a kamoli tek druge. A koliko je ponekad stvari na drugima koje nas živciraju i smetaju nam. Prihvaćajte ih takve kakve jesu, jer drugih ljudi nema. Zavolite ih takve kakvi jesu. Štoviše, ako obratimo same sebe, već smo time mnogo učinili.
4. Donesite odluku da odbijanje nećete doživjeti kao poraz
Svi imamo svoje putove, svoje potrebe i želje, i uvijek će biti onih koji će nas odbijati i zatvarati nam put prema naprijed u ostvarivanju naših ciljeva. Ali na nama je da odlučimo krenuti naprijed usprkos zaprekama, problemima i protivljenjima. U križu se jačamo, u križu je spas.
5. Donesite odluku da ćete u teškim situacijama reći: „Budi volja tvoja“
U životu će uvijek biti lijepih, ali i teških trenutaka. Bit će dana kada se sve čini lijepo, i dana za koje biste voljeli da nisu ni svanuli. U svakom od njih naučite zahvaliti Bogu za ono lijepo, a u teškima recite: „Budi volja tvoja.“ Najbolja vaša odluka jest prepustiti se Božjoj volji.
Mario Žuvela | Bitno.net
TREBAJU LI SVEĆENICI TOLIKO PROZIVATI VJERNIKE?
Dobra je propovijed »davanje govora Riječi«
Glas Koncila – 30. kolovoza 2019.
Kako puno putujem, a nedjeljom se znam zateći izvan svoje župe, imam prilike sudjelovati na misnim slavljima u raznim župama. I doista se uvijek ugodno iznenadim kako su i male župe dobro organizirane. Imaju različitih aktivnosti, njeguje se lijepo tradicionalno pučko pjevanje, čitači, ministranti oko oltara, a po broju onih koji dolaze na misu čini se da se župljani rado okupljaju u svojim župama. Ove sam godine bio na odmoru s obitelji u jednom malom mjestu i s prijateljima komentirao gdje se oni nalaze i kakvo je tamo duhovno ozračje. I inače češće razmijenimo duhovne poruke kojih, Bogu hvala, danas ima puno i na našim katoličkim portalima i na društvenim mrežama pa si ih prenesemo. I sve nas to obogati i razveseli. Ove godine jedan mi je prijatelj poslao jednu molitvu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca posvećenu Majci Božjoj i napisao da bi možda svećenici trebali češće u propovijedima isticati pobudne misli i molitve, ili makar dobro protumačiti biblijska misna čitanja, a često se »sramote« propovijedanjem o egoizmu, našoj vjerničkoj nesavršenosti, mladima koji misle samo na materijalne stvari… I sebe sam više puta, u raznim župama, »ulovio« u takvom razmišljanju i pitanju: Je li baš tako teško pripremiti dobru propovijed kojom će nam se dati neki poticaj, u kojoj će – unatoč nesavršenim životima koje živimo – netko u nama vjernicima prepoznati i nešto dobro, valjano, pozitivno? Hoće li nas netko (pri)dići, pozvati da budemo (još) bolji, jer onih koji nas »tuku odozgo« u našem je društvu već ionako previše? I stalno nam ponavljaju da ne valjamo, da smo »balkanci«, pokvareni i manje vrijedni od ljudi iz drugih naroda. Zašto se nama vjernicima često prigovara da nismo savršeni, a trebali bismo biti sveti, a onda svećenici niti propovijed ne pripreme kako bi trebali, pa i oni ostaju »nesavršeni«? Ako se osvrnemo oko sebe, ako smo imalo bliski vjeri i duhovnosti, onda vidimo da ima toliko vrijednih izdavača (među kojima je i Glas Koncila), pa ima mnogo tekstova i možda bi dobro bilo da se i svećenike potakne da nam približe i tu literaturu, da nam ju analiziraju i stave u kontekst s biblijskim čitanjima, ali i u naš svakodnevni životni kontekst. Mislim da bi svima nama vjernicima to bilo drago i od koristi, jer se teško slušaju loše propovijedi u kojima se stalno prigovara našim nesavršenim životima. Znamo da moramo živjeti i svjedočiti vjeru, ali mislim da se ne bi trebalo stalno propovijedati negativno i prigovarati onima koji dolaze na misu i nastoje biti (barem donekle) dobri ljudi i vjernici.
Čitatelj, Zagreb
Objavljujemo Vaše pismo i nadamo se da će njegov sadržaj pročitati i oni svećenici koji možda premalo tumače Božju riječ, a previše moraliziraju u svojim propovijedima.
