III. nedjelja došašća (C)

ŠTO NAM JE ČINITI?

Gospodine, s Ivanom Krstiteljem bio si sigurno jako zadovoljan. On je vjerno tvoju prenosio poruku i pripravljao ljude za tvoj dolazak. U tome je bio izravan i jasan. Ljudi su mu dolazili s temeljnim pitanjem: “Što nam je činiti?” Davao je svakome odgovor po kojem se taj mogao ponašati i živjeti. I mnogi su se opredijelili za život obraćenja i pokore i iščekivali su tvoj dolazak. Bez te priprave, Isuse, riskiramo da te ne prepoznamo, da ne uočimo ono bitno.

Međutim, Gospodine, i pored Ivanovog pozivanja malo je ljudi kasnije krenulo za tobom. Malo se ljudi okrenulo k tebi i svoj život vezalo uz tebe. Bilo je tu tek nekoliko učenika koji su poslušali Ivanov poziv i krenuli za tobom. Drugi te nisu tako jasno otkrili niti prepoznali.

I mi trebamo nešto učiniti. Svake godine o došašću taj se izazov ponavlja. Može se dogoditi da te ni mi ne otkrijemo u onom svjetlu u kojem ti želiš doći i pohoditi svoj narod. Moguće je da i mi propustimo životnu priliku. I nama je nešto činiti. To je program obraćenja, program novoga života, program promjene svega čime bismo mogli staviti u pitanje tvoj dolazak i svoju spremnost da te dočekamo.

Ivan je sve učinio za tebe, izložio se je, bio je vjeran svojim riječima, revnovao je za tvoj zakon, riskirao je i svoj život. Mučenički ga je za tebe darovao. On je zaista sve učinio! A ipak, on sam u svojoj skromnosti govori da nije dostojan ni da ti odriješi remenje na obući. Nije dostojan najponiznije službe koju je u ono vrijeme rob činio svome gospodaru. On te već prepoznaje u sili i slavi. Pokazao te je ljudima i svojim učenicima izgovaraj ući proročke riječi: “Evo Jaganjca Božjega!”

Mi još nismo sve učinili. Još nismo spremni. Možda te zato, Gospodine, niti ne prepoznajemo kao Jaganjca Božjega, kao onoga koji je život svoj dao za nas, kao onoga koji nas je svojom prolivenom krvlju spasio od uništenja, od propasti. Možda zato jer ne činimo sve što možemo, ne otkrivamo te kao blagoslov i kao spasenje. Srce kao da nam je još uvijek zatvoreno za svu svjetlost i snagu kojom želiš obasjati naš život svojim otkupljenjem.

Isuse, što nam je činiti? Kršteni smo tvojim krštenjem. To je krštenje Duhom. Ivan govori i o krštenju ognjem. Je li zaista u nama, po tvojoj milosti, spaljeno sve što ne pripada tvojem svijetu, što ne pripada kraljevstvu Božjem? Katkad se bojimo tog ognja kojim krstiš. Međutim, snagom tvoje Riječi na djelu je tvoj Duh Sveti kojim si ti sam bio pomazan i po kojem si ostvarivao svoja spasiteljska djela i svoje poslanje. To je sila Duha Svetoga koji se pojavio nad apostolima na Duhove u obliku ognjenih jezika. kao oganj, oganj ljubavi, oganj kojim ti, Isuse. izgaraš za sve nas.

Dođi, Gospodine Isuse, i spali tim ognjem sve što je u nama ustajalo. Nismo dostojni odriješiti remenje na tvojoj obući, Isuse! Još puno manje nego tvoj sluga Ivan. Ali, pouzdajemo se u snagu tvoje milosti, u silu kojom si nas obdario u trenutku krštenja. Vjerujem da snaga toga sakramenta i danas djeluje u našim dubinama i da je potrebno već ovog došašća otvoriti se toj milosti koja je duboko pohranjena u našoj duši. Dođi, Isuse, i spasi nas!

fra Zvjezdan

II. nedjelja došašća (C)

ISUS TREBA U NAMA RASTI

Ovo je vrijeme čekanja. Isuse, i inače mi uvijek nešto čekamo. To je naša stalna situacija. Čekamo bolji život, čekamo diplomu ili mirovinu, čekamo radno mjesto ili mjesečnu plaću, čekamo dolazak pisma ili glas prijatelja. Čekamo svršetak rata i prestanak strahota. Čekamo mir.

