Ništa nam nije toliko potrebno koliko Duh Božji. To su neobično egzistencijalno osjetili apostoli, kad su u bojazni i tjeskobi po molitvi iščekivali „događaj“, dar s neba, koji je došao u osobi Duha Svetoga. Taj je „događaj“ preobrazio njihova srca, obnovio njihove sile.
S Duhovima započinje novo doba. Crkva se rodila, vidljivo očitovala, počela živjeti. Rodio se novi Narod Božji. Tom Narodu udjeljena je sila s neba, Duh Sveti po sakramentima krštenja i potvrde.
Mi pripadamo tom novom Narodu Božjem. Mi smo Crkva Sila Duha Svetoga sišla je i nad nas. To smo kao vjernici prihvatili i u toj smo se vjeri krstili odnosno potvrdili.
Ne bismo li trebali u svom kršćanskom životu, upravo zbog tog Duha što struji našim bićem, živjeti potpuno novim, duhovskim životom?
Ne bi li se trebala u našem životu odražavati djela Duha, a ne prolaznosti, djela ljubavi a ne mržnje?
Ne bismo li trebali biti svijetlo ovoga svijeta, budući da posjedujemo Duha istine, Duha ljubavi koji nas je uputio u svu istinu i dao ključeve ljubavi?
To su pitanja, koja bi se u beskrajnoj litaniji mogla protegnuti i staviti cjelokupni naš život pred ogledalo Duha Svetoga:
- jer to je Duh istine;
- to je Duh ljubavi;
- to je Duh života i ufanja;
- to je Duh radosti i utjehe;
- to je Duh straha Božjega.
Otvorimo se nesebično i s pouzdanjem utjecaju Duha, koji nosi svima novi život djece Božje.
