32. Nedjelja kroz godinu (A)

BUDNI BUDITE JER NE ZNATE ČAS

Gospodine, ti si svjetlo svijeta. a mi smo samo svjetlo od tvoga svjetla. Ti si sunce, a mi smo samo svjetiljke pripaljene na tvome svjetlu. Ti si u punini živio svoje poslanje, a nas zoveš da s upaljenim svjetiljkama znademo dočekati tvoj dolazak. Darovao si nam svjetlo da neprestano gori u našim srcima, da budemo i mi svjetlo ovoga svijeta.

Deset je djevica bilo. Različito su se vladale. Umor života često nadvlada želju da neprestano bdijemo. Tijelo je slabo. I ne tražiš od nas nadljudske napore. Ali ono što tražiš, Isuse, to je posjedovanje svjetla i svega onog čime se to svjetlo hrani i uzdržava da se ne ugasi. Svjetlo vjere se može ugasiti sumnjom i ravnodušnošću. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne hrani molitvom i drugovanjem s tobom. Svjetlo vjere može doći u pitanje ako se ne vrše djela ljubavi jer je vjera bez djela mrtva. Upravo ljubav je ono do čega ti je najviše stalo. Neće se spasiti samo oni koji govore “Gospodine, Gospodine!” nego oni koji vrše tvoje riječi. Neće te znati dočekati s upaljenim svjetiljkama oni koji nisu znali budno i revno u životu otkrivati prostore za ostvarivanje djelotvorne ljubavi. Svaki je čovjek pozvan na ljubav, a ti si, Gospodine, svoje učenike pozvao na nasljedovanje sebe u posvemašnjem predanju i ljubavi do kraja.

Zoveš na život ljubavi. To je osnovni poziv tvojih učenika. Bez toga se ne može shvatiti hod za tobom. To je u isto vrijeme i duboko osobni poziv i izazov za svakoga. U tome ne može nitko nadomjestiti ili zamijeniti drugoga, budući da je svatko na svoj način i iz svojeg srca pozvan da ljubi. Poziv na ljubav ne može se ostvariti tuđom uslugom, po trećoj osobi koja bi mjesto mene ispunila ono na što sam ja osobno pozvan. To je osobni poziv, nenadomjestiv i nitko drugi ne može svojom ljubavlju ispuniti ono na što sam ja osobno pozvan i što se od mene u planu Božjem očekuje. To ulje ljubavi za nekoga je neotuđivo i neposuđivo jer je tako osobno, jer je na to svatko pozvan, jer je to prilika svakog čovjeka da ostvari svoje poslanje na ovom svijetu.

Darovao si nam svjetlo vjere, Isuse! Hvala ti! Ljubio si nas do kraja, Isuse! Hvala ti! Pozvao si nas da budemo svjetlo ovome svijetu i da srcem i djelima ljubavi nosimo to svjetlo čitavog života. Nismo to uvijek činili. Hvala ti što se vrata tvoje dvorane, vrata tvoga srca još nisu zatvorila. Još uvijek imamo vremena ići i nabaviti ulja. Molim te, Isuse, neka nikoga na ovom svijetu tvoj dolazak ne zateče bez kapi ulja u svjetiljkama srca.

fra Zvjezdan

31. Nedjelja kroz godinu (A)

BUDITE KAO DJECA

Govoriš li to meni, Gospodine? Od drugih tražim da čine neke stvari, od drugih očekujem usluge i izvršene zadatke, a sam nisam spreman da to isto činim kad je to drugima potrebno. Drugima naređujem, a sam nisam sposoban da nosim isto breme. Govorim, a ne činim. Zar si i mene imao u vidu kad si to prigovorio farizejima svoga vremena? Znao si da će farizeja biti uvijek na svijetu. Znao si da će te iste riječi dobro doći i danas meni i mnogima.

