7. nedjelja kroz godinu (A)

ISUSOV PACIFIZAM

Govoriti o pacifizmu u vrijeme dok još mnogi nose rane od rata ili nose boli za svojim poginulim, ima li smisla? Možda baš u ovo vrijeme i treba imati kuraža i govoriti o pacifizmu i pomirenju. Ne može se živjeti budućnost u mržnji i neprijateljstvu. Svakome je jasno da je stanje mržnje i neprijateljstva nenormalno čovjekovo stanje.
U tome stanju se ne može živjeti. Izlaz se mora tražiti. Jedni su tražili izlaz u izjednačavanju zla i mržnje. To je onaj zakon ‘oko za oko, zub za zub’. Taj zakon je starozavjetni zakon s vrlo visokim nivoom pravednosti. Treba priznati da je zakon izjednačavanja osvete na vrlo velikoj visini ljudske kulture. Redovno se osveta događa puno radikalnije i na jednu nepravednu riječ reče se više uvredljivih riječi, za jedno oko skida se glava.
U tom osvećivanju događaju se zločini protiv čovječanstva. To je kad se ne ubija samo vojnike nego sve one koji su u srodstvu s vojnicima. Prekoračivanje tog zakona događa se u svakom etničkom čišćenju. Kad je pitanje odnosa prema zlu onda ne vrijedi poslovica da se klin izbija klinom. Zlo se ne dokida zlom nego se samo povećava. Potrebno je postati svjestan ove istine. Isus uvodi svoje učenike u jedan paradoks – ljubite neprijatelje. Je li to proturječnost u sebi ili metaforični govor?
Iz cijelog Isusovog stava vidi se da se radi o paradoksu ali koji u ljubavi (unutarnjoj) postaje moguć. Isus ljude sjedinjuje, ne zakonom i pravilom, nego ljubavlju i dobrotom. Potrebno je u sebi imati ljubav da bi se moglo nadići sukobe i proturječnosti. Tko je postao prebivalište Boga, u kome je ‘proradila’ ljubav, taj nema neprijatelje, što ne znači da ne primjećuje prisustvo zla u ljudima i svijetu. Razlikuje se grešnika i grijeh, zlo i zločinca. Također je veliko pitanje da li je svaki naš neprijatelj samim time i zločinac?
Znano nam je da smo svi mi i grešnici (počinjemo zlo) i pravednici (ljubimo dobro). Isusov poziv sve ljude poziva da se više otvore prema dobru, da dobro prije zapažaju nego li zlo. Time nam postaje moguće ljubiti i neprijatelja. U njemu ljubimo ono dobro, onu Božju sliku koju ni grijeh nije porušio. Iz ovog stava proizlazi kršćansko neprihvaćanje smrtne osude, kao ni bilo koje drugo ubojstvo. Život ljudski nadilazi kompetenciju drugih ljudi, pa i samog nosioca života.
Da bi čovjek ljubio i ‘neprijatelja’ nužno je da u sebi nađe tome ‘razlog’. Neke vrste daje i Isus razlog – dobrota Božja prema ljudima bez obzira jesu li dobri ili zli. Sunce (izvor života) sije nad svima, kiša (također znak rasta života) pada na sve ljude. Nitko nije zaslužio da ga se voli. Ljubav uvijek ističe iz onoga koji ima taj božanski dar. Možemo reći da je u sve ljude posijano sjeme ljubavi, a ljudi mogu to sjeme prigušiti da ne izraste i ne donese plod.
Da bi se ljubilo ‘neprijatelja’ potrebno je da se nadiđe ova naša ‘naravna ‘narav’, da ju se proširi prema Bogu. Tako onome u kome živi Bog narav biva pobožanstvenjena, a time i moćna da čini kao što čini Bog. Vuku je naravno da grize, ali zato to nije naravno ‘kultiviranom’ čovjeku. Tako isto je normalno mrziti neprijatelja na ‘nižioj razini naravi’, ali je također normalno i opraštanje onome tko je kršten Isusovim duhom. Isus razlikuje da ono što je naravno za pogane nije za kršćane.
Zar tako ne čine i pogani, isto istim… Ljubiti, prihvaćati (na duhovnoj razini) neprijatelja ni u kojem slučaju ne znači prekršiti pravdu i zaboraviti žrtvu. Opraštanje ne znači odbacivanja izravnanja pravde i popravka štete. Ako se nekome oprašta time ga se ne oslobađa da ispravi štetu, dapače, njemu ljubav omogućuje da ispravi svoje zlo i da otkloni čine koji su stvarali neprijateljstvo. Isusov je cilj da se od neprijatelja stvori prijatelja.
To se može postići jedino kroz ljubav i praštanje. Kao što smo kao ljudi pozvani da se prosvjetljujemo, kultiviramo, tako smo pozvani i da svoju narav oplemenimo, da ju uzdignemo iznad ‘životinjske naravi’ jer je naša narav prožeta duhom u kojem prebiva Bog. Ljudi su hram Božji, kako reče sv. Pavao. Nekada smo pobožniji prema kamenim hramovima nego li prema živim hramovima, ljudima. Izričita je prijetnja Božja, prema S. Pavlu, tko poruši živi Božji hram Bog će ga porušiti.
Samo je u ovome slučaju ostavljeno da kaznu provede sam Bog, jer od njega je čovjek, drugi nitko. Na koncu recimo i ovo: govor je o duhovnoj ljubavi, a ne o emocionalnoj koja je trenutna i vrlo promjenjiva. Emocije se smire, a duh ili ljubi ili prezire. Božji duh ljubi i u svim ljudima prepoznaje Božju sliku.

