25. nedjelja kroz godinu (A)

DOPUSTIMO BOGU DA BUDE SVIMA DOBAR

Iznenađuješ, Gospodine, ovom prispodobom. Iznenadio si i radnike u vinogradu. Oni koji su cijeli dan radili dobili su istu plaću kao i oni koji su zatečeni na trgu u posljednju, jedanaestu uru. Sve si izjednačio u nagrađivanju. Zar zaista oni prvi i oni iza njih nisu privrijedili više od onih posljednjih? Više? Uvijek se pitam što to znači taj tvoj denar, Gospodine. Nije li to jednostavno nagrada tvoje božanske ljubavi, nagrada koja nadilazi svaku ljudsku zaslugu, nagrada koja je neizrecivo veća u svojoj biti od svake zarađene nadnice. Denar je milost, denar je dar, denar je ljubav, denar je ulazak u tajnu tvog božanskog života. Denar je dar tvoga srca. Tko može pomisliti da je to zaslužio, ili još više: tko smije pomisliti da je više zaslužio. Zar nije to najviše.

Dao si onim posljednjima denar, čistu nagradu tvoga srca. Dao si i onim prvima denar, čistu nagradu tvoga srca. Da, Isuse, sve je to dar. Dar je tvoj poziv za rad u vinogradu. Dar je radno mjesto kod tebe. Dar je moći i smjeti nešto učiniti za tebe. Dar je moći i smjeti živjeti za tebe. Dar je, Isuse, biti dionikom milosti tvoga poziva. Muka je i jad biti daleko od tebe. Muka je čekati na suncu da me netko opazi, primijeti, da mi iskaže povjerenje. Muka je i jad živjeti u neizvjesnosti. Sve si iznenadio svojim pozivom. I one ujutro rano, i one tijekom tvojih pohoda ovoj zemlji po različitim pozivima, i onima koje si zadnji čas pozvao u svoj vinograd. Svi su dobili svoju mogućnost. One prve izvukao si iz njihove neizvjesnosti u svojoj ljubavi već na početku njihova dana, na početku života. Darovao si im milost redovitog vjerskog života. To nije razlog za zaslugu nego za zahvaljivanje. I oni drugi i treći jednako tako imaju zašto zahvaljivati, jer si im udijelio svoju ljubav i mogli su uživati u sigurnosti i miru rada u tvom vinogradu. Najteže je bilo posljednjima, jer su svoje vrijeme proveli u mraku, neznanju, neizvjesnosti. I njima si uputio poziv, jer si dobar. I njima daješ istu nagradu: sebe, denar, ljubav, jer si dobar.

Smijem li tražiti više, smijem li misliti, Gospodine, da sam zaslužio više, a svakodnevno mi se darivaš i u pričesti mi daješ zalog vječnog života. Smijem li misliti da sam zakinut u svojim pravima kad vidim da po ljudsku drugima ide lakše, da nemaju poteškoća kao ja, da im je život bez problema? Smijem li tako misliti, kad mi se daješ i kad mi daješ sve! Samoga sebe! Hvala ti, Gospodine, što si dobar i budi dobar, jer to je i moja jedina šansa o jedanaestoj uri moga života!

fra Zvjezdan

24. nedjelja kroz godinu (A)

BOG PRAŠTA BEZ MJERE

Gospodine, koliko puta…..?

– koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene?

– koliko puta prijeći preko neki riječi koje pogađaju i bole?

– koliko puta zaboraviti na djela koja još i danas peku jer su očita nepravda?

– koliko puta, Gospodine, reći čovjeku kraj sebe: opraštam ti?

– koliko puta smijem ispasti lud, biti izigran, biti ismijan?

– Gospodine, koliko puta i kako dugo takve ljude smatrati braćom?

– da li dva puta, tri puta, možda čak i do sedam puta?

Zar to nije dosta? Sedam puta dnevno, u istom danu; zar to nije hrabrost oproštenja? Zar nema i opraštanje svojih granica, Gospodine, a onda isto tako i svojih pedagoških zakona? Ako se tako olako dijeli oproštenje zar će se itko popraviti? Nastavit će činiti zlo, vrijeđati ljude oko sebe, jer prašta se tako lako i tako jednostavno!

