26. nedjelja kroz godinu (C)

GOZBA USKRSNUĆA

Isuse, mi nismo najgori. Čak nam se čini da smo prilično dobri u odnosu na mnoge druge. Vjerujemo da si s nama prilično zadovoljan. A ipak, izgleda da nešto nije potpuno u redu. Naš grijeh je kao i onaj bogatašev iz evanđelja. Nemamo očiju, nemamo srca da vidimo siromaha pred našim vratima. Za njega nema mjesta u našim salonima za našim stolovima. Želimo imati svoj mir i svoju lagodnost. Imamo svoje vrijeme za Dnevnik, imamo pravo na svoj počinak. Dočekat ćemo i svršetak svoga života, a da za one vani nismo ni prstom makli.

Zapanjen sam oštrinom presude. Nije li ona malo preteška? Ovaj bogataš zapravo nije učinio nikakvo zlo, nije počinio neki teški grijeh. Abraham mu u tom pogledu ništa ne predbacuje. Upozorava samo na to što se gostio za svoga zemaljskog života i što mu je bilo lijepo. Zar nam ovdje na zemlji ne smije biti lijepo? Zar se samo Lazarovom bijedom može osigurati ljepota neba? Pokušavam te shvatiti, Isuse. Upozoravaš da je nastao ogroman jaz, provalija velika između ovog bogataša i siromaha Lazara. Krivnja je u bogatašu, jer je Lazar stajao na njegovim vratima, ali mu ih on nije otvarao. Upozoravaš nas na slične provalije. Postoje sve veće i veće provalije između onih koji su nam bliski i dragi, onih koji nam pomažu i vole nas, te onih koji ne pripadaju u taj naš uži krug, u izbor našega srca. Mislimo da nismo pozvani sve ljubiti. Ima ih toliko koje prepuštamo ljubavi drugih, koje upućujemo na socijalne urede, kojih se rješavamo da nam ne smetaju. Neka ih drugi prihvate i ljube. A pokucali su na naša vrata.

Dobri Isuse, bojim se da ta provalija u vječnosti može postati nepremostivom. Ti nam dolaziš u takvima koje nitko neće i kucaš na vrata našega srca. Hoćeš li zateći vrata moga srca otvorena?

Probudi nas, Gospodine, i pošalji nam neki znak dok još nije kasno! Međutim, ti nas upućuješ na Sveto pismo. To je jedinstvena Riječ, to je konačan znak! Tu je sve rečeno, sve zapisano. Nauči nas, Gospodine čitati poruku tvoje Riječi. Daj, Gospodine, da shvatimo hitnost ovoga časa, da poslušamo Mojsija i proroke kako bi pale ljuske s naših očiju koje više ne mogu vidjeti pravu istinu i punu stvarnost. Daj da danas čujemo tvoju Riječ koja određuje našu budućnost.

Isuse, siromašni Lazaru pred našim vratima, obrati nas. Trgni nas iz naše samodopadnosti i ravnodušnosti u odnosu na braću i sestre oko nas. Daj da u svima njima otkrijemo i prepoznamo tebe. Ti si, izranjen i prezren, na sebe uzeo rane i boli svih siromaha svijeta, svih Lazara pred našim vratima. Nađi, Isuse, koji se kriješ u njihovu obličju, u nama otvoreno srce za svaku ljudsku bijedu i nevolju. Ako te prepoznamo sada, tada ćemo te prepoznati i u vječnosti. Danomice nas gostiš na gozbi svoje ljubavi. Danomice smijemo na euharistijsko slavlje i uživati kruh života. Daj nam milost da nahranjeni tobom i mi podijelimo svoj kruh, svoj život s gladnima ovoga svijeta. Naći će se tada i za nas mjesta u vječnosti, i to ne samo na krilu Abrahamovu, već u neizrecivom krilu Oca nebeskog.