Gospodine, govoriš li to i meni? Tolike riječi opomene! Takvo raskrinkavanje oholosti i samodopadnosti! Počasna mjesta su nam važna briga. S toliko čežnje gledamo gdje je naše mjesto. Tako smo osjetljivi na naslov kojim nas ljudi oslovljavaju. Da, Gospodine! Znam – ima naslova što su ih ljudi zaslužili svojim radom, svojim trudom, svojim kvalifikacijama. Ali – to sve nije bitno za određenog čovjeka. Kao i nekad, tako i danas ljudi vole da ih se zove vođom, liderom, glavnim, šefom! A ti želiš da jedni drugima budemo sluge, da smo jedni drugima poslužitelji i da smo maleni.

Želiš da se pretječemo u malenosti i poniznosti. Čovjek je neprestano u opasnosti da zaboravi kako si ti, Isuse, jedini vođa i Pastir, kako si ti jedini dobri pastir koji na jedinstven način ostvaruješ svoju službu vođe i pastira: život svoj polažeš za svoje. Kao i nekad, tako i danas ljudi vole da ih se naziva učiteljima, učenjacima, znanstvenicima, profesorima, doktorima, pametnima. Čovjek je tako u trajnoj opasnosti da zaboravi kako je neprestano učenik, kako je pozvan da neprestano raste i provjerava svoja saznanja i svoje sigurnosti. Čovjek je u opasnosti da zaboravi da je iznad njega drugi, viši autoritet; da je potrebno slušati i ono što drugi govore. A najviše je u opasnosti da zaboravi kako si ti jedini i najviši autoritet, jedini istiniti i pravi Učitelj svih vremena. Isuse, Učitelju, ne prestani nas upućivati po svom Duhu u svu istinu i budi nam Učitelj u svakoj prigodi i tijekom čitava života. Kao i nekad, tako i danas htjeli bismo sebi pripisati zaslugu da smo roditelji, stvaratelji života i ljudi.

Zamišljamo si da su naše zasluge koje se očituju na ljudima oko nas i očekujemo da nas ljudi takvima priznaju, da nas nazivaju očevima. Pomišljamo da mi uvjetujemo ono što je pridržano samo nebeskom Ocu, od kojega svako očinstvo na nebu i na zemlji. Nekad su, Isuse, na Mojsijevu stolicu sjeli ljudi koji su dobro govorili, ali nisu činili. Danas te molim za sve koji na vidljiv način predstavljaju ne više Mojsija, nego tebe, jedinog Učitelja svijeta!

Daj svim biskupima i svećenicima milost i karizmu istinite učiteljske, pastirske i svećeničke službe da svakome u njima i po njima bude jasno da si ti jedini naš Otac i Vođa i Učitelj. A svima njima, Isuse, kao i svima koji na bilo koji način obavljaju nešto od te tvoje službe, udijeli da žive i čine ono što govore.

fra Zvjezdan

Svi sveti – tko su oni?

U jednom danu u godini Crkva misli na Sve Svete. Tko su oni? Tko je svet? Kako se postaje jedan od njih? Je li pravo da ih se štuje? Što znači štovanje svetih?

Štovanje svetih je činjenica. Pohodimo neku katedralu, ili staru crkvu i dobro se zagledajmo uokolo. Što vidimo? Slike i kipove svetaca. Na posebnom mjestu naravno lik Marije. Tisuće upaljenih svijeća. Očito je Marija od mnogih ljubljena i čašćena. Mnoge hodočasničke crkve svjedoče o tome. Što tražimo, kada štujemo nju i molimo je za pomoć? Ona nije na mjestu Boga, nego u Božjoj blizini. Stoga povjeravamo njoj naše molbe, jer vjerujemo da ima široko srce, tako široko kao srce Božje.

Sveci ne stoje između Boga i nas kao zapreka za naš odnos prema Bogu, nego kao ohrabrenje, tako kao što su oni stavljali svoje povjerenje u Boga, tako kao što oni izručuju naš život. Oni su uzori za uspio život. A tko za tim ne čezne. I budući da u našem životu puno toga ne uspijeva ili teško podnosimo, okrećemo se onima koji nam mogu pomoći. Zato mnogi mole sv. Antu za pomoć, povjeravaju se zaštiti sv. Josipa. Sedam milijuna ljudi svake godine hodočasti na grob Oca Pia u San Giovanni Rotondo na jugu Italije. On je uto najpopularniji svetac Italije.

