33. nedjelja kroz godinu (C)

BUDUĆNOST U SVJETLU USKRSNULOGA

Isuse, i ja bih tako rado htio znati: kada će sve to biti, kako će se to dogoditi i po čemu ćemo znati da je došao čas? Jesmo li možda već u tim vremenima? Jer, ima puno nemira i ratova, sukoba i mržnje, mnogo uništavanja i razaranja. Izgleda da je upravo ovo naše vrijeme to tvoje apokaliptičko vrijeme, taj čas konačnog obračuna. Jesmo li blizu tom času, Isuse? Što će biti s nama?

«Vi se ne bojte! Vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Vama se neće dogoditi ništa što bi moglo ugroziti istinski život koji ste na krštenju primili. Ne bojte se!» Vjerujem, Isuse, da to i nama govoriš, da to i meni govoriš. Vjerujem da me želiš upozoriti da nema mjesta strahu, nego da je to vrijeme nade i pouzdanja. Vjerujem da je to vrijeme poziva na postojanost i vjernost.

Da, Isuse, vjerujem da živim u tom vremenu, vremenu koje upozorava na hitnost i na vjernost. Osjećam da nemam što čekati. Ne smijem gubiti ovo dragocjeno vrijeme koje mi daješ za konačan susret s tobom. Vjerujem da se to može u dubinama istine srca i duše dogoditi i danas i u svakom času u kojem te prepoznam i prihvatim kao tajnu svog života. Vjerujem, Isuse, da mene upravo u ovom vremenu koje si meni dao želiš susresti spremna i čista da bi se taj susret mogao pretočiti u vječnost.

Pomozi mi, Isuse, da se ne bojim. Ohrabri moje srce. Sam si govorio: «Ne morate se bojati onih koji vam mogu ubiti tijelo! Bojte se onih koji mogu ugroziti vaš duhovni život, koji vam mogu zatrovati dušu, koji vam mogu  upropastiti vječnost. Bojte se njih!» Oprosti, Isuse, što se katkad više bojim onih koji mi ugrožavaju tijelo, materijalni život, koji mi oduzimaju vrijeme, koji me prikraćuju za moja prava. Oprosti, Isuse, što se tako malo bojim i tako malo marim za sve one koji pokušavaju ugroziti upravo onaj život kojim sam vezan uz tebe, život koji si ti stavio u mene prigodom krštenja. Ne dopusti da izgubim taj život, milost posvetnu!

U našim vremenima, Isuse, za koja mislim prečesto da su najgora, najkritičnija, daj mi istinsko pouzdanje u tvoju dobrotu i vjeru u tvoju riječ koja neće proći. Daj da vjerujem da se ti brineš za mene i da ne moram strahovati. Od mene tražiš jedino vjernost dokraja.

fra Zvjezdan

32. nedjelja kroz godinu (C)

VJERUJEM U USKRSNUĆE TIJELA

Hvala ti, Isuse, za uskrsnuće mrtvih i hvala ti za vječni život. Ti si nam to obećao, ti si nam ti darovao. U tvojem uskrsnuću vidimo, Isuse, zalog svoga uskrsnuća, zalog vječnoga života, u tebi i s tobom.

Hvala ti, Isuse, što na nebu neće biti zavisti i nitko nikome neće trebati zavidjeti na dobrima i darovima, budući da će svi jednako biti obdareni, odnosno svaki u punoj mjeri tvoga dara.

Hvala ti, Isuse, što kod tebe neće biti ljubomore. Nećemo se trebati grčevito boriti za ljubav pojedinih osoba niti se bojati odbačenosti i osamljenosti. Nećemo trebati nikoga zarobljavati u strahu da nas on ne zaboravi ili da taj ne bi nekoga ljubio više od nas. Hvala ti, Isuse, što nećemo trebati biti ljubomorni na tvoju ljubav kojom ljubiš svakoga čovjeka, jer će svi osjetiti savršenu i potpunu ljubav tvoga Srca.