fra Zvjezdan

25. nedjelja kroz godinu

NE MOŽEMO SLUŽITI DVOJICI GOSPODARA

Isuse, koliko puta se zavaravam: mislim da su neke stvari malene, da o njime ne treba puno voditi računa jer nisu vrijedne spomena. Misli da ni ti na to posebno ne svraćaš pažnju. Sitnice su to svakodnevnog života, to su one moje malene nevjernosti, sitne laži, malene krađe, neodržana obećanja, propuštene molitve, rastresenosti u molitvi, nepažnja i drugo. A danas mi govoriš: «Tko je nevjeran u najmanjem, i u najvećem je nevjeran.» Danas me u evanđelju upozoravaš da je život satkan od sitnica, od malih pažnji, od malenih gesta ljubavi, da je život lijep kad se pazi na svaku riječ, na svaki postupak. I naprotiv, da može život postati nemoguć i težak, ako se ne pazi na sve te stvari i ako se pomišlja da su sve to samo sitnice. Govoriš mi da je moguće da zagorčim život svojim bližnjima ako neprestano ne pazim na mele stvari, na te sine želje, jer one čine moje bližnje sretnim. A ako na to ne pazim činim ih nesretnim.

Zaista osjećam, Isuse, da mogu nekome u životu učiniti veliko zlo, zagorčiti mu opstanak, i to ne nekom velikom pronevjerom, nego ustrajnim pomanjkanjem i sitnim gestama ljubavi i u pažnjama koje moji bližnji s pravom od mene očekuju i s tim računaju. Da, Isuse, u velikome ću biti nepošten prema ljudima oko sebe, ako sam im ustrajno u malome nevjeran. Nisam li često takav i prema tebi, Isuse?

Ja vjerujem u tebe. Uvrijedio bih se kad bi netko osporavao moju vjeru, moj pradjedovski savez s tobom. Mislio bih da dira u korijene moga bića i mogao bih i grubo uzvratiti na takve riječi. Uvrijedio bih se kad bi me netko pitao jesam li obraćen kršćanin, jesam li zaista tvoj učenik. A ipak…

Nisam li u malim stvarima nevjeran? Ne propuštam li tako lako svoju svakodnevnu molitvu koja je znak moje ljubavi prema tebi? Ne događa li se da se zastidim tebe pred ljudima? Zar se tako često ne ustručavam oduprijeti se zlu oko sebe i pravim se pasivan da ne bih morao proročki ustati na slavu tvoga zakona, tvoje ljubavi?

Čini mi se, Isuse, da i kod ovog evanđelja misliš na mene. Da, ja sam tako često u malome nevjeran. Baš zato što mislim da su to male stvari, da o njima nije vrijedno posebno voditi računa. A ipak, i u njima se događa vječnost. Hoćeš li mi povjeriti velike stvari?

fra Zvjezdan

24. nedjelja kroz godinu (C)

NAĐENA OVCA, DRAHMA, SIN

Milosrdni otac u ovoj prispodobi je Bog. On jedini može tako ustrajno i strpljivo ljubiti i praštati. Prepoznajmo Isusov glas i poruku u onome što je otac rekao starijem sinu i osluškujmo to kao poruku za nas danas.

«Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se.

Prigovaraš bratu. Misliš da se on dobro proveo, da je svoje proživio. Gotovo da mu i zavidiš. Kao da je on imao sve od života, a ti da si ostao prikraćen. Zar ništa ne razumiješ? Sve moje tvoje je. Sve sam podijelio s tobom. Nemam za tebe nikakve tajne. Od mene si primio život i taj isti život u potpunosti dijeliš sa mnom. Nisi ni u čemu prikraćen.

Pokušaj shvatiti: ono što ti misliš da je život, ono na čemu svome bratu zavidiš nije nikakav život. Vjeruj mi to. Provoditi život u rasipnosti, bez reda i odgovornosti, uživati bez ljubavi, trošiti bez računice, misliti samo na sebe, na ovaj trenutak i drugo ništa: sve to nije život. To je istinska smrt. Jer, grijeh vodi u smrt. Biti daleko od Oca, biti daleko od istinske ljubavi, biti daleko od doma znači ne otkriti svu dubinu i tajnu života. Tvoj je brat lutao, bio je izgubljen. Tragao je za životom, ali na krivi način. Otkrio je svu bijedu takvog načina življenja.

Shvati da je istinski život u dubokoj povezanosti s Ocem. Nema života bez oslonjenosti na onoga koji ta najviše ljubi i koji najbolje zna što je život. Istinski je život u pravoj poslušnosti koja je odraz privrženosti i ljubavi prema Ocu. Nema života u traganju za svojim pravom, svojim interesima. Tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, taj će ga naći. Ono si istinski živio što si utrošio za ljubav prema bližnjemu, za ljubav prema Bogu.

