19. nedjelja kroz godinu (A)

NE BOJTE SE: JA SAM!

Gospodine, ako si to ti, ako je to istina, ako me sve skupa ne vara, ako to nije utvara…

Gospodine, onda se pokaži! Dopusti i meni da hodam po vodi, dopusti i meni to iskustvo po kojem ću moći prkositi elementarnim nepogodama i biti jači od sile teže. Gospodine, ako si ti, onda mi to dokaži! Tako često, Gospodine, trebam potvrdu za svoje vjerovanje, trebam dotaknuti tvoje rane, trebam vidjeti da se uvjerim.

I meni se, Gospodine, katkada pričinjaš kao utvara. Kao da si nestvaran. Ne dolaziš na meni uobičajen način. Hodaš po valovima. To još nitko nije učinio. Tebi je i to moguće. Hodaš iznad svega što ugrožava ljudski život. Ti si iznad mojih strahova i tjeskoba. Moja lađa života šibana je valovima,ne ide naprijed, po cijele se noći mučim da stignem do cilja, a obala je još uvijek jako daleko. I odjednom se pojavljuješ ti, hodajući po valovima, poigravajući se nad svim onim što je mene ispunjavalo strahom i otkrivalo mi vlastitu slabost.

I ja bih htio imati istu sigurnost, Gospodine. Ako si to ti, ako si doista ti koji ljubiš, Gospodine Isuse, ako sve to nije utvara, ako mi se sve to ne pričinja, onda mi dopusti da iskusim istu sigurnost i da hodam po valovima ususret tebi.

“Dođi!”, zapovijedaš mi, Isuse.

Da, Isuse, dolazim ti. Čujem poziv, osjećam tvoju blizinu. Dolazim tebi i izlazim iz krhke sigurnosti svoje lađe. Dolazim tebi usred valovlja i vjetra. Ti si mi jedini važan, ti si moj cilj, ti me zoveš. Kročim i po oluji i moru – jer ti si veći i jači od svake opasnosti. Evo me, Isuse, k tebi!

I Petar je zakoračio. Dok je gledao u tebe, dok je išao k tebi, nije bio obuzet strahom, nije gledao ništa drugo. Ali, kad više nije vidio tebe, kad je njegov pogled pao na valove koji su doticali njegove noge, Petar je zaboravio na tebe i počeo je tonuti. Koliko puta, Isuse, sve krene dobro!

Radosni smo zbog brzih uspjeha. Ostvaruju nam se dobre odluke. Čini nam se da smo doista postali novi ljudi. A onda? Odjednom opet oko nas sami valovi i duboko more! Oko nas opet mrak i strah. Oluja prijeti. Kao da nestane svekolikog poleta i hrabrosti. Padovi se i grijesi opetuju. Gospodine, spasi me! Pogiboh!

Ti mi poručuješ:

“Malovjerni, zašto si posumnjao? Ja sam, ne boj se! Nisam utvara. Nećeš potonuti. Ja te držim za ruku. Budi hrabar i ne prestani vjerovati, ne prestani boriti se, ne prestani gledati prema meni, prema cilju. Ne gledaj na poteškoće, na opasnosti. Imaj svoj pogled uprt u mene i sve će biti dobro!“

fra Zvjezdan

18. nedjelja kroz godinu (A)

ČOVJEK ŽIVI O KRUHU I RIJEČI

Gospodine, ti govoriš svojim učenicima da dadnu ljudima jesti i nije potrebno da ih se šalje kućama kako bi se nahranili. Govoriš učenicima da učine ono što oni ne mogu, ono što oni ne shvaćaju. Učenici stoje pred problemom s kojim dolaze pred tebe. Ljudi su gladni, mnogi su iz daleka, a u pustinji nemaju mjesta ni mogućnosti da si nabave hranu. Klonut će na putu. Otpusti ih, Gospodine, kako bi za dana mogli otići kućama i nahraniti se. Ti im odgovaraš: “Dajte im vi jesti! Dajte im od onoga što vi primate od mene. Dajte im od hrane kojom se vi neprestano hranite uz mene. Imate mogućnost za to. Imate iskustva vjere i zajedništva sa mnom. Dajte im jesti. Pružite kruha koji ostaje za život vječni. Dajte im jesti u pustinji života, pa makar nadaleko izgleda kao da nema ničega. Vi ste na izvoru života. Ja sam Put, Istina i Život. Dajte im jesti od onoga od čega vi živite!”

Da, Isuse, ne treba to mnoštvo ići dalje. Ne treba da odlaze. Tek pokraj tebe oni mogu naći hranu koja život daje. Istom su došli do tebe. Istinski život i utaženje gladi mogu naći upravo uz tebe. Nije potrebno da od tebe odlaze svojim kućama. Ti si njihov dom. Zar nam to ne govori tvoj usklik, Isuse: “Dođite k meni svi vi umorni, opterećeni… gladni, žedni… svi kojima je teško, svi koji ste potrebni oproštenja, zdravlja, novog života. Dođite! Ja ću vas odmoriti, ja ću utažiti vašu glad i vašu žeđ!”

