Nekategorizirano

Glavna poruka Riječi Božje ove nedjelje jest  B o ž j i   p o z i v. Bog ne želi djelovati sam, a da čovjek kod toga ostane pasivni promatrač, potrošač onoga što se za njega priređuje. Stoga je povijest spasenja ujedno i povijest Božjih poziva upravljenih čovjeku. Taj poziv započinje već s prvim čovjekom – Adamom. On je pozvan da surađuje s Bogom Stvoriteljem na dovršenju ovoga svijeta. O tome nam svjedoče prve stranice Biblije! To je posebno očito u pozivu Abrahama, pa kasnije čitavog židovskog naroda.

Prvo čitanje govori nam danas o pozivu Samuela. On će biti veliki prorok, sudac u narodu, osloboditelj, on će pomazati prvoga židovskog kralja Šaula. Čitanje nam ističe i temeljni odgovor čovjeka na Božji poziv: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša! Slušanje Božje Riječi i stavljanje sebe Bogu na raspolaganje, to su dva bitna stava kojima čovjek odgovara na Božji poziv! Sjetimo se Marije: evo službenice Gospodnje, neka mi bude….

Največi Božji poziv upućen čovjeku jest: Isus Krist. On je poziv čitavome svijetu! Evanđelje nam pokazuje kako su se s njim susrela prva dvojica učenika, jedan od njih je Andrija, brat Šimuna Petra, kasnije apostol. Isus im upućuj svoj poziv: dođite i vidite! I pođoše, i ostadoše kod njega onaj dan. Oni su se odazvali, taj je susret preobrazio njihov život! Potpuno su se otvorili Isusovoj riječi i sebe i svoj život szavili Isusu na raspolaganje!

Svatko je od nas pozvan! Temeljni se je susret i poziv dogodio na krštenju! Šteta što toga tada nismo bili svijesni, ali nam je kasnije mnogo puta to Bog posvijestio! Odgovor koji krštenik trajno daje Bogu: evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju! Trajno otvarati sebe i svoj život Riječi Božjoj, slušati Boga, vršiti njegovu volju – to su temeljni stavovi svakog krštenika! Možda bismo baš u tom svjetlu morali preispitati svoje kršćanstvo i činjenicu svojega krštenja! Što to za mene znači da sam kršten?!? To znači da me je Bog jednog dana pozvao mojim imenom, kao nekada Samuela! S kojom dubinom svijesti i odgovornosti živim svoj poziv? Možda sam svoje kršćanstvo pretvorio u običaj, zadovoljenje religiozne potrebe, blagdanski dnevni red? Možda se do sada nikada nisam odazvao?!?

Svi evanđelisti donose krštenje Isusovo na Jordanu i teofaniju koja je nakon toga slijedila. To čine iz dva velika razloga: za Isusa i njegov život to je prijelomni događaj, upravo na Jordanu Otac ga očituje narodu kroz dvije temeljne njegove vlastitosti – On je Sin njegov, on je je Pomazanik-Mesija- Krist!

Sve nam ove elemente želi otkriti Riječ Božja. Ona nam danas predstavlja Isusa iz Nazareta kao slugu Jahvina koji će sebe svega i sav svoj život staviti na raspolaganje Bogu, do kraja vršeći njegovu volju! Upravo time započinje na ovoj zemlji Novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje! On je Pomazanik, ali koji više nije materijalno pomazan kao židovski svećenici, proroci i kraljevi. Njega sam Jahve izabire i pomazuje i to Duhom Svetim. Stoga je on pravi Pomazanik, Mesija, Krist. U Njemu Bog otvara nadu za sve narode i ljude svijeta, za sve pojedince koji se osjećaju slomljeni poput trstike koja samo što se ne prelomi, za sve one koji su se gotovo već ugasili poput stijenja koji samo tinja. On – Pomazanik – ne će lomiti i gasiti, već zacijelivati, oživljavati, pomagati, davati nadu! Petar će njegov život definirati samo jednom jedinom rečenicom: prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve…..

I mi danas Isusa iz Nazareta prepoznajemokao Pomazanika i Sina Božjega! Kao svoju vlastitu šansu da nas iscijeli, da nam dade nadu i sigurnost. Trebamo ga, životno ga trebamo jer smo malaksali i zarobljani zlom i vlastitom nemoći! Trebamo ga kao onoga koji nas neće osuditi, nego razumjeti, koji neće do kraja ugasiti ono malo nade koja u nama tinja, ili slomiti sitni napor i male korake koje činimo,  već nam dati nadu i ohrabrenje! A On? On želi doći k nama, k svakome od nas, želi doći kao ozdravitelj našega života! Upravo zato sav se stavio u službu Oca „jer je ljubio svoje….ljubio ih je do kraja“. Kažimo mu i mi danas: Ti si Krist, Sin Boga živoga! Mi te trebamo, mi te životno trebamo! Dođi nam, iscijeli nas i naše živote!

