admin

BEZ ISUSA SMO KAO OVCE BEZ PASTIRA
Gospodine Isuse! Hvala ti za sve što činiš kao Dobri pastir svojih ovaca u tijeku svoga zemaljskog života. Hvala ti što si imao sućuti, pažnje i neizrecivo puno ljubavi prema svojima i dao si život svoj za one koje ti je Otac povjerio. Hvala ti, Isuse, što nisi mogao ostati ravnodušan prema svim potrebama svojih učenika i naroda koji je oko tebe stajao.
Ipak, Isuse, danas ti na osobit način želimo reći hvala što si svoju blagoslovljenu prisutnost htio produžiti u vrijeme i prostor, i to ne samo u nedohvatljivoj tajni svoje proslavljene uskrsne novosti, nego u novosti svoje ljubavi kojom se i danas nama daješ u opipljivim i vidljivim znakovima s garancijom da si ti iza svakog tog znaka i da se ti kriješ u svakom tom znaku.
Zato ti, Isuse, danas zahvaljujemo na kruhu i vinu i na svakom kruhu i vinu naših oltara. To je hrana za mnoštvo, za narod, za one koji su tvoji, nad kojima si se ti jednom zauvijek sažalio i ostavio si svojoj Crkvi taj dragocjeni dar da njime raspolaže u sve dane do svršetka svijeta. Hvala ti na znaku vode, kojim i danas pereš ljude i na taj ih način preobražavaš u djecu nebeskog Oca, u članove tvoje Crkve, čiste od istočnog grijeha i sposobne da na sebi nose pečat tvoga Duha. Hvala ti na svemu tome, Isuse, koji si želio svojoj Crkvi ostaviti takve znakove svoje prisutnosti.
Ipak, Gospodine Isuse, na osobit ti način danas želimo zahvaliti na daru svetog reda, na pastirima Crkve, na svećenicima i službenicima tvoga naroda. Hvala ti što si u krhku posudu ljudskog bića sakrio tajnu svoje neizrecive ljubavi. Hvala ti, Isuse, što si se usudio svoju dobrotu sakriti i otkrivati kroz znak ljudske osobe, kroz lik svećenika, čovjeka, pomazanika, izabranika duše tvoje, brata i suputnika ljudi. Hvala ti, Isuse, što si se usudio u osobu slabog ljudskog bića staviti sebe, jer si povjerio čovjeku neizrecive tajne svojih sakramenata. Čovjek po tom sakramentu smije raspolagati neizrecivim darovima i drugima ih dijeliti. Hvala ti, Isuse, na pastirima Crkve, koji to mogu i smiju biti samo zato, jer si im ti, Dobri pastiru, dao punomoć i snagu za tu službu u tvome narodu i jer si ti imao dovoljno povjerenja u svakog nositelja te neizrecive vlasti i službe.
Molimo te, Isuse, za sve svećenike, za župnike i ispovjednike, za djelitelje tvojih tajni i predvoditelje euharistijskih slavlja, za sve pastire tvoje Crkve. Osobito budi bliz svojom ljubavlju ovogodišnjim mladomisnicima koji će zakoračiti u život samoprijegornog darivanja i ljubavi. Daj da tvoji službenici jednako rasipno i velikodušno daju, kao što si i ti činio u svojem zemaljskom životu. I neka te u njima i kroz njih mnogi otkriju u svojoj sredini.
fra Zvjezdan

