Kraljevstvo Božje!? Toliko puta čujemo te riječi iz ustiju Isusovih. Evanđelisti su zabilježili te riječi nebrojeno puta. Isus je u taj izraz stavio veliku bremenitost svojih misli, osjećaja, težnji.
Neprestano je govorio o Kraljevstvu Božjem. Govorio je o blizini tog Kraljevstva Božjeg, i o neposrednosti, o važnosti.
Prispodobe današnjeg Evanđelja govore baš o toj velikoj važnosti toga Kraljevstva. Zbog njega valja se odreći svega, sve ostaviti. Isplati se prodati sve da se dobije sve. Kraljevstvo je Božje kao biser, dragocjenost.
Ne tražimo toliko prostornost toga Kraljevstva, ne idimo za nekim materijalnim opisom ljepota i sjaja toga Kraljevstva. Sve nas to može prevariti, učiniti nam se da su ipak kraljevstva ovoga svijeta sjajnija i moćnija nego li je to Božje Kraljevstvo.
Krist upozorava na dubinu toga Kraljevstva. Ono je nama tako blisko, intimno našem biću. Isus će to pokušati izreći prispodobama o kvascu, aluzijama o Kraljevstvu koje je u nama, neprestanim pokušajima da nas urazumi i dadne do znanja, kako moramo promijeniti kategorije svoga mišljenja.
I konačno: sve govori kako je Isus Krist prostor i točka tog Kraljevstva Božjega. Za susret s Isusom Kristom isplati se sve prodati, sve žrtvovati, jer je on sposoban da našem životu dadne jedinstveni i definitivni smisao, ljepotu, mir i ljubav. S njim i po njemu Kraljevstvo će Božje ostvariti apsolutnu volju Boga Oca, tako da jednom zauvijek bude „kako na nebu, tako i na zemlji!“
Tjedni listić br. 128
16. Nedjelja kroz godinu (A)
Evanđelje današnje nedjelje lijepa je poruka o Božjoj strpljivosti.
Bog hoće da se svi ljudi spase. Zbog toga Isus ruši zidove koje su ljudi podigli između sebe i „onih drugih“ te se obraća svima koji se nalaze u potrebi, u propasti i grijehu, naročito onima koje su „pravednici“ isključili, prognali iz svojih zajednica i bacili na „rub“. On hoće sve ljude privesti k obraćenju i u zajedništvo s Bogom.
Tijekom ljudske povijesti Bog se pokazuje neizmjerno strpljiv. To je onda neprestani poziv na obraćenje. Isus pokazuje istu strpljivost u odnosu na grešnike u slučaju besplodne smokve, izgubljenog sina itd. Bog neće zakasniti. A ipak on čeka. Čeka da se svi obrate i spase. I u tom čekanju Bog čini da sunce sije nad dobrima i nad zlima. No Bog će sam prosuditi trenutak kada će uništiti zlo.
Sigurno je da na Božjem polju pored žita raste i kukolj. No Isus Krist, Sin Božji kaže: „Pustite nek oboje raste do žetve“.
Prispodoba iz današnjeg Evanđelja poziv je, dakle, „revniteljima“ i „zauzetima“ da budu strpljivi i da pokušaju nasljedovati svoga Gospodara, ali im je u isto vrijeme i veliko olakšanje da „ne budu previše tjeskobni“ kao da samo o njima ovisi „čistoća Božje njive“; možda su pojedini kršćani tj. „sluge“, tjeskobni i zato jer si stavljaju na leđa ono za što ta leđa nisu stvorena ni odgovorna.
Možda nam se događa da svoje snage iscrpljujemo u istrebljivanju „kukolja“, a manje u gajenju i podržavanju „dobrog sjemena“…kao da je uspjeh u tome da stalno budemo protiv nečega a ne za nešto… kao da nam ne dostaje mašte za gajenje pšenice u kojekakvim uvjetima pa mislimo da pšenica ne raste samo zato jer je kukolj jak – a možda nema pšenice zato jer je slabo sjeme, ili jer tu pšenicu ne uzgajamo kako bi trebalo!?
Evanđelje je jedina norma koja treba biti glavna norma i u formiranju savjesti i dobrih namjera? Ali – treba vjerovati Evanđelju, odnosno Onome koji nam preko Evanđelja govori.
