admin

ČOVJEK ŽIVI O KRUHU I RIJEČI

Gospodine, ti govoriš svojim učenicima da dadnu ljudima jesti i nije potrebno da ih se šalje kućama kako bi se nahranili. Govoriš učenicima da učine ono što oni ne mogu, ono što oni ne shvaćaju. Učenici stoje pred problemom s kojim dolaze pred tebe. Ljudi su gladni, mnogi su iz daleka, a u pustinji nemaju mjesta ni mogućnosti da si nabave hranu. Klonut će na putu. Otpusti ih, Gospodine, kako bi za dana mogli otići kućama i nahraniti se. Ti im odgovaraš: “Dajte im vi jesti! Dajte im od onoga što vi primate od mene. Dajte im od hrane kojom se vi neprestano hranite uz mene. Imate mogućnost za to. Imate iskustva vjere i zajedništva sa mnom. Dajte im jesti. Pružite kruha koji ostaje za život vječni. Dajte im jesti u pustinji života, pa makar nadaleko izgleda kao da nema ničega. Vi ste na izvoru života. Ja sam Put, Istina i Život. Dajte im jesti od onoga od čega vi živite!”

Da, Isuse, ne treba to mnoštvo ići dalje. Ne treba da odlaze. Tek pokraj tebe oni mogu naći hranu koja život daje. Istom su došli do tebe. Istinski život i utaženje gladi mogu naći upravo uz tebe. Nije potrebno da od tebe odlaze svojim kućama. Ti si njihov dom. Zar nam to ne govori tvoj usklik, Isuse: “Dođite k meni svi vi umorni, opterećeni… gladni, žedni… svi kojima je teško, svi koji ste potrebni oproštenja, zdravlja, novog života. Dođite! Ja ću vas odmoriti, ja ću utažiti vašu glad i vašu žeđ!”

Ti, Isuse, i danas blagoslivljaš kruh i hraniš svoj narod. Hvala ti. Ti i danas uzimaš kruh u svoje ruke i lomiš ga kako bi bilo dovoljno za sve, za tolike koji su gladni i žedni života. Da, Isuse, ti si i danas velikodušan i darežljiv i ne želiš da itko ostane gladan, tko god pokuca na vrata tvoga srca.

Daj i nama danas, kod nedjeljne euharistije, na dan koji posebno tebi pripada hranu ljubavi. Daj i nama od toga kruha života, od toga kruha koji postaje tvojim tijelom. Daj nam pričest, daj nam snagu za život. I mi smo, Isuse, iz daleka; dolazimo k tebi odasvud, ispunjeni svakojakim problemima i željama. I mi smo gladni u pustinji života, u žezi ovih dana, u nesigurnostima svakodnevice. I mi trebamo siguran kruh koji ispunja dušu i srce. Trebamo tebe, Isuse! Pomozi nam, daruj nam sebe, daruj nam mir, daruj nam snagu za svakodnevni život. Ne dopusti da idemo dalje, drugamo, na neke druge izvore gdje nema žive i čiste vode. Ne dopusti da idemo drugamo, drugim ljudima koji nude hranu tijela a zarobljuju dušu. Daj nam ti, Isuse, i samo ti, od svoga kruha!

fra Zvjezdan

PRODA SVE ŠTO IMA I KUPI ONU NJIVU.

U prispodobi je važan jedan detalj: čovjek ode sav radostan. ‘Veliko otkriće’, to jest spoznaja što je ono ‘jedno potrebno’ (unum necessarium) sve nadmašuje i obasjava sva traganja, uloženi trud, gubitke i poraze; sva ona izrugivanja susjeda, rodbine, ukućana i prijatelja koji kažu da smo ‘čudni’; vraća stostruko za sva ograničenja koja smo sebi nametnuli. Sve se preobrazilo. Sada novim očima promatramo svijet. Uvijek je tako: kada nešto dragocjeno pronađemo – životnog suputnika, iskrena prijatelja ili zanimljiv posao – sve se mjeri prema tome, sve ostalo stupa u drugi plan, biva relativizirano. Dakle, naglasak leži na onome što smo dobili a ne na onome što smo ostavili! Zato je ‘sjaj dragocjenog bisera’ svijetlio u katakombama i obasjavao tamu boli i progonstva prvih kršćana.

I čovjek je sada njivu (vlastiti život) gledao sasvim drugim očima: on zna za tajnu. Njiva svima izgleda posve obična. Ali on zna da u njoj leži blago. Kršćanin koji nasljeduje Krista dobiva ne samo novo srce, već i nove oči. On vidi ‘biser’ u svim stvorenim stvarima. Prepoznaje ‘skriveno blago’ u nekoj boli, gubitku, nepravdi.