POĐI ZA MNOM!
Poznata nam je poslovica da ograničen čovjek “ne vidi dalje od nosa”, a da veliki ljudi imaju velike vizije, da vide i dalje i šire od prosječnih ljudi. Trebalo je biti vizionar pa naslutiti koje će mogućnosti čovječanstvu donijeti svaki izum, svaki pronalazak, svaka velika zamisao… Trebalo je biti doista velik čovjek kao npr. veliki sveti Benedikt koji je svojim pravilom u tri riječi “Moli i radi” sačuvao i prenio novim barbarskim narodima sve što je bilo vrijedno i plemenito u starome svijetu. A tko bi u počecima pomislio da će biti išta vrijednoga u Benediktovom početnom povlačenju u samoću i molitvu. Mogao je svojim suvremenicima izgledati kao zanesenjak i čudak. A gle, njega možemo smatrati ocem Europe, tako da je posve razumljivo da ga je Crkva proglasila zaštitnikom Europe.
Naravno, neizmjerno više od velikog svetog Benedikta Krist Gospodin je bio vizionar koji ima pronicav pogled u svu povijest i u svu vječnost. Isusov postupak opisan u današnjem evanđelju nadasve je zanimljiv i poučan. Eno, Isus prolazi kraj carinarnice u kojoj zapaža carinika Mateja i poziva ga da ide za njim. “S kim si, takav si”, veli poslovica. Političara ili poglavara možemo cijeniti po njegovim prvim suradnicima, veli nam iskustvo. A gle, kakav je to učitelj Isus kad poziva Mateja? Nije li Matej carinik, grešnik, prodana duša koji se stavio u službu tuđinske vlasti, koji se nepravedno bogati i nepravedne takse ubire za svoje poslodavce? Nije li Matej jedan od onih grešnika kojega čestit čovjek nikada u svoju kuću ne poziva i koji nipošto s njim ne bi jeo i pio? Jedan carinik dovest će u pitanje dobar glas svakoga čovjeka s kojim se druži. Zar to Isus ne zna? Nemoguće. Stav prema carinicima poznat je svakom djetetu. Tu nema tajne, tu nema dvojbe, tu nema “ako” i “ali”! Pa ipak, Isus poziva Mateja. Isus gleda duboko u čovjekovu dušu. Isus računa s dvije istine. Prvo, Isus, poznavatelj ljudskih srdaca, zna da i u duši najvećeg grešnika stoji barem maleni plamičak želje za obraćenjem. Jer, duboko u svom srcu svaki grešnik zna da je zlo – zlo, samo što to ne žili priznati ni sebi a kamo li drugima. Isus duboko vjeruje – jer je njemu sve poznato – da se grešnik može iskreno obratiti i preusmjeriti svoj život, može postati novi čovjek, može se ikreno obratiti, može početi živjeti novim životom, iako nikada neće biti savršen i bez i najmanje pogreške. Toliko puta nam o tome govori Božja riječ. Isus je bez straha pozvao i Mateja carinika i Petra, ne uvijek baš pouzdana, i Pavla progonitelja i sinove Zebedejeve častohlepne i toliko silno mnoštvo grešnika.
I gle ti Mateja! Ako je ikome bio poznat njegov život, njemu samom je itekako bio. Poznate su mu bile sve njegove zloće, namjerne i nenamjerne, poznato mi je bilo kako se više puta pokušavao otrgnuti od zla. A iznad svega je duboko u sebi osjećao prezir i mržnju svojih sunarodnjaka, zato što su ga smatrali grešnikom, otpadnikom i prodanom dušom koji je izdao svoj narod i stavio se u službu tuđinskih vlastodržaca. I gle ti Mateja koji se ustaje i ide za Isusom! U tom njegovom postupku dvije su stvari gotovo nevjerojatne. Prvo, unatoč svoje grešnosti polazi za Isusom. Više vjeruje Isusovoj dobronamjernosti, negoli svojim grijesima. Matej je duboko povjerovao da je oproštenje moguće te da mu Bog u potpunosti oprašta te da ga iskreno zove u svoju službu! Hvala ti, Bože, na tolikoj vjeri i na tolikoj hrabrosti carinika Mateja. I znademo kako to nije bilo uzaludno. Drugo što nas ispunja nevjericom: Matej odmah napušta svoj posao. Ostavlja svoju carinarnicu. Nije se – kako to Isus kasnije pripovijeda u jednoj svojoj usporedbi – “osvrtao za plugom”. Nije čekao. Kad je shvatio da je poziv pravi, nije imao razloga odgađati. Velik je sveti Matej, baš kao što je velik i Abraham kojemu Poslanica Rimljanima hvalu kazuje: “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih”. Tako je I Matej povjerovao u nadi protiv svake nade i postao apostolom, postao evanđelistom, postao jednim od dvanaest temeljenih kamenova Crkve Kristove.