Hvala ti, Isuse, što na nebu neće biti zarade ni dnevnica, mjesečne plaće niti mirovine, jer ćeš ti u svojoj ljubavi dovoljno dati da svatko vječno sretno živi. Hvala ti, Isuse, što se na nebu nećemo trebati bojati za svoje sutra i što ćemo moći biti potpuno slobodni, prepušteni samo ljubavi.

Hvala ti, Isuse, što na nebu, nakon uskrsnuća, nećemo više nikada biti umorni, što nećemo klonuti ni dušom ni tijelom, nego ćemo neprestano biti u stanju da živimo radost, da zračimo mir i sreću.

Hvala ti, Isuse, što se na nebu nitko više neće ljutiti ni na koga, što će se svi natjecati u ljubavi i neće biti nikakvog razloga za nervozu i srdžbu. Sve će biti skladno i lijepo. Imam osjećaj, Isuse, da bi ti htio da nebo bude već ovdje na zemlji, u svakoj kući, u svakoj zajednici i u svakom srcu. Želiš da ono počne već u našem ovozemaljskom životu, jer trajno i vječno ostaje u nama samo ono što nas nadživi u ovozemaljskom životu i što ne propadne nego senastavlja u vječnosti. I vjerujem, Isuse, da želiš da već ovdje na zemlji ne bude zavisti ni ljubomore među ljudima, da bi svi mogli biti slobodni i sretni. Vjerujem, Isuse, da želiš da ljudi već ovdje na zemlji ne žive tjeskobno i zarobljeni materijalnim, nego im srca uzdižeš prema gore, gdje su prave radosti, prema vrednotama koje već sada mogu ispuniti ljudsko srce mirom.

fra Zvjezdan

31. nedjelja kroz godinu (C)

DANAS MI JE PROBORAVITI U TVOJOJ KUĆI

Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići, da bih te vidio, da bih te susreo. A ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: «Siđi brzo» Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!»

Znam da najprije želiš da uđem u dubinu vlastitog bića, da onda susretnem tebe, da se tu nađem s tobom. Trebam ući u dubinu svoga srca, trebam srediti svoje misli, trebam pronaći svoje vlastito biće u nutrini svoga tijela, svoga života. To je osnovni preduvjet da se ti i ja, Isuse, nađemo. Pozivaš me da siđem, da uđem u svoju nutrinu, da se saberem, da otkrijem ovaj svoj unutarnji dom, gdje se ti sa mnom želiš naći i proboraviti u njemu. Da, Isuse, želim sići u prostore u kojima bi ti htio biti sa mnom, sam, bez drugih misli i planova, jednostavno želiš da se susretnemo.

A u mojem domu ti nije ugodno. Možda je kod drugih ljepše, ima onih koji su više zaslužili da k njima zađeš, da se kod njih zadržiš. I onda, Isuse, ljudi će mrmljati što baš k meni dolaziš. Možda mnogi misle da ja nisam dostojan takve počasti jer znaju tko sam i kakav sam. Ulaziš, Isuse, u kuću grešnika, čovjeka koji ti se nema čime pohvaliti. Zakej te je primio sav radostan. Svi su ljudski obziri pali kod tebe i kod njega. Postojao si samo ti koji si u njegov dom donio svjetlo i spasenje. Primam te i ja, Isuse. Dođi.! Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali jako te trebam, ne mogu zamisliti život bez tebe, ne mogu bez tebe. Ti me jedini poznaš, ti me jedini prihvaćaš i ljubiš. Dođi, Isuse, neće sve biti u redu, ali srce te moje radosno prima. Dođi i donesi sa sobom svjetlo i snagu za život. Zakej te je primio. Tek je nakon tvog dolaska slijedila njegova ispovijed i obraćenje. Jer, to je nemoguće ostvariti bez tebe. To je djelo tvoje milosti. I tada se dogodilo čudo njegova novog života.