Kada biste me danas barem vi shvatili. Još se uvijek borite za svoja prava; još uvijek tražite svoje uživanje, svoje dobro. Bojite se dijeliti svoja dobra i svoje sposobnosti s drugima. Bojite se živjeti za druge. Zavidni ste drugima koji mene ne poznaju, koje kao da ne veže evanđeoska zahtjevnost sebedarne ljubavi. A ipak, to je moj život, to sam ja prvi proživio. Sve moje – tvoje je! Želiš li otkriti svu ljubav neba, svu dubinu života: slijedi me u poslušnosti prema Ocu i u ljubavi prema svim ljudima!»

fra Zvjezdan

23. nedjelja kroz godinu (C)

ISUS ISPRED SVEGA

Isuse, ti dobro znaš da često nemamo vremena. Mnogi nas traže, žele naše usluge, zahtijevaju od nas žrtve, ali mi se znamo izvući. Zaista nemamo vremena! Međutim, ako je u pitanju netko od najbližih, ako oboli majka, ako je u pitanju žena, dijete, otac, brat, onda se mora naći vremena, onda je to nešto drugo. Za njih ima vremena i naći će se načina da im se pomogne. Jer to su ipak, moji, naši. Što bi ljudi rekli, Isuse, kad za njih ne bih imao vremena i srca da im učinim ono što je u nekom trenutku njima silno potrebno? Sigurno bi mi jako zamjerili. Ali i bez tog ljudskog obzira, ja, Isuse znam što moram činiti u odnosu na njih. Imam ja srca i duše.

«Ako tko hoće za mnom, treba imati više vremena i volje učiniti sve što je potrebno, i više nego kad je u pitanju najbliži srodnik.» Tako ti, Isuse govoriš.

Ne znam, je li to kod mene tako. Ja zaista želim biti tvoj učenik. Ali…nemam uvijek vremena, neke mi se stvari čine tako hitne i toliko potrebne da odlažem hod za tobom. Nisi mi baš ti uvijek najvažniji. Čini mi se da ti možeš čekati, ljudi to ne mogu. Njima je ipak najpotrebnije.

Bojim se često da ću se zamjeriti ljudima, da će se ljudi oko mene čuditi i da će misliti da sam ipak malo nastran ako tako ozbiljno shvaćam izazove tvoga poziva i hoda za tobom. Svi misle da je to ipak samo slikovito rečeno. Jer, konačno, Isuse, zar nisi ti u majci i u ocu, u ženi i djeci, u bratu i u sestri? Prema tome, ako se njima posvetim i ako im darujem svoje vrijeme, nisam li onda i s tobom izgladio račune?

Želim biti Isuse, tvoj učenik, ali se ne želim ni drugima zamjeriti! Nikako se ne želim odreći tebe, ali se ne želim odreći niti drugih. Kako to objediniti, Isuse?

Osjećam, Isuse, izazov ovog evanđelja. Ti nisi sam netko skriven iza drugih lica mog djelokruga. Vjerujem da si ti subjekt, osoba, drugi, netko željan ljubavi i poštovanja, potreban pažnje i moga vremena. Znam, Isuse, da ću oca i majku, ženu i djecu, brata i sestru ispravno ljubiti tek ako tebe uzljubim, tek ako tebe u njima vidim. Ali isto tako osjećam da trebam tebe osobno susresti da bih te uistinu mogao u svima drugima vidjeti. Pomozi mi da te vidim, da te uzljubim, da te prepoznam, da te u drugima primijetim. Pomozi mi da se opredijelim za tebe!

fra Zvjezdan

22. nedjelja kroz godinu (C)

PRAVILA KRŠĆANSKE GOZBE

Isuse, hvala ti za svaku gozbu. Posebno ti hvala na neprestanom odgoju za zajedništvo. Danas me pozivaš na ponizno prihvaćanje posljednjeg mjesta. Upravo tako si i ti postupio. Na Posljednjoj večeri bio si onaj koji poslužuje, a ne onaj koji si prisvaja prvo mjesto.

Prema pravilima iz tvoga evanđelja htio bih tebi, Isuse, reći da se pomakneš na više. Dođi bliže na gozbi moga srca, dođi na prvo mjesto u mojoj nutrini u mojem životu. Budi prvi, Isuse, u mojim mislima, prvi u nakanama, prvi u mojim radostima, prvi u mojim planovima, u mojim molitvama. Budi uvijek prvi u mojem životu.