Temeljni događaj Božića Ivan izriče svjedočenjem: I Riječ je tijelo postala i nastanila se  među nama. Pišući za svoje vrijeme, Ivan za Sina Božjega upotrebljava izraz Logos-Riječ. U platonističkoj filozofiji Logos je imao božanska svojstva, njemu se pripisivao početak svijeta, stvoriteljska moć, a on je svoj izvor i početak imao u Bogu. Stoga Ivan želi reći svojim suvremenicima: taj božanski Logos koji u Bogu prebiva i koji ima stvoriteljsku moć, to je sam Sin Božji, koji je u jednom trenutku ove naše povijesti zaživio među nama u Isusu iz Nazareta. Time Ivan ujedno na svečani započinje svoje Evanđelje-Radosnu vijest o Isusu Kristu.

Ali Ivan se ne misli zadržati samo na goloj činjenici da je među nama zaživio Sin Božji. To je izazvalo niz promjena na ovoj našoj zemlji, to je zapravo kozmički događaj! I u čovjekovoj egzistenciji nešto se je duboko dogodilo: on je „probio“ svoju biološku razinu – „a svima koji vjeruju u njegovo Ime dao je moć da postanu djeca Božja“ i oni se rađaju jednim novim rođenjem, većim i dubljim nego što je ovo biološko: oni su rođeni od Boga, postaju sinovi Božji! I to je krajnji domet Božića – Bog se rađa za čovjeka, da bi se čovjek rodio kao sin Božji! Stoga Božić nije samo promijenio način Božje egzistencije, već i način čovjekove egzistencije. Tako Ivan opisuje „putanju“ Logosa koja započinje kod Oca i završava se kod Oca, jer Riječ se vraća, ali ne više sama, već zajedno sa svojom braćom ljudima, koji su ovdje na zemlji „rođeni od Boga“.

Sve je to od vjekova živjelo u promislu i u planu Božjemu, i Krist i mi u njemu izabrani. Ono što je Stari Zavjet samo želio i nadao se, to se dogodilo: Mudrost se Božja nastanila među nama. Stoga nas danas liturgija želi upozoriti da nismo bilo tko i bilo što u očima Božjim, da nitko od nas nije brojka u velikom mnoštvu   svijeta i ljudi, već da je  svaki od nas izabran ljubavlju Božjom prije postanka svijeta, da smo rođeni od Boga, sinovi i kćeri Božje! To je onda temelj i novoga života kojega na ovoj zemlji i u ovom svijetu moramo živjeti. Ja sam rođen od Boga, sin Božji – da li se to prepoznaje i vidi u mojem vladanju i životu?!?

Svake godine prvu nedjelju iza Božića slavimo blagdan Sv. Obitelji. Bog je htio ući u ovaj svijet kroz obitelj, kao jednu od temeljnih vrijednosti čovjekove egzistencije. Htio je roditi se u obitelji, rasti u obitelji i biti okružen obiteljskom ljubavlju. To je ujedno i temeljna zakonitost svakog ljudskog života: svaki se čovjek rađa u obitelji, tu ga okružuje ljubav oca i majke, obitelj je prostor njegova rasta, njegovih prvih koraka u svijet, mjesto njegove sigurnosti. Dvije su temeljne vrijednosti zbog kojih slavimo današnji blagdan: sveta je Obitelj stavljena kao uzor svim našim obiteljima po zajedništvu ljubavi i po vršenju volje Božje. Josip prihvaća Boga i sve Božje planove iako često vrlo malo razumije, Marija je „službenica Gospodnja“ koja želi „neka bude“ kako to Bog hoće, a sin Isus čitavo će svoje biće staviti u vršenje volje Očeve, to će biti njegova „hrana“ kojom će se svaki dan hraniti.

Stoga je danas dan svake obitelji. Prije svega da se prepozna kao vrijednost. Svi smo mi potekli iz obitelji i činimo obitelj. Danas je dan posebnog prepoznavanja te činjenice. Da se sjetimo obitelji iz koje smo potekli, svojeg oca i majke, svoje braće. Da si posvijestimo činjenicu da i mi činimo jednu obitelj: možda sam otac, majka, dijete u toj obitelji. Da li je to naše zajedništvo, zajedništvo ljubavi? To je posebno važno danas, kad je ljudska obitelj rastrgana ritmom vremena, potrošačkim mentalitetom, raznim otuđenjima koja sa sobom donosi ova civilizacija! Da li je moja obitelj prebivalište Božje po ljubavi koja u njoj struji, po vršenju volje Božje? Kako lijepo odnose u obitelji ističu današnja čitanja. Ljubav, opraštanje, prihvaćanje drugoga i poštivanje svačijeg dostojanstva oca i majke, sina i kćeri, – sve su to vrijednosti na koje nas potiče danas Riječ Božja. To su ujedno i pravila svakog pravog obiteljskog života.

Sjetimo se danas i svih onih koji su izgubili svoju obitelj: koji žive sami, kojima je umro bračni drug, svih rastavljanih, napuštenih, ostavljene djece, svih kojima manjka toplina i ljubav obitelji. Molimo danas za njih. A sebi postavimo samo jedno pitanje: kakav sam član obitelji kojoj pripadam?