Ti me iznenađuješ, Gospodine! Govoriš o brojci koja nadilazi svačiju hrabrost. Ona obeshrabruje i onoga koji se može ogriješiti o mene, jer ne može stići da me u jednom danu povrijedi sedamdeset puta sedam. To je više i od smjelosti grijeha i uvrede. Zar mi time možda želiš reći da je milosrđe i oproštenje jače od uvrede i grijeha? Nije li to govor kako je veća snaga skrivena u praštanju i ljubavi nego u podlosti i nepravdi? Ne govori li mi to o neizrecivoj snazi koja se krije u praštanju? Zato praštanje mora biti iznad svake mogućnosti ljudskog grijeha.

Možda mi zapravo time želiš reći, da je to samo tebi, samo Bogu moguće. Jer, čovjek takvog iskustva nema. Ali Bog ima. I moram se zamisliti, Gospodine. Koliko puta si ti meni oprostio? Koliko puta sam bio potreban tvoje riječi oproštenja, tvojeg milosrđa? Nije li moja najčešća molitva zapravo kajanje i molba za smilovanjem? Da, Gospodine, trebao sam te tako često i trebat ću te opet kao onoga koji mi prašta moje grijehe, moje opetovane grijehe, moje uvijek iste slabosti. I neprestano ti dolazim s jednom te istom molbom: o p r o s t i ! Da, Gospodine, oprosti mi. Opraštaj mi često, opraštaj mi i više puta dnevno. Mislim da se ovo neizrecivo praštanje izrečeno u brojci sedamdeset puta sedam odnosi zapravo jedino na odnos između tebe i mene! Oprosti mi i danas i svakog dana iznova. Oprosti mi za cijeli život bez garancije da te možda opet neću uvrijediti. Ne želim, Gospodine, ali ti jedini znaš kako sam sazdan. Hvala ti!

fra Zvjezdan

23. nedjelja kroz godinu (A)

BRATSKA OPOMENA

Gospodine, hvala ti za ohrabrenje i ljubav. Ohrabruje me tvoje obećanje da ćeš biti uvijek s nama, da ćeš zasigurno biti prisutan gdje su samo dvojica sabrana u tvoje ime. Gdje se nađu dvije osobe i osjećaju se međusobno kao braća u tvoje ime, tu si i ti, Isuse, prisutan, tu si i ti kao treći brat. Ta sigurnost tvoje prisutnosti je divan blagoslov svake molitve. Ti sigurno nećeš nikada zakazati. Ti si vjeran svojoj riječi. Prisutan si i pun ljubavi u svakom zajedništvu tvojih učenika, vjernika.

Hvala ti, Isuse, što na taj način pokazuješ da si i meni brat i da si mi blizu. Osjećam na osobit način da si mi ti prvi i najbliži brat. Želim od tebe čuti ono što preporučaš svakom bratskom zajedništvu: opomena i spasenje. Snažno doživljavam tebe, Isuse, kao brata koji me opominje svaki puta kad se barem malo saberem na molitvu, kad smireno za koji trenutak stanem pred tebe. Odmah dolaziš, hrabriš, opominješ, tješiš, spasavaš. Takav si ti, Isuse, dobri brate, koji želiš steći svakoga od nas, koji želiš da se svi mi spasimo, da nitko ne propadne. Hvala ti, Isuse, za tu i takvu tvoju ljubav.

Da, ja sam taj brat koji često pogriješi. Hvala ti što me koriš i upozoravaš nasamo, u četiri oka. Hvala ti što to strpljivo radiš želeći da toliko toga ostane tajna između mene i tebe. Hvala ti na svoj tvojoj obazrivosti i dobroti. Da, Isuse, ja sam taj brat koji tako često zna pogriješiti. Zapravo, divim ti se, Isuse, što me poslije mnogih negativnih iskustava mojih padova još uvijek smatraš bratom, da me još uvijek takvim priznaješ i prihvaćaš.