Danas! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući. Danas je spasenje došlo ovoj kući. Danas! Danas te i ja čekam i primam. Danas nije kasno za tvoje spasenje. Neka se tvoj danas spasenja i radosti dogodi u mojem srcu i u mojem životu. Neka se danas ispuni i na meni sve što je rečeno za Zakeja.

fra Zvjezdan

SVI SVETI

Jednim blagdanom slavimo sve svete, žive i mrtve. Slavimo blagdan plemenitih ljudi. Njih je puno više negoli što mislimo. Ovo treba ponoviti u vrijeme kada nam se servira samo zle primjere. Ima i plemenitih primjera koji su u našim domovima, naši susjedi, oni s kojim radimo. Čovječanstvo je ipak plemenitije nego li je zločesto. Kao da zločeste zgodnije zapažamo nego li plemenite. Na svijetu ima plemenitih ljudi, na to nas usmjerava Isus.

Skoro bi se moglo reći da je blagdan Svih svetih blagdan obitelji ili obiteljski blagdan, blagdan živih i preminulih, blagdan zemnika i nebesnika. To je blagdan nas s ‘ove strane’ i onih s ‘druge strane’ životne rijeke. Sveti, jesu li oni istinski naša braća i sestre? Mi imamo utisak da mi ne možemo biti na njihovoj razini savršenstva. Zato nam oni izgledaju izdvojeno, daleko. Mi smo toliko siromašni vrlinama čak daleko od Boga, od drugih pa i od našeg samog srca.

Ako je svetost moralna i humana savršenost onda smo mi vrlo mršavi. Ako sveti nisu nikada imali promašaja i grijeha onda je to razlog da se obeshrabrimo. Ali, čini mi se da vrlo često imamo krivu sliku o svetosti. Nitko nije rođen svetac. Nije nam poznat nijedan svetac koji nije nikada zgriješio. Ima svetaca koji su baš jer su zgriješili otvorila im se glad za Bogom. Izgleda da nama ‘manjkavost’ ‘koristi’ jer nas potiče da tražimo Boga, da osjetimo potrebu Njega.

Jer koliko li kršćana živi kao da su ateisti? Tako Bog ostavlja u nama ‘nesavršenosti’ i probleme da spoznamo sebe kao ljude i da shvatimo da nam je Bog potreban. Kao da mi teško prihvaćamo ili ne opraštamo ove nesavršenosti. Bog može! Zašto se mi toliko ‘vješamo’ za naše nesavršenosti? Blaženstva koje nam naviješta Isus u svojem Govoru na Gori upućuju nas na put naše vjere i našega usavršavanja. Teško ćemo ostvariti svih osam Blaženstva, ali neka su prisutna u nama, neka ostvarujemo pokatkad, za nekima čeznemo. Blaženstva su ‘rezultat’ čovjekovog nastojanja i Božje pomoći. Teško je nama u današnje vrijeme ‘imitirati’ Blaženstva.

Na primjer: siromaštvo je li to cilja nama? Je su li blaženi oni koji posjeduju zemlju? I koji plaču? Zar to svi ne izbjegavamo? Imati glad je nešto što nije normalno ni poželjno. Pa i tvorci mira imaju velikih poteškoća u životnim kušnjama. Isus nije utopist: svijet neće promijeniti kolektivitet, naše obitelji, naše živote, naše kršćanske zajednice. Uvijek nam nešto izbjegne. Ali isto tako sve ne ovisi samo o nama samima. Bog je s nama u našim nastojanjima.

Isus također garantira da će biti s nama. Sveci su angažirani u oblikovanju svojeg života, pa i meditativci, njihova je metoda drukčija: oni računaju sa svojom slabošću i s Božjom pomoću. I tako su oni promijenili mnoge stvarnosti u svijetu i Crkvi, pa je njihov utjecaj uvijek prisutan. Blaženstva nam navještaju svijet budućnosti, Božji svijet, gdje će sve biti obnovljeno, pa i naše misli i naša razmišljanja. Blaženstva su poziv da dopustimo Duhu Božjem, Bogu da djeluje u nama.

To su bili sveti, takvi su oni. Prepuštaju se Bogu, Bogu vjeruju, u Boga se nadaju uza sve svoje nesavršenosti i slabosti. Najteže je potpuno se prepustiti Bogu, prepustiti se njegovoj moći i ljubavi. Ne živjeti kao da Boga i nema. Nažalost, mnogi kršćani danas tako žive. Vrlo važna je naša želja, iskrena želja biti bolji i plemenitiji. Ali želja uključuje i osobno angažiranje, jer to je istinska želja koja je različita od mašte. Želja je uvijek i angažman.