Jesu li sveci jedna vrsta “super ljudi”, koji su za “normalne smrtnike” nedostižni? To nije bio način Isusova gledanja. Tko je za njega “svet”? To su oni koje naziva “blaženima”. Danas u evanđelju svetkovine Svih Svetih, Isus spominje osam putova , kako možemo biti “blaženi” a time i sveti.

Ti su putovi otvoreni za sve. Oni nisu stvar male elite “vrhunskih atleta” svetosti, nego oni traže otvoreno srce i skromnu jednostavnost. Ali to nije lako. Jer mi većinom vjerujemo, da ćemo biti blaženi i sretni, ako po mogućnosti imamo puno uspjeha, priznanja, posjeda, ako smo u očima drugih “netko”.

Isus suprotno od toga pokazuje put do sreće – a time i do svetosti.  Mi nismo sretni zato jer nosimo posebnu marku odijela, ili jer smo osigurani protiv svih opasnosti. Isus nudi drugi put: Budi milosrdan! Uspostavi mir! Odbaci nasilje! Pogledaj svoje srce, da je čisto i nepomućeno od mržnje! Sve to rijetko čini bogatim, ali uvijek sretnim. Samo tada kada nosiš žalost, trpiš progonstvo i nepravdu. To zvuči kao provokacija, da Isus upravo te, koji trpe nevolju i siromaštvo, naziva blaženima. Dopušteno je i protivno pitanje: Je li nepravedno djelovanje stvarno učinilo nekoga sretnim? Je li sijanje mržnje, da druge učinim siromašnima, nepravedno postupajući  vodilo nekoga do trajne sreće?

Tko su dakle za Isusa sveti? To su oni koji su na strani osam blaženstava. A to su mnogi. Ne samo veliki, poznati sveci. Ima bezbroj bezimenih ljudi koji su tako živjeli. Sigurno smo takve i osobno poznavali. Oni nam daju misliti: ako bih i ja tako živio, moj bi život bio sretan  i vječno blažen.

Fra Jozo Župić

 

30. Nedjelja kroz godinu (A)

PUNINA ZAKONA JEST LJUBAV

Ljubim te, Bože svim srcem svojim! Dao si mi srce da ljubim. Obdario si me tom mogućnošću i želim biti sasvim okrenut tebi. Time što si meni stvorio srce znači da i ti imaš srce, da si Srce koje ljubi. Prepoznajem tvoju ljubav u neprestanoj brizi za mene. Htio bih, Gospodine, da i ti osjetiš moju ljubav. Ritam života neka postane u meni molitva zahvalnica, klicanje tebi. Svaki udisaj i izdisaj moga bića neka ti govori: Ljubim te, Bože! Još i više: svaki otkucaj mojeg srca neka ti jednako tako neprestano govori: Ljubim te!

Ljubim te, Bože, svom dušom svojom! Udahnuo si u moje biće tajnu života. Prepoznajem se kao tijelo, duša i duh! Sve je to stvoreno po tvojoj ljubavi i dobroti, sve je to odraz i slika tvojeg neizrecivog bića. Nosim u sebi impulse duševnog života. Osjećam i strepim, radujem se i mučim, podložan sam slabostima i žalostima. Htio bih da sve to u prostoru mojeg osjećajnog i emocionalnog života bude izričaj moje potpune ljubavi prema tebi. Želim biti radostan u ljubavi prema tebi. Želim prihvatiti i žalost, ali samo jer “Ljubav nije ljubljena dovoljno!” Želim strahovati radi toga da ljubav ne bude povrijeđena. Želim biti u službi ljubavi svom dušom svojom tako da se ona sjedini s tvojim Duhom u ljubavi.