Marijan Jurčević, OP


6. nedjelja kroz godinu (A)

NISAM DOŠAO DOKINUTI NEGO DOPUNITI ZAKON (ISUS)

Poruka današnjeg Isusovog govora je njegov odnos prema naravi, zakonu. U SZ. Zakon znači naravni zakon, zakon koji je struktura čovjekova. Bilo bi normalno da je taj naravni zakon svakom čovjeku ‘poznat’ i da se po njemu ponaša, međutim niti prirodni zakon kod čovjeka nije nešto ‘fiksno’, određeno. Čovjekova sloboda je ‘šira’ od njegove naravi. Ili bi mogli reći da je čovjekova narav nešto što je otvoreno i što treba ‘dovršiti’.

U ovome smislu i možemo govoriti da je čovjeku potrebno spoznati svoje mogućnosti i svoju odgovornost prema samom sebi. Čovjekova narav nema isto značenje kao narav životinja. Kod životinja je narav determinirana, dok kod čovjeka je uvijek to razumska narav, što znači otvorena i nedovršena. Čovjek treba postati svjestan svoje naravi, svjestan njezine veličine i univerzalnosti. Nijedna životinja skoro ne može raditi protiv svoje naravi.

Njihova narav je dovršena i određena, dok čovjek može raditi i protiv svoje ‘naravi’ baš zato što je ona božanski nedeterminirana. Čovjekova narav je narav koja sadrži i duh, duhovnu dimenziju. S ovog osnova možemo reći da je čovjek po naravi božansko biće i religiozno biće. On treba transcendenciju da ostvari svoju narav, a ako ne ostvari svoju narav ne ostvaruje samoga sebe. U sadržaj čovjekove naravi ulazi i ono što on ‘shvati i nauči’ kao svoju vlastitost sad ili koju treba steći.

Po ovome shvaćanju ljudske naravi može se govoriti da postoji porast ljudske naravi, i da je vrlo teško naći konsenzus o ljudskoj naravi. Da li je isto naravno za jednog ‘divljeg’ i za jednog ‘civiliziranog’ čovjeka? Osnovni elementi su im zajednički, ali cijela duhovna nadgradnja (koja je također naravna) razlikuje se. Neki ljudi se mogu spustiti ispod razine svoje naravi a drugi se mogu uzdići iznad svoje naravi. Čovjek je istovremeno naravno i nadnaravno biće.

Može biti niži od životinje i veći od anđela, iako mu je mjesto između životinje i anđela (Toma Akvinski). SZ. je ipak formulirao ‘minimum’ zajedničkog za narav ljudskog bića. To su deset Božjih zapovijedi, koje nalazimo također i kod Egipćana. One su osnovni principi od kojih ne bi smio odstupiti niti jedan čovjek. Te principe ne bi smio prekršiti čovjek bez obzira razumijevao ih ili ne razumijevao. Deset zapovijedi su principi naravi i Boga.