Isuse, ovo je vrijeme čekanja. U ove dane imamo razloga da to čekanje još konkretnije izrazimo. Tako su hitne stvarnosti koje trebamo, kojima se nadamo. Ne vidimo ljudsko rješenje. Osjećamo sve više i više potrebu da zavapimo k tebi, Gospodine! Jer samo nas ti možeš spasiti, samo ti možeš učiniti da ljudi dođu k razumu. Od tebe, Isuse, očekujemo spasenje.

Zato, Isuse, želim da svoje iščekivanje usmjerim na tebe. Osjećam da mi ne preostaje drugo nego čekati tebe, ići ususret tebi. Čekam toliko toga, nabrajam ti toliko toga i nikad ti neću moći sve reći, a ti mi poručuješ da je dovoljno da dođem k tebi, da se sjedinim s tobom. Dovoljno je tebe naći, tebe dočekati, tebe imati. Ti si sve, ti si spasenje, ti si život. Zato mi ne preostaje ništa drugo nego imati tebe, dočekati tebe. Zapravo osjećam da svi mi svoju energiju utrošimo u iščekivanje brojnih stvari, a ni ne mislimo da si ti punina i da u tebi kraljevstvo Božje ispunja sve druge želje.

Ti, Isuse, svojim dolaskom premašuješ i ono što se mi usuđujemo moliti.

Ne bih htio zaboraviti, Gospodine Isuse, da je došašće i vrijeme tvoga čekanja. Sjećam se tvojih riječi: “Evo stojim na vratima i kucam… i čekam…!” I ti čekaš. Ovo je i tvoje vrijeme čekanja na moj, na naš dolazak. Ovo je vrijeme kada i ti želiš dočekati trenutak kad će ti svatko od nas otvoriti vrata, kad će ti svako srce otvoriti svoje tajne, kad će ti svatko od nas reći da si dobro došao i da možeš zakraljevati u tim tajnama moga ljudskog bića. Htio bih, Isuse, skratiti dane tvoga čekanja, kako bih još jasnije osjetio da i ti skraćuješ dane moga iščekivanja, mojih nadanja i mojih stradanja. Dobri Isuse, dođi, jer između tebe i mene više ne postoji nikakva prepreka. Dođi, Gospodine Isuse, i neka se u ovim danima došašća dogodi istinski susret između tebe i mene, tebe i tvojeg sluge koji će tek tada osjetiti puninu spasenja što samo od tebe može doći. Neću više gubiti vrijeme u tolikim čekanjima na različite vrednote života. Želim život u svojoj biti, život u svojim dubinama! Želim tebe, Isuse! Želim susret s tobom! To je onda i Božić i tvoje rođenje i tvoj ponovni dolazak! To je onda spasenje!

Čekam, Isuse, tebe! Ne želim gubiti vrijeme u svakojakim željama i u receptima kojima bih htio utjecati na tvoju volju. Ti, Isuse, bolje znaš što meni treba nego ja. Ti, Isuse, bolje znaš što je za moje dobro nego ja! Zato, dođi, Gospodine Isuse, i ostvari svoje spasenje i svoj dolazak u ove moje dane. Neka te i moja domovina Hrvatska dočeka i prizna!

fra Zvjezdan

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE

Danas Crkva slavi začeće jedinstvenoga ljudskoga djeteta. Marijini roditelji Joakim i Ana, dugo su čeznuli da im se začne dijete. Oni će mu kod rođenja dati ime Marija. Marijino rođenja slavimo u devetom mjesecu, 8. rujna. Ono osobito kod tog djeteta nije njegovo začeće, nego poziv da bude Majka Isusova. Za to dijete vrijedi ono što je u Bibliji rečeno o jednom proroku: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih” (Jer 1,5).

Svako dijete je jedinstveno. Svako dijete leži Bogu na srcu i u trenutku u kojem je začeto, ispunja se Božji san: stvoren je novi čovjek! Čak ako dijete nije očekivano ili dolazi neželjeno, kod Boga je uvijek ljubljeno. Puno prije nego roditelji znaju tko je uistinu njihovo dijete, Bog poznaje to dijete i njegov put.