Ljubim te, Bože, svim umom svojim! Misli te moje žele doseći. Znam da neću nikada prodrijeti u tajnu tvoga bića jer si veći od svega što ja mogu shvatiti, ali te ljubim sa svim mogućnostima svog razmišljanja, svog umovanja. Moje mi misli otkrivaju kako si dobar i svake ljubavi vrijedan. Ljubim te svim umom svojim! Divan si u svemu što o tebi znam, što otkrivam, ali još si divniji u onome što ti meni o sebi govoriš, što mi objavljuješ! A ipak, Bože, znam da te ne ljubim dovoljno. To je najveća zapovijed, a opet je tako nesavršeno obdržavam. Moje te srce ne ljubi dovoljno, moja duša te ne osjeća dosta, moje misli lutaju. Pomozi mi da te savršenije ljubim! Posebno te molim, Gospodine, pomozi mi da otkrijem sve mogućnosti ljubavi prema tebi upravo u ljubavi prema čovjeku, prema bratu, prema bližnjemu. Govoriš da je to ista zapovijed, ovoj jednaka! Pomozi mi da otkrijem kako te na taj način mogu sasvim konkretno ljubiti, biti za tebe, darovati se tebi. Neka mi nikad ne bude teško da svoju ljubav na vidljiv način darujem bližnjemu. Jer ponavljaš: “Štogod ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!”

fra Zvjezdan

29. Nedjelja kroz godinu (A)

ČIJA SMO MI SLIKA ILI NATPIS?

Isuse, u krštenju utisnut je u svakoga od nas neizbrisivi biljeg pripadnosti tebi. To je pečat ljubavi, pečat Duha Svetoga. Po krštenju si skinuo s nas teret staroga grijeha kojim je narušena Božja slika na čovjeku. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju, ali je ta slika potamnjela grijehom.

Krštenjem nas oslobađaš toga grijeha i time vraćaš dostojanstvo djece Božje. Na sebi opet imamo odsjaj tvoje ljepote. Po krštenju, Gospodine Isuse, dopuštaš da ti budemo slični, budući da smo u tebi sinovi i kćeri istoga Oca, duboko s tobom u duhovnom srodstvu po toj ljubavi i pripadnosti. I po tome onda nosimo na sebi odsjaj tvoje ljepote. Kad bi to mogli barem svi ljudi ovoga svijeta primijetiti, vidjeti! Kad bi to mogla biti privlačna snaga za sve ljude da se tebi približe. Po toj slici ti ćeš me, Gospodine, prepoznati. Ja sam tvoj, ja pripadam tebi, ne ćeš me se odreći. Tvoja sam svojina. Pečat tvoje ljubavi je na meni i zauvijek pripadam tebi kao svome Otkupitelju. Hvala ti za taj dar krštenja, za taj dar novog života po kome imam sigurnost tvoje ljubavi. Hvala ti, Isuse, što si me na taj način dozvao u život, u novi, tvoj božanski život. Pomozi mi, Isuse, da tvoju sliku dostojno nosim i čisto je odražavam. Pomozi mi, Isuse, da ta slika bude vjerna ikona, vjerni odsjaj tvoje slave, tvoje ljubavi, tvojeg predanja Ocu. Pomozi mi, Isuse, da se taj biljeg u meni učvrsti i da bude garancija vječnog zajedništva s tobom. Ne dopusti da ono što pripada samo tebi, što je tvoje, pripadne drugome. Ja sam tvoj, tebi pripadam i zato se i danas potpuno tebi predajem. Tebi povjeravam svoj život, tebi dajem svoje sposobnosti, u tvoju službu stavljam čitavo svoje biće. Jer – bez tebe mi nema života. Ti si moj život i u tebi i po tebi ja živim. Ne dopusti, Isuse, da na taj jedinstven način pripadnem bilo kome drugom, kad si me ti na svoju sliku stvorio i obnovio. Tvoj sam! Bogu Božje!