Da, Isuse, često te ostavim na zadnjem mjestu gdje se ti skrivaš i čekaš da te pozovem na prvo mjesto, na mjesto koje ti pripada, koje zaslužuješ. Prijatelju, Isuse, pomakni se naviše!

Hvala ti, Isuse, što si se odlučio da na svoju gozbu pozoveš hrome i slijepe, slabe i grešne.

Hvala ti što nisi birao one koji će ti to uzvratiti i koji će to zaslužiti. Nisi se opredijelio za one koji su dobri i sveti, koji te neće razočarati i koki će u svemu biti savršeni. Odlučio si se za one koji ti neće moći uzvratiti ljubav kojom ti ljubiš. Hvala ti, Isuse, jer osjećam da sam tako i ja postao dionikom tvoje gozbe, prikladan za gozbu tvoje ljubavi, za euharistiju.

Hvala ti za takvu i toliku tvoju ljubav. Da, Isuse, ja ti nemam čime uzvratiti. Ja sam siromašan, slab, nemam bogatstva niti kapitala. Pripadam među one koji potpuno ovise o tvojoj dobroti i ljubavi. Bez tebe bih uvijek ostao pred vratima gladan kruha, žedan vode. Ti si me pozvao i ti me pozivaš:

«Ako je tko žedan, neka dođe k meni!»

«Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!»

«Tko jede od ovoga kruha, neće više ogladnjeti, neće umrijeti nikada!»

Hvala ti, Isuse!

Prihvaćam tvoj poziv. Dolazim na gozbu koju si mi ti priredio. Nemam ti čime uzvratiti, ali te mogu ljubiti, mogu ti biti zahvalan. Ja ti nisam bogati prijatelj, ali sam prijatelj. Mogu ostati uz tebe. Mogu biti blizu tebi i neprestano čekati na tvoj poziv. Hvala ti, Isuse. Tako si dobar kad ne izabireš dobre i svete, nego prihvaćaš i nas, grešne i slabe.

Znam, Isuse, da ti nikad neću moći uzvratiti, ali isto tako znam da ću te moći vječno ljubiti, da ću te moći vječno slaviti u zajedništvu sa svima onima koji su bili dostojni tvoje ljubavi.

fra Zvjezdan

21. nedjelja kroz godinu (C)

TKO ĆE SE SPASITI?

Gospodine, i mi smo u napasti da te pitamo: “Je li malo onih koji se spašavaju?” Koliko ih ima koji osjete snagu tvoga spasenja, tvoju dobrotu i čudesnu moć tvoje ljubavi? Koliki su koji na sebi nose iskustvo tvoje ljubavi? A ipak, čini mi se da je tebi važnije pitanje: “Jesam li ja među onima koji se spašavaju?

Shvaćam li ja ozbiljno i izazovno ponudu tvoga spasenja? Jesam li ja spašen?” Čini mi se da nije dovoljno pozivati se na neke prednosti ili zasluge onih koji su po krštenju ili po matičnim knjigama ubrojeni među tvoje stado. Izgleda da ti očekuješ nešto više od nas. Nije dovoljno samo govoriti: “Mi smo s tobom jeli i pili, s tobom smo drugovali po trgovima, tebe smo slušali, bili smo na misi svake nedjelje, obavljali smo redovito svoje svakodnevne molitve.” Izgleda da, pored svega toga, ne mogu računati na sigurnost spasenja. Još uvijek mogu ostati vani, ispred vratiju i čuti negativan odgovor.

Da, Isuse, vjerujem i osjećam: nije dovoljno uhodano prakticirati vjeru, nije dovoljno redovito primati sakramente, nije dovoljno znati napamet evanđelje, nije dovoljno…

Ti želiš više od toga. Želiš da se borim, želiš da potražim uska vrata žrtve i samoprijegora, želiš da u svemu bude ljubav. Želiš u životu i radu više oduševljene ljubavi, više zanosa srca i duše, više žara i hrabrosti. Znam da od mene očekuješ da ti ne služim samo iz dužnosti, nego zato jer ljubim.