Ti, Isuse, i danas blagoslivljaš kruh i hraniš svoj narod. Hvala ti. Ti i danas uzimaš kruh u svoje ruke i lomiš ga kako bi bilo dovoljno za sve, za tolike koji su gladni i žedni života. Da, Isuse, ti si i danas velikodušan i darežljiv i ne želiš da itko ostane gladan, tko god pokuca na vrata tvoga srca.

Daj i nama danas, kod nedjeljne euharistije, na dan koji posebno tebi pripada hranu ljubavi. Daj i nama od toga kruha života, od toga kruha koji postaje tvojim tijelom. Daj nam pričest, daj nam snagu za život. I mi smo, Isuse, iz daleka; dolazimo k tebi odasvud, ispunjeni svakojakim problemima i željama. I mi smo gladni u pustinji života, u žezi ovih dana, u nesigurnostima svakodnevice. I mi trebamo siguran kruh koji ispunja dušu i srce. Trebamo tebe, Isuse! Pomozi nam, daruj nam sebe, daruj nam mir, daruj nam snagu za svakodnevni život. Ne dopusti da idemo dalje, drugamo, na neke druge izvore gdje nema žive i čiste vode. Ne dopusti da idemo drugamo, drugim ljudima koji nude hranu tijela a zarobljuju dušu. Daj nam ti, Isuse, i samo ti, od svoga kruha!

fra Zvjezdan

17. nedjelja kroz godinu (A)

PRODA SVE ŠTO IMA I KUPI ONU NJIVU.

U prispodobi je važan jedan detalj: čovjek ode sav radostan. ‘Veliko otkriće’, to jest spoznaja što je ono ‘jedno potrebno’ (unum necessarium) sve nadmašuje i obasjava sva traganja, uloženi trud, gubitke i poraze; sva ona izrugivanja susjeda, rodbine, ukućana i prijatelja koji kažu da smo ‘čudni’; vraća stostruko za sva ograničenja koja smo sebi nametnuli. Sve se preobrazilo. Sada novim očima promatramo svijet. Uvijek je tako: kada nešto dragocjeno pronađemo – životnog suputnika, iskrena prijatelja ili zanimljiv posao – sve se mjeri prema tome, sve ostalo stupa u drugi plan, biva relativizirano. Dakle, naglasak leži na onome što smo dobili a ne na onome što smo ostavili! Zato je ‘sjaj dragocjenog bisera’ svijetlio u katakombama i obasjavao tamu boli i progonstva prvih kršćana.

I čovjek je sada njivu (vlastiti život) gledao sasvim drugim očima: on zna za tajnu. Njiva svima izgleda posve obična. Ali on zna da u njoj leži blago. Kršćanin koji nasljeduje Krista dobiva ne samo novo srce, već i nove oči. On vidi ‘biser’ u svim stvorenim stvarima. Prepoznaje ‘skriveno blago’ u nekoj boli, gubitku, nepravdi.

Mi hoćemo ‘malo’ Boga, ‘malo’ religije posred sivila svakidašnjice i grubosti svijeta, ali Isus u današnjoj prispodobi kaže da Kraljevstvo nebesko osvajaju velikodušni i odvažni, a ne polovični i bojažljivi. Sve na svijetu ima svoju cijenu. I vjera. Ona nije za gotovane.

fra Jozo Župić

16. nedjelja korz godinu (A)

BITI STRPLJIV SA SOBOM I DRUGIMA

Život naš i život drugih uvijek je ovisan i o sredini u kojoj mi živimo i rastemo. Život je u svojem korijenu dobar i plemenit, ali drugi kao i mi utječe na njega. Kad gledamo ljude na zemlji onda vidimo sve vrste mržnje i zloće. Nekada nam pada na pamet da bi ‘počupali’ sve zločeste da smo moćni.

Ipak, Bog ne iskorjenjuje ljude uza sve nedaće koje se događaju. Ostavlja ih povijesti i završetku vremena. Dok Isus sije svoju spasiteljsku riječ da uzdigne čovječanstvo, netko drugi uvijek ‘sije’ na isti teren ‘kukolj’, odnosno razdor i zle riječi.

Čuli smo prošle nedjelje da može biti manjak i neprepravljenost u samome tlu (čovjeku koji sluša riječ), ali danas Isus ide dalje korak pa nastavlja, i kada je dobro sjeme (nauka, poruka) i kada je dobro tlo (čovjekovo raspoloženje) suprotstavlja se nešto izvanjsko što može također sprječavati pravi uzrast žita (čovjeka i njegove osobnosti).