Homilija nije prigodan govor
O važnosti odnosa mise, evanđelja i homilije govorio je i papa Franjo u katehezi na općoj audijenciji 7. veljače 2018., a izvještaj o tome mogli ste pročitati i u našem tjedniku. Svojim je riječima Papa još jednom pojasnio važnost evanđelja te dodao da se, »kako bi poslao svoju poruku, Krist (se) služi i riječju svećenika koji, nakon evanđelja, drži homiliju«, koju je »živo« preporučio Drugi vatikanski koncil u konstituciji »Sacrosanctum concilium« (br. 52) kao dio same liturgije, pri čemu je Franjo istaknuo da »homilija nije prigodan govor – nije ni kateheza poput ove moje – niti predavanje. Homilija je nešto drugo.« »Što je homilija?« upitao je Papa i dao odgovor da je ona »odgovor u onom razgovoru koji je već započeo između Gospodina i njegova naroda« (Apostolska pobudnica »Radost evanđelja«, br. 137), kako bi našao svoje ostvarenje u životu. »Autentično tumačenje evanđelja jest naš sveti život! Gospodnja riječ završava svoju trku tako što se utjelovi u nama, tako što se prevodi u djela, kako se dogodilo kod Marije i svetaca. Sjetite se što sam rekao prošli put, Gospodnja riječ ulazi na uši, dolazi u srce i ide u ruke, u dobra djela.
Tko drži homiliju, mora biti svjestan da ne čini nešto vlastito, nego da propovijeda dajući glas Isusu, propovijeda riječ Isusovu.
Propovijedati dajući glas Isusu
I homilija slijedi Gospodnju riječ i prolazi istim putom kako bi nam pomogla da Gospodnja riječ stigne do ruku, prolazeći kroz srce«, rekao je Papa citirajući još jednom svoju pobudnicu »Radost evanđelja« (br. 138) u kojoj navodi da liturgijski kontekst »zahtijeva da se propovijed usmjeri u zajednicu, ali i propovjednika prema zajedništvu s Kristom u euharistiji koja može preobraziti život.« »Tko drži homiliju, mora dobro izvršiti svoju zadaću – onaj koji propovijeda, svećenik ili đakon ili biskup – pružajući pravo služenje svima koji sudjeluju na misi, ali i oni koji ju slušaju moraju izvršiti svoje. Prije svega poklanjajući potrebnu pozornost, zauzimajući ispravno nutarnje raspoloženje, bez prethodnih očekivanja, znajući da svaki propovjednik ima kvalitete i ograničenja. Ako ponekad i postoji razlog za dosađivanje zbog preduge homilije ili homilije koja nije dobro usredotočena ili koja nije razumljiva, ponekad zaprjeku predstavlja predrasuda. Tko drži homiliju, mora biti svjestan da ne čini nešto vlastito, nego da propovijeda dajući glas Isusu, propovijeda riječ Isusovu.
Neka homilija bude kratka
Homilija mora biti dobro pripremljena, mora biti kratka, kratka!«, rekao je Papa dodajući da neki vjernici pod propovijedi zaspe, razgovaraju ili iziđu iz crkve, te još jednom potaknuo: »Stoga, molim vas, neka homilija bude kratka, ali neka bude i dobro pripremljena. A kako se priprema homilija, dragi svećenici, đakoni, biskupi? Kako se priprema? Molitvom, proučavanjem Božje riječi iz koje se izvlači jasna i kratka sinteza. Molim vas, ne smije trajati dulje od deset minuta.«
Vukovar, Srebrenica, Darfur, Ruanda… – kuda ideš svijete?
Progoni, radni logori, zatvori, mučenja, pogubljivanje, silovanja, psovke, genocid, etnička čišćenja, masovne grobnice, potoci krvi, dječje suze, majčinske suze, oči bez suza, pucnjave i udarci. Dok nabrajam ove riječi, padaju mi na pamet misli da možda ne živim u 21. stoljeću. Pa to nisu postupci koje bi činio prosvijećeni, moderni čovjek internetskoga vremena! Da, doista: je li moguće da u današnje vrijeme moramo biti svjedoci masovnih ubijanja? Možda ne bi bilo ništa čudno spominjati ove termine u kontekstu robovlasničkih država, rimskih provincija, srednjovjekovnih učenja ili možda totalitarističkih režima. Ali danas? Kako je to moguće? Ili smo možda strogi prema prošlosti? Čini mi se da ovakve strahote nisu dostojne nijednoga razdoblja zato što nisu dostojne Čovjeka. Pitam se je li moguće da danas postoje opaki ljudi koji gaze i uništavaju sve što im smeta, ubijaju i kolju koliko žele i da truju narode ispraznim ideologijama? Zar nisu ništa naučili iz svjetske povijesti? Zar nisu izvukli neku pouku iz prošlih vremena?
Šutim. Razmišljam.