Što je osobiti poziv toga djeteta, čije začeće slavimo danas, i koje tako nejasno biva nazvano “bezgrešno začeće”? Povijest od početka biblije može nam pomoći, da to bolje razumijemo. Adam i Eva, to tako biva simbolički predstavljeno, dali su se zavesti. Svi smo mi, slikovito rečeno, Adamova djeca, Evino potomstvo. Svi trpimo od jedne beskonačne povijesti napora i zatajenja, grijeha i konačno smrti. S Marijom počinje nova povijest, bez starih rana i ljage, neokaljana od svakoga zla. Marija je Božji “novi početak” u jednoj previše opterećenoj staroj povijesti. Svi mi trebamo takav jedan novi početak pun nade!

Fra Jozo Župić

1. nedjelja došašća (C)

VRIJEME RADOSNE NADE

(Lk 21,25-28.34-36)

“Bit će nevolja. Pokrenut će se sile zemaljske. Bit će znaci na nebeskim tijelima. Dogodit će se puno toga. Ali vi se ne bojte! Kad vidite da se to zbiva, podignite svoje glave. Približilo se vaše otkupljenje! Na vama je da idete ususret tim danima. Živite slobodno. Tko želi život svoj sačuvati, izgubit će ga. Međutim, tko život svoj izgubi, taj će ga naći.

Živite slobodno od ovih stvari koje prolaze. Prolazi obličje ovoga svijeta. Ne navezujte se za  toliko toga što nema trajnosti. Ne gradite svoj život na materijalnim dobrima koja su tako privremena. Neka vam ne oteža srce u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama. To sve traže oni koji ne poznaju mene. Vi budite slobodni od toga. Radite, gradite s ljudima dobre volje ovaj svijet. Ali gradite ga na temeljima ljubavi prema bližnjemu; gradite ga na vjeri. Neka temeljne vrednote vašeg srca budu neprolazne.

Sve drugo otkinite od sebe. Sve što vas veže uz vaše navike; što vas želi zarobiti mislima da imate pravo na svoj život i na materijalne stvari; ono što je tako prolazno: sve to ostavite. Gradite za one vrednote koje ne propadaju.

Tako ćete spremno dočekati Sina čovječjega. Ići ćete aktivno ususret njegovu dolasku. Tada vas taj dan neće iznenaditi, budući da ćete biti spremni.

Oduševite se za siromaštvo. Gradite svijet ljubavi u kojem neće biti nasilja. Taj će svijet postajati novo nebo i nova zemlja i bit će otvoren preobrazbi koja je nužna za kraljevstvo Božje.”

Isuse, počinje novo vrijeme. Liturgijska je godina na početku. To je godina spasenja. Neka nam bude nova, neka nam bude na blagoslov. Otkrij nam tajne svoga kraljevstva. Daj da se naše srce oduševi za tebe, za ljubav.

fra Zvjezdan

KRIST – KRALJ SVEGA STVORENA

Gospodine Isuse,

  • budi kralj mojeg života, mojih misli i osjećaja, mojih nakana i planova. mojih dana i godina!
  • budi kralj svima onima za koje te molim i neka te svi prepoznaju kao jedinstvenog spasitelja i dobrotvora!
  • budi kralj naroda kome pripadam i neka nas kušnje kroz koje prolazimo ne obeshrabre; neka ne klonemo znajući da nijedna sila ovoga svijeta nije snažnija od tvoje ljubavi!
  • budi kralj čitavoga svijeta, svega stvorenja, jer jedino će tako svijet biti u miru, jedino će tako sve stvorenje dočekati izbavljenje i otkupljenje!
  • budi nam svima kralj, dobri Isuse!

Tebe, Gospodine Isuse, ne gledamo na visokom prijestolju, daleko od dohvata ruke. Vidimo te uzdignuta na drvo križa, jer ti ljubiš! I na tom prijestolju svoje ljubavi ne nosiš zlatnu kraljevsku krunu, nego trnovu krunu, jer ljubiš dokraja! Takvo kraljevstvo sigurno nije od ovoga svijeta. Ti, Gospodine Isuse, želiš osvojiti cijeli svijet, sve ljude pridobiti za Božju ljubav. Činiš to bez nasilja, bez oružja i vojske. Osvajaš svijet svojom bespomoćnošću, prikovan na križ. Međutim, upravo u tom času i na taj način želiš da se ostvari tvoje proroštvo: A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi!

Srcem predanim i poniznim želim, Isuse, da budem privučen snagom tvoje ljubavi s križa, da bih mogao radosno dočekati čas kada ćeš me prepoznati onda kada će se pred tobom, uzdignutim na prijestolje slave, prignuti svako koljeno.