Mi hoćemo ‘malo’ Boga, ‘malo’ religije posred sivila svakidašnjice i grubosti svijeta, ali Isus u današnjoj prispodobi kaže da Kraljevstvo nebesko osvajaju velikodušni i odvažni, a ne polovični i bojažljivi. Sve na svijetu ima svoju cijenu. I vjera. Ona nije za gotovane.

fra Jozo Župić

BITI STRPLJIV SA SOBOM I DRUGIMA

Život naš i život drugih uvijek je ovisan i o sredini u kojoj mi živimo i rastemo. Život je u svojem korijenu dobar i plemenit, ali drugi kao i mi utječe na njega. Kad gledamo ljude na zemlji onda vidimo sve vrste mržnje i zloće. Nekada nam pada na pamet da bi ‘počupali’ sve zločeste da smo moćni.

Ipak, Bog ne iskorjenjuje ljude uza sve nedaće koje se događaju. Ostavlja ih povijesti i završetku vremena. Dok Isus sije svoju spasiteljsku riječ da uzdigne čovječanstvo, netko drugi uvijek ‘sije’ na isti teren ‘kukolj’, odnosno razdor i zle riječi.

Čuli smo prošle nedjelje da može biti manjak i neprepravljenost u samome tlu (čovjeku koji sluša riječ), ali danas Isus ide dalje korak pa nastavlja, i kada je dobro sjeme (nauka, poruka) i kada je dobro tlo (čovjekovo raspoloženje) suprotstavlja se nešto izvanjsko što može također sprječavati pravi uzrast žita (čovjeka i njegove osobnosti).

Tko je i što je danas kukolj to je vrlo teško procijeniti. On se dobro skriva po svojoj boji u žitu. On je dosta dobro kamufliran. Čak nekada izgleda s izvana kao pravo ‘žito’, ali tek kasnije rast pokaže da to nije bilo žito. ‘Kukolj’, da tako kažem, može biti različit. Već prema usjevu.

Naš ljudski kukolj također je različit i različito se skriva:

Kukolj na našem vjerskom planu

Kukolj na našem moralnom planu

Kukolj (koji netko sije) u obitelji

Kukolj koji se sije u jednu zajednicu…

I uvijek u lijepoj formi – uvijek se kaže ‘s najboljom voljom’ za dobro, prijateljstvo. Mir toga i toga, mir te i te zajednice… Tek se kasnije pokaže sve to kao kukolj…

Vrlo teško je u početku procijeniti kukolj. Vrlo teško ga je i kasnije pokidati a da se osobnost ne pokida, da se pravi plod ne pokida… Današnje Evanđelje donosi i drugo upozorenje. Oprez s našim predrasudama. Oprez s našim osudama drugoga. A kako bi čovjek drugoga dobro poznavao kad ne pozna samoga sebe?

Obično ‘najbolji’ ‘najdobrohotniji’ presuditelji su ti koji malo samoga sebe gledaju. Ipak će doći i dolazi vrijeme kada sam čovjek u sebi odbacuje kukolj. Kada je vrijeme da se skupljaju plodovi? Odbacuje se kukolj koji je netko posijao u našu mladost, u našu obitelj, zajednicu… Isus Krist zaključuje: strpljenje, doći će vrijeme kada će se vrlo jasno odlučiti kukolj od žita i sažgati – ma ne ponovno posijati!

Sve bi se moglo i više konkretizirati iz današnjega evanđelja, ali sam Krist nije htio ići u daljnju konkretizaciju. Tko ima uši neka čuje! Nebeski mir, Božji mir ne uspostavlja se silom. On se rađa u srcu grešne ljudskosti koja se polagano preobražava dinamikom ljubavi. Grubo bi se moglo reći, ne treba gnoj ukloniti da se razvije cvijeće.

Treba raditi s povjerenjem da gnoj pomogne cvjetanju. Skoro tako Bog postupa sa svakim od na udahnjujući u nas svojeg Duha. A djelovanje zlog duha (sotone) u svijetu je najveći misterij. Mi u kršćanstvo ne možemo reći da postoji Dobri Duh i Zli Duh. Mi nismo dualistička religija, a ipak konstatiramo sukob Dobrog i Zlog Duha.

Zlo u svijetu je neprotumačivi misterij. A sukob dobra i zla danas je očitiji nego ikada. Ipak ne treba sve nedostatke pripisivati ‘sotoni’. Isusovi sljedbenici vjeruju da je budućnost u dobru. Svi smo pozvani da se dobrom i dobrotom suprotstavljamo zlu.

Marijan Jurčević, OP