Tjedni listić br. 127
15. Nedjelja kroz godinu (A)
Čovjek je biće koje je sposobno progovoriti, reći riječ. To je jedinstveni način kojim čovjek komunicira svoje misli, saobraća s bližnjim, vodi dijalog. To je izvrstan put kojim može netko izgovoriti svoje unutarnje misli, izraziti svoje strepnje, strahovanja i želje. Čovjek može svojom riječju razveseliti drugoga, donijeti utjehu, ohrabriti; no jednako tako lako je moguće da čovjek svojom riječju drugoga rani, ražalosti, prezre, pogazi. Nije stoga čudo da se ljudi počinju bojati riječi, da se boje govoriti, slušati. Vrlo je lako moguće da se ljudska riječ krivo shvati, da se izgovori u krivo vrijeme, da ne pogodi onaj željeni cilj zbog kojeg je bila izgovorena. Često se događa da taj jedinstveni Stvoriteljev dar čovjeku da govori biva i zloupotrebljavan.
Bog također govori. Jedinstvena je njegova Riječ. To je Riječ koja stvara, Riječ koja daje život, Riječ koja oprašta, koja otvara budućnost. Nitko nije tako govorio kao ovaj!
Božja je Riječ zaista bremenita, nije isprazna. Posjeduje snagu kojoj se ne može odoljeti. Bog sam stoji iza svoje Riječi. On ne može prevariti niti prevaren biti.
Isus nam se otkriva kao jedinstvena Riječ. On je Logos, Riječ koja je tijelom postala i prebivala među nama. On nosi u sebi snagu praštanja, ozdravljanja, života, nade. On naviješta i ostvaruje u svojoj Riječi Tajnu – Kraljevstvo Božje. Njegove Riječi neće proći!
Ako takva Božja Riječ nađe put do našeg srca, Krist nam garantira da će u našem životu ona pokazati svoj stostruki plod. Po njegovoj ćemo Riječi i mi postati sposobni da s više vjere prihvaćamo čovjeka u njegovu govoru te da s više odgovornosti i mi i koristimo dar svog govora na službu istini i ljubavi. Tako će se u nama razviti plod Riječi Božje, a mi ćemo pomoći da se Tajna – Kraljevstvo Božje – već sada počinje otkrivati u našem životu.
Ta jedina istina i stvarna Riječ što ju je Bog jednom zauvijek izgovorio u svome Sinu nudi nam se danas u slici sitnog sjemena koje traži prikladno tlo za stostruki plod.
Izlet u Bač i Sombor
.JPG)
U nedelju 23. juna grupa vernika, iz naše liturgijske zajednice, bila je na izletu u Vojvodini. Put su isplanirali pater Željko i naša ljupka Ana (inače organizator dečijih radionica). Put je bio isplaniran zaista profesionalno u stilu iskusnih turističkih vodiča!
Pošli smo u 7 sati ujutro ispred sportskog centra «Pinki» minibusom po oblačnom i prijatno svežem danu ali koji je obećavao lepo vreme. Uz dobro raspoloženje i kratko predavanje o ruti puta kao i tačnim vremenima gde stižemo i kad polazimo a koje nam je održala Ana, stigli smo u Sremske Karlovce gde smo napravili pauzu za jutarnju kafu. Sremski Karlovci, lep i tek probuđen gradić, dočekao nas je vedrim nebom i tišinom. Prošetali smo pešačkom zonom i u restoranu popili kafu a zatim nastavili put prema mestu Bač.