Misli mi ne daju mira. Naviru nova pitanja. Zar je moguće da su velike vođe prošlog stoljeća počinile toliko zla? Odakle to u ljudima? Toliki bijes, oholost, taština, pohlepa, požuda, ispraznost, agresivnost… Umjesto da su zatvorili to gnusno poglavlje velike knjige svjetske povijesti i započeli pisati novo, ljudi su žeđajući za abnormalnom slavom samo nastavili pisati tamo gdje su neki drugi stali. Umjesto slobode ljudima je ponovno ponuđeno ropstvo. Čak ni to. Nije im niti ponuđeno već nametnuto. Umjesto da su ustupili mjesto razvoju i procvatu znanosti, umjetnosti i novih ideja, samoinicijativno su zasjeli na tron. I s tog trona vladaju želeći vlast, dobitak, slavu, moć i apsolutnu superiornost nad svime što je pod nebom. Da, ljudi su se opasno počeli igrati Boga. Nažalost, svjedoci smo da je 20. stoljeće postalo najmasovnijom ljudskom grobnicom. Iskustvo nas nije naučilo cijeniti život i slobodu.
Ne želim lagati. Ni sebi ni tebi koji ovo čitaš. O Srebrenici nam ne pričaju mnogo. Ponešto u školi te na televiziji u vrijeme kada se Bošnjaci spominju masovnog pokolja u Srebrenici. Ne bi trebalo biti teško govoriti o pokolju u Srebrenici. O takvim stvarima trebamo vikati s krovova jer njihova krv vapi u nebo. A ljudi u udobnosti vlastitih naslonjača gledaju potresne scene. Možda i grickaju slatkiše. Možda površno potreseni prebace televizijski kanal na humorističnu seriju – to je tamo negdje, previše je uznemirujuće… Kad bismo svi doista progledali u snimljene scene, naše srce ne bi smjelo biti isto. Više od osam tisuća mrtvih. Čak 8.372 čovjeka! Koliko je suza proliveno i utkano u svaku ovu brojku? Ne mogu ni zamisliti! To je nemoguće prebrajati! Koliko je svijeća zapaljeno, molitava upućeno, kletvi izgovoreno? Bezbroj! Koliko je trenutaka tišine obuzelo naše ljude kao tihi spomen počasti za besmrtne duše tolikih pokojnika? Ne znam! Tu vrijeme staje! Tu se duša sakrije nemoćna da ponudi utjehu. Tu se vrijeme ne mjeri brojkama. Kod nas se spominju vukovarske žrtve. Grad heroj i grad heroja. 1.700 poginulih Vukovaraca. Više od 4.000 ranjenih, oko 4.000 zarobljenih, na tisuće nestalih, silovanih i prognanih. Samo u Vukovaru. To je mjesto posebnog pijeteta. To je počivalište nevinih duša. To je mjesto natopljeno potocima suza. Nažalost, ova dva mjesta povezuje nešto odvratno. To su pokolji i masovne grobnice, ubojstva i silovanja, potoci krvi i lokve suza. To su uplakane majke zbog svojih muževa i sinova. To su godine 1991. i 1995. I onda nakon sve patnje i krvi – majke su te koje ne odustaju. Hrabre majke Srebrenice. Hrabre majke Vukovara. Suze su sada u srcu i duši. Njihove su oči presušile, pogled je čvrst. To je pogled koji traži. One neće odustati. Za majke Srebrenice ljeto nije vrijeme odmora ni spokoja. Kada sunce zagrije njihove ruke, pomisle kako je 11. srpnja grijalo neke druge ruke. Mrtve ruke. Ne vole vrućinu, ne vole ljeto. Sunce koje život znači, nije moglo spasiti život. Ljeto za njih ne donosi više miris pokošene trave sa planinskih sjenokoša. One osjećaju miris sunca koje plače.
O surovog li života! O jadnog li puta! O jadnih li ljudi! No nije tako bilo samo u našim krajevima. Bilo je toga diljem Europe, diljem svijeta. A za čudo, ima toga i danas! Da! Uputiš li svoj pogled ka istoku, vidjet ćeš ljude koji i danas prolaze kroz tu bitku. Kada čovjek gleda te strahote ostaje shrvan, ostaje bez riječi. O jadnih li kršćana danas u Sjevernoj Koreji koji svoje vrijeme provode u zatvorima, radnim logorima, na mučenjima i ispred sudačkih stolica! Jadnih li somalijskih kršćana čija djeca nemaju kruha i vode! O jadnih li 140 000 protjeranih iračkih kršćana koji spavaju na ulicama! Što nas povezuje? Što je to zajedničko nama Hrvatima i Bošnjacima, katolicima i muslimanima, braći i sestrama? Zajednička je naša patnja, bol, tuga i žalost. Zajedničke su naše porušene kuće, spaljena ognjišta, raskomadana ljudska tijela, razorene obitelji i suze! Zajedničke suze!