Sveci su zlatni lanac koji povezuje čovječanstvo. Oni su bratstvo svijeta. Oni su pokretni stroj dobrote i ljubavi. A tih je mnogo neznani i nešto znanih. Ljudski život ne nalazi svoj smisao ako se zatvori u jednu dimenziju (ovozemaljsku), niti ako se zatvori u sebe bez odnosa prema drugima. Bratstvo – svi sveti – je unutarnja duševna struktura čovjekova. Tako bi mogli reći da blagdan svi sveti nije  u Evanđelju, ali je u svima nama.

Kao što je blagdan pokojnih zajednički ljudskom rodu tako je i blagdan Svih Svetih.

Marijan Jurčević, OP

30. nedjelja kroz godinu (C)

BOŽE, MILOSTIV BUDI!

Gospodine Isuse, pomozi mi da danas shvatim ono što mi ti poručuješ. Nije bitno za čovjeka da pošto-poto ispadne vrlo krepostan i da u svakom pogledu, što se zakona tiče, bude u potpunom skladu i redu pred tvojim licem. Nije čak ni najbitnije imati u svemu potpuno čistu savjest. Daj da shvatim, Gospodine, da nije bitno da se pred tobom osjetim grešan ili nedostojan, nego je prvo i najvažnije da se jednostavno nađem pred tobom u istini svoga bića. Podari mi milost da u jednostavnosti prihvatim nezasluženi dar tvoje ljubavi i da, zadivljen pred tvojom dobrotom, otkrijem da je tvoja ljubav izvorište moje ispravnosti, pravednosti i svetosti. Ti si me već odavno pretekao u ljubavi. Sve moje religiozne prakse i nastojanja samo su uvijek iznova odgovor na tvoju milost, otvaranje tvojim darovima, tvojoj dobroti.

Grešan sam, Gospodine! Ipak te molim da ne dopustiš da svijest o mojoj grešnosti tako zarobi moje srce da postanem nezadovoljan, nesretan, obeshrabren. Neka me svako prosvjetljenje o vlastitoj grešnosti sve više privuče k tvome milosrdnom Srcu. Neka to iskustvo u meni probudi poziv i poticaj da čitavim bićem, svojom ljubavlju odgovorim na tvoju veliku ljubav. Podari mi, Isuse, da od sada živim jedinu istinitu tajnu svoga života, to jest tajnu ljubavi i neka me ta ljubav učini sposobnim da vidim vlastitu bijedu i da se ne zatvaram u nju budući da ma ti nikada ne prestaješ obasipati svojom ljubavlju.Čim postanem svjestan tvoje vjerne i uvijek otvorene ljubavi i svoje bojažljive i tako krhke ljubavi, pitam se, Gospodine, čime se još onda mogu hvaliti.

Dolazim ti ususret, u hram, u crkvu, u zajednicu. Dolazim k tebi, Gospodine, Nisam dostojan, ali mi trebaš. Nisam dostojan primiti te u pričesti, ali te neizrecivo trebam. A tebi istinski zahvaljujem što si tajne kraljevstva objavio malenima, što si nam darovao sebe u pričesti i to ne zato što smo sveti, već zato da to poželimo biti i da to tvojom milošću i pomoću istinski postanemo. Dolazim ti, Gospodine, jer osjećam da me ti uvijek iznova zoveš i da je moj dolazak već znak tvoje otvorene i milosrdne ljubavi. Ne dolazim ti da te zadužim, već da ti zahvalim za svaku tvoju ljubav bez koje me ne bi bilo.

Ne dolazimo k tebi, Isuse, kao oni koji ti prinose svoje zasluge, otkrivaju svoje kreposti. Evanđeoski stav tvojih učenika je stav onih koji se pozivaju na zasluge drugih. «Ne gledaj na moje grijehe, nego na vjeru svoje Crkve…» Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene i neka ti se tada svidi ova naša žrtva. Pred tobom, u svjetlu brojnih prispodoba, neće se opravdati onaj koji je u redu, nego onaj koji se vraća u dom Očev, koji je silno potreban Božje ljubavi. A ona se ničim ne da zaslužiti. Na nju se samo može odgovoriti poniznom i zahvalnom ljubavlju.