Tko je i što je danas kukolj to je vrlo teško procijeniti. On se dobro skriva po svojoj boji u žitu. On je dosta dobro kamufliran. Čak nekada izgleda s izvana kao pravo ‘žito’, ali tek kasnije rast pokaže da to nije bilo žito. ‘Kukolj’, da tako kažem, može biti različit. Već prema usjevu.

Naš ljudski kukolj također je različit i različito se skriva:

Kukolj na našem vjerskom planu

Kukolj na našem moralnom planu

Kukolj (koji netko sije) u obitelji

Kukolj koji se sije u jednu zajednicu…

I uvijek u lijepoj formi – uvijek se kaže ‘s najboljom voljom’ za dobro, prijateljstvo. Mir toga i toga, mir te i te zajednice… Tek se kasnije pokaže sve to kao kukolj…

Vrlo teško je u početku procijeniti kukolj. Vrlo teško ga je i kasnije pokidati a da se osobnost ne pokida, da se pravi plod ne pokida… Današnje Evanđelje donosi i drugo upozorenje. Oprez s našim predrasudama. Oprez s našim osudama drugoga. A kako bi čovjek drugoga dobro poznavao kad ne pozna samoga sebe?

Obično ‘najbolji’ ‘najdobrohotniji’ presuditelji su ti koji malo samoga sebe gledaju. Ipak će doći i dolazi vrijeme kada sam čovjek u sebi odbacuje kukolj. Kada je vrijeme da se skupljaju plodovi? Odbacuje se kukolj koji je netko posijao u našu mladost, u našu obitelj, zajednicu… Isus Krist zaključuje: strpljenje, doći će vrijeme kada će se vrlo jasno odlučiti kukolj od žita i sažgati – ma ne ponovno posijati!

Sve bi se moglo i više konkretizirati iz današnjega evanđelja, ali sam Krist nije htio ići u daljnju konkretizaciju. Tko ima uši neka čuje! Nebeski mir, Božji mir ne uspostavlja se silom. On se rađa u srcu grešne ljudskosti koja se polagano preobražava dinamikom ljubavi. Grubo bi se moglo reći, ne treba gnoj ukloniti da se razvije cvijeće.

Treba raditi s povjerenjem da gnoj pomogne cvjetanju. Skoro tako Bog postupa sa svakim od na udahnjujući u nas svojeg Duha. A djelovanje zlog duha (sotone) u svijetu je najveći misterij. Mi u kršćanstvo ne možemo reći da postoji Dobri Duh i Zli Duh. Mi nismo dualistička religija, a ipak konstatiramo sukob Dobrog i Zlog Duha.

Zlo u svijetu je neprotumačivi misterij. A sukob dobra i zla danas je očitiji nego ikada. Ipak ne treba sve nedostatke pripisivati ‘sotoni’. Isusovi sljedbenici vjeruju da je budućnost u dobru. Svi smo pozvani da se dobrom i dobrotom suprotstavljamo zlu.

Marijan Jurčević, OP

15. nedjelja kroz godinu (A)

IZIĐE SIJAČ…

U ovoj paraboli o sijaču Isus nam objavljuje tri čovjekova stanja u kojima se prima Riječ, Isus i njegova riječ: stanje površnosti, stanje tvrdoglavosti i stanje otvorenosti. Vrlo često se pitamo zašto mi ili drugi neke istine ne primamo.

Mnoge vrijedne istine i blagosti ostaju od nas neprihvaćene. Može nam se naviještati s neba, ipak riječ i poruka neće ući u nas. Sve zavisi ne od istine nego od nas i našega stanja. Od nas zavisi zašto ne upoznajemo Boga i bližnje ljude. Nekada se pitamo zašto neki ljudi ne prihvaćaju niti ljubav niti istinu. Nije nevrijednost ljubavi i istine u pitanju. U pitanju je subjekt koji prihvaća odnosno ne prihvaća ponuđenu stvarnost.

Današnja parabola prvenstveno nas vraća nama samima da se upitamo u kojem smo mi duševnom stanju. Trebamo postati svjesni sebe i svojeg stanja. Istina, za to treba imati kuraža. Iz mnogih svjedočanstava drugih, a i iz vlastitog iskustva znamo da tek kad se u sebi promijenimo, kad promijenimo svoje stanje tada nam mnoge stvari ulaze u srce i u glavu. Možda se najviše bojimo sami sebe i svojeg stanja. Mnogo toga ovisi o nama samima. Mnogo toga mi bi mogli promijeniti.