Nosim, Isuse, u sebi duboko iskustvo tvoje strpljivosti, milosrđa i dobrote. Hvala ti. Molim te, Isuse, daj mi milost da mogu na sličan način i ja biti brat svima oko sebe. Ne dopusti da netko kraj mene, zbog očitovane slabosti, prestane meni biti brat. Ne dopusti da nekoga isključim iz svoga srca zbog njegova grijeha ili pada. Daj mi ustrajnu i strpljivu ljubav kojom ću znati svakom čovjeku oko sebe pokazati da mi je brat, da mi je sestra. Ne daj da krivim postupkom mnogima zatvorima vrata dobrote i milosrđa.

Zato, Isuse, oslobodi mene, oslobodi sve nas od ogovaranja i klevetanja, od lažnih i uvredljivih jezika, od nestrpljivosti i tvrdoće srca. Oslobodi nas, Isuse, od osuđivanja i odbacivanja. Ne dopusti da ja ikoga osudim, da ikoga odbacim. Daj mi milost da znam takve slučajeve prepustiti Crkvi. A meni daj ljubav i strpljivost da zbog toga što sam obilno iskusio snagu tvojeg milosrđa svakom bratu znam iskazati milosrđe. Daj, Isuse, da težim za tim da brata steknem, a ne da ga izgubim. Neka mi spasenje mog brata bude neprestano pred očima, najviše na srcu.

fra Zvjezdan

22. nedjelja kroz godinu (A)

SIN ČOVJEČJI TREBA TRPJETI

Dobri Isuse, došao si kao Spasitelj svijeta. Došao si otkupiti svijet od zla, izbaviti ljude od nevolje. A opet na ovom svijetu ima toliko neprilika, toliko patnje, tolika zla i nakon tvog djela otkupljenja. Ljudi još uvijek trpe, nevini stradaju, događaju se nesreće. Neprestano o tome čitamo u crnim kronikama naših glasila. Sve je to neshvatljivo. Zašto, Isuse? Zašto još uvijek toliko zla i patnje, toliko križeva i muka? Što ne valja? Što bi trebalo promijeniti da se svijet okrene na dobro. U čemu se sastoji tvoje djelo spasenja?

Ništa me ne iznenađuje, moj Isuse, reakcija svetoga Petra kad si govorio o svom hodu u Jeruzalem. Rekao si da će te tamo uhvatiti, osuditi, pogrditi, da će te ubiti i treći ćeš dan uskrsnuti. Izgleda da Petar nije svojim razmišljanjem niti došao do tog uskrsnuća jer mu se sve smračilo na pomisao da će te uhvatiti i ubiti. Tebi, Isuse, to se ne smije dogoditi. Ako se to s tobom dogodi, što će tek biti s nama? Što mi možemo očekivati od ovoga svijeta, ako su tebe, izvor svakog dobra, lišili života, raspeli na križ. Što mi možemo očekivati od ljudske pravde, ako su tebe ljudi tako nepravedno osudili i smaknuli? Zašto sve to, Isuse? Što o svemu misliti? Želim biti tvoj učenik, a bojim se križa, ne shvaćam ga, otimam se njegovu doticaju. Želim biti tvoj učenik, Isuse, a svakog dana zakažem. Ti tražiš vjeru svakog dana, tražiš svakodnevno ustrajno i vjerno nošenje križa. Da, vjerujem da si nas došao spasiti, ali spasiti od besmisla, spasiti od neprihvaćanja i od očaja, spasiti od nevjere i mržnje. Došao si nas spasiti od naše vlastite zatvorenosti u vrtlogu naše gluposti i sebičnosti. Došao si nam pomoći nositi križ, kako ne bismo nikome svaljivali na leđa veći križ ili svoje muke. Došao si otkupiti svijet u našem srcu u nama samima, kako bi na svijetu bilo sve više ljubavi. Došao si kao Spasitelj, ali na svoj način, a ne kako bismo to mi htjeli.