Bože, milostiv budi meni grešniku!

fra Zvjezdan

29. nedjelja kroz godinu (C)

BOG JE DOBAR

Divno je znati, Isuse, da tebi nikada ne može dosaditi, da smo ti uvijek dobrodošli i da za svakog imaš dovoljno vremena i ljubavi.

Isuse, promatram sebe i ljude oko sebe. Mi jedni drugima brzo dosadimo. Čak i kad se prepoznamo kao prijatelji, kad iskusimo radost susreta s njima, ubrzo nastaju krize, krize zajedništva u okolnostima u kojima više nismo u stanju strpljivo i s ljubavlju prihvatiti svoje bližnje. Tada su nam njihovi pohodi dosadni, katkad i teški, a različite molbe prijatelja postaju nam na teret te izbjegavamo one kojima smo možda obećali trajnu vjernost. Tako je teško, Isuse, ponekad osjetiti da smo nekome na teret i da više nismo dobrodošli! To boli.

A govoriš nam da tako i sami postupamo prema drugima, jer smo zli. Ipak i u toj svojoj zloći posustanemo pred nečijim učestalim molbama i zahtjevima.

Međutim, Isuse, u tom pogledu kod tebe nije tako. Danas nam poručuješ da smijemo uvijek iznova doći k tebi, da ti nikada nećemo dosaditi. Imam osjećaj da nas danas želiš ohrabriti. Kao ono nekad u Starom zavjetu, kad je rečeno kralju Ahazu (Iz 7,14) da dosađuje Bogu upravo time što ga ne moli, što mu ne dolazi s potrebama i željama nekog časa i teške situacije. Evo me, Isuse! Dolazim ti danas jer me zoveš. Ti katkad kao da oklijevaš s našom parnicom, ali je nikad ne stavljaš ad acta, nikad se ne odričeš svoje spasiteljske prisutnosti u našem životu.

Danas nas želiš potaknuti na ustrajnu molitvu, na molitvu koja oblikuje srce i dušu molitelja, na molitvu koja hrani našu vjeru i čisti ljubav, na molitvu koja nas približava tebi i koja i u našoj nutrini oblikuje naše želje i potrebe.

Obrani me, Isuse, od tužitelja koji je u meni i koji me neprestano progoni zbog mojih prošlih grijeha koje sam već ispovjedio. Obrani me od savjesti koja kao da se ne želi uvjeriti da mi je sve oprošteno i da sam čist od svega što je bilo.

Obrani nas, Isuse, od onog iskonskog tužitelja, koji nas neprestano napastuje i tuži u svim našim životnim okolnostima. Obrani me od đavla i svih njegovih spletki i zamki. Obrani me od njegovih tužbi na moj život i na moje predanje tebi. Obrani me od tog «tužitelja braće».

fra Zvjezdan

28. nedjelja kroz godinu (C)

GUBAVCI SE ČISTE

Isuse, samo se jedan, i to tuđinac, našao da ti zahvali za ozdravljenje od gube. Samo jedan Samarijanac. A bilo ih je deset koji su k tebi došli iz krajnje bijede i nevolje. I ja se mogu prepoznati u ovoj devetorici koji nisu smatrali potrebnim da se vrate i da ti zahvale.

I meni si darovao život, a katkad ti prigovaram na tom daru; obdario si me roditeljima, a katkad ti prebacujem što mi nisi dao neke bolje roditelje; darovao si mi svijet u kojem živim, a ja mislim da je to mjesto kazne i prokletstva. Daješ mi život i zdravlje, a ja prigovaram na sitnicama za koje mislim da mi nedostaju.

