admin

Matej sabire Isusove izjave o teškoćama naviještanja Evanđelja i o protivljenjima koja se suprotstavljaju tom naviještanju. Takve teškoće i protivljenja uvijek prate misionarski napor Crkve, kršćana. Progonstva su u tom vidu neizostavna budući da svijet prvenstveno posiže za prividnim sredstvima svoga vlastitoga oslobađanja, da tek nakon niza razočaranja shvati kako su takva sredstva jedino u Božjoj ruci.

Crkva, kršćani, prema Kristovim riječima, moraju odagnati strah kod naviještanja Evanđelja jer je sadašnji trenutak uvijek najprikladniji da se ljudima ponudi novost i stvarnost evanđeoske poruke koja oslobađa i spašava. Ništa ne bi smjelo obeshrabriti nositelja te poruke. Jer iznad svih ljudskih mogućnosti, iznad svih opiranja i zatvorenosti stoji Bog u svojoj vječnoj ponudi života i istine. Ta ponuda tako je veličanstvena i bogata, da se teškoće i progonstva čine u tom omjeru kao nešto nevažno. Za bogatstvo evanđeoske poruke isplati se žrtvovati i tijelo i život. Centralne su naime istine te poruke da je Bog Spasitelj i gospodar života. Imati povjerenja u takvog Spasitelja i davatelja života bitno je u naviještanju Riječi. Zbog toga ništa ne mogu ljudske prijetnje u odnosu na Božju sigurnost života; i to punog i bogatog života koji ima svoj izvor u Bogu.

Isus poziva svoje učenike na vjernu ustrajnost u naviještanju Evanđelja. Taj poziv vezan je uz dubinu njihova povjerenja, njihove privrženosti osobi Isusa Krista. Nedostatak odvažnosti u naviještanju Evanđelja znači kapitulaciju izazvanu strahom pred prijetnjama ljudi. To znači i nedostatak povjerenja prema osobi Isusa Krista, koji je prvi hrabro stajao ispred mnoštva koje ga je optuživalo vjerujući da će „Otac proslaviti Sina svoga“ i moleći se da „Otac njima oprosti, jer ne znaju što čine!“

Na takvu hrabrost i istinu poziva Isus svoje učenike!

Životno nas iskustvo uči, da se s osobnim susretom mijenja vrlo često svijet što ga je naša mašta stvorila o nekome ili nečemu. Osobni susret ostvaruje nešto, što se ne može nadomjestiti čistim teoretiziranjem. Takav susret daje do znanja neke sasvim nove elemente i sadržaje na koje ne bismo nikada došli, da nam to nije bilo omogućeno.

Vjerujem da bi svijet bio puno mirniji, puniji dobre volje i ljubavi, kad bi bilo moguće ostvariti dijalog u ravnopravnom i iskrenom osobnom susretu.

Trojedini Bog dopustio nam je u povijesti spasenja da otajstvu njegova bića uđemo osobno i angažirano, budući da je sam osobno i angažirano otkrio intimnost svoga bića. Naš Bog nije „puko božanstvo“ na sliku mnogostrukih božanstava  koje poznaje povijest, on nije „Bog filozofije i teorije“, nije „nešto iznad nas“, nije „neka sila“ nego je  N e t k o,  D r u g i,

P r i s u t n i, osobni Bog, koji kao osoba prati naš život, ljubi, raduje se u slobodi, angažirano ulazi u povijest, posjeduje sposobnost otkriti se i objaviti u prijateljstvu i ljubavi.

Kršćani su prihvatili takvog Boga. U prvoj etapi to je prema definicijama Starog zavjeta Bog Abrahama, Izaka i Jakova, dakle Bog živih. On je Bog Stvoritelj prirode ali nadasve Bog djelatan u povijesti Izabranog naroda,  P r i s u t n i.

Ali u našim vremenima to je Bog Otac Gospodina našega Isusa Krista koga u Duhu Svetome možemo i smijemo zvati „Abba-Oče“.

Presveto Trojstvo otajstvo je objavljenog Boga osobnog i angažiranog, Boga ljubavi i dobrote, Boga koji u kategorijama našeg života želi neizbrisivo ucrtati sebe u širokim  dimenzijama svoje ljubavi. Takav  o s o b n i  Bog: Bog  O t a c koji je poslao  S i n a  po

D u h u   S v e t o m e,  izišao je u povijesti spasenja nama ususret. Zato vjerujemo u Boga!

Ništa nam nije toliko potrebno koliko Duh Božji. To su neobično egzistencijalno osjetili apostoli, kad su u bojazni i tjeskobi po molitvi iščekivali „događaj“, dar s neba, koji je došao u osobi Duha Svetoga. Taj je „događaj“ preobrazio njihova srca, obnovio njihove sile.

S Duhovima započinje novo doba. Crkva se rodila, vidljivo očitovala, počela živjeti. Rodio se novi Narod Božji. Tom Narodu udjeljena je sila s neba, Duh Sveti po sakramentima krštenja i potvrde.

Mi pripadamo tom novom Narodu Božjem. Mi smo Crkva Sila Duha Svetoga sišla je i nad nas. To smo kao vjernici prihvatili i u toj smo se vjeri krstili odnosno potvrdili.

Ne bismo li trebali u svom kršćanskom životu, upravo zbog tog Duha što struji našim bićem, živjeti potpuno novim, duhovskim životom?

Ne bi li se trebala u našem životu odražavati djela Duha, a ne prolaznosti, djela ljubavi a ne mržnje?

Ne bismo li trebali biti svijetlo ovoga svijeta, budući da posjedujemo Duha istine, Duha ljubavi koji nas je uputio u svu istinu i dao ključeve ljubavi?

To su pitanja, koja bi se u beskrajnoj litaniji mogla protegnuti i staviti cjelokupni naš život pred ogledalo Duha Svetoga:

• jer to je Duh istine;
• to je Duh ljubavi;
• to je Duh života i ufanja;
• to je Duh radosti i utjehe;
• to je Duh straha Božjega.

Otvorimo se nesebično i s pouzdanjem utjecaju Duha, koji nosi svima novi život djece Božje.