admin

Prorok Izaija naviješta svojim suvremenicima dolazak novog vremena, vremena mira i blagostanja. Poziva na radost, na klicanja, na veselje! To osobito vrijedi za one, koji su do sada bili žalosni, žedni, gladni, siromašni, rastrgani nemirom. Dolazi novo vrijeme obilježeno mirom, koji samo Bog može dati, mir velik poput rijeke. Dolazi utjeha za sve ožalošćene i siromašne. Sve će to učiniti sam Bog, koji je jedini kadar obradovati ljudsko srce pravom radošću, dati mu mir i oživjeti stare kosti.

I to je vrijeme došlo! Nastupilo je s Isusom iz Nazareta! U današnjem Evanđelju vidimo kako On šalje sedamdeset i dvojicu da to navijeste Izraelu. Da mu navijeste mir, ozdravljanje i radosnu vijest: Približilo vam se kraljevstvo Božje. Tu su radost nastupa novog Božjeg svijeta doživjela i sedamdeset i dvojica vršeći svoje misionarsko poslanje, a Isus je imao viziju propasti starog svijeta: Promatrah Sotonu, kako poput munje s neba pade.

Mi već živimo u novom vremenu, u kojem je zasjala pobjeda novog Božjeg svijeta i to na Isusu proslavljenom i svuda gdje se po Isusu uspostavlja novi svijet. I tkogod prihvati Isusov navještaj i povjeruje u Njega, taj Božji mir dolazi k njemu i srce mu se raduje. Osjeća da ga Isus oslobađa, ozdravlja i obogaćuje nečim što svijet ne može dati. Ali o tome se  malo može govoriti. To treba osjetiti, iskusiti!

Danas u ovoj Euharistiji Isus stoji pred nama i nudi nam svoj mir i svoju radosnu vijest: poziva nas da dođemo, da se nasitimo i napojimo, da u Njemu koji je blizina Božja doživimo svoje ozdravljenje i obogaćenje, tu radost novog Božjeg svijeta koji je već počeo i živi u srcima sviju koji mu povjeruju i koji mu se povjere! On i nama želi navijestiti pravu radost, a  ona je u činjenici da su nam imena zapisana na nebesima! Ima li veće radosti i perspektive?!

Bog trajno poziva ljude za službu u zajednici. O tome nam svjedoče današnja čitanja. Tako vidimo kako u knjizi o Kraljevima po proroku Iliji poziva Elizeja, a Evanđelje nam danas govori čak o tri takva poziva. Od svih se tih ljudi traži da ostave sve, da u pripadanju Bogu budu radikalni, da im Gospodin bude jedina baština, jedini gospodar. Čovjek mora biti slobodan od svake navezanosti, da bi mogao biti slobodan za svoje poslanje! Mora biti slobodan od svake materijalne navezanosti, kako bi mogao slijediti Isusa. Mora biti slobodan od svake ljudske navezanosti i ne smije se osvrtati natrag, već sa svom odlučnošću krenuti naprijed. Ići za Isusom znači i promijeniti svoj mentalitet i ponašanje. Isus kori Jakova i Ivana, koji na negostoljubive Samarijance žele zazvati oganj s neba. To nije njegov duh, tako se njegovi ne smiju ponašati!

Dok razmišljamo o pozivu, moramo se danas sjetiti da je i biti kršćanin – poziv. Svaki je krštenik pozvan i ima svoje poslanje u svijetu. I za nas, za sve Isusove učenike vrijedi, da nam prva norma ponašanja, djelovanja i života mora biti vršenje volje Očeve. Radi toga svaki Isusov učenik mora biti spreman da se odreče sebe, da ostavi sve, zemlju, kuću, svoje najmilije, ako to dolazi u koliziju s voljom Božjom. Obnovimo danas svijest svojeg kršćanskog poziva. Možda stalno pravimo kompromise, sjedimo na dva stolca, pokušavamo služiti dvojicu gospodara!? U jednom se nikad ne bismo smjeli pokolebati: kad je u pitanju volja Božja, Božje vrednovanje, onda nema te stvari ili čovjeka, radi kojega bismo smjeli to žrtvovati!. To je bit našeg kršćanskog poziva! Ispitajmo danas kakva je naša opredijeljenost i radikalnost? Do koje smo žrtve spremni ići , gdje prestaje naše kršćanstvo, što nikako nismo spremni ostaviti? ! Pročitajmo još jednom i polako današnje Evanđelje, uočimo, što znači ići za Isusom!

U današnjem Evanđelju gledamo ispunjenje Zaharijina proroštva. Na Davidov je dom izliven Duh i milosni i molitveni. Evanđelje nam očituje Isusa Davidova potomka kao Pomazanika, Krista. To je bit Petrove vjere i vjere Crkve u Isusa! Njega sam Bog pomazuje svojim Duhom. Osim toga Luka nam pokazuje Isusa u današnjem evanđelju i kako moli u osami. Ali Isus nije Pomazanik kakvog očekuju njegovi suvremenici, već kako to navještaju proroci.  On se ne očituje kao politički i vojni vladar, već je njegovo očitovanje kroz muku i sablazan križa! Zaharija govori o  „probodenom“ Mesiji, o jedinorođencu nad kojim će naricati. Iluziju zemaljskog  trijumfa Mesije razbija Isus svojim učenicima govoreći kako „Sin čovječji treba mnogo pretrpjeti, da bude odbačen od starješina i glavara svećeničkih…“ Slava dolazi tek na kraju, ali i to nije ni politička ni vojna, već pobjeda nad zlom i grijehom, nad smrću, a sve će to zasjati u njegovom uskrsnuću treći dan.

Pavao nam u poslanici Galačanima otkriva krajnji domet naše krsne egzistencije: svi smo mi po krštenju sinovi Božji, ušli smo u samu Božju obitelj i zajedništvo s Ocem. On to izriče slikom zaodijevanja, oblačenja. Obukli smo Krista!  I upravo ta činjenica ruši sve pregrade i etiketiranja koja su prije dijelila ljude na Židove, Grke, robove, slobodnjake, muško, žensko. Svi se oni razlikuju po odijevanju, koje je u ono vrijeme bilo znak položaja u društvu. Ali sada! Svi su jednako zaodjeveni: u Krista! I svi su postali jedno! Zato u zajednici Isusovih učenika ne bi smjelo biti razlikovanja i „rangiranja“ ljudi.

U Evanđelju nam Isus daje temeljno pravilo „učeničkog“ života: danomice uzimati svoj križ i slijediti Isusa! Ne ljubomorno čuvati svoj život, jer ćemo ga na taj način izgubiti. Samo tko ga velikodušno daje, može ga spasiti! Takvog nam Isusa  očituje danas Riječ Božja!  A tko je On za tebe?  To pitanje postavlja ti sam Isus u današnjem Evanđelju. Pokušaj na njega iskreno odgovoriti!