admin

ISUSOV PACIFIZAM

Govoriti o pacifizmu u vrijeme dok još mnogi nose rane od rata ili nose boli za svojim poginulim, ima li smisla? Možda baš u ovo vrijeme i treba imati kuraža i govoriti o pacifizmu i pomirenju. Ne može se živjeti budućnost u mržnji i neprijateljstvu. Svakome je jasno da je stanje mržnje i neprijateljstva nenormalno čovjekovo stanje.

U tome stanju se ne može živjeti. Izlaz se mora tražiti. Jedni su tražili izlaz u izjednačavanju zla i mržnje. To je onaj zakon ‘oko za oko, zub za zub’. Taj zakon je starozavjetni zakon s vrlo visokim nivoom pravednosti. Treba priznati da je zakon izjednačavanja osvete na vrlo velikoj visini ljudske kulture. Redovno se osveta događa puno radikalnije i na jednu nepravednu riječ reče se više uvredljivih riječi, za jedno oko skida se glava.

U tom osvećivanju događaju se zločini protiv čovječanstva. To je kad se ne ubija samo vojnike nego sve one koji su u srodstvu s vojnicima. Prekoračivanje tog zakona događa se u svakom etničkom čišćenju. Kad je pitanje odnosa prema zlu onda ne vrijedi poslovica da se klin izbija klinom. Zlo se ne dokida zlom nego se samo povećava. Potrebno je postati svjestan ove istine. Isus uvodi svoje učenike u jedan paradoks – ljubite neprijatelje. Je li to proturječnost u sebi ili metaforični govor?

Iz cijelog Isusovog stava vidi se da se radi o paradoksu ali koji u ljubavi (unutarnjoj) postaje moguć. Isus ljude sjedinjuje, ne zakonom i pravilom, nego ljubavlju i dobrotom. Potrebno je u sebi imati ljubav da bi se moglo nadići sukobe i proturječnosti. Tko je postao prebivalište Boga, u kome je ‘proradila’ ljubav, taj nema neprijatelje, što ne znači da ne primjećuje prisustvo zla u ljudima i svijetu. Razlikuje se grešnika i grijeh, zlo i zločinca. Također je veliko pitanje da li je svaki naš neprijatelj samim time i zločinac?

Znano nam je da smo svi mi i grešnici (počinjemo zlo) i pravednici (ljubimo dobro). Isusov poziv sve ljude poziva da se više otvore prema dobru, da dobro prije zapažaju nego li zlo. Time nam postaje moguće ljubiti i neprijatelja. U njemu ljubimo ono dobro, onu Božju sliku koju ni grijeh nije porušio. Iz ovog stava proizlazi kršćansko neprihvaćanje smrtne osude, kao ni bilo koje drugo ubojstvo. Život ljudski nadilazi kompetenciju drugih ljudi, pa i samog nosioca života.

Da bi čovjek ljubio i ‘neprijatelja’ nužno je da u sebi nađe tome ‘razlog’. Neke vrste daje i Isus razlog – dobrota Božja prema ljudima bez obzira jesu li dobri ili zli. Sunce (izvor života) sije nad svima, kiša (također znak rasta života) pada na sve ljude. Nitko nije zaslužio da ga se voli. Ljubav uvijek ističe iz onoga koji ima taj božanski dar. Možemo reći da je u sve ljude posijano sjeme ljubavi, a ljudi mogu to sjeme prigušiti da ne izraste i ne donese plod.

Da bi se ljubilo ‘neprijatelja’ potrebno je da se nadiđe ova naša ‘naravna ‘narav’, da ju se proširi prema Bogu. Tako onome u kome živi Bog narav biva pobožanstvenjena, a time i moćna da čini kao što čini Bog. Vuku je naravno da grize, ali zato to nije naravno ‘kultiviranom’ čovjeku. Tako isto je normalno mrziti neprijatelja na ‘nižioj razini naravi’, ali je također normalno i opraštanje onome tko je kršten Isusovim duhom. Isus razlikuje da ono što je naravno za pogane nije za kršćane.

Zar tako ne čine i pogani, isto istim… Ljubiti, prihvaćati (na duhovnoj razini) neprijatelja ni u kojem slučaju ne znači prekršiti pravdu i zaboraviti žrtvu. Opraštanje ne znači odbacivanja izravnanja pravde i popravka štete. Ako se nekome oprašta time ga se ne oslobađa da ispravi štetu, dapače, njemu ljubav omogućuje da ispravi svoje zlo i da otkloni čine koji su stvarali neprijateljstvo. Isusov je cilj da se od neprijatelja stvori prijatelja.

