admin

KRALJEVSTVO JE NEBESKO KAO…

NAĆI SMISAO ŽIVLJENJU

Parabole o kraljevstvu nebeskom su parabole o ljudskoj sreći. Bitno je izabrati Bitno. (Parabole o skrivenom blagu, o lijepom biseru, o bačenoj mreži…). Živimo u pluralno vrijeme, živimo u relativiziranom vremenu, u vremenu kad se sve izjednačuje. Svatko postaje svoj kriterij. Da, svi smo slobodni i svi ne znamo što smo i što bi nas usrećilo.

Nevjerojatno je koliko ljudi danas ne zna izabrati ‘pravu stvar’ za sebe. Nevjerojatno je koliko ljudi ne zna ili ne sluti smisao svojega življenja. Doživljava se svugdje manjak smisla. Sve je na ovoj zemlji iskušeno i ništa nije čovjeka u potpunosti zadovoljilo. Kao da je prisutno razočaranje. Mnoge analize pokazuju da ljudi danas psihički stradavaju baš radi besmislenog življenja, ili bolje rečeno što nisu pronašli smisao svojeg života.

Što je smisao čovjeka i njegova života? Da li uživanje, posjedovanje, znanje, imanje, vladanje? Da li se može reći što je ljudski obraz? Da li znamo što bi trebala biti današnja omladina? Nažalost, kao da se ne zna. Sve se izjednačuje, svemu se daje ista važnost i vrijednost. Jednako vrlinama i manama. Sve je normalno i nenormalno. I tako se izgubio čovjek.

Kao da više i ne zna što bi trebao biti, u što bi trebao izrasti. Zato je nesretan iako je svugdje prisutan. Dobrota i ljubav su traženi smisao, traženi biser, tražena ribica. Samo tražena bogatstva i biseri nisu izvan nas nego u nama. U dubini nas je naša sreća, jer u dubini nas je mjesto živoga Boga. Vrlo često lutamo i tražimo ‘izvanjske’ stvari da bi se usrećili i ostajemo ‘nezadovoljeni’.

Naše vjerovanje u Boga i Bogu trebalo bi nas već sada uvesti u iskustvo sreće. Kad netko okusi med više mu ne treba tumačiti da je med sladak. Tako bi trebalo biti i s našom vjerom. Ako smo ju istinski iskusili (pronašli svoj biser) više nam ne bi trebalo dokazivati. Da, vjera treba postati iskustvena istina. Da se otkrije ‘skriveno blago’ potrebno je potruditi se, potrebno je promisliti i otkloniti sve ono što nam smeta da otkrijemo istinski svoj životni biser.

To također traži spremnost na žrtvu i odricanje. Životne se istine ne mogu spoznati ako se na njih ne pripravi. Koliko današnji odgoj odgaja i pripravlja čovjeka da otkrije životnu istinu? Danas je čovjek ‘ogoljen’ ili kako reče Bloom, čovjek je ‘razoružan’. Nema kriterija, nema bitni kvaliteta, nema izvanjske podrške. Sve se prihvaća i sve se relativizira.

Sve je jednako vrijedno i bezvrijedno. Čovjek je ostavljen samom sebi zato je potrebno da nađe ‘svoj biser’ i da mu bude vjeran. Na pozornici svijeta je ‘goli čovjek’. Mnoge stvari su vrijedne ali nisu ‘biser’ života. I radi toga se vrlo lagano prevarimo ili lutamo cijeli život. O ovome nam svjedoče mnogi veliki ljudi koji su živjeli prije nas.

Osobito veliki i cijenjeni svjedok Augustin. Pa i grijeh je životna ‘prevara’. Dok su životinje po naravi određene da postignu svoj cilj čovjek je slobodan i odgovoran za svoj cilj. Što više slobode, više i odgovornosti, više i promašaja.

Marijan Jurčević, OP

BITI STRPLJIV SA SOBOM I DRUGIMA

Život naš i život drugih uvijek je ovisan i o sredini u kojoj mi živimo i rastemo. Život je u svojem korijenu dobar i plemenit, ali drugi kao i mi utječe na njega. Kad gledamo ljude na zemlji onda vidimo sve vrste mržnje i zloće. Nekada nam pada na pamet da bi ‘počupali’ sve zločeste da smo moćni.