Dok se ujutro umivam, dok se križam blagoslovljenom vodom, dok spominjem imena Presvetoga Trojstva, dok molim: daj, Gospodine, da se sjetim da je na meni tvoja slika i natpis. Dok hodam ovim svijetom daj da se osjetim da pripadam tvome kraljevstvu; dok živim u ritmu ljudi ovoga svijeta neka se osjeti da je moje blago na nebesima; dok plaćam poreze i takse, dok uplaćujem članarinu i osiguranja: daj, Gospodine, da se sjetim da pripadam prvenstveno tebi i da sam u svakom trenutku tvoj. Neka to vide, Gospodine, i ljudi oko mene tako da se odsjaj tvoje slave sve više i više odražava na ovome svijetu.

fra Zvjezdan

28. Nedjelja kroz godinu (A)

ZAODJENUTI U KRISTA

Poziv tvoj, Gospodine, neprestano se ponavlja. Tvoj “Dođite!” odjekuje i danas, svake nedjelje, svakog dana Gospodnjeg. Dođite na misu! Dođite na lomljenje kruha i bratsko zajedništvo. Dođite na gozbu ljubavi. Sve je pripravljeno, stol, kruh, vino….. Ima za sve i za svakoga mjesta i hrane. Dođite!

Oni se u evanđelju od reda počeše ispričavati, tražiti načina da ne moraju doći. A oni najdrskiji usudiše se maltretirati tvoje sluge. Kao da su ih u nečemu napali ili ugrozili! Samo su došli i pokušali prenijeti tvoju želju da vidiš sve ljude oko svoga stola. Oko stola ljubavi. Stojimo pred tajnom tvoga poziva! Nije li to dar, milost, počast? Ispada kao da je svima u evanđelju to bio teret, nepoželjna obveza. Izmotavali su se ili otvoreno suprotstavili tvojem pozivu. Došli su na gozbu oni koji su na prepad zatečeni na trgovima i ulicama i bili privučeni zovom koji obećava sigurnost jednog dana.

Dođite na gozbu! To vrijedi i danas. I danas, Gospodine Isuse, zoveš. Svake nedjelje tražiš načina da pokucaš na naša vrata. Misa je, gozba se ljubavi organizira nedjeljom; dan je to novog života, dan kad se želiš uvijek iznova darovati. To je dan bratskog susreta što ga ti predvodiš i blagoslivlješ. Nedjeljna misa! Koliko isprika traži čovjek i danas da se otme toj obvezi. Upravo zato jer je smatra obvezom, a ne darom, ne milošću i čašću. Uvijek neki posao, neka nova obveza, nešto što mislimo da se ne može preskočiti, nešto nepredviđeno dođe. Ne mogu na misu?!

Vjerujem, Isuse, da te ne boli toliko to što ne možemo koji puta odazvati se tvome zovu na euharistijsko slavlje, koliko činjenica da je to katkada raspoloženje volje koja ne želi ništa učiniti da se dođe do susreta kod lomljenja kruha. A nije to samo misa! To je poziv na svaku gozbu ljubavi, na svaki susret s tobom, na svaki sastanak spasenja. To je stav ljudi pred svim tvojim inicijativama. Uvijek novom upornošću ljubavi zoveš: “Dođite! Dođite k meni, ostavite se zlog puta, dođite na vodu života, a ostavite presahle bunare; dođite kruhu živome, a ne tražite život u užicima koji ne obećavaju budućnost! Dođite k meni! Dođite na gozbu!”

Da, Isuse! Sve je pripravljeno. Sve si učinio da to bude gozba tvoje ljubavi. Ništa nisi propustio. Učinio si sve i dao od sebe sve! I život si svoj utkao u tajnu ove gozbe. Evo me, dolazim da se na izvoru tvoje žive vode napojim i za stolom tvoje ljubavi nahranim.