Dobri Isuse, neka dođe kraljevstvo tvoje! Neka zavlada pravda i mir, neka zavlada istina i svetost, neka se čitavim svijetom iz tvog probodenog srca razlije ljubav! Zato ti se klanjam, Gospodine Isuse, i tvojem se vladanju u potpunosti povjeravam! Prihvati me i vodi me da me nikakav knez ovoga svijeta ne skrši niti zavede!

fra Zvjezdan

33. nedjelja kroz godinu (B)

SIN ČOVJEČJI DOLAZI

Gospodine, puni smo straha. Uznemiravaju nas mnoge stvari, ispunjavaju nemirom. Sve je više ljudi koji trpe od nesanice, tjeskobe i straha.

Strah nas je za sutra. Bojimo se zime koja je pred nama; kako će se tko izvući, koliko će stajati ogrjev, drva, ugljen ili slično? Je li osigurano dovoljno zimnice? Hoće li biti dosta novaca?

Strah nas je, Isuse: kamo sve to vodi? Kako ćemo dalje? Nije li to znak da je blizu svršetak svijeta?

U evanđelju govoriš, Isuse, o strahotama, o čudnim znakovima, o pomicanju nebeskih tijela. o suncu koje više neće davati svjetla, o zvijezdama koje će se pokrenuti. Govoriš o znaku smokve i blizini ljeta.

Vrijedi li to, Gospodine, i za ovo naše vrijeme? Toliko se toga poljuljalo, pokrenulo, uzdrmalo. Postavljaju se u pitanje osnovne vrednote na kojima se gradila ljudska sigurnost.

Gospodine, tako smo puni straha.

Nije li to i zato što ne znamo čitati tvoje znakove i tumačiti vremena?

Tvoje nam evanđelje poručuje: Kad to vidite, znajte: blizu je, na vratima! Nadalje, hrabriš nas: Kad to vidite, podignite svoje glave, jer je blizu vaše otkupljenje.

Da, blizu je; blizu si, Gospodine!

Vjerujem da su to znakovi koji žele upozoriti najprije svega na tvoju prisutnost, na sigurnost tvoje ljubavi i na prolaznost i nesigurnost ovoga svijeta.

Vjerujem da svi ovi znakovi žele usmjeriti naš pogled prema tebi, koji si jedini siguran i stalan, koji jedini ljubiš dokraja, koji želiš da se svi ljudi spase.

Vjerujem da su sve ovo znakovi da si blizu,

da si siromašan u euharistiji,

da si strpljiv u sakramentu ispovijedi,

da se saginješ do ubogih, ranjenih i bolesnih,

da se raduješ ljudskoj ljubavi,

da daješ svoga Duha za život ovoga svijeta!

Ti si blizu. Kad bi barem slični brojni znakovi sa svih strana mogli u našim vjerničkim srcima probuditi tu jasnu i uvijek vječnu istinu tvoje ljubavi!

fra Zvjezdan

32. nedjelja kroz godinu (B)

DAR SRCA

Kako si dobar, Isuse! Vidiš sve što drugi ljudi ne mogu vidjeti, razabireš ono što izmiče ljudskom oku. Ne mogu te ljudi prevariti svojim blještavilom i prividnošću. Tako mi puno govori, dobri Isuse, ova zgoda sa siromašnom udovicom.

Rekao si: Ona je najviše dala. Ona je dala od onoga što joj je trebalo za život. Ona je riskirala svoj život da bi mogla u svojoj pobožnosti prinijeti svoj dar. Da, Isuse, ona je dala samu sebe. Nije škrtarila sa svime što ima. Nije imala puno, bila je siromašna. Upravo zato mogla je dati sebe, svoj život, tj. mogla je dati najviše. Jer – što ti daruju oni koji se cjenkaju s onim što misle da imaju?

Očito je, Isuse, da bogataši to nikada neće shvatiti. Očito je da oni nemaju prilike da otkriju tajnu istinskog dara. Jer, oni mjere svojim ljudskim mjerilima, oni računaju svojim računalima, a ti gledaš u dubine ljudskih srdaca. Tebi ništa ne izmiče, sve vidiš i znaš. Želiš od svojih učenika siromaštvo srca, siromaštvo duše. Želiš njihovu potpunu oslonjenost na tebe, na tvoja obećanja. Želiš da ljudi vjeruju u ljubav tvoga i našega nebeskog Oca. To iskustvo bogataši nemaju jer imaju svoju plaću, jer misle da posjeduju sve sigurnosti svoga života. Oni su lišeni tog blagoslovljenog predanja u ljubav nebeskog Oca.