Gdje smo sad? Da li smo u stanju ‘pokraj puta’, da li smo izvan sebe pa na nas pada svega i svačega, ali se ništa u nama ne zadržava? Na sve gledamo površno i površno prihvaćamo, a površno i odbacujemo. Vrlo brzo se zanosimo i vrlo brzo se i ohladimo. U takvom stanju potpuno smo nestabilni i nesposobni za bilo koje ozbiljne pothvate. U stanju ‘izvan sebe’ nismo sposobni niti za prijateljstvo, niti za ozbiljno shvaćanje. U takvom stanju sve prihvaćamo i ništa ne zadržavamo. Onoga smo ili one istine koja nam naleti, ali se ni na jednoj ne zadržavamo. Priklanjamo se, kako narod kaže, kao pas lutalica prvim kolima koja naiđu.

Druga negativna dispozicija jest tvrdoglavost i zatvorenost – kamenito tlo. U takvom raspoloženju ništa se ne prima, ili ako se prima to je samo radi izgleda, ali se ništa ne usvaja. Takvo raspoloženje tvrdoglavosti nije pogodno ni za kakvo zajedništvo i međusobno uvažavanje. Takvi mogu lagano postati fanatici svojeg stava bez obzira na vrijednost ili nevrijednost stava. U takvom stanju je nemoguć bilo kakav dijalog. Njihova tvrdoglavost je pokriće plitkosti. Međutim ovdje nije riječ o plitkoći shvaćanja nego o plitkoći duševnog stava.

I treće stanje jest stanje otvorenosti duha – plodno tlo. To su oni koji su otvoreni na istinu i na dobro bez obzira od koga dolazili. Ti žive otvorene duše i otvorenih očiju. Oni nisu slijepi niti nesretni, pa i onda kada im je teško. Teškoće čovjeka otvorena duha ne čine nesretnikom. Ljudi otvorena duha otvoreni su Bogu i ljudima. Oni su prijatelji i drugi ih žele za prijatelje.

Ono što je bitno u ovoj paraboli jest da mi ipak možemo promijeniti svoje stanje.

I Bog i ljudi nam nude svoju dobrotu i svoju istinu kojima se treba otvoriti. Nijedan karakter nije negativan niti se može reći da je netko po rođenju fiksiran na određeni stav. Svi karakteri su po sebi otvoreni i Bogu i bližnjemu. Svi ljudi su otvoreni ljubavi i istini. Također se može reći da nekada stojimo pred misterijem ljudskog opredjeljenja za zlo. To očito nije normalno stanje.

To je bolesno stanje. Često će neki vlastitu odgovornost prebacivati na razna ‘opsjednuća’ ili neke zle sudbine. Bog svakome daje dovoljno milosti da se opredijeli za dobro i plemenitost. Isto tako je dobro spomenuti da smo svi mi također odgovorni jedni za druge.

Kako pristupamo drugome čovjeku? Da li on u našem pristupu doživljava da mu želimo dobro ili imamo svoj interes? Nekada možda i iznosimo istinu i nudimo dobro, ali na način pobjednika i podcjenjivanja drugoga. Bog u svojem odnosu prema čovjeku poštuje njegovu slobodu.

Sloboda je Božji dar pa i onda kada ju upotrebljavamo na svoje zlo. Svima nama je upućena Isusova riječ i svima donosi smisao i smirenje. A ako ne donosi rod, stvar je u nama a ne u riječi. Isus nas poziva da se opredijelimo na otvorenost, da budemo plodno tlo za istinu i ljubav. I doći će mir i sigurnost u nas. Bog će prebivati u nama.

Marijan Jurčević, OP

14. nedjelja kroz godinu (A)

KRALJEVSTVO LJUBAVI OBJAVLJENO MALENIMA

Isuse, ljeto je i vrijeme za godišnje odmore. A ti zoveš da se u tebi i s tobom odmorimo. Oprosti kad pomislimo da se ljeti možemo i od tebe odmoriti i kad zaboravimo na urednost molitve i svete mise. Ti uporno zoveš: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti!” Dolazimo k tebi, Gospodine Isuse, da nas odmoriš i prihvatiš. Samo je u tebi mir, samo je u tebi odmor duše i tijela.

Umor je sastavni dio našeg života. Brzo nas svlada umor u međuljudskim odnosima, u razočaranjima s ljudima, zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja. Izliječi nas, Isuse, od te muke i odmori nas da bismo bili sposobni otvoriti se ljudima oko nas i da se ne umorimo čineći dobro.

Umorni smo i zbog nas samih. Razočarani smo zbog neuspjeha, zbog neostvarenih odluka. Puni smo muke i jada zbog ponovljenih slabosti. Sve nas to muči i opterećuje. Umorni smo, Isuse, i od nas samih. Dolazimo ti da i tu napraviš reda, da nas odmoriš kako bismo mogli prihvatiti sami sebe, kako bismo mogli prihvatiti svoj život, svoje ograničenosti, svoje slabosti i činiti tvoju volju u okviru onoga što mi možemo. Obnovi nas i odmori nas, Isuse, da krenemo opet u život s novim poletom i radošću.