Da, Gospodine, vjerujem čak da je i početno pitanje o spasenju pogrešno. Mislim da bi ti htio čuti pitanje: “Ima li puno onih koji te ljube svim srcem; ima li puno onih koji su spremni za tebe položiti svoj život, onih koji su spremni piti iz čaše iz koje ti piješ; ima li puno onih koji su shvatili u čemu je bit evanđeoskog života, bit hoda za tobom, Učiteljem i Prijateljem, na putovima križa i trpljenja?”

Isuse, htio bih te shvatiti!

Isuse, želim te ljubiti bez traženja prava na nagradu. Htio bih ti reći da je moja najveća nagrada upravo to što te smijem upoznati, što te smijem ljubiti, što smijem biti pokraj tebe, što ti smijem služiti. Jer znam, ako sve to svjesno i radosno živim, tada više nisam pred vratima, nego sam u srcu tvoga kraljevstva. Tada sam tvoj.

fra Zvjezdan

Uznesenje Blažene Djevice Marije: Tek jedna iluzija?

U svim narodima i religijama ‘nebo’ se zamišlja vertikalno, kao nešto što se nalazi ‘gore’, ‘iznad nas’. Ući u zajedništvo s nebeskim, božanskim, zamišljalo se kao ‘uznesenje’, ‘uzvišenje’. Apostol Pavao tako tvrdi da će “u Kristu svi biti oživljeni”: najprije Krist a zatim oni koji su Kristovi, a na kraju čitavo postojanje (r. 23-24), da ‘Bog bude sve u svemu’.

Kako će se to zbiti? Francois Mauriac, velikoga francuski intelektualac, nobelovac i katolik, na upit svoga prijatelja: “Kako to da Vi koji ste jedan kritičan i suvremen čovjek i intelektualac možete istodobno kao kršćanin vjerovati u tako nešto apsurdno kao što je život poslije smrti? Kako sebi takvo nešto zamišljate?” Mauriacov odgovor bijaše neočekivan: “Uopće sebi to ne pokušavam zamisliti. Prepuštam Bogu način na koji će svoje (vjernike) iznenaditi.”

Spomenimo ovdje i suvremenog njemačkog filozofa Jurgena Habermasa koji je u jednom govoru 2001. u Frankfurtu svoje slušatelje iznenadio tvrdnjom: “Izgubljena vjera u uskrsnuće ostavlja osjetnu (vidljivu) prazninu”. A njegov učitelj, Max Horkheimer 1968. u jednom razgovoru za časopis Spiegel slično kaže: “Ako ne bi postojao Bog i nada u uskrsnuće onkraj smrti, tada, u konačnici, ne bi postojala niti pravednost za sve žrtve ljudske povijesti zla”. Ta težnja za puninom pravednosti probudila je u njemu čežnju za ‘sasvim Drugim’, nadu da bi ipak mogao postojati konačni smisao ljudskog postojanja.

Tu duboku čežnju za ispunjenjem pravednosti potvrđuju stihove Marijina hvalospjeva: ‘Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… Rasprši oholice umišljene…’. Bog se zauzima za dostojanstvo slabijih, i žrtve povijesti zla neće ostati vječito žrtve. Uzvišenje neznatnih je Božji ‘zakon’: snažno obećanje da poslije patnje, slijedi proslava.

Svetkovina Marijina Uznesenja podsjeća na konačnu sudbinu vjernika, a to je vječno zajedništvo života s Bogom. Ljudi na to često zaborave. Zato je Marija znak utjehe i sigurne nade za narod Božji koji se nalazi na zemaljskom hodočašću. Ono što je o Mariji rečeno, vrijedi za Crkvu u cjelini i svakog vjernika. Marija koja čitavim svojim bićem i postojanjem pripada Bogu jest prvo stvorenje koje je uronjeno u potpuno zajedništvo s Bogom. To znači ‘uznesena dušom i tijelom’ Bogu, to jest u svom totalitetu. Netko reče: ako je Krist savršena slika Boga nevidljivoga, tada je Marija savršena slika pobožanstvenjene ljudskosti.