Ne znam zahvaljivati. Ne znam ti reći hvala za sve što mi neprestano daješ. Ne znam ti reći hvala za svaki dan, za sunce i ljude, za prijatelje i roditelje, za braću. Ne znam ti reći hvala za zrak što dišem i za to što ova zemlja rađa plodovima od kojih se svakodnevno hranim. Ne znam ti reći hvala što sam u mogućnosti da pristojno živim i da od svojega dijelim s onima koji su potrebni kruha i riječi. Ne znam ti reći hvala što nisam gubav i što je to tvoj dar, a ne moja zasluga ili pravo. I ja mislim, poput ovih devet gubavaca, da si ti dužan meni dati zdravlje i blagostanje, da ja na to imam pravo i da bi ti bio jako loš i nepravedan prema meni kad mi to ne bi dao. I meni se čini katkada da ti zapravo nemam za što zahvaljivati, budući da ti to sve meni duguješ.

I ja često zaboravljam da je sve što jesam i što imam tvoj dar, zna k tvoje velike dobrote i ljubavi. Zaboravljam da je svekoliki tvoj odnos prema meni ljubav, milosrđe, dobrota. Zaboravljam da je milosrđe, za kojim su i ovi gubavci vapili, dar tvojeg Srca i dobrote, a ne nešto što bih smio zahtijevati kao svoje pravo.

Zato Isuse, nauči me da budem zahvalan. Osjećam da je zahvalnost istinski čin vjere. Zahvalnost je izraz srca koje osjeća i vjeruje da živi isključivo od tvoje dobrote i ljubavi. Zahvalnost je znak vjere u tvoju neizrecivu dobrotu i tvoju spasiteljsku ljubav.

Želim ti vjerovati, Isuse. I želim da moj život postane pjesma zahvalnica za život i zdravlje, za vjeru i molitvu, za Crkvu, za sakramente, za blagoslov i milosti kojima neprestano krijepiš i hrabriš moj život. Hvala ti, Isuse, za sve što mi neprestano daješ. Neka ti je danas moja hvala i za sve ono za što ti još nikada nisam zahvalio.

Vratit ću se, Isuse i zahvalit ću ti i danas u nedjeljnoj euharistiji. Hvala ti, jer je dostojno i pravedno zahvaljivati tebi uvijek i na svakom mjestu.

fra Zvjezdan

27. nedjelja kroz godinu (C)

SVE JE MILOST

Gospodine, moram ti priznati da me malo smeta sadržaj ove prispodobe. Ne ide mi u glavu. Kako možeš uspoređivati dobrog Boga i nebeskog Oca s ovim bogatim gospodarom koji tako bezosjećajno želi da ga sluga, koji je već cijeli dan za njega mukotrpno radio, još i poslužuje kao nekog velikog princa i koji, umjesto da mu bude zahvalan, svoga slugu tretira kao nekog beskorisnog i bezvrijednog čovjeka? Oprosti mi, Gospodine, ali ja nikako ne mogu tebe ni Oca uspoređivati s tim gospodarom. Njemu ti uopće nisi sličan. Moram priznati da te ne razumijem.

«Dijete moje, poveži moje riječi sa svim drugim što sam rekao. Toliko sam puta govorio o svom Ocu, o njegovoj dobroti i milosrđu. Vjerujem da je to dovoljno da u sebi nosiš uvjerenje da se on ne odnosi prema ljudima kao prema najamnicima ili robovima. Nikada ne zaboravi da je Bog Otac i da te neizrecivo ljubi.

Međutim, u svakom od vas drijema i mali farizej. Poput njih i vama se može dogoditi da povjerujete da imate pravo na Boga i na mirnu i osiguranu budućnost poradi velikih religioznih napora i zasluga. Tako se često i vama dogodi da pomislite da ste Boga zadužili svojim djelima i da vam njegova ljubav pripada po pravu.

Ne zaboravi! Ni vlastitim dobrim djelima, pa ni vrhunskim krepostima, nećete nikada zaraditi onaj život i spasenje koje vam je moj Otac podijelio iz čiste dobrote i darežljivosti. To je jedinstveni dar koji se ne može zaraditi.