One povezuju čovjeka sa zemljom i s Bogom. Kroz njih čovjek ostvaruje svoje ljudske mogućnosti, svoju slobodu i svoje mišljenje. Isus stavlja vrlo veliku odgovornost na svakog čovjeka, osobito ‘učitelja’ da se druge ne nauči (upozna) sa zakonima naravi. Bit će najmanji onaj koji druge nauči krivom pojmu naravi. Koliko li danas razilaženja u shvaćanju i učenju ljudske naravi. Mnoge stvari protu naravne usvajaju se kao naravne.

Elementarni principi da čovjek bude čovjek:

Ne ubij! Zabrana najgrubljeg ubojstva pa sve do moralnog i etičkog ubojstva. Ubijanje mačem i riječju… Isus uzdiže naravnost u ovom poimanju – zlo je sve što ubija sebe i drugog… Poštivanje naravnog zakona ima prednost pred oltarskom žrtvom i drugim ‘svetinjama’.

Ne učini preljub!  Isus poziva na više, ne činiti preljub ni u mislima i željama, ne samo djelom. Čovjek je za njega više od samog djela zato ga i gleda uzvišenije. Čovjek je čovjek u mislima i željama, savjesti.

Ne otpuštaj svoju ženu! Monogamija je veći stupanj naravi od poligamije, a nerastava od rastave. Opet Isus uzvisuje narav ljudskog bića, čovjeka i žene.

Ne zaklinji se krivo! Čovjek se veže za riječ, a vol za rog ! To je također naravno za kultivirana čovjeka. Čovjek se pokazuje naravan kroz svoje riječi. Zar laž nije protu čovječna? Kad se ljudi ne bi tog držali ne bi bilo moguće zajedništvo niti sporazumijevanje. Laž je veća pogreška od prekršaja.

Čovjeku je naravno da zna što čini i da se ponaša slobodno prema ljudskoj naravi. Isus uzdiže ljudsku narav u ljubav koja čovjeka spaja s Bogom. Kršćaninu spada u narav ljubiti. To je ono što kršćanina čini kršćaninom, sljedbenikom Isusa koji je utjelovljena Božja ljubav.

Kršćanstvo ni u kojem slučaju ne može biti protu naravno. Dapače, kršćanstvo narav prihvaća i oplemenjuje. Kršćanstvo uzdiže narav u ‘nadnarav’. Što je nekima nadnaravno drugima(punim Božjeg duha) je naravno. Svi smo pozvani na čovještvo koje je uzdignuto, nadnaravno.

Marijan Jurčević, OP

5. nedjelja kroz godinu (A)

NEKA SE VIDE VAŠA DJELA

Došao si Isuse, da izvedeš ovaj svijet iz tame, da učiniš životnijim i ljepšim sve ljudske situacije. Došao si da svi budu sretni, da svima bude lijepo. I ljudi su to osjećali. Kod tebe je, Isuse, svima bilo lijepo, svatko se osjećao prihvaćenim. Nitko nije bio odbačen, prezren. Ti si za svakoga imao lijepu riječ, svakoga si dočekao srcem otvorenim za ljubav i za darivanje. Uz tebe je, Isuse, bilo lijepo živjeti. Uz tebe nije bilo mraka. Davao si ljudima sladak okus Božjega života i ulijevao im u srce novu nadu i novo svjetlo.

Iznenađuješ me, Isuse, svojim povjerenjem. Govoriš mi, govoriš nam da smo sol zemlje. Sol je u hrani nevidljiva, a čini svaku hranu ukusnijom. Djeluje iznutra, neprimjetno, a opet tako osjetljivo.

I ti želiš, Isuse, da mi kršćani budemo u svijetu ono što je sol u hrani. Želiš da ovu zemlju učinimo ukusnom, lijepom za obitavanje, da ljudski život bude put dobroga ukusa, kvalitetan i plemenit. Breme toga stavljaš na naša ramena, na svoje učenike: «Vi ste sol zemlje!»

Nisam siguran, Isuse, da je moj život uvijek tako ukusan, da može to isto davati i drugima. Nisam siguran da uvijek ispunim tvoja očekivanja. Vjerujem da u tom pogledu trebamo neizrecivo puno tvojeg ukusa mira, dobrote, plemenitosti i snage. Ne dopusti, Isuse, da obljutavimo u ovome svijetu. Začinio si nas evanđeoskom dobrotom svoga srca: ne daj da zatajimo!

