admin

I SLUŠATI I VRŠITI VOLJU OČEVU

Gospodine, pogađa me tvoja riječ. Osjećam da je prispodoba o dva sina uvijek aktualna i da nam i danas treba progovoriti. Svatko od nas je zapravo poput prvog ili drugog sin, ili katkada prvi, a katkada drugi. I mi smo često pozivani. Ti si onaj koji neprestano zoveš u svoj vinograd u svako doba dana, u svako vrijeme života. Nikada nas ne ostavljaš bez svog poziva. Uvijek si spreman da nas uzmeš u svoj posao, u zajedništvo s tobom.

Često se vidim u prvom sinu. Na poziv odgovara s “neću!”. Ali se ipak predomislio i otišao onamo kamo si ga zvao. Učinio je tvoju volju, premda mu je prvi odgovor bio grub. Pokajao se. Ispravio je ono što je pogrešno rekao. Sjećam se tvoje riječi: “Neće se spasiti oni koji samo govore ‘Gospodine, Gospodine’, nego oni koji vrše volju Božju”. Da, ovdje se može govoriti o obraćenju, promjeni mentaliteta i promjeni života. Ovaj je sin opravdan u tvojim očima. Hvala ti, Gospodine, što ne uzimaš svaki naš odgovor ozbiljno, što ne važeš svaku našu riječ koju nepromišljeno izgovorimo.

Hvala ti što nam ne računaš naše buntovne misli, naše krive riječi. Hvala ti što nam još uvijek vjeruješ.

Bojim se, Gospodine, da sam sličan još više i onom drugom sinu. On je spremno odgovorio sa svojim “Evo me, Gospodaru!”, ali nije otišao u vinograd. Nije se odazvao. Zataškao je stvar. U neiskrenosti srca tebi na očigled je sve obećao, ali ništa nije izvršio. Mislim pritom na mnoge situacije iz redovitog vjerskog života.

Mislim, Gospodine,

– na krštenje i svečano obećanje: Odričem se grijeha; a grijeh je tako često prisutan u mome životu!

– na zadanu vjernost tebi, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, a moja je vjera i moje predanje tako često slabo i beskrvno!

– na moju krizmu u kojoj sam ti obećao da možeš računati sa mnom kao sa svojim svjedokom za tvoju ljubav u ovome svijetu, a ljudi kraj mene tu ljubav ne osjećaju i zato se i ne mogu tebi potpuno predati!

– na svaku moju ispovijed u kojoj ti govorim: čvrsto odlučujem da neću više griješiti, a stvari se ponavljaju!

Da, moj Gospodine, toliko toga ima! Mogao bih nizati cijeli život. Obećanja i nevjere, prazne riječi i čekanja! Ti zoveš i zoveš! Ono jedino što ti u ovom času mogu reći s pouzdanjem u tvoju dobrotu je iskreni hvala da primaš i naknadni izraz dobre volje i da si uvijek spreman primiti obraćena grešnika! S tom nadom iščekujem svaki, pa i onaj posljednji tvoj poziv vjerujući da će tvoja milost pobijediti!

fra Zvjezdan

DOPUSTIMO BOGU DA BUDE SVIMA DOBAR

Iznenađuješ, Gospodine, ovom prispodobom. Iznenadio si i radnike u vinogradu. Oni koji su cijeli dan radili dobili su istu plaću kao i oni koji su zatečeni na trgu u posljednju, jedanaestu uru. Sve si izjednačio u nagrađivanju. Zar zaista oni prvi i oni iza njih nisu privrijedili više od onih posljednjih? Više?

Uvijek se pitam što to znači taj tvoj denar, Gospodine. Nije li to jednostavno nagrada tvoje božanske ljubavi, nagrada koja nadilazi svaku ljudsku zaslugu, nagrada koja je neizrecivo veća u svojoj biti od svake zarađene nadnice. Denar je milost, denar je dar, denar je ljubav, denar je ulazak u tajnu tvog božanskog života. Denar je dar tvoga srca. Tko može pomisliti da je to zaslužio, ili još više: tko smije pomisliti da je više zaslužio. Zar nije to najviše.

