admin

Kad Bog dolazi čovjeku, onda je to izvor radosti i veselja! Jer Bog dolazi da spasi, da pridigni, da otkupi. “Skini Jeruzaleme haljinu svojeg tugovanja….”, kliče prorok Baruh, jer dolazi vrijeme kad će Bog zahvatiti u tvoju povijest i tvoj život. Osnovno iskustvo Izraela bijaše da je njihov Bog onaj koji sabire i spašava, onaj koji je kadar iz roba učiniti slobodnog. To je Bog koji oživljuje i vraća izgubljene. Ključna je rečenica prvog čitanja, koja ujedno pokazuje bît mesijanskog vremena:”…Bog će voditi Izraela u radosti, svjetlom svoje slave prateći ga milosrđem svojim i pravednošću.” Bog sa svojim narodom, Bog koji ga obasjava svjetlom i zakriljuje dobrotom i praštanjem – to je spasenje i otkupljenje!
Evanđelje pred nas stavlja Ivana Krstitelja. Luka daje točnu kronlogiju njegova nastupa. Ivan je pravi adventski prorok. On najavljuje neposredni dolazak mesijanskog vremena; nastup Mesije-Krista! U njegovoj pojavi na Jordanu Luka prepoznaje ispunjenje proroštva Izaije proroka. Ivanova je poruka važna! Ne samo za njegove suvremenike, već i za nas, koji proživljavamo ovaj advent. Čovjek mora
pripraviti put, da bi Bog došao u njegov život i u njegovo srce. Adventa nema bez nas. Čovjek je pozvan da ukloni sve zapreke koje stoje na putu između njega i Boga, koji dolazi da ga spasi. “Pripravite put Gospodinu!” – to je glavna Ivanova poruka! Kao što bez Boga  nema adventa, tako ga nema ni bez čovjeka!

Pretposljednja nedjelja ove crkvene godine! Božja Riječ stavlja pred nas razmišljanje o  s v r š e t k u. U biblijskoj koncepciji vrijeme ima svoj početak i svoj svršetak, ova naša povijest ima svoje dovršenja. Taj se svršetak danas slika apokaliptičkim bojama i gotovo nas neka tjeskoba hvata oko srca slušajući danas svetopisamske tekstove. To će biti „vrijeme tjeskobe, kakve ne bijaše otkako je ljudi…“, vrijeme ustajanja iz grobova. Isus slika svršetak kao veliku kozmičku kataklizmu: sunce će pomrčati, mjesec više neće svijetliti, zvijezde će padati s neba, poljuljat će se sile nebeske. A sve će to biti tek nakon velike nevolje!

No, vrhunac svršetka je dolazak Sina čovječjega! On je dovršitelj ove naše ljudske povijesti. Taj njegov dolazak je u isto vrijeme i radostan i strašan, jer će za jedne, kako naviješta prorok Danijel to biti život vječni, a za druge sramota i vječna gadost. To je po Evanđelju početak  suda na koji će anđeli sabrati sve ljude s četiri kraja vjetra. Spasit će se samo Božji narod, izabranici Sina čovječjega. A sve će doći tako iznenada, i o tom času nitko ne zna, ni anđeli, ni Sin – samo Otac. Ali će doći sigurno. Sigurnije nego što postoji nebo ili zemlja!

Božja nas riječ ove nedjelje želi staviti pred ozbiljno pitanje: Kakav je tvoj život? Da je sada svršetak, gdje bi se našao?

P. Željko i gospodin Marko Đurić su 13. studenog otputovali u Osijek
gdje su posjetili nekoliko prijatelja a pred kraj dana su susreli i
upoznali gospođu Rosanu, profesoricu na Umjetničkoj akademiji s kojom
su do tada samo telefonom kontaktirali. Domaćin ovog susreta bila je
obitelj Šomoljanski. Sutradan se gospodin Marko vratio sa gospodinom
Zdravkom Paurićem u Beograd a p. Željko je iz Osijeka otputovao u
Bjelovar gdje se zadržao nekoliko dana.

Danas smo učenici jedne žene –  u d o v i c e.  Njezin se lik pojavljuje u prvom čitanju i Evanđelju. I u jednom i u drugom slučaju ona je siromašna, materijalno gotovo ništa nema osim pregršti brašna i malo ulja, odnosno dva novčića. I u jednom i u drugom slučaju je naglasak na  s v e  dati. Udovica toliko živi iz povjerenja u Boga, daje kadra sve dati, sve darovati. Evanđelje u svojem razmišljanju proširuje poruku. Tu je siromašna udovica stavljena nasuprot “mnogih bogataša, koji bacaju mnogo”. Udovica dolazi i baca  s v e.  Tako da Evanđelje jasno ističe kako nije naglasak na  mnogo dati, već na sve dati. Jer mnogo dati, još uvijek u sebi uključuje jednu sigurnost, mogućnost oslonca, povratka ako se pokolebamo. Mnogo dati još uvijek znači ostaviti i za sebe, a sve dati isključuje mogućnost kompromisa. Evanđelje nam želi progovoriti i o relativnosti ljudskih sudova. Mi ljudi kadri smo jedni pred drugima učiniti lijep dojam, ispasti darežljivi, požrtvovni, pobožni, kadri smo staviti “šminku”, masku, učiniti lijepu fasadu. No, Bog nas drugačije vrednuje. On ponire u dubinu našeg srca. Jedini je on kadar prosuditi da li smo mnogo dali ili smo sve dali. Zato nas Gospodin opominje, da ne sudimo! Radije prosuđujmo sebe!