Ipak, Bog ne iskorjenjuje ljude uza sve nedaće koje se događaju. Ostavlja ih povijesti i završetku vremena. Dok Isus sije svoju spasiteljsku riječ da uzdigne čovječanstvo, netko drugi uvijek ‘sije’ na isti teren ‘kukolj’, odnosno razdor i zle riječi.

Čuli smo prošle nedjelje da može biti manjak i neprepravljenost u samome tlu (čovjeku koji sluša riječ), ali danas Isus ide dalje korak pa nastavlja, i kada je dobro sjeme (nauka, poruka) i kada je dobro tlo (čovjekovo raspoloženje) suprotstavlja se nešto izvanjsko što može također sprječavati pravi uzrast žita (čovjeka i njegove osobnosti).

Tko je i što je danas kukolj to je vrlo teško procijeniti. On se dobro skriva po svojoj boji u žitu. On je dosta dobro kamufliran. Čak nekada izgleda s izvana kao pravo ‘žito’, ali tek kasnije rast pokaže da to nije bilo žito. ‘Kukolj’, da tako kažem, može biti različit. Već prema usjevu.

Naš ljudski kukolj također je različit i različito se skriva:

Kukolj na našem vjerskom planu

Kukolj na našem moralnom planu

Kukolj (koji netko sije) u obitelji

Kukolj koji se sije u jednu zajednicu…

I uvijek u lijepoj formi – uvijek se kaže ‘s najboljom voljom’ za dobro, prijateljstvo. Mir toga i toga, mir te i te zajednice… Tek se kasnije pokaže sve to kao kukolj…

Vrlo teško je u početku procijeniti kukolj. Vrlo teško ga je i kasnije pokidati a da se osobnost ne pokida, da se pravi plod ne pokida… Današnje Evanđelje donosi i drugo upozorenje. Oprez s našim predrasudama. Oprez s našim osudama drugoga. A kako bi čovjek drugoga dobro poznavao kad ne pozna samoga sebe?

Obično ‘najbolji’ ‘najdobrohotniji’ presuditelji su ti koji malo samoga sebe gledaju. Ipak će doći i dolazi vrijeme kada sam čovjek u sebi odbacuje kukolj. Kada je vrijeme da se skupljaju plodovi? Odbacuje se kukolj koji je netko posijao u našu mladost, u našu obitelj, zajednicu… Isus Krist zaključuje: strpljenje, doći će vrijeme kada će se vrlo jasno odlučiti kukolj od žita i sažgati – ma ne ponovno posijati!

Sve bi se moglo i više konkretizirati iz današnjega evanđelja, ali sam Krist nije htio ići u daljnju konkretizaciju. Tko ima uši neka čuje! Nebeski mir, Božji mir ne uspostavlja se silom. On se rađa u srcu grešne ljudskosti koja se polagano preobražava dinamikom ljubavi. Grubo bi se moglo reći, ne treba gnoj ukloniti da se razvije cvijeće.

Treba raditi s povjerenjem da gnoj pomogne cvjetanju. Skoro tako Bog postupa sa svakim od na udahnjujući u nas svojeg Duha. A djelovanje zlog duha (sotone) u svijetu je najveći misterij. Mi u kršćanstvo ne možemo reći da postoji Dobri Duh i Zli Duh. Mi nismo dualistička religija, a ipak konstatiramo sukob Dobrog i Zlog Duha.

Zlo u svijetu je neprotumačivi misterij. A sukob dobra i zla danas je očitiji nego ikada. Ipak ne treba sve nedostatke pripisivati ‘sotoni’. Isusovi sljedbenici vjeruju da je budućnost u dobru. Svi smo pozvani da se dobrom i dobrotom suprotstavljamo zlu.

Marijan Jurčević, OP

IZIĐE SIJAČ… – parabola (Mt 13,1-23)

U ovoj paraboli o sijaču Isus nam objavljuje tri čovjekova stanja u kojima se prima Riječ, Isus i njegova riječ: stanje površnosti, stanje tvrdoglavosti i stanje otvorenosti. Vrlo često se pitamo zašto mi ili drugi neke istine ne primamo.

Mnoge vrijedne istine i blagosti ostaju od nas neprihvaćene. Može nam se naviještati s neba, ipak riječ i poruka neće ući u nas. Sve zavisi ne od istine nego od nas i našega stanja. Od nas zavisi zašto ne upoznajemo Boga i bližnje ljude. Nekada se pitamo zašto neki ljudi ne prihvaćaju niti ljubav niti istinu. Nije nevrijednost ljubavi i istine u pitanju. U pitanju je subjekt koji prihvaća odnosno ne prihvaća ponuđenu stvarnost.