To se može postići jedino kroz ljubav i praštanje. Kao što smo kao ljudi pozvani da se prosvjetljujemo, kultiviramo, tako smo pozvani i da svoju narav oplemenimo, da ju uzdignemo iznad ‘životinjske naravi’ jer je naša narav prožeta duhom u kojem prebiva Bog. Ljudi su hram Božji, kako reče sv. Pavao. Nekada smo pobožniji prema  kamenim hramovima nego li prema živim hramovima, ljudima. Izričita je prijetnja Božja, prema S. Pavlu, tko poruši živi Božji hram Bog će ga porušiti.

Samo je u ovome slučaju ostavljeno da kaznu provede sam Bog, jer od njega je čovjek, drugi nitko. Na koncu recimo i ovo: govor je o duhovnoj ljubavi, a ne o emocionalnoj koja je trenutna i vrlo promjenjiva. Emocije se smire, a duh ili ljubi ili prezire. Božji duh ljubi i u svim ljudima prepoznaje Božju sliku.

Marijan Jurčević, OP

NISAM DOŠAO DOKINUTI NEGO DOPUNITI ZAKON (ISUS)

(Mt 5,17-37)

Poruka današnjeg Isusovog govora je njegov odnos prema naravi, zakonu. U SZ. Zakon znači naravni zakon, zakon koji je struktura čovjekova. Bilo bi normalno da je taj naravni zakon svakom čovjeku ‘poznat’ i da se po njemu ponaša, međutim niti prirodni zakon kod čovjeka nije nešto ‘fiksno’, određeno. Čovjekova sloboda je ‘šira’ od njegove naravi. Ili bi mogli reći da je čovjekova narav nešto što je otvoreno i što treba ‘dovršiti’.

U ovome smislu i možemo govoriti da je čovjeku potrebno spoznati svoje mogućnosti i svoju odgovornost prema samom sebi. Čovjekova narav nema isto značenje kao narav životinja. Kod životinja je narav determinirana, dok kod čovjeka je uvijek to razumska narav, što znači otvorena i nedovršena. Čovjek treba postati svjestan svoje naravi, svjestan njezine veličine i univerzalnosti. Nijedna životinja skoro ne može raditi protiv svoje naravi.

Njihova narav je dovršena i određena, dok čovjek može raditi i protiv svoje ‘naravi’ baš zato što je ona božanski nedeterminirana. Čovjekova narav je narav koja sadrži i duh, duhovnu dimenziju. S ovog osnova možemo reći da je čovjek po naravi božansko biće i religiozno biće. On treba transcendenciju da ostvari svoju narav, a ako ne ostvari svoju narav ne ostvaruje samoga sebe. U sadržaj čovjekove naravi ulazi i ono što on ‘shvati i nauči’ kao svoju vlastitost sad ili koju treba steći.

Po ovome shvaćanju ljudske naravi može se govoriti da postoji porast ljudske naravi, i da je vrlo teško naći konsenzus o ljudskoj naravi. Da li je isto naravno za jednog ‘divljeg’ i za jednog ‘civiliziranog’ čovjeka? Osnovni elementi su im zajednički, ali cijela duhovna nadgradnja (koja je također naravna) razlikuje se. Neki ljudi se mogu spustiti ispod razine svoje naravi a drugi se mogu uzdići iznad svoje naravi. Čovjek je istovremeno naravno i nadnaravno biće.

Može biti niži od životinje i veći od anđela, iako mu je mjesto između životinje i anđela (Toma Akvinski). SZ. je ipak formulirao ‘minimum’ zajedničkog za narav ljudskog bića. To su deset Božjih zapovijedi, koje nalazimo također i kod Egipćana. One su osnovni principi od kojih ne bi smio odstupiti niti jedan čovjek. Te principe ne bi smio prekršiti čovjek bez obzira razumijevao ih ili ne razumijevao. Deset zapovijedi su principi naravi i Boga.

One povezuju čovjeka sa zemljom i s Bogom. Kroz njih čovjek ostvaruje svoje ljudske mogućnosti, svoju slobodu i svoje mišljenje. Isus stavlja vrlo veliku odgovornost na svakog čovjeka, osobito ‘učitelja’ da se druge ne nauči (upozna) sa zakonima naravi. Bit će najmanji onaj koji druge nauči krivom pojmu naravi. Koliko li danas razilaženja u shvaćanju i učenju ljudske naravi. Mnoge stvari protu naravne usvajaju se kao naravne.

Elementarni principi da čovjek bude čovjek:

Ne ubij ! Zabrana najgrubljeg ubojstva pa sve do moralnog i etičkog ubojstva. Ubijanje mačem i riječju… Isus uzdiže naravnost u ovom poimanju – zlo je sve što ubija sebe i drugog… Poštivanje naravnog zakona ima prednost pred oltarskom žrtvom i drugim ‘svetinjama’.