Sve je to čisti dar. Sve je milost. Biti kao dijete koje se osjeća prihvaćeno i koje sve prima od svog oca i svoje majke nije poniženje ili znak manje vrijednosti. To je radost ljubljenog djeteta i radost što i ono može isto tako ljubiti bez računice.

Ja sam svojim učenicima kao njihov Gospodin i Učitelj oprao noge. Oni su to morali prihvatiti ako su željeli imati dijela sa mnom, ako su željeli ući u tajnu moga poslanja. A to sam učinio zato da vam razotkrijem da je istinska veličina čovjeka upravo u tome da služi, da bude malen. Prema tome, i sluga iz ovoga evanđelja treba osjetiti svu milost koja mu je podarena u mogućnosti da služi. On time ne privređuje plaću od svoga gospodara, već samim time što je u njegovoj službi otkriva puninu pravog života.

Ovo je prispodoba o sluzi. Služenje je poziv na koji je svatko pozvan. U svim okolnostima, na svim položajima, u svakoj životnoj dobi, na svakom mjestu: čovjek koji poslužuje ostvaruje volju svoga Gospodara, ostvaruje volju Božju. Čini ono što trebaš učiniti na svome mjestu i već si time primio nagradu života. Budi zahvalan za taj prostor služenja po kojem si tako blizu svome Gospodaru i moli da svi ljudi otkriju tu istu radost koja je mnogima još daleko. Kako se ljudi još uvijek bore za vlast, a ne za služenje. Upravo je u tome sva tragedija čovječanstva. Želim po tebi otkrivati drugima nova obzorja pravog života svim ljudima s kojima živiš.»

fra Zvjezdan

26. nedjelja korz godinu (C)

GOZBA USKRSNUĆA

Isuse, mi nismo najgori. Čak nam se čini da smo prilično dobri u odnosu na mnoge druge. Vjerujemo da si s nama prilično zadovoljan. A ipak, izgleda da nešto nije potpuno u redu. Naš grijeh je kao i onaj bogatašev iz evanđelja. Nemamo očiju, nemamo srca da vidimo siromaha pred našim vratima. Za njega nema mjesta u našim salonima za našim stolovima. Želimo imati svoj mir i svoju lagodnost. Imamo svoje vrijeme za Dnevnik, imamo pravo na svoj počinak. Dočekat ćemo i svršetak svoga života, a da za one vani nismo ni prstom makli.

Zapanjen sam oštrinom presude. Nije li ona malo preteška? Ovaj bogataš zapravo nije učinio nikakvo zlo, nije počinio neki teški grijeh. Abraham mu u tom pogledu ništa ne predbacuje. Upozorava samo na to što se gostio za svoga zemaljskog života i što mu je bilo lijepo. Zar nam ovdje na zemlji ne smije biti lijepo? Zar se samo Lazarovom bijedom može osigurati ljepota neba?

Pokušavam te shvatiti, Isuse. Upozoravaš da je nastao ogroman jaz, provalija velika između ovog bogataša i siromaha Lazara. Krivnja je u bogatašu, jer je Lazar stajao na njegovim vratima, ali mu ih on nije otvarao. Upozoravaš nas na slične provalije. Postoje sve veće i veće provalije između onih koji su nam bliski i dragi, onih koji nam pomažu i vole nas, te onih koji ne pripadaju u taj naš uži krug, u izbor našega srca. Mislimo da nismo pozvani sve ljubiti. Ima ih toliko koje prepuštamoljubavi drugih, koje upućujemo na socijalne urede, kojih se rješavamo da nam ne smetaju. Neka ih drugi prihvate i ljube. A pokucali su na naša vrata.

Dobri Isuse, bojim se da ta provalija u vječnosti može postati nepremostivom. Ti nam dolaziš u takvima koje nitko neće i kucaš na vrata našega srca. Hoćeš li zateći vrata moga srca otvorena? Probudi nas, Gospodine, i pošalji nam neki znak dok još nije kasno! Međutim, ti nas upućuješ na Sveto pismo. To je jedinstvena Riječ, to je konačan znak! Tu je sve rečeno, sve zapisano. Nauči nas, Gospodine čitati poruku tvoje Riječi. Daj, Gospodine, da shvatimo hitnost ovoga časa, da poslušamo Mojsija i proroke kako bi pale ljuske s naših očiju koje više ne mogu vidjeti pravu istinu i punu stvarnost. Daj da danas čujemo tvoju Riječ koja određuje našu budućnost.

