admin

Danas nam Riječ Božja želi progovoriti  o  zahvalnosti. Današnje nam Evanđelje opisuje Isusov susret s desetoricom gubavaca. Jedan od njih nije Židov, ne poznaje Zakon. Isus ih u svojoj dobroti i čovjekoljublju sve ozdravlja i upućuje ih da se pokažu svećenicima. I gle, od desetorice, samo je jedan došao natrag da se zahvali i poda slavu Bogu! I to bijaše stranac! Isus razočarano pita: zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ostala devetorica? Taj stranac primijetivši na putu da se očistio sav radostan i ispunjen zahvalnošću trči natrag, zahvaljujući se i slavi Boga.

Prvo čitanje nosi u sebi istu poruku. U rijeci Jordanu ozdravlja od gube Naaman Sirac. Isus će jednom zgodom predbacujući Židovima što nisu prepoznali dar Božjeg pohoda reći: mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I ni jedan se od njih ne očisti do li Naaman Sirac! Treba otvoriti srce i prepoznati blizinu Božju koja liječi i ozdravlja. To je za Naamana bio prorok Elizej, a za ove gubavce Isus. Svatko tko u Isusu prepozna blizinu Božju ozdravlja, biva spašen i obdaren. Za to je potrebna vjera. Ali nakon što je primio dar očituje se čovjek upravo po tome, da li znade biti zahvalan, a ne da se sebično zatvara sa svojim darom i više ne prepoznaje darovatelja. Biti obdaren, ozdravljen trebalo bi imati za posljedicu zahvalnost, slavljenje Boga, naviještanje njegovih divnih djela!

U svjetlu današnje Poruke ispitajmo svoj život: koliko prepoznajemo u Isusu blizinu Božju koja nas želi izliječiti. Kolike smo već darove primili: dar Duha Svetoga, krsnog pomazanja, zajedništvo s Ocem po Isusovom otkupljenju, koliko je puta na nama Otac već izrekao svoje oproštenje, koliko smo puta primili Tijelo Isusovo u pričesti, radovali se u Crkvi među svojom braćom. Tu su i svi naravni darovi koje smo primili i svednevice primamo. Razmislimo danas i o zahvalnosti koju dugujemo drugim ljudima za mnoga dobra koja smo primili, roditeljima, prijateljima…..Možda im nikada nismo rekli HVALA, možda to i ne znamo reći, nemamo tako veliko srce…

Koji je odnos između vjere i djela? Što je ono po čemu se čovjek spašava? O tome nam danas želi progovoriti Riječ Božja. Današnje nam Evanđelje govori o i vjeri i o odjelima. Želi nas osloboditi samodopadnosti, koja bi bila posljedica naših djela i čina radi kojih bi nas Bog morao nagraditi. Čovjek ničim ne može zaslužiti svoje spasenje! Ono je uvijek dar Božji, Boga koji ljubi čovjeka i želi zajedništvo s njim. I nema toga djela, kojim bi čovjek mogao zadužiti Boga. Nakon svakog djela, pa bilo ono i najveće, najispravniji je stav po Evanđelju: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“

Pravednik živi od svoje vjere!, kako nam to danas u prvom čitanju svjedoči prorok Habakuk. Ono što mi možemo Bogu „dati“ , to je naša vjera, povjerenje u tu njegovu neizmjernu dobrotu i ljubav, povjerenje da nas voli i da nas hoće spasiti! Živjeti svoj život iz tog povjerenja u Boga, vjerovati Njemu, njegovoj dobroti i ljubavi, radovati se Njegovom milosrđu i vjernosti – to je ono što mi Bogu možemo očitovati kao najljepše, kao najdublji izraz svoje osobe. Zato na mnogo mjesta stoji u Pismu da se čovjek spašava po vjeri.

Koji je onda odnos između vjere i djela? Kršćaninova djela plod su i posljedica činjenice da ga je Otac uzljubio i po svojem Sinu u Duhu mu darovao zajedništvo sa sobom već na ovoj zemlji. U krstu preporođen postao je sin Božji i zato čini nova djela. Ne radi toga da bi ga Bog za to nagradio, nego jer je već obdaren i nagrađen, jer je upoznao veliku ljubav Božju i povjerovao u nju. Djela su posljedica vjere i povjerenja, zato gdje ih nema, pitamo se kakva je to onda vjera koja ne rađa novim djelima? Tu je onda vjera mrtva u sebi. Djela dakle nisu u funkciji spasenja, već su posljedica spašenosti i zajedništva s Ocem.

Kakva je tvoja vjera? Da li imaš povjerenja u Boga za sebe i svoj život? Da li živiš iz tog povjerenja? Da li radi toga što si Bogu povjerovao i što imaš zajedništvo s njim – činiš onda i nova djela!?