Ne učini preljub!  Isus poziva na više, ne činiti preljub ni u mislima i željama, ne samo djelom. Čovjek je za njega više od samog djela zato ga i gleda uzvišenije. Čovjek je čovjek u mislima i željama, savjesti.

Ne otpuštaj svoju ženu ! Monogamija je veći stupanj naravi od poligamije, a nerastava od rastave. Opet Isus uzvisuje narav ljudskog bića, čovjeka i žene.

Ne zaklinji se krivo! Čovjek se veže za riječ, a vol za rog ! To je također naravno za kultivirana čovjeka. Čovjek se pokazuje naravan kroz svoje riječi. Zar laž nije protu čovječna? Kad se ljudi ne bi tog držali ne bi bilo moguće zajedništvo niti sporazumijevanje. Laž je veća pogreška od prekršaja.

Čovjeku je naravno da zna što čini i da se ponaša slobodno prema ljudskoj naravi. Isus uzdiže ljudsku narav u ljubav koja čovjeka spaja s Bogom. Kršćaninu spada u narav ljubiti. To je ono što kršćanina čini kršćaninom, sljedbenikom Isusa koji je utjelovljena Božja ljubav.

Kršćanstvo ni u kojem slučaju ne može biti protu naravno. Dapače, kršćanstvo narav prihvaća i oplemenjuje. Kršćanstvo uzdiže narav u ‘nadnarav’. Što je nekima nadnaravno drugima(punim Božjeg duha) je naravno. Svi smo pozvani na čovještvo koje je uzdignuto, nadnaravno.

Marijan Jurčević, OP

NEKA SE VIDE VAŠA DJELA

Došao si Isuse, da izvedeš ovaj svijet iz tame, da učiniš životnijim i ljepšim sve ljudske situacije. Došao si da svi budu sretni, da svima bude lijepo. I ljudi su to osjećali. Kod tebe je, Isuse, svima bilo lijepo, svatko se osjećao prihvaćenim. Nitko nije bio odbačen, prezren. Ti si za svakoga imao lijepu riječ, svakoga si dočekao srcem otvorenim za ljubav i za darivanje. Uz tebe je, Isuse, bilo lijepo živjeti. Uz tebe nije bilo mraka. Davao si ljudima sladak okus Božjega života i ulijevao im u srce novu nadu i novo svjetlo.

Iznenađuješ me, Isuse, svojim povjerenjem. Govoriš mi, govoriš nam da smo sol zemlje. Sol je u hrani nevidljiva, a čini svaku hranu ukusnijom. Djeluje iznutra, neprimjetno, a opet tako osjetljivo. I ti želiš, Isuse, da mi kršćani budemo u svijetu ono što je sol u hrani. Želiš da ovu zemlju učinimo ukusnom, lijepom za obitavanje, da ljudski život bude put dobroga ukusa, kvalitetan i plemenit.

Breme toga stavljaš na naša ramena, na svoje učenike: «Vi ste sol zemlje!» Nisam siguran, Isuse, da je moj život uvijek tako ukusan, da može to isto davati i drugima. Nisam siguran da uvijek ispunim tvoja očekivanja. Vjerujem da u tom pogledu trebamo neizrecivo puno tvojeg ukusa mira, dobrote, plemenitosti i snage. Ne dopusti, Isuse, da obljutavimo u ovome svijetu. Začinio si nas evanđeoskom dobrotom svoga srca: ne daj da zatajimo!

Govoriš nam da smo svjetlo svijeta! Novo iznenađenje! Pretpostavljaš da ćemo biti puni svjetla i sposobni da svjetlom služimo ovome svijetu. To znači da tame u nama nema. A ipak, Isuse, i u nama imaš još uvijek tame. Ima još uvijek puno toga što želimo da ne izađe na svjetlo dana, da se ne vide naša djela, budući da nisu dobra.

Želiš, Isuse, da svijetlimo. Uvjeravaš da se svijetlo ne može sakriti. Niti se ono smije sakrivati. A ipak, ne svijetlimo! Znamo zatajiti. Svijet je još uvijek u tami. Premalo ima izvora svjetla i topline! Ti si, Isuse, na jedinstven način svjetlo ovoga svijeta. Ti si zaista zasjao sjajem koji nikad nije potamnio. Svako tvoje djelo bilo je javno. Sve si javno govorio, jer nisi imao razloga da nešto skrivaš. Prosvijetljeni smo krštenjem, a ipak nismo svjetlonoše! Pomozi nam, Isuse!

fra Zvjezdan