admin

U uskrsno vrijeme pokušavamo prodrijeti u otajstvo Isusove žive prisutnosti u Crkvi. Poruka Riječi Božje u tom vidu lagano ali sigurno vodi nas korak po korak u samu bit Radosne vijesti o novom životu Krista uskrsnuloga, o životu koji je i nama darovan. U vidu tog otajstva Kristove žive prisutnosti otkrili smo kroz različite odlomke iz Svetog pisma kako se Krist nudi i danas u sakramentima vjere. Posebno je prisutan u sakramentu svoga Tijela i Krvi; otkrivamo ga vjerom kroz navještaj  njegove Riječi; prisutan je  u otajstvu okupljene zajednice na molitvu.

Danas bismo htjeli zajedno s porukom Riječi Božje razmišljati o specifičnoj prisutnosti Kristovoj u svojoj Crkvi po osobama koje na sebi  nose sakramenat svetog reda i osobama  koje svoje krštenje  posvećuju još posebnim zavjetima života u zajedništvu po obećanjima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Riječ je tu  o tzv. duhovnim zvanjima, tj. o svećenicima i o redovnicima odnosno redovnicama.

Po svojem pozivu svećenici bi morali svojom osobom otkrivati prisutnog Krista u svojoj Crkvi i to napose u specifičnom svjetlu Krista dobrog Pastira. Krist je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja; bio je svima sve, iskazivao ljubav i rasipao dobrotu na svakom svom koraku, predstavljao je utjelovljenje razumijevanja i utjehe. Svi su nalazili u njemu snagu i volju za novim životom. Krist bi htio jednako tako djelotvorno biti prisutan i danas u Crkvi i u svijetu. Zato posebno sakramentom reda posvećuje one koji žele cijelim svojim bićem biti u svijetu znak Krista dobrog Pastira.

Jednako tako redovnici i redovnice imaju u Crkvi posebnu zadaću da životom i primjerom neprestano svjedoče da Kristova ljubav, darivanje, nesebičnost i žrtva nije nestala s lica ove zemlje. Redovničke zajednice i pojedinci snagom svog poziva i dara u Crkvi jednako tako trebaju biti znak vjere. Oni bi životom po vjeri htjeli zasvjedočiti da je ideal života kako ga je Krist živio i propovijedao moguć i danas.

D A N A S   je nedjelja  DOBROG PASTIRA.

Crkva nas poziva da se sjedinimo u molitvi i žrtvama za potrebe naroda Božjega svih vremena, tj. za duhovna zvanja (svećenici, redovnice, redovnici). Osjetimo kroz zajedništvo u Euharistiji, ali  jednako tako i u osobnoj molitvi da se ta svekolika potreba Crkve tiče svakog od nas, naših obitelji, naših vjerskih zajednica.

U današnjem evanđelju govor je o jednom susretu, ali isto tako onda i o jednom dubokom iskustvu. To iskustvo proizvelo je u učenicima koji su pošli prema Emausu duboku unutarnju promjenu. Vraćaju se u Jeruzalem sasvim drugačiji. Nose u sebi nadu koja im je bila nestala po događajima s Isusom.

Čudesno je to iskustvo ove dvojice učenika. Odražava se zapravo u dubinama njihova bića. Njihovo stanje u kojem su se nalazili bilo je stanje bez nade (…”a mi smo se nadali…“) i stanje „tvrdoće srca“ (o bezumni i spora srca da vjerujete…). U tom raspoloženju oni ostavljaju grad, ostavljaju zajednicu. Slijepi su za susret, bave se sobom i svojim planovima. Dosadašnji planovi kao da su posvema pali u vodu, treba misliti drugačije, treba krenuti ponovno na onaj uhodani način u svoj svakodnevni život.