Govoriš nam da smo svjetlo svijeta! Novo iznenađenje! Pretpostavljaš da ćemo biti puni svjetla i sposobni da svjetlom služimo ovome svijetu. To znači da tame u nama nema. A ipak, Isuse, i u nama imaš još uvijek tame. Ima još uvijek puno toga što želimo da ne izađe na svjetlo dana, da se ne vide naša djela, budući da nisu dobra.

Želiš, Isuse, da svijetlimo. Uvjeravaš da se svijetlo ne može sakriti. Niti se ono smije sakrivati. A ipak, ne svijetlimo! Znamo zatajiti. Svijet je još uvijek u tami. Premalo ima izvora svjetla i topline! Ti si, Isuse, na jedinstven način svjetlo ovoga svijeta. Ti si zaista zasjao sjajem koji nikad nije potamnio. Svako tvoje djelo bilo je javno. Sve si javno govorio, jer nisi imao razloga da nešto skrivaš. Prosvijetljeni smo krštenjem, a ipak nismo svjetlonoše! Pomozi nam, Isuse!

fra Zvjezdan

4. nedjelja kroz godinu (A)

SUSRET S OGNJEM LJUBAVI

Svaki puta kada pogledam i onu najdeblju i onu najtanju svijeću u crkvi, sjetim se Isusa Krista. Bljesak plamena iznova me ogrije svojom vrućom ljubavlju i radošću. Prema Šimunovom proročanstvu Isus je svjetlost svijeta. Samo On raspršuje svaku tamu i mrklo mjesto pretvara u radostan susret sa Spasiteljem. Dok gledam svijeću, javlja se u meni još veća čežnja za Isusom, za susretom s ognjem ljubavi u kojem se spaljuje svaki grijeh. Svijeća izgleda slabašna, mogu je svojim dahom ugasiti. Međutim, od jedne svijeće mogu se upaliti tisuće drugih. Tada nastaje svjetlo, koje obasjava čitavu zemaljsku kuglu i svako srce. Tako se iz ropstva prelazi u slobodu, tako mrak propada i nastaje dan, nastaje novi život.

U zapadnoj Crkvi prikazanje Gospodinovo zove se „Svijećnica“, u istočnoj Crkvi ovaj je blagdan poznat pod nazivom „Susret“. Dolazak Isusa Krista u židovski hram zapravo je susret sa svjetlom. To je također susret Boga i Njegova naroda. Tu je Marija, Josip, Šimun, Ana. Tu su svi ljudi koji su onoga dana ušli u hram prikazivati svoje prvorođenče prema Mojsijevom običaju. Možemo i mi stati među njih i prikazati sebe i svoje. Isus Krist, Sin Božji, donesen je u hram da bude prikazan Ocu. Njegovo prikazanje čitavoga života Ocu, oslobodilo nas je krivnje u koju smo upali neposlušnošću, ali pod uvjetom da se i mi zajedno s Njim prikažemo Ocu. Važna je slobodna volja i čežnja za osobnim prikazanjem…

…Mnogi prisutni u hramu nisu prepoznali Svjetlo svijeta i darovatelja života. Prepoznali su ga Šimun i Ana. Šimun je bio pravedan, pošten, pobožan, bogobojazan, ljubio je druge oko sebe. Boga je stavio u središte svojega života. Duh Sveti ga je ispunjao. Bio je poslušan Njegovim nadahnućima. Tako je i proročica Ana vjerovala Bogu. Prihvatila je svoj mukotrpni udovički život bez plača ili ljutnje. Molila je i postila. Oni su bili spremni za susret s ognjem ljubavi. Prihvatili su Njegov plamen. Lako su prepoznali Isusa Krista, svjetlost svijeta. A što je sa mnom? Osjećam li još uvijek strah i nemir?

pater Arek Krasicki, CSSp (misionar Družbe Duha Svetoga)

3. nedjelja kroz godinu (A)

RIBARI LJUDI

Liječio si, Gospodine, svaku bolest i svaku nemoć. Bio si svima sve. Nitko nije ostao kraj tebe neuslišan, prazan. U tebi je Bog pohodio svoj narod. Prolazio si Palestinom čineći dobro. Uvijek je za tobom hrlio silan svijet.