Pretpostavljam, Isuse, da i mene promatraš negdje na ulazu u hram, negdje u skrovištu moga srca. Osjećam tvoj pogled, pratiš me i ti ništa ne izmiče od onoga što ja radim i što ne radim.

Nisam bogat i nemam mnogo. Siromašan sam. Nemam se čime pohvaliti pred tobom. Moja je vjera slaba. Moje pouzdanje malakše, moja je ljubav tako nepotpuna. Ne nalazim, Isuse, puno vremena za tebe. Nisam se potvrdio nekim velikim dobrim djelima. Osjećam da ima u meni više sebičnosti nego žrtve. Ne mogu se pohvaliti nekim velikim odlukama kojima bih učinio zaokret u svojem životu. Sve je to, Isuse, bijedno i slabo. Spasi me, Gospodine! Zauzmi se za mene i učini da ti i moj dar bude drag. Učini, Isuse, da konačno otkriješ da i u mojem daru ima predanja i ljubavi, da se i u mojem daru krije srce i duša.

Učiš me, Isuse, po ovoj siromašnoj udovici da shvatim da je svatko sposoban darovati tebi ono što će te razveseliti. Svatko može darovati, ne toliko ono što ima ili nema, nego ono što jest, tj. svoj žitak. Upravo to se tebi sviđa! Neka ti, Isuse, i naš svakodnevni dar i svaka naša žrtva budu ugodni!

Dar je samo znak! Bitno se ne vidi očima!

U sitnom znaku kruha, ti nam, Isuse, daruješ svega sebe!

U tebi nam nebeski Otac daruje sve što ima, sav svoj žitak! Bog se zato ne da nadmašiti u ljubavi, u darivanju!

fra Zvjezdan

31. nedjelja kroz godinu (B)

LJUBITI SVIM SRCEM

Bože moj, tako često se pitam: ljubim li ja tebe istinski, svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom? Što to zapravo meni znači? Pripada li moje srce istinski tebi? Ljubim li te? Gori li srce moje prema tebi? Osjećam li žar srca, ubrzano kucanje srca na pomisao o tebi? Jesi li ti, Gospodine, istinski Gospodar moga srca i jesi li ti u njemu duboko prisutan? Toliko pitanja!

Ljubim li te svom snagom? Imam li negdje u zalihama svoga bića još više snage, još mogućnosti da ti pokažem svu svoju ljubav? Ljubim li te snažno, duboko? Pokreće li moja ljubav sve silnice moga bića? O svemu se tome pitam, Gospodine, i osjećam da te ni izdaleka ne ljubim koliko bih te trebao, koliko bih te morao ljubiti.

Ljubim li te, Gospodine, svom dušom svojom? Jesi li ti duša duše moje, središte moga bića? Jesi li ti, Gospodine, tajna moga vlastitog bića, moga srca, moje nutrine, moga disanja, moga življenja? Ljubim li te dušom svom? Jesi li ti negdje duboko u tajnama moje duše?

Zahtijevaš da te ljubim i svim umom svojim. Mislio sam da je ljubav u predjelima srca, da se tiče samo osjećaja. Međutim, pitaš me o ljubavi u dubinama moga uma. Jesi li ti, Gospodine, u mojim mislima, u mojim nakanama, u mojim planovima? Jesi li ti, Gospodine, prvi u mojem umu, ljubim li te svim umom svojim ili ima u tajni moga razmišljanja mnogo toga što nije povezano s ljubavlju prema tebi?

U toj se zapovijedi ljubavi krije sav Zakon. Sve što je rečeno, sve to je napisano, sve to je na bilo koji način negdje propisano u Mojsijevu zakonu ili utkano u tradiciju Staroga zavjeta – može se sažeti u zakon ljubavi. Jer, u tome je sve!

Daj mi, Gospodine, da to shvatim, da to prihvatim. Daj, Gospodine, da u moju nutrinu uđe ta tajna i da je pohranim duboko u srce. Rekao si starima da to moraju neprestano imati pred očima, na čelu, na rukama, na dovratnicima. Htio si da svatko tko susretne tvog učenika odmah primijeti na njegovu tijelu, na njegovu držanju, u njegovim očima, u njegovu ponašanju: ovaj ljubi Gospodina svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom svojom!