Vidimo li se mi na mjestu Mateja? Zar je mene strah stati u red grešnika koje Isus poziva? Zar mislim da je moj slučaj beznadan? Zar stvarno mislim da je nemoguće – Isusovom milošću – posvema promijeniti vlastiti život? Nismo li čuli Isusa koji rado govori kako “Bogu ništa nije nemoguće”? Nadalje, kad vidimo Mateja kako se odmah ustao i pošao za Isusom, zar mislimo da je ludo i nemoguće ovoga časa, danas promijeniti nešto za što sam već dugo uvjeren da to moram učiniti? Što me to drži čvrsto prikovanim za klupu moje carinarnice? Lijenost? Zavist? Mržnja? Tvrdoglavost u nepraštanju? Manjak molitve? Zanemarivanje svojih kršćanskih dužnosti? Uporni i tvrdoglavi grijesi? Zar stvarno mislim da je Kristova milost bila djelatna u Matejevom slučaju, a da u mojom slučaju to ne može biti, da sam beznadan slučaj?
Onima koji su se zgražali što blaguje s carinicima i grešnicima Isus uzvraća: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.” Ova nas Isusova riječ na dvostruk način tješi. Prvo, ako smo grešni, ako smo slabi, ako smo nedosljedni, onda tek, da tako kažemo, imamo prvo doći do Isusa. I on će nas prihvatiti kao liječnik koji ne prekorava ukoliko smo sami skrivili svoju bolest ili svoju povredu, nego nas liječi. Ludo bi bilo da se poput prvog čovjeka, Adama, nakon svoga grijeha sakrijemo pred Bogom. Bog nas poziva da poput Mateja, unatoč svojim slabostima pristupimo k Isusu. Drugo, Isus nas poziva da onda i mi prihvaćamo obraćene grešnike, baš kao što to on, naš Spasitelj čini. Onda ćemo biti slični njemu, onda ćemo shvatiti ono što je bitno, o čemu govori prorok, a što i Isus naglašava: “Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.” Zaključimo pobožnim zazivom: “Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome”.
dr. Zvonko Pažin

BOG PRISUTNI

Isus nam je sebe ostavio na osobit način u sakramentu svoga Tijela i Krvi. To je neizrecivi dar. Bogat je ljubavlju. U njemu je Isus darovao čitavoga sebe. Smijemo stoga promatrati otajstvo ovoga sakramenta pod vidom prisutnosti.

Isus je čovjeku bio blizu, bio je prisutan. Ljudi su za Isusova zemaljskog života osjetili tu neizrecivu kvalitetu Isusove raspoloživosti za drugoga. Svatko se osjećao uz njega prihvaćen i ljubljen. Nitko nije imao dojam da ga je Isus olako uzeo ili površno slušao. Isus je znao slušati što mu ljudi govore, znao je čuti i misli srca jer je bio čovjeku blizu, zainteresirano okrenut prema svakome tko ga je trebao. U njegovu životu susrećemo brojne primjere Isusove aktivne prisutnosti, i još više primjera ljudske gladi za osobom povjerenja koja ima vremena i ljubavi za drugoga.

Osjetljivi smo na prisutnost. Često doživljavamo krize zbog pomanjkanja prisutnosti osoba koje bi nam trebale biti blizu. Razočaramo se kada se netko od najbližih ne sjeti da nam je potreban, ili ne misli na nešto što nije smio previdjeti. Boli nas kad primijetimo da nas sugovornik uopće ne sluša, ili kada nas liječnička ekipa kod vizite promatra kao objekt, predmet, a ne kao osobu. U današnjem čovjeku ima sve više trauma i praznina upravo zbog krize prisutnosti. Čovjek više ne zna biti drugome blizak, ili kako bi Isus to rekao u evanđelju, nismo više sposobni biti bližnji.

Dragocjena nam je i spasonosna istina da je Isus u tom pogledu vjeran sam sebi i da je po snazi svoga uskrsnuća, slobodan u odnosu na prostor i vrijeme, prisutan svakome u sve dane do svršetka svijeta. Na njega nitko više ne treba čekati, Isus je u svakom času sama prisutnost. Da bi to mogao ostvariti i na ljudima opipljiv i prepoznatljiv način, ustanovio je euharistiju, sakrament intenzivno prisutne ljubavi. U svakoj misi, u svakoj pričesti Isus je prisutan. To nije samo neka objektivna prisutnost, izolirana i dogmatska. To je u isto vrijeme prisutnost u osobnom odnosu na svakoga tko s vjerom sudjeluje na misi, tko s vjerom prima taj kruh života. To je prisutnost za nas.

Euharistija je sakrament takve Isusove prisutnosti. Prepoznajemo takvu prisutnost u prilikama kruha i vina i klanjamo se Isusu koji je na tako jasan i neposredan način htio pokazati da je doista s nama i za nas. Više nitko nije sam, nitko nije prepušten samome sebi. Isus postaje bližnji svakome u njegovoj čežnji za životom, za puninom života i za vječnim životom. Crkva će to i dogmatski definirati, ali vjerničko će srce osjetiti da se tu ostvaruje Isusovo obećanje: “K njemu ćemo doći, i kod njega se nastaniti!” (Iv 14,24).

fra Zvjezdan