Danas smo i mi ovdje. Došli smo privučeni tvojim pozivom, tvojom riječju. Tu smo kod nedjeljnog sastanka privučeni tvojom dobrotom i ljubavlju. I danas očekujemo od tebe, Isuse, da djeluješ u nama i na nama. Očekujemo da liječiš svaku nemoć i svaku bolest u narodu. A nemoći i bolesti ima danas više nego ikada, više nego u tvoje vrijeme dok si hodao Palestinom. Ima danas više otkrivenih bolesti, više dijagnoza nego prije. Očekujemo tvoju pomoć budući da u mnogim slučajevima osjećamo da su liječnici bespomoćni, da ne mogu dokučiti tajnu ljudskoga organizma niti dati dijagnozu koja bi sve protumačila. Osobito je teško odrediti terapiju koja bi vodila k ozdravljenju. Sve je u našim ljudskim rukama i u našem znanju tako krhko i slabo, nesigurno i površno da se ne možemo osloniti na svoje sile, na svoje znanje.

Pomozi nam, Isuse!

Dođi k nama i danas, budi u ovoj današnjoj zemlji, «Galileji poganskoj», da činiš iste čudesne stvari, kao i u vrijeme tvoga hoda Palestinom. Trebamo te, trebamo tvoju ljubav, tvoju pomoć i tvoju zaštitu.

Ipak, osjećam, Isuse, da i ti imaš svoje zahtjeve u odnosu na nas, da se i ti u današnjem evanđelju obraćaš nama s izazovom svoje ljubavi. Pozivaš nas: «Hajdete za mnom!» Tvoji su učenici brže-bolje ostavili sve i krenuli za tobom! Daj da se tako i s nama dogodi, da ne odgađamo svoj hod za tobom, svoje nasljedovanje tebe!

Nadalje, pozivaš nas da se obratimo jer približilo se kraljevstvo nebesko. Vrijeme je kratko. Treba krenuti za tobom, treba se opredijeliti za tebe! Vjeruje, Isuse, da danas računaš s nama, kao što si računao s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom. Vjerujem da ti je stalo i do nas da bismo poslužili djelu tvoga spasenja, širenju evanđelja! Daj da ozdravimo u duši i da, oslobođeni svakog straha, krenemo za tobom!

fra Zvjezdan

2. nedjelja kroz godinu (A)

EVO JAGANJCA BOŽJEGA!

Isuse, Ivan te je prepoznao kao Jaganjca Božjega. Pri tom je mislio na onaj čudesan događaj kada su Izraelci izašli iz Egipta. Spasiteljski i zaštitni znak njihova izlaska bila je jaganjčeva krv kojom su obilježili dovratnike svojih kuća. Tada su blagovali to zaklano janje. Dok čitam tu povijest, otkrivam u tebi, Isuse istinu i stvarnost.

Ti si na križu žrtvovan kao nevini jaganjac. U vrijeme kada su u hramu ubijali janjad za pashalnu gozbu po židovskim obiteljima, ti si visio na križu i dovršio si djelo spasenja. Tvojom smo krvlju obilježeni i otkupljeni. Tvoja nas je krv otela sili zla i pobijedila je snagu grijeha. Ti si Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta. Kako je velika bila sila Egipta u odnosu na Izraelce!

Ipak, Bog ih je spasio i sačuvao. Jer, Bog je veći od svih sila ovoga svijeta.

I nas ugrožavaju sile ovoga svijeta. U ovom svijetu imamo muku. Sve je manje onih koji žele živjeti po svjetlu evanđelja. Ljudi sve više ugađaju svojim požudama. Mnogi žele prohtjeve svoje naravi neobuzdano proživjeti. Žele čak da to tako i svi prihvate, da se i ozakoni ono što odgovara njihovim porivima, požudama i strastima.

U ovom svijetu raspuštenosti, u svijetu u kojem se laže, psuje, krade, teško je ostati čist. Oni koji žele po svaku cijenu živjeti prema glasu savjesti i prema svjetlu evanđelja čine se ludi u očima ovoga svijeta. Kao da tvoji učenici ne žive normalnim, prirodnim životom. Svijet se sve jače nameće svakom čovjeku. U rukama svijeta su javni mediji priopćavanja koji sve više i više hrane i kvare srca svih koji se njima služe, jer ne priopćuju dobro i plemenito, nego zlo i lažno. Isuse, mi želimo biti tvoji učenici.