Zato nas otkupi, Isuse, od nekog neljudskog spasenja, od nekog magijskog, scientističkog ili alkemijskog spasenja, od neke želje da spasenje shvaćamo isključivo u rješenju vlastitih problema i poteškoća. Daj nam, Isuse, shvatiti da je spasenje u tebi, da si ti Spasitelj, da je naš život i naša sreća upravo u tome da krenemo za tobom. I da nema pod nebom drugog spasenja niti drugog Spasitelja. Otkloni od nas svako površno spasenje, pa makar ono donosilo i olakšanje tijela. Ti jedini želiš da nas tvoje djelo spasenja zahvati čitave: duh, dušu i tijelo! Neka se na nama, Isuse, dogodi tvoje spasenje!

fra Zvjezdan

21. nedjelja kroz godinu (A)

TKO JE ISUS ZA TEBE?

Isuse, ljudi i danas puno govore o tebi. Još uvijek te mnogi ne poznaju, ili misle da te poznaju. Još uvijek si mnogima prisutan na bilo koji način. Doduše, čudni su ti ljudski komentari, i nije mi neobično što i tebe, Isuse, zanima što to ljudi govore o tebi. Mnogi te samo površno poznaju. Vide te na slikama ili na raspelima i vjeruju da si postojao, da si bio dobar i da si činio dobro. Mnogi ni ne slute da si ti u osobnoj vezi sa svakim čovjekom i da se svakoga od nas tiče tvoje raspeće, tvoja smrt na križu. Za mnoge si, Isuse, samo povijesna osoba koja je u svoje vrijeme živjela i stavila pečat ovoj epohi, i ništa više. Mnogima si, Isuse, još i manje od povijesne osobe, gotovo legenda, mit, doduše ljudima potreban, ali u određenim nestvarnim visinama.

Mnogi te zamišljaju, Isuse, kao čudotvorca. Baš te takvog i traže. Žele da i danas u svakoj ljudskoj potrebi i nevolji napraviš čudo. Katkada mi se čini, Isuse, da te za ništa drugo i ne trebaju. Dobar si za čudesno pomaganje. Fantastičan si im kad osjete da ih primjećuješ i da ih ne puštaš čekati. Divan si kad se ponašaš upravo onako kako to oni žele.

Neki te neće, Isuse. Ne poznaju te, ili te slabo poznaju pa te odbacuju. Gotovo da mi je teško zamisliti da te itko može odbaciti tko te istinski poznaje, ali nažalost često čujem da te ljudi odbacuju, da ti okreću leđa i da te psuju. Mnogi na tako ružan način govore o tebi!

A ti, Isuse, pitaš i mene, i Petra, i apostole i sve nas: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Ti si, Isuse, za mene:

Bog i čovjek, sin Boga živoga, sin Djevice Marije!

Ti si Spasitelj svijeta, rodio si se za mene, došao si na ovaj svijet radi mene!  Ti si ljubav Očeva, poslušan njegovoj svetoj volji!

Ti si, Isuse, Put! Put si moga života. Ti i mene zoveš da te slijedim, da krenem za tobom. Ti me pozivaš da krenem u život onako kako si ti činio. Želiš me učiniti svojim učenikom.

Da, ti si, Isuse, onaj za kojim je vrijedno ići, komu je vrijedno povjeriti u ruke svoj vlastiti život. Ti si, Isuse, smisao mog života. U tebi nalazi smisao i moja patnja i moja radost. Ti si, Isuse, neizrecivo dobar, sama dobrota!

Isuse, ti si za mene sve!

fra Zvjezdan

20. nedjelja kroz godinu (A)

GOSPODINE, POMOZI MI!

