admin

Prvo čitanje ukazuje nam na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju  u židovskom narodu koncem 8. stoljeća. Ona je osobito pogađala pojedince, naročito strance, pridošlice, udovice i siromahe. Prorok, svjestan te situacije, daje određena rješenja, koja su i danas, nakon 20 stoljeća još uvijek aktualna po svojoj poruci, premda u nešto izmijenjenom obliku. Nikoga ne tlačiti niti mu nanositi nepravde, ne koristiti svoj bolji položaj koji ti daje služba ili veće posjedovanje, da se drugi pokraj tebe osjeti jadan, nemoćan, sirotinja. Lihvarstvo, pretjerano uzimanje kamata, iskorištavanje tuđe nepovoljne situacije za vlastitu dobit, to su grijesi koji vape u nebo!  Nema takve pravednosti, tvojega prava na neku stvar ili posjed koje bi moglo i smjelo povrijediti ljubav prema sučovjeku, bližnjemu. Čitanje nam upravo to želi reći, da je Bog osjetljiv na postupanje sa svakim čovjekom a posebno siromašnim i ugroženim. Ljubav mora biti osnovni normativ ponašanja! Vrijeme je da se mi, kršćani zapitamo da li nas ljubav vodi dok procjenjujemo stanarine podstanarima, dok dajemo oglase u novine da primamo bračne parove bez djece da ne bi narušili naš komoditet, dok sebično čuvamo svoj novac, tajimo ga i ne želimo posuditi, premda je drugome u tom času i te kako potreban! Da li smo se barem priključili djelovanju našega Karitasa koji nastoji ublažiti onu najosnovniju neimaštinu, da svi imaju kruha i krumpira, da se mogu ugrijati tijekom zime. Ima  mnogo toga što u našem ponašanju, upravo u odnosu na druge, nemoćne i ugrožene, što vapi k Bogu.

Evanđelje pred nas stavlja zapovijed LJUBAVI kao temeljnu strukturu našega ponašanja: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Uočimo kako ih Isus povezuje: druga je ovoj jednaka! Još za Boga imamo neki osjećaj, ali za bližnjega ni izdaleka koliko bi trebalo! Evanđelje nam ukazuje na nužnu povezanost tih dviju  ljubavi i činjenicu da se Bogu možemo približiti samo preko čovjeka i u mjeri  ljubavi prema čovjeku. Te dvije ljubavi bît su i srž svih drugih zapovjedi i našega obdržavanja, ili kako kaže Isus: o njima visi sav Zakon i Proroci. Često smo jako zauzeti vanjskom korektnošću obdržavanja, koja je šuplja bez ljubavi. Ne obdržavanje posta na Badnjak (makar nije obavezan) smatramo svetogrđem, ali da Božić prođe a mi nekog siromašnog nismo obdarili, to ni ne zapažamo!

Današnja bi čitanja željela osvijetliti odnos prema ovozemaljskoj vlasti. Kršćani su pozvani da i  zemaljsku vlast promatraju očima vjere. Otac je onaj koji je sve i nad svima. On može djelovati na najrazličitije načine preko ljudi i institucija, čak i kad oni toga nisu svjesni. To je očito u današnjem prvom čitanju. Bog se 2poslužuje“ poganskim kraljem Kirom. On osvaja Babilonsko kraljevstvo i njegov glavni grad. Da bi stekao naklonost oslobađa mnoge narode koji su godinama bili dovođeni u babilonsko sužanjstvo a među njima bili su i Židovi. Izaija očima vjere i povjerenja u Boga prepoznaje u njemu „oruđe“ Božje. Jahve, Bog njihov, On je onaj koji ih zapravo oslobađa. Jahve je jedinstveni Gospodar ljudi i događaja, on je kadar u svoje planove i svoju volju utkati najrazličitije ljudske situacije i djelovanja. Zašto Bog i danas ne bi mogao tako djelovati? Zar ne može i danas u svoj spasiteljski plan ugraditi ove naše suvremene ovozemaljske vlasti? Društvene i političke sisteme?

Evanđelje i postupak Isusov upravo nas u to želi uvjeriti! S Isusom ne prestaje ovozemaljska vlast a niti obaveze koje njegovi učenici imaju kao građani ove zemlje. Bog i „car“ nisu u opreci. Nijedna stvarnost Bogu nije strana! S druge strane, Kraljevstvo Božje nije kategorija određenog društveno-političkog sistema, već se mora utjeloviti u svaku situaciju. Kršćani izgrađujući društvo, boreći se za pozitivne vrijednosti svakog ljudskog napretka – izgrađuju i Kraljevstvo Božje. To je  vjerničko promatranje ovozemaljskih vrijednosti. Ništa na ovome svijetu – osim izričitog zla – ne stavljati u suprotnost Bogu. On pak je kroz sve događaje i situacije kadar spasenjski djelovati!