Vjerujem da si ti istinski Jaganjac koji svojom krvlju otkupljuje čovjeka od njegovih grijeha. Vjerujem da si i nas otkupio i da nas neprestano otkupljuješ. Istom vjerom prianjamo uz tebe, Isuse, i u povjerenju da su Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta. Vjerujem da je snaga tvoje krvi jača od sveg tereta grijeha svijeta. Otkupljuješ čovjeka od istočnoga grijeha i od svakoga osobnog grijeha. Otkupi nas, Isuse, i od sve zavodljivosti kojima ovaj svijet želi sve zarobiti u svoj mentalitet, u svoj način života i djelovanja.

Ti si jaganjac Božji. Ti nas uzmi pod svoje okrilje i zaštiti od svega čime ovaj svijet prijeti. U tebi želim vjerovati da će dobro i ljubav pobijediti prijevaru i mržnju.

fra Zvjezdan

Krštenje Gospodinovo (A)

OBJAVA OČEVE LJUBAVI

Isuse, želim se naći uz tebe u vodama Jordana u času tvoga krštenja kako bih i ja mogao čuti nad sobom iste riječi koje su izrečene nad tobom i imati iskustvo ljubavi Očeve kako si ga ti osjetio. Daj mi milost da otkrijem istinu svoga krštenja u svijetlu tvoga, svoje pripadnosti nebeskom Ocu u objavi tvojega božanskog sinovstva. Zato se prepuštam istom glasu koji u mojoj nutrini odjekuje brojnim utješnim riječima:

«Ti si Sin moj! Meni pripadaš! Dragocjen si u mojim očima; ja te ljubim! Pripadaš mojoj božanskoj obitelji, ti si moj! Ti si ljubljeni sin, ljubljeno dijete! Imaš pravo na svu moju ljubav, na moju naklonost. Možeš računati na tu ljubav u svim trenucima svoga života. Svoje ti ljubavi nikad neću oduzeti niti uskratiti. Ljubit ću te uvijek, bez obzira na tvoju dostojnost ili nedostojnost, upravo zato jer sam ljubav sama, jer sam te stvorio iz ljubavi, jer želim da u toj ljubavi budeš sretan. Ti si moj ljubljeni!

U tebi mi sva milina! Drago mi je vidjeti te! Dragocjen si u mojim očima! Moj pogled počiva na tebi. Pratim te na svim tvojim putovima. Pogled na tebe izvor je radosti moga srca. Uvijek ti se radujem!»

Isuse, hvala ti za objavu Očeve ljubavi. Hvala što sa mnom dijeliš tu ljubav kojom tebe Otac od početka ljubi. Tom si me ljubavlju obdario u času moga krštenja. To je najsvetiji trenutak, čas posinjenja koji mi po pečatu krštenja postaje trajnim darom.

Hvala ti, Isuse, za sakramenat krsta i za sve sakramente kršćanske inicijacije. Po njima si mi sve dao, samoga sebe, ljubav nebeskog Oca. Hvala ti, Isuse, za roditelje koji su htjeli da se već kao dijete krstim i za kumove koji su htjeli svojom vjerom i svojom ljubavlju posredovati kod tog milosnog časa novoga rođenja. Hvala ti, Isuse, za svećenika koji me je krstio.

Hvala ti, Isuse, što si Crkvi svojoj ostavio taj sakramenat i što je po tom sakramentu tvoja Crkva plodna majka koja i danas iz svog krila rađa brojnu djecu: ljubljenu djecu nebeskog Oca.

fra Zvjezdan

Bogojavljenje – Sveta Tri Kralja (A)

ZVIJEZDA  KOJU SU MUDRACI SLIJEDILI

Početkom siječnja posvuda se još vide zvijezde, koje su ljudi objesili za Božić: na prozorima, u kućama, na borovima a prije svega u jaslicama. Stare biblijske priče pričaju nam da su ljudi krenuli na put, jer su vidjeli zvijezdu. Tražili su novorođenog kralja.

Također danas čini se da su mnogi ljudi u traženju: u traženju dobre zvijezde nad svojim životom, u traženju dobre zvijezde nad ovim božićnim danima.

Mudraci ili zvjezdoznanci, kako ih božićna pripovijest naziva, tražili su najprije na krivim mjestima: u palači kralja. Novorođenog kralja konačno su našli na drugom mjestu: u štali. Ne u krugu bogatih i moćnih, nego u krugu siromašnih radnika, pastira s polja, siromaha. Ne u dragocjeno odijelo zamotana, nego u pelene povijena u jaslama.

Tražimo li možda sreću, našu dobru zvijezdu također na krivim mjestima? Od mudraca možemo – čini mi se – naučiti dvije stvari kako i gdje trebamo tražiti.