Malen si, Isuse. Prihvatio si sve što je naše, što je ljudsko. Toliko si malen, da si potpuno ovisan o ljudima koji te okružuju, potpuno si ovisan o Mariji i Josipu, koji te ljube istinskom ljubavlju.  Malen si, dijete si.

Pozivaš me k sebi da se zagledam u tvoju malenost i da ponesem sa sobom blagoslov Božića. Daj mi da uđem u duh djetinjstva kako bih mogao, pogledavši jaslice, otkriti u njima tvoju poruku: “Budi malen kao dijete, jedino tako  ćeš otkriti kraljevstvo Božje. Ono se ne krije u tvojim dostignućima, nego u Božjim darovima. Samo ako ti je srce slobodno moći ćeš osjetiti i prihvatiti kraljevstvo Božje. Samo srce koje zna da ga drugi može ispuniti ljubavlju otvara se daru ljubavi i postaje sretno.

Budi malen da možeš primijetiti kraj sebe malene. Budi dovoljno malen da osjetiš one kojima ti možeš otkriti blizinu kraljevstva Božjega. Prihvatio sam obličje djeteta kako bi me ljudi mogli prihvatiti kao dijete. Ranjiv sam kako bih mogao ranjenima biti blizu. Nisam se zaštitio izvanjskom sigurnošću. Trebam ruku koja  će me pomilovati, krilo koje  će me ugrijati, srce koje će me ljubiti. U Betlehemu su to bili moja Majka, Josip, pastiri. Danas trebam tebe da me primijetiš i uslužiš u mnogima koji, ranjivi i maleni, nemaju druge zaštite osim tebe.”

Isuse, gledam te malena u Betlehemu i vidim te malena u Jeruzalemu. Ostao si malen u svojoj muci i poslije uskrsnuća, kako bi svima mogao biti blizu, na dohvatu ruke. I danas te možemo primiti, i danas te možemo čuti. Tako si malen da te možemo držati na svom dlanu, tako malen da staneš u naše uho i pronalaziš svoje skrovište u našem srcu. To si nam se darovao u tajni pričesti; u tajni svoje Riječi.

Hvala ti. Pridružujem se radosti neba i zemlje, anđela i pastira, a osobito radosti tvoje majke Marije i Josipa. Pridružujem se radosti svemira. Isuse, dobro došao u ovaj naš svijet. Zagrij nas i danas ljubavlju svoga srca. Neka danas ne bude nikoga koji trpi zbog osamljenosti i hladnoće. Dobro nam došao, maleni Isuse, u naše velike gradove i u naša stisnuta srca. Tvoj rođendan neka bude čas našega novoga rođenja.

fra Zvjezdan

U velikom lancu ljudi koji pripravljaju put Gospodinu u svijet nalazi se i David, židovski kralj. Bog mu preko proroka Natana upućuje riječi koje ćemo čuti i u današnjem Evanđelju: Gospodin s tobom, bit ćeš velik, tvoje će kraljevstvo trajati dovijeka. David toga časa ni ne sluti da je on jedna stepenica u silasku Boga u ovu našu povijest: Da je to proroštvo koje će se na njegovom „sinu“ (potomku) ispuniti u punini. Tako je David ugrađen u Božji advent svijetu! On je tip Krista-Pomazanika na kojemu će se ove Natanove riječi ispuniti u punom značenju.

Evanđelje nam o tome nepobitno svjedoči. U tom Lukinom tekstu danas na poseban način prepoznajemo evanđelje-radosnu vijest. To je njegova meditacija, sva satkana od starozavjetnih niti, koja u sebi nosi veliku poruku o Bogu i čovjeku. Pred nama je Žena posljednja stepenica Božjeg adventa, vrata kroz koja će Bog zakoračiti u ovaj naš svijet, u ovu našu povijest. Ona će začeti silom Božjom, jer spasenje čovjeka je isključivo Božja inicijativa. Bog je kadar iz nemogućih ljudskih okolnosti izvesti svoja divna djela: djevica će začeti, stari panj isklijati mladicom! U Mariji će među nama zaživjeti sam Bog, to će čedo biti Sin Božji! Spajaju se nebo i zemlja! Bog i čovjek! Vječno i prolazno! Sve se to sastaje u jedinstvenoj osobi Isusa – Marijina sina. Vrijedno je ovdje sjetiti se pjesme Vladimira Nazora, Vjesnik:

Arkanđelov glas zamuknu. – Zaljulja se sva zemlja. Šušnu, zašumje na moru val, u lugu list a kao uzdah radosti, ko poklik sreće iza duga čekanja, od brijega k brijegu, s jednog mora drugome, R´ječ jedna tad se prosu po c´jeloj Zemlji: –  K r i s t !

Isus iz Nazareta najdublji je Božji zakoračaj na ovu zemlju, u ovu našu povijest! On je sam advent Božji! I za tebe!