Isuse, povukao si se u krajeve izvan ljudske vreve. Tamo nema Židova, poganski je to kraj. Imaš i ti pravo, Isuse, da se malo odmoriš. Nakon mnogih dana i tjedana zauzete aktivnosti i rada za dobro ljudi, nakon mnogih susreta i razgovora, pošto si tolike ozdravio i pomogao im, dolaziš, Isuse, sa svojim učenicima u ovaj pusti kraj da se odmoriš. Ali, i tu te poznaju i čekaju. Žena viče za tobom. Silno je prestrašena, jer gleda svoje vlastito dijete kako se muči, a ne može joj pomoći. Baš si joj dobro došao, Isuse. Ispada kako ti nemaš pravo na svoj odmor, na svoju osamu. Ne možeš ostati nezapažen, po strani. Otišao si od Židova jer si mislio da pogani još nisu čuli za tebe i da će biti mira. Međutim, žena viče! “Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Kći mi teško opsjednuta!” Baš te je Duh poslao, Gospodine. Upravo mi ti trebaš. Samo ti još možeš pomoći! Međutim, ti šutiš i ne reagiraš. Zašto, Isuse? Znaš kako je velika potreba ove žene, a nema joj niotkuda pomoći. Isuse, smiluj joj se!

Prepoznajem se, Isuse, u ovoj ženi. Sličnih situacija ima u životu svakoga od nas. Ima poteškoća, ima teških problema u kojima čovjek ne vidi izlaza. Tada si ti, Isuse, tu da čuješ i pohrliš u pomoć. Sam si, Isuse, rekao da dođemo k tebi kad smo opterećeni. Sam si nas pozvao k sebi kad smo žedni ili gladni istinskog kruha života. Sam si se ponudio, Isuse, da budeš Spasitelj u svim našim poteškoćama.

Zadivila te ustrajna vjera ove žene. Vjera ju je spasila. Vjerom je izmolila ono što je tražila. Njezina kći je slobodna od zlog duha. Osjećam, Isuse, da je upravo ta vjera problem u dubinama naših duša. Nemamo uvijek one vjere koja bi nas ohrabrila da zavapimo k tebi, da se ustrajno održimo u svojim molitvama. Brzo kapituliramo pomišljajući da ti nije stalo do nas. Klonemo na putu. Često te ni ne primjećujemo u svojoj blizini. U ono vrijeme nisi mogao proći svijetom nezapažen, a sada te ostavljamo po strani, ne opažamo te i ni ne slutimo koliko si nam blizu! Isuse, nauči nas primati od tebe i kruh sa stola i mrvice od stola. Nauči nas, Isuse, od tebe očekivati i jedno i drugo, jer i mrvica sa tvog stola dovoljna je da nahrani gladne čitavoga svijeta.

Svu si svoju ljubav stavio u kruh i razlomio si ga da bude za sve dovoljno. Više nije nitko udaljen od tvoga stola, svatko ima pravo na tvoju ljubav, svatko ima pravo doći k tebi i nahraniti se kruhom života. Smiluj se, Gospodine, posebno onda kad nam je vjera u pitanju i ojači nam vjeru!

fra Zvjezdan

UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE: TEK JEDNA ILUZIJA?

piše: prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet

U svim narodima i religijama ‘nebo’ se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi ‘gore’, ‘iznad nas’. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao ‘uznesenje’, ‘uzvišenje’. Apostol Pavao tako tvrdi da će “u Kristu svi biti oživljeni”:  najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da ‘Bog bude sve u svemu’.

Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, veliki francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: “Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?” Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: “Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi.”

Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: “Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu”. A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: “Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla”. Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za ‘sasvim Drugim’, nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.

Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: ‘Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…’. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji ‘zakon’: snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.

Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači ‘uznesena dušom i tijelom’ Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.

U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. ‘Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga’ (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). “Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…” (2 Petr 1,4).

Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade.

19. nedjelja kroz godinu (A)

NE BOJTE SE: JA SAM!

Gospodine, ako si to ti, ako je to istina, ako me sve skupa ne vara, ako to nije utvara…

Gospodine, onda se pokaži! Dopusti i meni da hodam po vodi, dopusti i meni to iskustvo po kojem ću moći prkositi elementarnim nepogodama i biti jači od sile teže. Gospodine, ako si ti, onda mi to dokaži! Tako često, Gospodine, trebam potvrdu za svoje vjerovanje, trebam dotaknuti tvoje rane, trebam vidjeti da se uvjerim.