Umorni smo, Isuse, od tereta života naših dana. Umorni smo jer neprestano slušamo loše vijesti, jer čitamo o ljudskim tragedijama i katastrofama, jer nas pune političkim napetostima, jer čujemo oko sebe klevete i ogovaranja. Umorni smo zbog neprestane skrbi za sutra, zbog brige za radno mjesto. Umorni smo, Isuse, od škole i ispita, od upisa i prijavnih uvjeta. Tvoj poziv nam je kao melem na ranu. Da, Isuse, doći k tebi znači naći odmor i mir.

Ne znam, Isuse, kako ćeš ti sve to riješiti. Često mislim da si i ti kriv za mnogo toga. Neke mi stvari izgledaju nepremostivima. Ali, govoriš da je to Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Želim jednostavno prihvatiti tvoj zov, želim jednostavno vjerovati i povjerovati. Želim se osloniti na tvoju riječ i na tvoje obećanje. Ako to ti kažeš, Isuse, to onda tako mora biti.

Zoveš k sebi, jer si krotka i ponizna srca. Zoveš jer imaš srce, jer možeš svakoga razumjeti. Zoveš k sebi jer znaš čuti svakoga, jer u svom umoru ne misliš na sebe, nego na druge, na nas. Sam si, Isuse, često bio umoran, a nisi imao kamo glavu nasloniti, nisi imao mjesta gdje bi se sakrio i odmorio. Tek po noći znao si potražiti Oca i u molitvi i osami odmoriti svoju dušu. Nauči nas, Isuse, odmarati se u tebi, s tobom. Nauči nas, Isuse, kako doći k tebi, kako se rasteretiti svakog tereta u tebi koji si došao da na sebe uzmeš sve naše boli i patnje.

fra Zvjezdan

13. nedjelja kroz godinu (A)

VIŠE ĆEMO VOLJETI LJUDE AKO NAJVIŠE VOLIMO ISUSA

Gospodine, tko je tebe dostojan? Čini mi se da je za sve nas najistinitija molitva ona prije pričesti: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali reci samo riječ i ozdravit će duša moja!” Čini mi se da je na ovoj zemlji nemoguće biti dostojan tebe, a posebno je nemoguće biti dostojan tvoga dara, sakramenta tvoje ljubavi, tvoga predanog tijela i prolivene krvi. Zaista, nisam dostojan, ali te neizrecivo trebam!

A tek kad čitam ovo evanđelje danas, Isuse, vidim koliko ima razloga da se prepoznam nedostojnim tebe. Nabrajaš osobe koje su po naravi bliske svakom ljudskom biću: otac, majka, sin, kćer… Želiš da se prepoznam i usporedim u svjetlu te naravne ljubavi i pripadnosti. Ti, Isuse, želiš biti ispred svih ljudi, na prvom mjestu po čistoj ljubavi, po životnom opredjeljenju, po predanju.

Znam da te ne ljubim dovoljno. Osjećam također da te ne ljubim onako konkretno i jasno kako to činim u odnosu prema meni dragim osobama, mojim bližnjima. U usporedbi s takvom konkretnom ljubavlju imam osjećaj da si ti, Isuse, katkada jako daleko od mene. Zapravo, da sam ti ja jako daleko.

Ti želiš da te ljubim više. Više od svih drugih ljudi, više od svih drugih stvari, više od svega na svijetu, više i od samog života. Zapravo ti, Isuse, želiš da mi ti budeš sve, da budeš moj život. Tako si i Šimuna Petra pitao: “Ljubiš li me više?”

Moram priznati, Isuse, da mi ti nisi na prvom mjestu, da ima osoba koje više “obožavam” nego tebe, da o nekim ljudima katkada više ovisim nego o tebi. Moram ti priznati, Isuse, da mnoge stvari više želim, o mnogočemu više sanjam i maštam, nego o tebi. Mnogo toga mi je više na srcu nego ti. Želim živjeti, želim imati sve, želim uživati život, a često to činim bez tebe, katkada i protiv tebe, žrtvujući pritom i svoj odnos prema tebi. Ne shvaćam uvijek, Isuse, svu važnost i jasnoću tvoje zahtjevne riječi: “Ako tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga naći!”

Isuse, nisam tebe dostojan. Ali te trebam, trebam te kao gladan kruha, žedan kapi vode, prozebao sunca. Trebam te, Isuse, jer bez tebe zaista nema života. Nisam dostojan i ne znam kad ću biti, ali ti si, Isuse, u svojoj dobroti htio prihvatiti malenost ove naše ljudske naravi; molim te da sada prihvatiš i nedostojnost ovog mojeg bića, mojeg tijela, moje duše. I dođi, Isuse, pod krov moj pa će ozdraviti moje biće, ozdravit će moja duša! Gospodine, nisam dostojan, ali dođi! Želim da osjetim da si mi ti i otac i majka, brat i sestra i sve na svijetu. I vjerujem ti, Isuse, da ću svoje najbliže istinski voljeti tek kad ti budeš na prvom mjestu. U tebi i po tebi moći ću nesebično ljubiti i njih.

fra Zvjezdan

12. nedjelja kroz godinu (A)

BOJTE SE ZA DUŠU, NE ZA TIJELO

Bilo bi dobro, kad bismo riječi današnjeg evanđelja primijenili na svoj život. Riječ koja se tri puta ponavlja u današnjem tekstu je: “Ne bojte se!” Osluškujmo Isusa kako tu istu riječ u našim okolnostima sada primjenjuje na nas.