U slikovnim prikazima umjetnici često prikazuju Marijino okrunjenje u prisutnosti Presvetog Trojstva, a to je u biti prikaz duhovnoga cilja kršćanske vjere: pobožanstvenjenje (obogotvorenje, divinizacija) čovjeka. ‘Slava je Božja živi čovjek, a slava čovječja u tome da vidi Boga’ (Gloria Dei vivens homo, gloria autem hominis visio Dei), veli sv. Irenej. Čovjek ponovno obnavlja svoju bogosličnost koja je bila izgubljena iskonskim padom (Post 1, 27). “Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njemu postanete zajedničari božanske naravi…” (2 Petr 1,4).

Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati božanskim, veli sv. Atanazije. Nepropadljivost je jedna od bitnih Božjih karakteristika, pa se pobožanstvenjenje, prema gledanju crkvenih otaca, sastoji u tome da propadljivi čovjek postiže nepropadljivost. Bog je postao čovjek da bi čovjek postao «bog», to jest da bi bio istrgnut iz vlasti smrti, propadljivosti i grijeha i da bi bio uzet u Božje zajedništvo odnosno u Božje područje života. Zato je svetkovina Marijina Uznesenja optimistično slavlje, slavlje vjerničke nade.

prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet

20. nedjelja kroz godinu (C)

OGANJ DOĐOH BACITI

Isuse, došao si oganj baciti s neba!

Došao si da se zapalimo; da se zapalimo ljubavlju prema tebi, da se zapalimo žarom za kraljevstvo Božje, da se zapalimo za slavu Božju. Došao si da se zapali naše srce, naša duša za sve ono za što si i ti sam na križu izgarao dovršivši svoj život predanja i ljubavi.

Imam osjećaj, Gospodine, da kod nas tek nešto tinja, da se samo nešto dimi, a nikako da se zapali, nikako da plane!

Bojimo se, Isuse, da se trebamo nečega odreći ako se zapali tvoje svjetlo u nama. Bojimo se da nas ljudi neće razumjeti, da će smatrati da smo čudni što pokušavamo tako oduševljeno poći za tobom. Bojimo se da će doći do sukoba i nesnalaženja među okolinom, da će drugi smatrati da smo ludi, nenormalni, nastrani, ako se zapali naša molitva, ako se zapali naše sudjelovanje kod mise, ako zagrijani često primamo sakramente, ako gorimo ljubavlju za tebe.

Nitko se ne čudi, Isuse, kad se netko zaljubi u bližnjega, kad se netko zaljubi i u krivu osobu, kad netko žarko ljubi. Nitko se ne čudi kad pojedinac strastveno navija za neku momčad ili troši vrijeme i novac za svoje navike i za ono što voli. A mnogima je čudno kad čovjek tebe, Isuse, žarko, zapaljena srca ljubi. Kao da je to čudno kad tebe osjećamo konkretnu osobu, a ne neko apstraktno biće. Ljudi se čudom čude onima koji zaneseno u Duhu mole, kliču i slave.

Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju! Ražari naše grudi i otopi led hladnoće i mlakosti koji nas sputava u našoj vjeri i ljubavi prema tebi.

Došao si, Isuse, baciti oganj s neba. Baci to svjetlo, taj oganj svoje ljubavi. Evo, Gospodine, spremni smo žrtvovati mnoge ljudske sigurnosti, kriva prijateljstva, rodbinske zakočenosti, mnoga robovanja ljudskim obzirima, mnogo toga, samo da nam srce potpuno prione uz tebe, koji si jedini vrijedan žarke i istinske ljubavi.

Isuse, do danas se svijet još uvijek nije zapalio tvojom Radosnom viješću koju si donio za spasenje čovječanstva. Nije se zapalio i zbog toga što se nisu mogli potpaliti na vatri koju nisu našli u našim srcima, u srcima onih koji se smatraju tvojim učenicima. Svijet nije zapaljen ognjem tvoje ljubavi i ognjem tvoga Duha, jer još uvijek nismo dokraja tvoji. Ono što si htio: zapaliti svijet – učini, Isuse, danas, i to najprije u nama i na nama.

fra Zvjezdan

19. nedjelja kroz godinu C

PRIPRAVI SRCE ZA SUSRET

Gdje mi je blago, tu mi je i srce. rekao si, Isuse!

Kad bi ti, Isuse, bio sve moje blago. sva moja sreća, onda bi i moje srce bilo neprestano uz tebe, bilo bi zahvaćeno tobom, boravilo bi u tebi i za tebe. Moje bi te srce osjećalo, ti meni ne bi bio stranac, niti neki daleki prijatelj ili nestvarni Bog. Bio bi mi najbliži, u neizrecivoj blizini.