Želim, Gospodine, da to i na meni danas i uvijek svatko i odmah primijeti, osjeti, vidi. Neka se u svakoj mojoj gesti, u mom ponašanju vidi: ovaj ljubi Gospodina svim srcem svojim! Ovo je Božji čovjek koji svoju pripadnost Gospodinu želi potvrditi potpunim predanjem i poslušnošću svome Učitelju i Gospodinu! Neka tvoja ljubav i ljubav prema tebi zavlada u našim srcima, da bi iz njih mogla izrasti istinska ljubav i prema našim bližnjima.

fra Zvjezdan

Dušni dan

Sveti Jeronim ranokršćanski crkveni učitelj napisao je ovu rečenicu: “Mi ne trebamo žaliti što smo izgubili pokojne  nego biti zahvalni što smo ih imali i još  ih imamo jer su se vratili Gospodinu i svaki onaj koji je otišao pred nama ostaje u zajedništvu Božje obitelji”. Izjava je utjeha i ujedno izazov. Svi mi žalimo za čovjekom koji je otišao od nas, možda je to starija osoba koja iza sebe ima dug i ispunjen život, ili mlada osoba koja je otišla prerano. Reakcija je naravna da žalimo za našim pokojnicima baš na dan kao danas, na Dušni dan u kojemu se sjećamo svih naših pokojnika iz naše sredine i okoline. Nije lako reći da ne trebamo i da ne smijemo žaliti. To je naravna reakcija ako se moramo oprostiti od nekoga koji je dio našega vlastitog života i to je još uvijek. Ipak nam sveti Jeronim daje obrazloženje i utjehu. On kaže: budi zahvalan da si njega ili nju imao. Budi zahvalan za zajedničke godine, za vrijeme kad ste živjeli skupa i jedni za druge, za sjećanja koja imamo kao dobro blago, kao vječno sjećanje. I to nam sjećanje može dati utjehu usprkos svake žalosti i u svim bolnim oproštajima. Tada će ta utjeha biti još jača, još intenzivnija, jer sveti crkveni učitelj kaže nam i razlog naše radosti i naše zahvalnosti – on ili ona su otišli u kuću Gospodinovu.

To je naša kršćanska vjera da kod Gospodina imamo domovinu, da mi kako Isus veli imamo vječni stan kod Boga i Isus nam je svojom smrću i svojim uskrsnućem pripremio put prema vječnoj domovini, prema nebeskome stanu i on će doći po nas na kraju vremena da budemo s njim i njegovim Ocem. Zato s pravom smijemo govoriti o našim pokojnicima i njihovu odlasku u kuću. Tekst kaže još nešto: naši pokojnici ostaju povezani s nama u zajedništvu Božje obitelji, u zajedništvu onih koji vjeruju u Boga i koji su ljubljeni od Boga i nakon smrti.

Mi jesmo i ostajemo povezani s našim dragima i milima koji su pošli u Očevu kuću, ne samo u mislima ili u sjećanju, nego u vjeri u uskrsnuće mrtvih kao što to ispovijedamo u vjerovanju. Mi jesmo i ostajemo obitelj u Kristu, zajednica u životu i nakon  života i zato vrijedi rečenica ranoga kršćanstva: mi ne trebamo žaliti što smo izgubili pokojnike, nego biti zahvalni za to da smo ih imali i da ih i sada imamo. Tko se vraća Gospodinu ostaje u zajedništvu Božje obitelji samo što je otišao prije nas. U tom smislu smijemo u našoj vjeri sada i uvijek ponovno moliti za naše pokojne rođake i prijatelje: Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru. Amen!

fra Jozo Župić

SVETOST DANAS

Blagdan svih svetih je blagdan znanih i neznanih plemeniti ljudi. Blagdan svih onih koji su vjerovali u ljubav i plemenitost. Znani i neznani, slavni i neslavni, bogati i siromašni, bijeli i crni. Vrlo rano se ovaj blagdan slavio između Uskrsa i Duhova. Smisao je jasan: Svi sveti su pobjeda Kristova uskrsnuća u životu ljudi i prisutnost Duha Svetoga u njima. A od osmog stoljeća Svi sveti se počinju slaviti u Rimu prvoga studenog, a poslije devetog stoljeća u cijelom svijetu. Upozorava nas da više prepoznajemo plemenitost nego li zloću u ljudima.