Dao si onim posljednjima denar, čistu nagradu tvoga srca. Dao si i onim prvima denar, čistu nagradu tvoga srca. Da, Isuse, sve je to dar. Dar je tvoj poziv za rad u vinogradu. Dar je radno mjesto kod tebe. Dar je moći i smjeti nešto učiniti za tebe. Dar je moći i smjeti živjeti za tebe. Dar je, Isuse, biti dionikom milosti tvoga poziva. Muka je i jad biti daleko od tebe. Muka je čekati na suncu da me netko opazi, primijeti, da mi iskaže povjerenje. Muka je i jad živjeti u neizvjesnosti. Sve si iznenadio svojim pozivom. I one ujutro rano, i one tijekom tvojih pohoda ovoj zemlji po različitim pozivima, i onima koje si zadnji čas pozvao u svoj vinograd. Svi su dobili svoju mogućnost. One prve izvukao si iz njihove neizvjesnosti u svojoj ljubavi već na početku njihova dana, na početku života. Darovao si im milost redovitog vjerskog života. To nije razlog za zaslugu nego za zahvaljivanje. I oni drugi i treći jednako tako imaju zašto zahvaljivati, jer si im udijelio svoju ljubav i mogli su uživati u sigurnosti i miru rada u tvom vinogradu. Najteže je bilo posljednjima, jer su svoje vrijeme proveli u mraku, neznanju, neizvjesnosti. I njima si uputio poziv, jer si dobar. I njima daješ istu nagradu: sebe, denar, ljubav, jer si dobar.

Smijem li tražiti više, smijem li misliti, Gospodine, da sam zaslužio više, a svakodnevno mi se darivaš i u pričesti mi daješ zalog vječnog života. Smijem li misliti da sam zakinut u svojim pravima kad vidim da po ljudsku drugima ide lakše, da nemaju poteškoća kao ja, da im je život bez problema? Smijem li tako misliti, kad mi se daješ i kad mi daješ sve! Samoga sebe! Hvala ti, Gospodine, što si dobar i budi dobar, jer to je i moja jedina šansa o jedanaestoj uri moga života!

fra Zvjezdan

BOG PRAŠTA BEZ MJERE

Gospodine, koliko puta…..?

– koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene?

– koliko puta prijeći preko neki riječi koje pogađaju i bole?

– koliko puta zaboraviti na djela koja još i danas peku jer su očita nepravda?

– koliko puta, Gospodine, reći čovjeku kraj sebe: opraštam ti?

– koliko puta smijem ispasti lud, biti izigran, biti ismijan?

– Gospodine, koliko puta i kako dugo takve ljude smatrati braćom?

– da li dva puta, tri puta, možda čak i do sedam puta?

Zar to nije dosta? Sedam puta dnevno, u istom danu; zar to nije hrabrost oproštenja? Zar nema i opraštanje svojih granica, Gospodine, a onda isto tako i svojih pedagoških zakona? Ako se tako olako dijeli oproštenje zar će se itko popraviti? Nastavit će činiti zlo, vrijeđati ljude oko sebe, jer prašta se tako lako i tako jednostavno!

Ti me iznenađuješ, Gospodine! Govoriš o brojci koja nadilazi svačiju hrabrost. Ona obeshrabruje i onoga koji se može ogriješiti o mene, jer ne može stići da me u jednom danu povrijedi sedamdeset puta sedam. To je više i od smjelosti grijeha i uvrede. Zar mi time možda želiš reći da je milosrđe i oproštenje jače od uvrede i grijeha? Nije li to govor kako je veća snaga skrivena u

praštanju i ljubavi nego u podlosti i nepravdi? Ne govori li mi to o neizrecivoj snazi koja se krije u praštanju? Zato praštanje mora biti iznad svake mogućnosti ljudskog grijeha. Možda mi zapravo time želiš reći, da je to samo tebi, samo Bogu moguće. Jer, čovjek takvog iskustva nema. Ali Bog ima. I moram se zamisliti, Gospodine. Koliko puta si ti meni oprostio? Koliko puta sam bio potreban tvoje riječi oproštenja, tvojeg milosrđa? Nije li moja najčešća molitva zapravo kajanje i molba za smilovanjem? Da, Gospodine, trebao sam te tako često i trebat ću te opet kao onoga koji mi prašta moje grijehe, moje opetovane grijehe, moje uvijek iste slabosti. I neprestano ti dolazim s jednom te istom molbom: o p r o s t i ! Da, Gospodine, oprosti mi. Opraštaj mi često, opraštaj mi i više puta dnevno. Mislim da se ovo neizrecivo praštanje izrečeno u brojci sedamdeset puta sedam odnosi zapravo jedino na odnos između tebe i mene! Oprosti mi i danas i svakog dana iznova. Oprosti mi za cijeli život bez garancije da te možda opet neću uvrijediti. Ne želim, Gospodine, ali ti jedini znaš kako sam sazdan. Hvala ti!

fra Zvjezdan