fra Zvjezdan

27. Nedjelja kroz godinu (A)

SAMO SMO UPRAVITELJI POVJERENIH DOBARA
Gospodine Isuse,
Ti si jedinorođeni Sin vječnoga Oca.
Ti si jedini istinski baštinik svega stvorenoga.
Oprosti mi što sam te često istisnuo iz tvoje baštine, iz svoga života!
Tvoj Otac je s puno nježnosti i ljubavi pripravljao vinograd moga srca. On ga je obradio,
zasijao, njegovao.
Od časa mog krštenja on ga je orosio živom vodom Duha Svetoga i zasijao u njega sjeme ljubavi, oproštenja, istine. Toliko toga sam, nažalost, pogazio. Nisam dovoljno pazio na baštinu tvoju!
Gospodine Isuse, ti si jedinstveni baštinik cjelokupnog stvorenja.
Oprosti mi jer sam često izbacio iz svog života sluge riječi koje si mi ti poslao, toliko anonimne proroke koji su pokušali progovoriti dubinama moga bića, iznenadne svjedoke koje sam smatrao dosadnim nasrtljivcima, a isto tako i one siromašne i povučene koji nisu došli do riječi.
Ja ih nisam ni ubio niti maltretirao kao oni vinogradari iz tvoje prispodobe. Međutim, priznajem, Isuse, da sam ih jednostavno ignorirao, a to je zapravo drugi način da se nekome ne da mogućnost življenja u istini i slobodi.
Gospodine Isuse, često dolaziš i pohađaš vinograd moga srca, moga bića. To su tvoji pohodi koji se prepoznaju kao šapat Duha Svetoga, kao životvorni dar sakramenata, kao tvoji pažljivi prolazi u tajni molitve.
Kako često ostajem po strani. Osjećam da sam te često izbacio van, izvan tog vinograda svoga srca, premda sam te slušao tako često, premda sam i blagovao s tobom, blagovao tebe!
Kako sam često, Gospodine Isuse, htio biti jedini posjednik vinograda što si mi ga ti povjerio.
Kako sam ludo želio biti apsolutni gospodar vlastitog života!
Oprosti, Isuse!
Ne daj baštine svoje drugima! Sačuvaj me za sebe, očuvaj me od mene! I neka vinograd moga srca donese obilne plodove što ću ih smjeti prinijeti na oltar tvoje ljubavi. Daj da osjetim kako sam tvoja svojina i da je u tome sreća moga života.
fra Zvjezdan

26. Nedjelja kroz godinu (A)

I SLUŠATI I VRŠITI VOLJU OČEVU

Gospodine, pogađa me tvoja riječ. Osjećam da je prispodoba o dva sina uvijek aktualna i da nam i danas treba progovoriti. Svatko od nas je zapravo poput prvog ili drugog sin, ili katkada prvi, a katkada drugi. I mi smo često pozivani. Ti si onaj koji neprestano zoveš u svoj vinograd u svako doba dana, u svako vrijeme života. Nikada nas ne ostavljaš bez svog poziva. Uvijek si spreman da nas uzmeš u svoj posao, u zajedništvo s tobom.

Često se vidim u prvom sinu. Na poziv odgovara s “neću!”. Ali se ipak predomislio i otišao onamo kamo si ga zvao. Učinio je tvoju volju, premda mu je prvi odgovor bio grub. Pokajao se. Ispravio je ono što je pogrešno rekao. Sjećam se tvoje riječi: “Neće se spasiti oni koji samo govore ‘Gospodine, Gospodine’, nego oni koji vrše volju Božju”. Da, ovdje se može govoriti o obraćenju, promjeni mentaliteta i promjeni života. Ovaj je sin opravdan u tvojim očima. Hvala ti, Gospodine, što ne uzimaš svaki naš odgovor ozbiljno, što ne važeš svaku našu riječ koju nepromišljeno izgovorimo. Hvala ti što nam ne računaš naše buntovne misli, naše krive riječi. Hvala ti što nam još uvijek vjeruješ.

Bojim se, Gospodine, da sam sličan još više i onom drugom sinu. On je spremno odgovorio sa svojim “Evo me, Gospodaru!”, ali nije otišao u vinograd. Nije se odazvao. Zataškao je stvar. U neiskrenosti srca tebi na očigled je sve obećao, ali ništa nije izvršio. Mislim pritom na mnoge situacije iz redovitog vjerskog života.

Mislim, Gospodine,

– na krštenje i svečano obećanje: Odričem se grijeha; a grijeh je tako često prisutan u mome životu!