I meni se, Gospodine, katkada pričinjaš kao utvara. Kao da si nestvaran. Ne dolaziš na meni uobičajen način. Hodaš po valovima. To još nitko nije učinio. Tebi je i to moguće. Hodaš iznad svega što ugrožava ljudski život. Ti si iznad mojih strahova i tjeskoba. Moja lađa života šibana je valovima,ne ide naprijed, po cijele se noći mučim da stignem do cilja, a obala je još uvijek jako daleko. I odjednom se pojavljuješ ti, hodajući po valovima, poigravajući se nad svim onim što je mene ispunjavalo strahom i otkrivalo mi vlastitu slabost.

I ja bih htio imati istu sigurnost, Gospodine. Ako si to ti, ako si doista ti koji ljubiš, Gospodine Isuse, ako sve to nije utvara, ako mi se sve to ne pričinja, onda mi dopusti da iskusim istu sigurnost i da hodam po valovima ususret tebi.

“Dođi!”, zapovijedaš mi, Isuse.

Da, Isuse, dolazim ti. Čujem poziv, osjećam tvoju blizinu. Dolazim tebi i izlazim iz krhke sigurnosti svoje lađe. Dolazim tebi usred valovlja i vjetra. Ti si mi jedini važan, ti si moj cilj, ti me zoveš. Kročim i po oluji i moru – jer ti si veći i jači od svake opasnosti. Evo me, Isuse, k tebi!

I Petar je zakoračio. Dok je gledao u tebe, dok je išao k tebi, nije bio obuzet strahom, nije gledao ništa drugo. Ali, kad više nije vidio tebe, kad je njegov pogled pao na valove koji su doticali njegove noge, Petar je zaboravio na tebe i počeo je tonuti. Koliko puta, Isuse, sve krene dobro!

Radosni smo zbog brzih uspjeha. Ostvaruju nam se dobre odluke. Čini nam se da smo doista postali novi ljudi. A onda? Odjednom opet oko nas sami valovi i duboko more! Oko nas opet mrak i strah. Oluja prijeti. Kao da nestane svekolikog poleta i hrabrosti. Padovi se i grijesi opetuju. Gospodine, spasi me! Pogiboh!

Ti mi poručuješ:

“Malovjerni, zašto si posumnjao? Ja sam, ne boj se! Nisam utvara. Nećeš potonuti. Ja te držim za ruku. Budi hrabar i ne prestani vjerovati, ne prestani boriti se, ne prestani gledati prema meni, prema cilju. Ne gledaj na poteškoće, na opasnosti. Imaj svoj pogled uprt u mene i sve će biti dobro!“

fra Zvjezdan

18. nedjelja kroz godinu (A)

ČOVJEK ŽIVI O KRUHU I RIJEČI

Gospodine, ti govoriš svojim učenicima da dadnu ljudima jesti i nije potrebno da ih se šalje kućama kako bi se nahranili. Govoriš učenicima da učine ono što oni ne mogu, ono što oni ne shvaćaju. Učenici stoje pred problemom s kojim dolaze pred tebe. Ljudi su gladni, mnogi su iz daleka, a u pustinji nemaju mjesta ni mogućnosti da si nabave hranu. Klonut će na putu. Otpusti ih, Gospodine, kako bi za dana mogli otići kućama i nahraniti se. Ti im odgovaraš: “Dajte im vi jesti! Dajte im od onoga što vi primate od mene. Dajte im od hrane kojom se vi neprestano hranite uz mene. Imate mogućnost za to. Imate iskustva vjere i zajedništva sa mnom. Dajte im jesti. Pružite kruha koji ostaje za život vječni. Dajte im jesti u pustinji života, pa makar nadaleko izgleda kao da nema ničega. Vi ste na izvoru života. Ja sam Put, Istina i Život. Dajte im jesti od onoga od čega vi živite!”