Kad su mudraci došli k jaslama, poklonili su se pred novorođenim djetetom. Božić nalazimo samo ako se učinimo malenima. I također nalazimo svoju sreću ako smo spremni učiniti se malenima. Kad jedna majka prolazi pokraj mene s dječjim kolicima, moram se prignuti da gledam u nasmiješene oči djeteta. I kad idem u dječji vrtić, moram čučnuti da djecu u razini njihovih očiju susretnem, a ne da ih gledam odozgor.

Samo ako smo spremni učiniti se malenima, tada je moguć pravi susret. Samo ako siđemo s našega konja, ako druge susrećemo  s poštovanjem i priznanjem, prijateljski i otvoreno, može nastati odnos. A što je u životu važnije nego biti u odnosu, živjeti u prijateljstvu i ljubav darovati i iskusiti?

Ne trebamo imati nikakvog straha da ćemo ostati kratkih rukava. Jer, sam  je  Bog to pokazao. Mi činimo samo ono što je on činio: on se učinio malenim, postaje čovjekom kao i mi i stavlja se u naše ruke. To je Božić.

I drugo možemo učiti od trojice mudraca: tajnu darivanja i prazne ruke. Trojica mudraca odložila su naime svoje dragocjene darove pred djetetom: zlato, tamjan i miru. To što mi ovih dana jedan drugoga darivamo, možda je povezano s tim. Mudraci stoje praznih ruku pred djetetom Isusom. I samo s praznim rukama oni mogu prihvatiti, dotaknuti, u ruke uzeti.

To mi govori: kod darivanja se ne radi o tome, što košta dar, koju financijsku vrijednost ima. Radi se o nakani koja stoji iza dara: o ljubavi kojom se daruje, ili bolje: o ljubavi koju taj dar zastupa.

Bog nam to pokazuje: na Božić slavimo baš to, da on ne daruje bilo što, nego nam daruje sama sebe, čitava. To je istinsko darivanje. Ako mi u daru nas same stavimo, nas same darujemo, tada nema “cijene” kojom ja za to mogu biti plaćen. Tada je sat u kojem uzimam vrijeme za druge, za posjet ili razgovor beskonačno vrjedniji nego najskupocjeniji kupljeni dar.

I kada su moje ruke prazne, tada ih mogu raširiti i drugoga uzeti u ruke i njemu pružiti ruku prijateljstva i pomirenja.

fra Jozo Župić

2. nedjelja po Božiću (A)

POSTALI SMO DJECA BOŽJA

Isuse, blagdansko raspoloženje polako jenjava. Blijede svjetla i sjaja božićnih i novogodišnjih dana. Iznenađuje nas čak i stanovita umornost i težina prvih dana nove godine. Često smo tako neraspoloženi. Što sada, Isuse? Čeka nas svakodnevni posao, život, dosadni susreti, neobavljeni poslovi. Blagdani su nas malo izbacili iz redovitoga tijeka života.

Ne dopusti, Gospodine, da mi kao tvoji učenici zaboravimo na Radosnu vijest Božića; ne dopusti da nestanu iz naših dubina predivne slike radosti i mira što ih donose stranice evanđelja koje govore o tvojem dolasku na ovaj svijet. Smijemo se i dalje radovati s pastirima i anđelima i vjerovati da nismo proslavili samo neku idiličnu davnu uspomenu, nego da u toj stvarnosti tvoga pohoda i danas živimo.

Neprestano nam se ponavlja riječ tvoga utjelovljenja: «Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!» To je trajna istina. Ti među nama stanuješ, ti s nama ostaješ, ti s nama putuješ ovom zemljom, ti se nama neprestano raduješ. Zato si postao čovjekom da bi nam darovao tu sigurnost Božje blizine. Otkako si se ti, Isuse, utjelovio i postao čovjekom, neprestano je blagdanna ovoj zemlji, stalno imamo razloga za radost. Smijemo osjećati tvoju blizinu u vlastitom domu, na radnom mjestu, na ulici i u crkvi. Ti si svugdje i neprestano za nas. Prepoznaj nas kao svoje, a nama podari mudrosti i hrabrosti da te uvijek i na svakom mjestu prepoznajemo kao svoga Učitelja i Spasitelja.

fra Zvjezdan

SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

OBITELJ IMA BUDUĆNOST

Danas blagdanski i molitveno skrećemo svoju pažnju prema obitelji. Svi smo mi izrasli iz obitelji i svi smo u njoj stekli prva iskustva života. Radosti, ljubavi i sve što tvori život. Obitelj je gnijezdo našega života. Zato se slobodno može reći da je svaka obitelj sveta obitelj. Obitelj je svetost ovoga svijeta. Ona je osnovna jedinica društvenog života. Ona može biti ili mjesto života ili mjesto smrti. Neki danas misle da je obitelj nešto što nadiđemo. Ipak, „nema ni jedne“ druge društvene jedinice koja bi mogla zamijeniti obitelj.