– na zadanu vjernost tebi, Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, a moja je vjera i moje predanje tako često slabo i beskrvno!

– na moju krizmu u kojoj sam ti obećao da možeš računati sa mnom kao sa svojim svjedokom za tvoju ljubav u ovome svijetu, a ljudi kraj mene tu ljubav ne osjećaju i zato se i ne mogu tebi potpuno predati!

– na svaku moju ispovijed u kojoj ti govorim: čvrsto odlučujem da neću više griješiti, a stvari se ponavljaju!

Da, moj Gospodine, toliko toga ima! Mogao bih nizati cijeli život. Obećanja i nevjere, prazne riječi i čekanja! Ti zoveš i zoveš! Ono jedino što ti u ovom času mogu reći s pouzdanjem u tvoju dobrotu je iskreni hvala da primaš i naknadni izraz dobre volje i da si uvijek spreman primiti obraćena grešnika! S tom nadom iščekujem svaki, pa i onaj posljednji tvoj poziv vjerujući da će tvoja milost pobijediti!

fra Zvjezdan

25. Nedjelja kroz godinu (A)

DOPUSTIMO BOGU DA BUDE SVIMA DOBAR

Iznenađuješ, Gospodine, ovom prispodobom. Iznenadio si i radnike u vinogradu. Oni koji su cijeli dan radili dobili su istu plaću kao i oni koji su zatečeni na trgu u posljednju, jedanaestu uru. Sve si izjednačio u nagrađivanju. Zar zaista oni prvi i oni iza njih nisu privrijedili više od onih posljednjih? Više? Uvijek se pitam što to znači taj tvoj denar, Gospodine. Nije li to jednostavno nagrada tvoje božanske ljubavi, nagrada koja nadilazi svaku ljudsku zaslugu, nagrada koja je neizrecivo veća u svojoj biti od svake zarađene nadnice. Denar je milost, denar je dar, denar je ljubav, denar je ulazak u tajnu tvog božanskog života. Denar je dar tvoga srca. Tko može pomisliti da je to zaslužio, ili još više: tko smije pomisliti da je više zaslužio. Zar nije to najviše.

Dao si onim posljednjima denar, čistu nagradu tvoga srca. Dao si i onim prvima denar, čistunagradu tvoga srca. Da, Isuse, sve je to dar. Dar je tvoj poziv za rad u vinogradu. Dar je radno mjesto kod tebe. Dar je moći i smjeti nešto učiniti za tebe. Dar je moći i smjeti živjeti za tebe. Dar je, Isuse, biti dionikom milosti tvoga poziva. Muka je i jad biti daleko od tebe. Muka je čekati na suncu da me netko opazi, primijeti, da mi iskaže povjerenje. Muka je i jad živjeti u neizvjesnosti. Sve si iznenadio svojim pozivom. I one ujutro rano, i one tijekom tvojih pohoda ovoj zemlji po različitim pozivima, i onima koje si zadnji čas pozvao u svoj vinograd. Svi su dobili svoju mogućnost. One prve izvukao si iz njihove neizvjesnosti u svojoj ljubavi već na početku njihova dana, na početku života. Darovao si im milost redovitog vjerskog života. To nije razlog za zaslugu nego za zahvaljivanje. I oni drugi i treći jednako tako imaju zašto zahvaljivati, jer si im udijelio svoju ljubav i mogli su uživati u sigurnosti i miru rada u tvom vinogradu. Najteže je bilo posljednjima, jer su svoje vrijeme proveli u mraku, neznanju, neizvjesnosti. I njima si uputio poziv, jer si dobar. I njima daješ istu nagradu: sebe, denar, ljubav, jer si dobar. Smijem li tražiti više, smijem li misliti, Gospodine, da sam zaslužio više, a svakodnevno mi se darivaš i u pričesti mi daješ zalog vječnog života. Smijem li misliti da sam zakinut u svojim pravima kad vidim da po ljudsku drugima ide lakše, da nemaju poteškoća kao ja, da im je život bez problema? Smijem li tako misliti, kad mi se daješ i kad mi daješ sve! Samoga sebe! Hvala ti, Gospodine, što si dobar i budi dobar, jer to je i moja jedina šansa o jedanaestoj uri moga života!