Da, Isuse, ne treba to mnoštvo ići dalje. Ne treba da odlaze. Tek pokraj tebe oni mogu naći hranu koja život daje. Istom su došli do tebe. Istinski život i utaženje gladi mogu naći upravo uz tebe. Nije potrebno da od tebe odlaze svojim kućama. Ti si njihov dom. Zar nam to ne govori tvoj usklik, Isuse: “Dođite k meni svi vi umorni, opterećeni… gladni, žedni… svi kojima je teško, svi koji ste potrebni oproštenja, zdravlja, novog života. Dođite! Ja ću vas odmoriti, ja ću utažiti vašu glad i vašu žeđ!”

Ti, Isuse, i danas blagoslivljaš kruh i hraniš svoj narod. Hvala ti. Ti i danas uzimaš kruh u svoje ruke i lomiš ga kako bi bilo dovoljno za sve, za tolike koji su gladni i žedni života. Da, Isuse, ti si i danas velikodušan i darežljiv i ne želiš da itko ostane gladan, tko god pokuca na vrata tvoga srca.

Daj i nama danas, kod nedjeljne euharistije, na dan koji posebno tebi pripada hranu ljubavi. Daj i nama od toga kruha života, od toga kruha koji postaje tvojim tijelom. Daj nam pričest, daj nam snagu za život. I mi smo, Isuse, iz daleka; dolazimo k tebi odasvud, ispunjeni svakojakim problemima i željama. I mi smo gladni u pustinji života, u žezi ovih dana, u nesigurnostima svakodnevice. I mi trebamo siguran kruh koji ispunja dušu i srce. Trebamo tebe, Isuse! Pomozi nam, daruj nam sebe, daruj nam mir, daruj nam snagu za svakodnevni život. Ne dopusti da idemo dalje, drugamo, na neke druge izvore gdje nema žive i čiste vode. Ne dopusti da idemo drugamo, drugim ljudima koji nude hranu tijela a zarobljuju dušu. Daj nam ti, Isuse, i samo ti, od svoga kruha!

fra Zvjezdan

17. nedjelja kroz godinu (A)

PRODA SVE ŠTO IMA I KUPI ONU NJIVU.

U prispodobi je važan jedan detalj: čovjek ode sav radostan. ‘Veliko otkriće’, to jest spoznaja što je ono ‘jedno potrebno’ (unum necessarium) sve nadmašuje i obasjava sva traganja, uloženi trud, gubitke i poraze; sva ona izrugivanja susjeda, rodbine, ukućana i prijatelja koji kažu da smo ‘čudni’; vraća stostruko za sva ograničenja koja smo sebi nametnuli. Sve se preobrazilo. Sada novim očima promatramo svijet. Uvijek je tako: kada nešto dragocjeno pronađemo – životnog suputnika, iskrena prijatelja ili zanimljiv posao – sve se mjeri prema tome, sve ostalo stupa u drugi plan, biva relativizirano. Dakle, naglasak leži na onome što smo dobili a ne na onome što smo ostavili! Zato je ‘sjaj dragocjenog bisera’ svijetlio u katakombama i obasjavao tamu boli i progonstva prvih kršćana.

I čovjek je sada njivu (vlastiti život) gledao sasvim drugim očima: on zna za tajnu. Njiva svima izgleda posve obična. Ali on zna da u njoj leži blago. Kršćanin koji nasljeduje Krista dobiva ne samo novo srce, već i nove oči. On vidi ‘biser’ u svim stvorenim stvarima. Prepoznaje ‘skriveno blago’ u nekoj boli, gubitku, nepravdi.

Mi hoćemo ‘malo’ Boga, ‘malo’ religije posred sivila svakidašnjice i grubosti svijeta, ali Isus u današnjoj prispodobi kaže da Kraljevstvo nebesko osvajaju velikodušni i odvažni, a ne polovični i bojažljivi. Sve na svijetu ima svoju cijenu. I vjera. Ona nije za gotovane.

fra Jozo Župić

Duhovna misao

Božja prisutnost

Da bih ušao u nečiju prisutnost potrebno je da mu u iskrenosti priđem onakav kakav jesam.
U ovom trenutku, Bog je ovdje i očekuje me.
Bog mi uvijek prvi prilazi, želi me upoznati više od mog najboljeg prijatelja.
Zaustavit ću se na tren i pozdraviti Boga koji me ljubi.