Ima li išta lijepo što nas spaja? Ima li što pozitivno? Moramo nešto naći. Razbistri svoj pogled i zagledaj se dublje. Duboko u svom srcu pronađi ljubav koja zacjeljuje rane. Duboko u svojoj nutrini pronađi Boga koji daje smisao tvojoj patnji. Duboko u svom umu shvati da i danas živiš. Na tome budi zahvalan. Čovječe, ti danas živiš. Možda nije sve kako bi htio da jest. Ali, sve će doći na svoje. To nas povezuje: život! Život koji je najdragocjeniji dar. Ničim ga nismo zaslužili, a ipak ga imamo. Svijet bi postojao i bez nas, a eto, mi ipak živimo. Živimo jer smo uvijek znali pomagati jedni drugima. Živimo jer smo jedni drugima uvijek pružali utočište. Ne daj da nas mržnja ili oholost rastave. Učimo iz zajedničke povijesti. Uvijek biraj život jer što bi naši dali da su danas ovdje s nama? Koliko bi željeli živjeti!?
Ti i ja smo danas slobodni. Biti slobodan danas znači imati život. Pjevam zajedno s Gundulićem: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo!” Da, ja sam slobodan. No, netko je morao umrijeti da bih ja živio. Netko je morao dati svoj život za domovinu. Netko je svojom krvlju morao natopiti naša polja da bih bio slobodan. Netko. Ne svatko.
Zastajem s pisanjem i šutim. Tišina odjekuje sobom. Tišina.
I opet moje misli lete. Ovaj puta malo dalje. Lete do muslimana i kršćana na Bliskom istoku. I oni su tamo braća. I oni su tamo ljudi.
Braća. I brat napada brata. Nije li to doista sramotno? Nije li to strahota? Nije li to poražavajuće? Da! Jest!
Prije 2.000 godina, 600 godina, 100 godina, 50 godina, 24 godine, 20 godina, danas. Uvijek isto. Uvijek nedužni stradaju. Uvijek plač. Uvijek suze. Vazda potoci krvi i pokolj. Srebrenica, Vukovar, Bliski istok… Doista: veže nas smrt. Čvrsto nas veže smrt popraćena urlicima nedužnih. Čvrsto!
Zamišljam konop koji nas spaja. Zajedno činimo trokut. Svaki je kut povezan ratom, genocidom i smradom smrti.
Je li tu priči kraj? Je li to svršetak? Je li moguće da je tu točka? NE! Mogu li propasti tolike suze? NE! Da: NE! Na koncu isprepletenom boli vidim novi početak. Vidim novu stazu. Vidim novu priliku za boljim životom u budućnosti. Vidim da nas patnja dovodi k metafizičkoj razini. Vidim da nismo samo tjelesna bića već duhovna. Da, vidim! Vidim da smrt nije kraj. Vidim da je naš trokut veza ljubavi. Vjerujem da je to najčvršća veza! Sva su velika carstva propala. Propale su sve imperijalističke sile. Proći će i ove. Svršit će se patnje jadnika. Bit će strovaljeni oni koji u ime Boga ubijaju! A oni neznatni bit će uzdignuti.
Ludi svijete, neka ti je ovo sveto počivalište opomena! Neka su ti srebreničke žrtve upozorenje! Pazi! Neka se nikad više ne ponovi strahoviti pokolj!
Srebreničke žrtve, čujte glasove naših vapaja i molitava za oprost. Oprostite onima koji nisu znali cijeniti život i slobodu. Oprostite onima koji nisu učili na greškama svojih predaka. Oprostite jer su samo ljudi!
Ali jedno zapamtite svi! Počivalištima se pristupa u tišini. Ona šute. Njihova šutnja govori: “NIKADA nemojte izvrgnuti istinu! Neka se nikada ne zaboravi kolika je ljubav plemenita čovjeka. Nikada, ali NIKADA NE ZABORAVITE SVETA POČIVALIŠTA.”
Bruno Diklić je rođen 15. siječnja 1997. godine u Slavonskom Brodu. 2011. godine upisuje Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu i Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti Zagreb, gdje je u svibnju 2015. završio četvrti razred Klasične gimnazije. Svoje daljnje školovanje nastavlja u Bogoslovnom sjemeništu i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu.
Duhovnost
Utorak je i dalje dan svetog Antuna kad uz večernju svetu misu molimo svečev zagovor u našim vjerničkim potrebama.
Četvrtkom nakon svete mise je euharistijsko klanjanje.