“Ne bojte se ljudi! Previše ste ovisni o onome što će ljudi reći, što ljudi misle i očekuju od vas. Bojite se njihovih kritika i reakcija. Strepite pred javnošću kao da je ona nezabludiva i sveznajuća. Ne bojte se ljudi. Nisu oni mjerodavni za sve. Nisam li vam ja dao riječ života? Okrenite se prema meni i istražujte ono što će se meni sviđati, što odgovara mojoj riječi. Budite hrabriji kad treba založiti se za ono što je Božje. To je vrlo često u suprotnosti s onim što žele ljudi, što očekuje svijet oko vas.

Ne bojte se onih koji vam mogu nauditi tijelu. Kao da je glavni izvor straha i panike među vama ljudima upravo mogućnost da vam netko ne naudi, da vam se ne ugrozi radno mjesto, da vam netko ne umanji zasluženu plaću. Bojite se da ne ispadnete pred svijetom smiješni, da vas ne proglase nazadnim. Bojite se onih koji vam mogu nauditi dobru glasu, vašem zdravlju i materijalnim interesima. Nažalost, ne bojite se toliko mogućnosti da izgubite poštenje, nevinost, istinoljubivost. Ne borite se radikalno protiv laži, zablude, zavodljivosti ovoga svijeta. Kao da se ne bojite za svoju dušu, za čisto srce, za vjeru. Kao da vam je konkretnije prisutna materijalna sigurnost nego li vječni život i stanje milosti. Ponovno vas zovem: Bojte se onih koji vam žele naškoditi duši; bojte se onih koji vas žele uvući u mrežu nemorala i laži. Bojte se onih koji vam pune srce bestidnim programima. Bojte se onih koji vam žele otupjeti potrebu za molitvom, čežnju za nedjeljnom euharistijom i za svetošću dana Gospodnjega. U takvim nastupima je i đavao prisutan, neprijatelj čovjeku od početka, otac laži i ubojica ljudi. Bojte se onih koji vam žele uništiti istinski život i uvući vas u prokletstvo grijeha i zla.

Za sve drugo: ne bojte se! Imate na nebu Oca. On se brine za vas. Ništa vam se ne može dogoditi bez njegove volje. Vjerujte u njegove planove ljubavi s vama i sačuvajte mir srca i duše. Njemu ste dragocjeniji od svakog drugog stvorenja koje je stvorio.

A u svijetu u kojem živite ne bojte se. Ja sam pobijedio svijet. Ja se nisam bojao mišljenja ljudi. Da sam se bojao ne bih ništa učinio. Činio sam sve u svjetlu ljubavi i poslušnosti. Otac je stalno bio sa mnom. Najvažnije mi je bilo ostvariti njegovu volju. Bojao sam se jedino da ne povrijedim njegovu neizrecivu ljubav.”

fra Zvjezdan

11. nedjelja kroz godinu (A)

BEZ ISUSA SMO KAO OVCE BEZ PASTIRA

Gospodine Isuse! Hvala ti za sve što činiš kao Dobri pastir svojih ovaca u tijeku svoga zemaljskog života. Hvala ti što si imao sućuti, pažnje i neizrecivo puno ljubavi prema svojima i dao si život svoj za one koje ti je Otac povjerio. Hvala ti, Isuse, što nisi mogao ostati ravnodušan prema svim potrebama svojih učenika i naroda koji je oko tebe stajao.

Ipak, Isuse, danas ti na osobit način želimo reći hvala što si svoju blagoslovljenu prisutnost htio produžiti u vrijeme i prostor, i to ne samo u nedohvatljivoj tajni svoje proslavljene uskrsne novosti, nego u novosti svoje ljubavi kojom se i danas nama daješ u opipljivim i vidljivim znakovima s garancijom da si ti iza svakog tog znaka i da se ti kriješ u svakom tom znaku.

Zato ti, Isuse, danas zahvaljujemo na kruhu i vinu i na svakom kruhu i vinu naših oltara. To je hrana za mnoštvo, za narod, za one koji su tvoji, nad kojima si se ti jednom zauvijek sažalio i ostavio si svojoj Crkvi taj dragocjeni dar da njime raspolaže u sve dane do svršetka svijeta. Hvala ti na znaku vode, kojim i danas pereš ljude i na taj ih način preobražavaš u djecu nebeskog Oca, u članove tvoje Crkve, čiste od istočnog grijeha i sposobne da na sebi nose pečat tvoga Duha. Hvala ti na svemu tome, Isuse, koji si želio svojoj Crkvi ostaviti takve znakove svoje prisutnosti.