U Bač smo stigli i parkirali se ispred franjevačke crkve taman u času kad je narod izlazio sa mise i tjelovske procesije. Dočekao nas je pater Josip i uveo u crkvu. Pažljivo smo saslušali njegovo izlaganje o istoriji crkve i celoga kraja od nastanka hrišćanstva na tim prostorima pa do današnjih dana. Bač je bio značajno mesto još u petom veku kad je postao i biskupija. Tokom vekova rušile su ga razne vojske i ponovo je obnavljan. Naravno, sudbinu grada delila je i crkva. U zidovima crkve je ugrađen i deo materijala koji potiče još iz rimskog doba! I mesto i crkva imaju tako bogatu istoriju da bi bilo potrebno posvetiti im jedan poseban izlet posebno imajući u vidu zanimljivo izlaganje pater Josipa. Nažalost imali smo malo vremena za obilazak pa smo ovo izlaganje čuli u skraćenom obliku. Još smo pred kipom Bogorodice zapevali «Djevice nevina» i pomolili se a onda otišli da pogledmo Bačku tvrđavu o kojoj nam je pater Josip takođe mnogo ispričao. Vreme za obilazak je brzo isteklo i vratili smo se u samostan na ručak. Naše vrednice Ana, Lidija i Marija pobrinule su se da nabave i ponesu sve potrebno za ručak «na brzinu». Usput, smo Nenu Rodić imenovali glavnim kuvarom a Silva se sama proglasila prvim pomoćnikom! Za Jovana, uvek spremnog da pomogne, ostalo je slobodno samo mesto stručnjaka za salatu! Ručak smo spremili za čas u ogromnoj samostanskoj kuhinji. Poslovi su brzo podeljeni: jedni su prali paradajz i krastavce drugi seckali treći kuvali viršle a Nena dirigovala poslom, doduše ne dirigentskom palicom već nožem u ruci, energčno seckajući paradajz! Druga ekipa je za to vreme postavljala sto u trpezariji. Malo ko je ostao bez posla a naša Ana sa fotoaparatom u ruci snimala je događaj. Za slatkiše su se pobrinuli Kolja i njegova supruga Jozefina a pater Josip je, u strahu da ne budemo gladni, skuvao ogroman lonac svežih domaćih jaja i nasekao kozjeg sira kojeg sam proizvodi. Posle prvog zatišja za stolom, čim se utolila glad, nastali su razgovor, šale i smeh. Neverovatno kako vreme brzo teče kad ste u prijatnom društvu, pa tako i nama. Morali smo da se dignemo od stola i krenemo dalje.
Nastavili smo put prema Somboru. Centralni cilj nam je bio tijelovska svečanost u karmelićanskoj crkvi. Tu su nas primili vrlo prijateljski i pošto smo se okrepili sokom i kiselom vodom u samostanskoj trpezariji, pošli smo u crkvu u kojoj nam je Karmelićanin otac Zlatko, ispričao o značaju i istoriji same crkve i samostana. Crkva je građena punih 70 godina a posvećena je 1904g. Sv. Stepanu, ugarskom kralju i svecu koji je živeo u XI veku i zaslužan je za pokrštavanje Mađara. Na glavnom oltaru je prikazan kako Majci Božjoj predaje žezlo. Crkva je veoma velika i lepa, kao i samostan i o njima bi se mogao napisati vrlo dug članak. Inače, Karmelićani su red koji potiče iz svete zemlje, ime su dobili po brdu Karmel iznad današnjeg grada Haife a koje se inače smatra brdom proroka Ilije koji je živeo u IX veku pre Krista. Karmelićani se službeno utemeljuju u XIII veku, živeli su kao pustinjaci i posebno su štovali Blaženu djevicu Mariju. Od Jeruzalemskog patrijarha su dobili da se zovu « red braće Blažene djevice Marije od gore Karmel» ili kraće Karmelićani. Zbog nadiranja islama, sele se u Evropu i pridružuju ostalim takozvanim «prosjačkim» redovima kao što su franjevci, dominikanci itd. Žive sa harizmom da se živi skromno, oslonjeni na božansku providnost, zadržali su nit pustinjačku i više su okrenutu unutrašnjem duhovnom životu što posebno važi kod sestara Karmelićanki koje su potpuno odvojene od sveta.
Kako je do mise bilo još pola sata, narod je počeo da se okuplja na molitvu i nije bilo više vremena za razgovor. Zato smo prošetali gradom i došli na misu tačno na vreme.
Misu je, pored trojice domaćih, služio i naš pater Željko. Na misi je uz pratnju orgulja i predvođen svešenikom za ambonom, pevao sav narod. Posle mise je bila tjelovska procesija i to na način kako se to nekada obavljalo kod nas u Zemunu. Sveštenici su, noseći monstrancu, zastajali kod četiri oltara, čitala su se evanđelja, pevalo se a devojčice su iz svojih korpica posipale Presveto Božje telo laticama ruža. Na kraju je kod glavnog oltara još bio blagoslov sa pevanjem »svet svet» i «blagoslovljen budi Bog».
Još malo smo porazgovarali ispred crkve sređujući utiske a onda se oprostili od domaćina, zahvalili na gostoprimstvu i krenuli kući.
Opšti utisak je, divno i korisno proveden dan, mnogo novoga naučeno, jedno lepo druženje u kojem smo se zaista osećali kao čvrsta zajednica a zahvaljujući poznanstvima pater Željka i videli mnogo toga što kao obični turisti ne bi videli.
Na divno provedenom danu se zahvaljujemo organizatorima puta pater Željku i našoj dragoj Ani!
Silvestra Raičević