fra Zvjezdan

24. Nedjelja kroz godinu (A)

BOG PRAŠTA BEZ MJERE

Gospodine, koliko puta…..?
– koliko puta da oprostim bratu svome ako se ogriješi o mene?
– koliko puta prijeći preko neki riječi koje pogađaju i bole?
– koliko puta zaboraviti na djela koja još i danas peku jer su očita nepravda?
– koliko puta, Gospodine, reći čovjeku kraj sebe: opraštam ti?
– koliko puta smijem ispasti lud, biti izigran, biti ismijan?
– Gospodine, koliko puta i kako dugo takve ljude smatrati braćom?
– da li dva puta, tri puta, možda čak i do sedam puta?
Zar to nije dosta? Sedam puta dnevno, u istom danu; zar to nije hrabrost oproštenja? Zar nema i opraštanje svojih granica, Gospodine, a onda isto tako i svojih pedagoških zakona? Ako se tako olako dijeli oproštenje zar će se itko popraviti? Nastavit će činiti zlo, vrijeđati ljude oko sebe, jer prašta se tako lako i tako jednostavno!
Ti me iznenađuješ, Gospodine! Govoriš o brojci koja nadilazi svačiju hrabrost. Ona obeshrabruje i onoga koji se može ogriješiti o mene, jer ne može stići da me u jednom danu povrijedi sedamdeset puta sedam. To je više i od smjelosti grijeha i uvrede. Zar mi time možda želiš reći da je milosrđe i oproštenje jače od uvrede i grijeha? Nije li to govor kako je veća snaga skrivena u praštanju i ljubavi nego u podlosti i nepravdi? Ne govori li mi to o neizrecivoj snazi koja se krije u praštanju? Zato praštanje mora biti iznad svake mogućnosti ljudskog grijeha.
Možda mi zapravo time želiš reći, da je to samo tebi, samo Bogu moguće. Jer, čovjek takvog iskustva nema. Ali Bog ima. I moram se zamisliti, Gospodine. Koliko puta si ti meni oprostio? Koliko puta sam bio potreban tvoje riječi oproštenja, tvojeg milosrđa? Nije li moja najčešća molitva zapravo kajanje i molba za smilovanjem? Da, Gospodine, trebao sam te tako često i trebat ću te opet kao onoga koji mi prašta moje grijehe, moje opetovane grijehe, moje uvijek iste slabosti. I neprestano ti dolazim s jednom te istom molbom: o p r o s t i ! Da, Gospodine, oprosti mi. Opraštaj mi često, opraštaj mi i više puta dnevno. Mislim da se ovo neizrecivo praštanje izrečeno u brojci sedamdeset puta sedam odnosi zapravo jedino na odnos između tebe i mene! Oprosti mi i danas i svakog dana iznova. Oprosti mi za cijeli život bez garancije da te možda opet neću uvrijediti. Ne želim, Gospodine, ali ti jedini znaš kako sam sazdan. Hvala ti!
fra Zvjezdan

Duhovna misao

POMOGNI SEBI POMAGANJEM DRUGIMA

Korizma mnogima služi kao izgovor da naprave nešto dobro i korisno – za sebe. Ali u tome nije bit korizme. Jer u korizmi bismo trebali napraviti nešto dobro i korisno za druge, za one kojima je to potrebno.

Ljudi općenito, pa tako i mladi, sve više zaboravljaju što zapravo znači korizma, koji je njezin smisao i simbolika. Svi samo odluče tih »dugih, teških« 40 dana odreći se nečega što im je u životu važno, ili misle da im je važno, te smatraju da su se tako žrtvovali i učinili nešto dobro. Jesu, učinili su nešto dobro za sebe i svoje zdravlje, ali treba učiniti nešto dobro i za druge, bližnje, potrebite. U trenutku odricanja treba misliti na njih, a ne na sebe.