Današnja parabola prvenstveno nas vraća nama samima da se upitamo u kojem smo mi duševnom stanju. Trebamo postati svjesni sebe i svojeg stanja. Istina, za to treba imati kuraža. Iz mnogih svjedočanstava drugih, a i iz vlastitog iskustva znamo da tek kad se u sebi promijenimo, kad promijenimo svoje stanje tada nam mnoge stvari ulaze u srce i u glavu. Možda se najviše bojimo sami sebe i svojeg stanja. Mnogo toga ovisi o nama samima. Mnogo toga mi bi mogli promijeniti.

Gdje smo sad? Da li smo u stanju ‘pokraj puta’, da li smo izvan sebe pa na nas pada svega i svačega, ali se ništa u nama ne zadržava? Na sve gledamo površno i površno prihvaćamo, a površno i odbacujemo. Vrlo brzo se zanosimo i vrlo brzo se i ohladimo. U takvom stanju potpuno smo nestabilni i nesposobni za bilo koje ozbiljne pothvate. U stanju ‘izvan sebe’ nismo sposobni niti za prijateljstvo, niti za ozbiljno shvaćanje. U takvom stanju sve prihvaćamo i ništa ne zadržavamo. Onoga smo ili one istine koja nam naleti, ali se ni na jednoj ne zadržavamo. Priklanjamo se, kako narod kaže, kao pas lutalica prvim kolima koja naiđu.

Druga negativna dispozicija jest tvrdoglavost i zatvorenost – kamenito tlo. U takvom raspoloženju ništa se ne prima, ili ako se prima to je samo radi izgleda, ali se ništa ne usvaja. Takvo raspoloženje tvrdoglavosti nije pogodno ni za kakvo zajedništvo i međusobno uvažavanje. Takvi mogu lagano postati fanatici svojeg stava bez obzira na vrijednost ili nevrijednost stava. U takvom stanju je nemoguć bilo kakav dijalog. Njihova tvrdoglavost je pokriće plitkosti. Međutim ovdje nije riječ o plitkoći shvaćanja nego o plitkoći duševnog stava.

I treće stanje jest stanje otvorenosti duha – plodno tlo. To su oni koji su otvoreni na istinu i na dobro bez obzira od koga dolazili. Ti žive otvorene duše i otvorenih očiju. Oni nisu slijepi niti nesretni, pa i onda kada im je teško. Teškoće čovjeka otvorena duha ne čine nesretnikom. Ljudi otvorena duha otvoreni su Bogu i ljudima. Oni su prijatelji i drugi ih žele za prijatelje.

Ono što je bitno u ovoj paraboli jest da mi ipak možemo promijeniti svoje stanje.

I Bog i ljudi nam nude svoju dobrotu i svoju istinu kojima se treba otvoriti. Nijedan karakter nije negativan niti se može reći da je netko po rođenju fiksiran na određeni stav. Svi karakteri su po sebi otvoreni i Bogu i bližnjemu. Svi ljudi su otvoreni ljubavi i istini. Također se može reći da nekada stojimo pred misterijem ljudskog opredjeljenja za zlo. To očito nije normalno stanje.

To je bolesno stanje. Često će neki vlastitu odgovornost prebacivati na razna ‘opsjednuća’ ili neke zle sudbine. Bog svakome daje dovoljno milosti da se opredijeli za dobro i plemenitost. Isto tako je dobro spomenuti da smo svi mi također odgovorni jedni za druge.

Kako pristupamo drugome čovjeku? Da li on u našem pristupu doživljava da mu želimo dobro ili imamo svoj interes? Nekada možda i iznosimo istinu i nudimo dobro, ali na način pobjednika i podcjenjivanja drugoga. Bog u svojem odnosu prema čovjeku poštuje njegovu slobodu.

Sloboda je Božji dar pa i onda kada ju upotrebljavamo na svoje zlo. Svima nama je upućena Isusova riječ i svima donosi smisao i smirenje. A ako ne donosi rod, stvar je u nama a ne u riječi. Isus nas poziva da se opredijelimo na otvorenost, da budemo plodno tlo za istinu i ljubav. I doći će mir i sigurnost u nas. Bog će prebivati u nama.

Marijan Jurčević, OP