Njihove su oči zatvorene za Isusa. Ne prepoznaju ga. Ipak, nešto se u njima mijenja dok razgovaraju s tim „strancem“. Oni pred njim iskaljuju svoju dušu i srce. Govore mu o svojoj tjeskobi, o svojim razočaranjima. I Isus potom uzme riječ. Sa svakom njegovom riječi kao da se počeo topiti led s njihova srca. Oni će naknadno ustanoviti da im je „gorjelo srce“ dok im je Isus tumačio i otkrivao  Pisma. U tom razgovoru otkriva se njima, ali i Crkvi dimenzija Riječi Božje. Riječ Božja grije i mijenja. Čovijek kroz slušanje Riječi postaje drugačiji, susreće se s onim koji tu Riječ šalje. Ono još nedefinirano ovi učenici nose u sebi kao iskustvo kojem se raduju, koje će pamtiti.

Zagrijani Riječju učenici postaju sposobni da bolje vide, da progledaju. Dok su sjedili za stolom i kad vidješe kako Isus lomi kruh i daje im ga, njima se „otvoriše oči“. Prepoznali su ga. Uvidjeli su da je bio u njihovoj sredini onaj koga je tražila  i njihova duša, a oni ga nisu odmah prepoznali. Ali, sada je njihovo srce sigurno. On, uskrsnuli Gospodin je s njima. Oni sada mogu biti svjedoci, jer se promijenilo njihovo srce.

Bože, dahom si svojim učinio da čovjek postane živo biće. Adam se probudio na život kad si u mrtvu materiju udahnuo princip života, besmrtnu dušu. Tvoj je dah, Bože, oblikovao čovjeka. Od tvoga daha žive i sva druga stvorenja. “Ako dah svoj oduzmeš, Gospodine, sve ugiba!” Svojim dahom neprestano uzdržavaš ovu našu zemlju i sve na njoj. Tvojim dahom i mi danas živimo.

Vjerujem, Bože, da je to zapravo tvoj Duh, Duh Sveti, treća božanska osoba, Duh životvorac. Vjerujem da je to onaj Duh kome cijela Crkva pjeva: “O dođi, Stvorče, Duše Svet!” Duha nam svoga daješ, od Duha nam svoga dijeliš tajnu života. To više nije samo dah privremenog života, nego upravo čovjeku daješ od svog Duha neuništiv život koji se treba rascvasti u vječnosti s tobom.

Hvala ti, Bože, što si sve tako divno stvorio i što si čovjeka stavio u centar svoga stvaranja. Sve si upravo  čovjeku povjerio, učinio si ga sustvoriteljem, jer je pozvan da obrađuje tu zemlju kojom si ga ti, Bože, obdario. Daruj nama, tom svom stvorenom čovjeku, Bože, od svoga Duha koji sve  čini novo, da  čovjek ni danas niti ikada ne uništi ili ne pokvari to tvoje djelo, nego neka opravda tvoje povjerenje. Dahni opet svojim duhom u tajnu ljudskoga bića, kako bi čovjek danas osjetio poziv za ovu Zemlju i odgovornost za ovu Zemlju na kojoj živi. Obnovi dar svog Duha kako bi i danas obnovio tajnu svoga stvaranja i ljepotu svega stvorenja.

Bože, hvala ti za dar Isusa, Sina tvoga. Da otkupi i obnovi čovjeka Isus je darovao samoga sebe, predao je duha svoga kad mu je na križu klonulo tijelo. U ruke tvoje, Oče, predaje duh svoj. To je bio čas i predanja Duha za sve nas, novog duha, Duha Svetoga, što će biti njegov prvi dar u uskrsnuću. Hvala ti za uskrsnuće Sina tvoga po kojem počinje novi, neuništivi svijet, svijet ljepote i svjetla. Hvala ti za novo stvaranje koje je započelo u uskrsnuću Isusa Krista.

Isuse, hvala ti što si apostolima i Crkvi svojoj darovao kao svoj uskrsnuli dar Duha Svetoga da nastavi to novo djelo stvaranja, novog, neuništivog života. Hvala ti za trenutak kad si dahnuo u apostole kao što je to učinjeno kod stvaranja prvog čovjeka. Neka taj čin udisaja i danas prožme svakog čovjeka, neka prožme i nas na euharistijskom slavlju, kako bismo mogli postati nositelji te novosti što si je dao kao pečat novom stvaranju. Neka se u nama najprije dogodi novo srce i nova duša, da i sami postanemo nositelji novosti tvoga uskrsnuća.

fra Zvjezdan