Ipak, Gospodine Isuse, na osobit ti način danas želimo zahvaliti na daru svetog reda, na pastirima Crkve, na svećenicima i službenicima tvoga naroda. Hvala ti što si u krhku posudu ljudskog bića sakrio tajnu svoje neizrecive ljubavi. Hvala ti, Isuse, što si se usudio svoju dobrotu sakriti i otkrivati kroz znak ljudske osobe, kroz lik svećenika, čovjeka, pomazanika, izabranika duše tvoje, brata i suputnika ljudi. Hvala ti, Isuse, što si se usudio u osobu slabog ljudskog bića staviti sebe, jer si povjerio čovjeku neizrecive tajne svojih sakramenata. Čovjek po tom sakramentu smije raspolagati

neizrecivim darovima i drugima ih dijeliti. Hvala ti, Isuse, na pastirima Crkve, koji to mogu i smiju biti samo zato, jer si im ti, Dobri pastiru, dao punomoć i snagu za tu službu u tvome narodu i jer si ti imao dovoljno povjerenja u svakog nositelja te neizrecive vlasti i službe.

Molimo te, Isuse, za sve svećenike, za župnike i ispovjednike, za djelitelje tvojih tajni i predvoditelje euharistijskih slavlja, za sve pastire tvoje Crkve. Osobito budi bliz svojom ljubavlju ovogodišnjim mladomisnicima koji će zakoračiti u život samoprijegornog darivanja i ljubavi. Daj da tvoji službenici jednako rasipno i velikodušno daju, kao što si i ti činio u svojem zemaljskom životu. I neka te u njima i kroz njih mnogi otkriju u svojoj sredini.

fra Zvjezdan

Sv. Antun Padovanski, svetac svega svijeta

DATI SVOJ DOPRINOS, UVIJEK BITI MISIONAR, U OSOBNOM ŽIVOTU, BILO GDJE NAS GOSPODIN POZIVA DA MU SLUŽIMO!

Sv. Ante veliki je redovnik i veliki svetac.

Kao što znate on je suvremenik sv. Franje: dakle živio je otprilike prije 800. godina. Rođen je u Lisabonu, u Portugalu, 1195; a umro je u Padovi, u Italiji, 1231. godine. Najprije je bio redovnik Augustinac; a potom – zbog želje da živi stroži redovnički život – 1220. godine postaje franjevac, oduševljen – kao mnogi mladi u to vrijeme kao i tijekom stoljeća, porukom i osobnošću Brata Franje. Umro je u Padovi sa samo 36 godina života koje je živio potpuno u službi Bogu i Crkvi.

Velika je svjetlost ižarivila iz njegove osobe: svjetlost svetosti, nauka, obzirnosti za najsiromašnije i ostavljene. Već za života po njem su se dogodila brojna čudesa; a ona su se nastavila i nakon smrti. Zato je brzo proglašen Svetim od pape Grgura IX, koji ga je upoznao još za života. Tako se tijekom stoljeća njemu s vjerom utjecao kršćanski puk, da bi tražio milost i zaštitu, posebno u trenucima velikih potreba. Kao što znate, sv. Ante nije samo Svetac i Crkveni naučitelj (Doctor Evangelicus); nego je između ostalog i zaštitnik siromašnih i potlačenih, trudnica, putnika, ribara, mornara, onih koji traže izgubljene stvari.

Njemu se i mi danas utječemo, s povjerenjem i nadom. Njemu iznosimo naše tjeskobe i poteškoće, ali i naše želje i naše čežnje. Njemu preporučamo naše živote, živote naših obitelji i naših zajednica, na poseban način njemu povjeravamo Crkvu u Bosni i Hercegovini, koja se danas suočava s ne malim izazovima. U vjeri i pobožnosti prema Njemu – potkrijepljenoj brojnim pomaganjima koja je kroz osam stoljeća i ovdje pružao – sigurni smo da i danas neće presahnuti njegov zagovor, po kojem imamo mnoge milosti i mnoge blagoslove.

Proteklih dana, razmišljajući o našem susretu i ovom slavlju, kao Biskup Crkve Božje, postavio sam si prije svega jedno pitanje, koje držim važnim za svakoga od nas. Što nas danas sv. Ante može poučiti? Odgovor je bio jednostavan: kao svaka velika Sveta osoba, može poučiti puno, štoviše jako puno.