Međutim, Isuse, moje je srce tako često drugdje, druge ga stvari oduševljavaju, drugim je idolima zahvaćeno. Moje je srce često okrenuto tako površnim i bezvrijednim stvarima, zna se navezati na krive osobe i stvari, da ni ne uspijeva okrenuti se prema tebi, jedinom cilju života.

Zahvati, Isuse, u moje srce! Osvoji ga svojom toplinom i ljubavlju! Daj da ono bude kod tebe! Danas mi na osobit način govoriš da je potrebno bdjeti, moliti, neprestano iščekivati Gospodara, čekati, biti spreman. Tako da u svakom času u kojem se pojaviš: kao tat u noći ili kao zaručnik, ili na koji drugi način, da budem spreman prihvatiti te, primiti te pod svoj krov, u svoj dom.

U jednoj drugoj knjizi Božje riječi govoriš mi, Isuse: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20). Ti čekaš pred vratima moga srca. Znam da je nemoguće da uđeš k meni ako je moje srce zarobljeno drugim stvarima, ako u njemu nema mjesta za tebe, ako je ispunjeno brigama i problemima, ako je blago moga srca na drugoj strani. Možda već dugo čekaš da ti otvorim vrata, jer znam: vrata moga srca otvaraju se samo iznutra. Ti nisi nasilni provalnik, ti si zaručnik koji kuca, koji želi odgovor ljubavi, a ne nasilničko upadanje u intimnost doma drugoga. Ti želiš srce, želiš radostan zagrljaj, želiš ljubav. To ti samo ja mogu dati, i to slobodno, jer ti na to čekaš pred mojim vratima.

Želim ti, Isuse otvoriti vrata. Ne želim da više čekaš. Možda si se već previše načekao da konačno dočekaš da ti i ja otvorim vrata bez pridržaja, bez straha da ću time izgubiti nešto od svoje slobode.

Da, Isuse, dođi iznenada, dođi u noći ili po danu, dođi kad se to tebi sviđa. Bit ću spreman da ti otvorim u svako doba dana i noći, jer će moje srce pripadati tebi. Ti si, Isuse, moje blago, ti si moje srce. Želim živjeti tebi, umirati tebi, s tobom biti sada i u vijeke.

fra Zvjezdan

18. nedjelja kroz godinu (C)

ČOVJEK NIJE U ONOM ŠTO POSJEDUJE

Gospodine, ima ih puno koji su upropastili svoje zdravlje radeći prekovremeno da bi zaradili malo više novca i nabavi I i si neke potrebne stvari ili namjestili vikendicu. Ima ih koji se natežu na sve moguće načine sa svojim najbližima da bi se domogli baštine. Mnogi su izgubili miran san prateći neprestano rast i pad cijena vrijednosnih papira. Svi oni žrtvuju sve, odmor. osobni mir, obiteljski život, jednostavne radosti sadašnjeg časa jer žele pripraviti i osigurati svoje sutra.

Isuse, čovjek neprestano želi povećati svoj imetak, graditi sreću, povećati moć, postati bogat, sve bogatiji, sanjajući da će u tome uživati u vrijeme svojeg umirovljenja.

Kao da je čovjek sposoban sve predvidjeti, osim naglu bolest, infarkt, nesreću, kad će mu “još ove noći” sve biti oduzeto.

Gospodine, oslobodi nas naših besmislenih planova kojima svoju nadu za srećom temeljimo isključivo na zemaljskim bogatstvima. Nauči nas živjeti u svijetu, a da ne budemo potpuno od ovoga svijeta. Nauči nas da ćemo svoja dobra učiniti plodnima time što ih stavljamo u službu života, i to onog života koji je i više od jela i odijela.

Gospodine, oslobodi nas pogubnog zaborava kojim se čovjek ukruti u sadašnjosti, po kojem sebično zgrće za sebe prolazna dobra i time zaboravlja vlastitu veličinu djeteta koje se obogaćuje istom kad prima neprolazna bogatstva tvoga života.

Gospodine. daj nam budnost srca, duhovnu spoznaju, da bismo razlučivali prava dobra i zahtjevnost sadašnjeg trenutka.

fra Zvjezdan