Kako se često u izmjeničnoj molitvi kršćana čuju riječi preporuke: moli se za mene. Takvih preporuka bilo je na poseban način mnogo izrečeno kad su brojni hodočasnici u grad Rim ponijeli sa sobom mnoge i mnoge preporuke i brige onih, koji nisu mogli ići, koji su ih srcem pratili na njihovu putu.
Moliti se za druge, moliti se međusobno, iskren je izraz kršćanske ljubavi i vjernosti.
U današnjem Evanđelju nalazimo jedan primjer prve i najotvorenije molitve za druge. Isus sam, u predvečerje svoje muke i smrti moli za svoje! U tu su molitvu u prvom redu uključeni apostoli, učenici, s kojima je Isus dijelio dobro i zlo zemaljskog života. Svaki su dan bili skupa. Približio se čas, kad Isus neće više biti s njima. Isus, siguran u jedinstvo koje dijeli s Ocem, preporuča svoje ljubavi Oca. To je molitva kojom bi Krist htio zaodjenuti u ljubav Očevu sve koje mu je Otac dao.
No, u toj molitvi šire se dimenzije njegove ljubavi. I mi smo uključeni u tu molitvu. O moli i za one koi će na riječ apostola povjerovati u Njega, i u onoga koji je Krista poslao. I mi danas, već smo nošeni srcem Kristovim. On misli na nas danas, na naše tjeskobe i brige, na naše žalosti i patnje.
Ne bojmo se! Krist ih pozna. I to aktivno, angažirano pozna. Pozna ih tako da su mu bliske. Moli se za nas. Moliti se u Kristovom smislu, to ne znači pasivno čekati razvoj događaja, nego angažirati se cijelim bićem oko ostvarenja volje Božje. Kad se Krist moli, onda ga dosljednost njegove molitve dovodi do dokaza bezgranične ljubavi, do raspeća i križa.
Radujmo se, jer smo uključeni u spasiteljsku molitvu Kristovu! Molimo se uvijek po duhu i srcu Kristovu, ne bojeći se uložiti u to svoj život i nastojanje!