A onda, kao Predstavnik Svetoga Oca, razmišljajući o konkretnoj stvarnosti Crkve u Bosni i Hercegovini, između ostalog me impresionirao jedan vidik njegove osobe: on je bio Svetac nadahnut velikim misionarskim duhom. Sjećate se? Bilo je u Coimbri u Portugalu. Bio je mladi redovnik, krenuo prijeći put teologije i filozofije. Imao je 25 godina. Godine 1220. stigla su u Coimbru tijela petorice franjevaca umorenih u Maroku, gdje su bili misionari po Franjinu (nalogu) poslanju. Bio je to događaj koji je promijenio njegov život. Suglasjem Poglavara, i on postaje franjevac, te odmah traži i dobiva dopuštenje otputovati kao misionar u Maroko. Isusova riječ „Bit će te moji svjedoci, sve do nakraj zemlje“ snažno je odjeknula u njegovu životu. On je shvatio da misionarska dimenzija nije jedan od izbora (opcija) za Crkvu. On je dobro shvatio kako se neka zajednica ne može zvati istinski kršćanskom ako ostaje zatvorena u samoj sebi, i ako ne širi vlastiti pogled vjere na obzorje Crkve i svijeta.

Dobro je znano, kako se hrvatski narod tijekom stoljeća isticao i misionarskom revnošću. Čini mi se važnim nastaviti taj put, podupirući naše misionare, i moleći za misije. Osobito bi želio naglasiti kako je važno da i danas svatko od nas izrazi Bogu svoju raspoloživost kao što je to učinio sv. Ante, raspoloživost naviještati Evanđelje do nakraj zemlje.

Ima još jedan zanimljiv vidik misionarskog duha sv Ante. Sigurno se sjećate što se zbivalo s njim, one davne 1220. godine. Na žalost on se razbolio čim je pošao iz Lisabona; i to mu je već pomoglo uvidjeti da je Providnost imala neki drugi plan s njim. Štoviše, brod na koji se ukrcao pogodilo je veliko nevrijeme; tako da (čini se) fra Ante nikada nije došao do Maroka, nego se našao na Siciliji, gdje je u nekoliko mjeseci ozdravio.

Ove okolnosti su mu omogućile da produbi jedan važan vidik misionarske duhovnosti, koji mi se čini jako aktualnim (suvremenim) za nas, u kontekstu stvarnosti u kojoj se mi danas nalazimo. A to je: misionarski duh se može živjeti ne samo idući u daleke zemlje, nego i ostajući na našem tlu.

Zatim se dogodila jedna druga promjena u njegovu životu: on je shvatio da ga Gospodin želi misionarom među kršćanskim narodima, a ne među poganima. Postao je vatren govornik, pozivajući riječju i primjerom na vjernost Isusovim zapovijedima, te da svatko učini osoban doprinos za rast Kraljevstva Božjeg.

Dati svoj doprinos, uvijek biti misionar, u osobnom životu, bilo gdje nas Gospodin poziva da Mu služimo. Ovo je velika pouka za nas danas, za nas kao pojedince i kao narod.

Poznajete bolje od mene poteškoće s kojima se moramo suočiti izvan i unutar obzorja našega naroda. Izvanjske poteškoće: ekonomska kriza, teškoće u pronalaženju radnog mjesta, broj Hrvata koji je u opadanju, nesigurna budućnost, posljedice nedavnoga rata. Ali postoje i unutarnje poteškoće Crkve i našega naroda: mislim na mnoge osobe koje se u svom životu sve više dopuštaju voditi ljudskim kriterijima, umjesto duhovnim životom, mislim i na praktični sakramentalni život koji je u opadanju, mislim na smanjen broj svećeničkih i redovničkih zvanja, mislim na ranu rastave braka, što pogađa i kršćanske obitelji.

Svojim primjerom, sv. Ante nam kazuje kako je vrijeme da se i mi osjećamo misionarima u našim zemljama. Poziva nas da hranimo vjerom, ljubavlju i nadom naše živote. Govori nam da smo i mi kao i on pozvani dati svoj doprinos u našoj Crkvi i našem narodu. Moramo dobro iskoristiti primljene talente. Ne trebamo očekivati od drugih rješenje naših problema. Ne možemo prenositi na druge ono što Gospodin traži od svakog od nas.

Ovo je moja želja, kojoj pridružujem žarku molitvu. Ovo je poruka koji povjeravam svakome od vas, kao pouku ove velike svetkovine. Sv. Ante nas uči da je danas nužno obnoviti zauzetost u kojoj će svatko sa svoje strane, dati doprinos velikodušnošću, predanošću i radošću. Neka nam njegov moćni zagovor da svjetlost i snagu kako bi bili „sol zemlje i svjetlo svijeta“, vjesnici i svjedoci Radosne vijesti u današnjem svijetu. Amen.

Propovijed nuncija D’ Errica na svetkovinu Svetog Ante na Humcu

Humac, 13. lipanj 2009.