Poslanica Solunjanima daje nam sliku kršćanske zajednice. To je zajednica djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade! To je zajednica koja je svjesna svojega izabranja od Boga Oca, ispunjena Duhom Svetim u svakovrsnoj karizmi. Takva je zajednica svjesna da to svoje izabranje duguje svojemu Gospodinu – Isusu Kristu!

S v e   j e   s p r e m n o !

Prorok Izaija a onda opet i evanđelist Matej donose danas  „poziv“ na gozbu.

Sa svom brigom i ljubavlju domaćin priprema svečanu večeru. O njoj kao da mnogo, vrlo mnogo ovisi. Želi da se uzvanici osjećaju ugodno, lijepo kako bi se njihovo prijateljstvo moglo produbiti. Upravo o toj gozbi kao da ovisi širina i dubina međuljudskih odnosa.

„Domaćin“ je toga svjestan i zato sve brižljivo, vrlo brižljivo sve priprema. U tu gozbu želi utkati svega sebe, svu svoju osobu, sav svoj život, svu svoju ljubav. Svaka sitnica u tim pripremama govor o njegovoj ljubavi i o radosti u očekivanju uzvanika.

Nije teško prepoznati u ovoj usporedbi lik jedinstvene gozbe ljubavi, sliku Euharistije,  Posljednje večere, svete mise; ali jednako tako i sliku nebeske gozbe u Kraljevstvu Božjem.

Misa je oduvijek, od njenog početka kod Posljednje večere, istinska gozba. To je, slavljenje jednog susreta, sastanka, zajedništva. K misi dolaze ljudi koji prihvaćaju poziv domaćina Krista; a po svom odazivu žele još jače zapečatiti prijateljstvo i zajedništvo s njime, a u njemu i po njemu jednako tako i zajedništvo među sobom.

Dođite na gozbu!

To je usrdan evanđeoski poziv svima nama na zajedništvo. Krist nam sam sprema:  k r u h  i  v i n o, brižljivo pripravljeno da bude znakom tijela i krvi. Jer Krist je tu i u tom otajstvu vjere želi reći da nudi svoje prijateljstvo radikalno cijelim bićem, svim životom, u potpunosti!

Nemojmo odbijati taj poziv. On oslobađa i daje snagu. Krijepi i uliva povjerenje i ohrabrenje. Taj poziv želi nas uvesti u novi život, preobraženi život Kristove zajednice.

Upravo to je pričest:  blagovanje od Onoga koji nam se iz ljubavi daje. Blagovanje onoga što nam je Ljubav priredila!

Riječ Božja koju smo čuli progovara nam večeras kroz sliku vinograda. Prvo čitanje i evanđelje veoma su ozbiljno upozorenje nekada židovskom narodu, danas nama.

Na usta proroka Izaije jednom divnom pjesmom, ali punom prijetnji, Bog se tuži na svoj narod – prijeti mu rasapom i uništenjem. Taj narod, izabrani, njegovani Božji vinograd nije urodio grožđem –  dobrim djelima svetosti i pravde; nije iskoristio Božje milosti izabranja i posebno ljubavi;

Gospodin «se nadao pravdi, a eto nepravde». Zato će osjetiti tešku Božju ruku, «U pustoš ću ga obratiti» – prijeti se Gospodin izdajničkom vinogradu.

U nešto promijenjenom obliku Isus ponavlja istu misao i istu prijetnju. Židovima je povjeren vinograd Gospodinov: objava-riječ spasenja, istine i nade za čitav svijet; tijekom povijesti slao im je Gospodin učitelje, proroke – oni su ih progonili, ubijali; među njima rođen je Bogočovjek – obećani Spasitelj; prije svih on je njima pružio svoje ruke i svoje srce: oni će probosti to srce, na križ prikovati njegove dvije spasiteljske ruke.

Neshvatljiv zločin.! Bog ne može ne kazniti ga. «Zato će se   – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove». Strašna prijetnja!  Izabrani narod postat će odbačeni narod: odbacili su Boga koji se pojavio među njima, odbacit će ih Bog…

Ova dva čitanja, dva zastrašujuća Božja upozorenja danas Crkva ponavlja meni i vama: svakomu je pružena životna prilika, svima povjeren Božji vinograd; svakomu je ponuđeno kraljevstvo: riječ-istina, milost i ljubav Božja…. Ostaje svakome da se zapita: kako je odgovorio na ponudu.