Čovjek je po naravi obiteljsko biće. On ju istina usavršava, ali ona je nešto strukturalno. Neke društvene zajednice su više ili manje bolje mjesto za obitelj. Tako se i danas pitamo, kakvo je okruženje danas za obitelj? Klasična obitelj je u pitanju. Pojam i stanje žene, muža i djece potpuno se izmijenio. Život se izmijenio. Ipak i u izmijenjenom životu obitelj treba ostati kao baza zajedničkog življenja. Je li danas stanje teže negoli je nekada bilo ili smo svi manje jaki nositi jedan drugoga?

Ne vjerujem da su ljudi danas zločestiji. Možda su (smo) zahtjevniji u odnosima i blizini. Svjesniji smo ljudskih potreba i prava, a s druge strane manje smo jaki za ponudu istih tih potreba i prava drugima. Potrebno nam je postati svjesnima da smo ljudi sa svojim savršenostima i sa svojim slabostima. I kao takvi se moramo uvažavati i prihvaćati. Nema zajedništva ni prijateljstva koje ne treba i žrtve. Ljubav i žrtva se uvijek uzajamno prožimaju. To je paradoks ljudskog života. Ali istinit.

Samo ljubav može prihvaćati smišljeno žrtvu. Ona ju osmišljava i pretače u veću stvarnost. Kako prihvaćati ljubav i žrtvu? Nema istinske ljubavi bez žrtve niti prave smišljene žrtve bez ljubavi. Ljudska obitelj je mješavina ove dvije stvarnosti. To je mješavina ljubavi i snošljivosti. I tako je kod svih obitelji. Obitelj je mjesto za Isusa. Isto tako svaka obitelj doživljava paradokse i neshvatljivosti Svete Obitelji. Ono što je bitna poruka iz Svete Obitelji jest uzajamno povjerenje.

Povjerenjem se nadilaze neshvatljivosti i dubioznosti u obitelji. To je poruka Isusove obitelji. Danas je potrebno čitati i usvojiti poruke iz jaslica. Svaki roditelj, svaka obitelj odgaja Božje sinove. Mnogima će to biti obaveza da idu “od Egipta do obećane zemlje”. Bit će to briga da se spasi dijete od onih koji ga se unaprijed boje. Uvijek ima Isusa, Mudraca, Anđela, Heroda…. Josipa i Marija. Takva je struktura čovječanstva. Možemo također reći da nema ni jedne epohe u povijesti u kojoj nije trebalo ulagati ljubavi i brige da se živi obiteljski život. Ljudska struktura je ostala ista, iako se mijenjaju izvanjski uvjeti.

Zato svatko uvijek živi svoju obitelj na svoj način. Sve su obitelji slične i sve su različite. Obitelj je prva baza gdje počinje ostvarivanje zajedništva i ljubavi. Iz obitelji se prelijeva socijalnost i ljubav na cijelu ljudsku zajednicu. U obitelji se upoznaje oca, majku, braću, sestre i zajedničkog Oca, Boga. Obitelj je pojam za zajedništvo. Ona se oslanja na prirodu i na svjesnost. Zato se i može uočiti različitosti u shvaćanju i formiranju obitelji. Svako vrijeme i način života davati će svoj oblik i način obitelji. Obitelj je također razumljiva u pojmu samog čovjeka. Postoji individualno i komunitarno shvaćanje čovjeka. Tako i obitelji.

Vjernici shvaćaju i nastoje živjeti obitelj prema vjerskom – kršćanskom – shvaćanju čovjeka. To je osobno i zajedničko. Osoba nalazi svoje mjesto u obiteljskom zajedništvu. Zajedništvo ne smije ugušiti osobu, ali ni osoba ne može izrasti do svoje punine bez zajedništva.

Marijan Jurčević, OP