Plemeniti prepoznaju plemenite! Blagdan Svih svetih je blagdan pobjede (trijumfa) dobra nad zlom. Također nam govori da je ljudski rod povezan živim lancem plemenitih srdaca koja su živjela i koja će živjeti. Što nam danas govori blagdan Svih Svetih? Da li znači neku vrijednost i neku normalnost? Ako se postavlja pitanje kršćanstvu tada se time postavlja u pitanje sama svetost. Možda je nastala kriva identifikacija forme i sadržaja svetosti unutar kršćanstva i općenitom poimanju sveca i svetosti. Čini se da je ovoga momenta u pitanju forma kršćanstva i forma njegove svetosti. Previše je kršćanstvo ‘protokolirano’, previše je postalo određena forma i dogma.

Svelo se na jedan određeni kalup, koji je bez sumnje povijesno uvjetovan. Isto tako je i pojam sveca – srednjovjekovni pojam – a ne iz prvih stoljeća (ne po liku sv. Augustina i Jeronima). Ti prvi sveci uopće nisu ‘čudotvorci’, nisu od rođenja sveci, nisu od rođenja sveti. Imali su vrlo burnu povijest s lošim i dobrim momentima u životu – kao Izraelova sveta povijest. Ali su se kroz život borili s duhom ljubavi. Cilj i princip njihova života bio je Kristov duh. Dok lik sveca, kakav je do nas doplovio nalazi se samo na ‘oltarima’, on je ‘drven’, bez života, ‘bezgrešan’. Po ovom kalupu teško bi i Isus bio proglašen svetim! Sveti su sv. Pavlu svi oni koji su kršteni, tj. koji žive u Kristovom duhu i ljubavi, pa i onda kada su koji put u tome manjkavi. Svaki je čovjek pozvan da uspije kao čovjek, a time je pozvan na svetost. Najveće je čudo u ‘nehumanom svijetu’ biti human.

U svijetu pravila i zakona živjeti, vjerovati u ljubav. Zar to nije najveće čudo svijeta? Svetost nije forma (kalup) nego srce – novo srce. Srce koje istinski ljubi ne umire i već sada svima postaje sveto. Svetost je uvijek vezana uz zajedništvo – uz altruizam (Isusovu Crkvu). Koliko li ima svetih među ‘nesvetima’ i koliko li ima nesvetih među ‘svetima’? Svetost je uvijek vrhunska sloboda – silom se ne postaje svet (ničijom silom, pa ni ‘svetom’). Sveca čini svecem njegova svijest i savjest. Pa svako bježanje od ‘svetosti’ je bježanje od kršćanstva. Formalizam u kršćanstvu dotukao je ljubav i svetost, pa i apetit za svetošću. Sveti su na zajedništvo raspoloženi – oni su za sveopće bratstvo (Crkvu).

Bratstvo sa živima i mrtvima. Prepoznavanje u svim ljudima ljudskog i božanskog – znak je svetosti. Ono što je prije Krista bilo rezervirano ‘svetima’, sada je ponuđeno svima pa je svaki čovjek veći svetac od bilo kojeg svetišta. (Ef 2, 21). Sveti su svi oni koji su ljubljeni od Boga – a svi su ljubljeni od Boga – koji ljube, koji su osjetljivi na ljubav i dobrotu. Sveti u vječnosti, sveti među nama, svetost u nama – čine jedinstvo. Svi smo mi pozvani da živimo kao Isus, Božji svetac. A to je put sreće i zadovoljstva već sada i u ovome životu. Blagdan svih svetih je blagdan svih nas, svih ljudi koji čeznu za životom ljubavi i smirenosti.

Marijan Jurčević, OP

Duhovna misao

Vrijednost jedne Zdravomarije

Jednog je dana Padre Pio u društvu subrata šetao hodnikom samostana. Subrat mu je skrenuo pozornost na jednog gospodina koji je stajao u mnoštvu. Bio je to poznati pisac koji je doputovao iz Milana kako bi upoznao sveca.

“Baš lijepo što ste prevalili toliko put da biste me vidjeli. Imate li molitvenik kod kuće?” upitao ga je Padre Pio.

Pisac ga je zbunjeno gledao, a svetac zaključio: “Mogli ste uštedjeti i vrijeme i novac jer jedna Zdravomarija, sine moj, vrijedi puno, puno više od bilo kakvog putovanja.”