Isuse, siromašni Lazaru pred našim vratima, obrati nas. Trgni nas iz naše samodopadnosti i ravnodušnosti u odnosu na braću i sestre oko nas. Daj da u svima njima otkrijemo i prepoznamo tebe. Ti si, izranjen i prezren, na sebe uzeo rane i boli svih siromaha svijeta, svih Lazara pred našim vratima. Nađi, Isuse, koji se kriješ u njihovu obličju, u nama otvoreno srce za svaku ljudsku bijedu i nevolju. Ako te prepoznamo sada, tada ćemo te prepoznati i u vječnosti. Danomice nas gostiš na gozbi svoje ljubavi. Danomice smijemo na euharistijsko slavlje i uživati kruh života. Daj nam milost da nahranjeni tobom i mi podijelimo svoj kruh, svoj život s gladnima ovoga svijeta.

Naći će se tada i za nas mjesta u vječnosti, i to ne samo na krilu Abrahamovu, već u neizrecivom krilu Oca nebeskog.

fra Zvjezdan

25. nedjelja kroz godinu (C)

NE MOŽEMO SLUŽITI DVOJICI GOSPODARA

Isuse, koliko puta se zavaravam: mislim da su neke stvari malene, da o njime ne treba puno voditi računa jer nisu vrijedne spomena. Misli da ni ti na to posebno ne svraćaš pažnju. Sitnice su to svakodnevnog života, to su one moje malene nevjernosti, sitne laži, malene krađe, neodržana obećanja, propuštene molitve, rastresenosti u molitvi, nepažnja i drugo. A danas mi govoriš: «Tko je nevjeran u najmanjem, i u najvećem je nevjeran.» Danas me u evanđelju upozoravaš da je život satkan od sitnica, od malih pažnji, od malenih gesta ljubavi, da je život lijep kad se pazi na svaku riječ, na svaki postupak. I naprotiv, da može život postati nemoguć i težak, ako se ne pazi na sve te stvari i ako se pomišlja da su sve to samo sitnice. Govoriš mi da je moguće da zagorčim život svojim bližnjima ako neprestano ne pazim na mele stvari, na te sine želje, jer one čine moje bližnje sretnim. A ako na to ne pazim činim ih nesretnim.

Zaista osjećam, Isuse, da mogu nekome u životu učiniti veliko zlo, zagorčiti mu opstanak, i to ne nekom velikom pronevjerom, nego ustrajnim pomanjkanjem i sitnim gestama ljubavi i u pažnjama koje moji bližnji s pravom od mene očekuju i s tim računaju. Da, Isuse, u velikome ću biti nepošten prema ljudima oko sebe, ako sam im ustrajno u malome nevjeran. Nisam li često takav i prema tebi, Isuse?

Ja vjerujem u tebe. Uvrijedio bih se kad bi netko osporavao moju vjeru, moj pradjedovski savez s tobom. Mislio bih da dira u korijene moga bića i mogao bih i grubo uzvratiti na takve riječi. Uvrijedio bih se kad bi me netko pitao jesam li obraćen kršćanin, jesam li zaista tvoj učenik. A ipak…

Nisam li u malim stvarima nevjeran? Ne propuštam li tako lako svoju svakodnevnu molitvu koja je znak moje ljubavi prema tebi? Ne događa li se da se zastidim tebe pred ljudima? Zar se tako često ne ustručavam oduprijeti se zlu oko sebe i pravim se pasivan da ne bih morao proročki ustati na slavu tvoga zakona, tvoje ljubavi?

Čini mi se, Isuse, da i kod ovog evanđelja misliš na mene. Da, ja sam tako često u malome nevjeran. Baš zato što mislim da su to male stvari, da o njima nije vrijedno posebno voditi računa. A ipak, i u njima se događa vječnost. Hoćeš li mi povjeriti velike stvari?

fra Zvjezdan