UZ SVETKOVINU ROĐENJA SVETOG IVANA KRSTITELJA

govor sv. Augustina o ‘najvećem čovjeku rođenom od žene’

Crkva promatra Ivanovo rođenje kao rođenje koje je na neki način posvećeno. Među očima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Slavimo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može izostati, a ako ga možda zbog dostojanstva stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspravljati. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se dakle da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, staroga i novoga. Sam Gospodin, svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci do Ivana su Krstitelja. On u sebi dakle nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Kad je Marija došla u pohod Elizabeti, još nije bio Ivan rođen, ali je zaigrao u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen, označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime; jezik se ocu razriješio. To što se zbilo sve treba shvatiti slikovito.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Da je Ivan sam sebe navijestio, ne bi bio odriješio Zaharijina usta. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je Glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremeni glas, a Krist vječna Riječ od početka.

Autor: Bitno.net

12. nedjelja kroz godinu (B)

TKO LI JE OVAJ?

Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da imamo za to puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima mnogo neriješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.

Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru. Nisu oni bili strašljivci, ali ova je oluja morala biti osobito žestoka. Nisu više znali što bi sa sobom, kako bi se izvukli. Situacija nije bila laka. Valovi veliki, more uzburkano, vjetar olujni. Sve je oko njih u nemiru. Nije stoga čudno da su i oni bili nemirni, da ih je zahvatio strah, panika.

Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj istoj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjena dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.

Apostoli te bude. U svome nemiru žele tvoju prisutnost. Međutim, možda je tu nešto i od onog ljudskog: žele da se i ti malo uznemiriš. Sve je izgledalo kao da ne mariš za njihovu muku i opasnost. Čudim se, Isuse, njihovom upitu: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Kako su to smjeli pomisliti? Ti, koji si sama ljubav, ti koji si im obećao da ih nećeš ostaviti siročad, ti, Isuse, da ne mariš? To je potpuno nepoznavanje tebe, to je istinsko pomanjkanje vjere, povjerenja u tvoju ljubav.

Možda ne mogu sve razumjeti, možda katkad izgubim orijentaciju u ispitivanju uzroka i posljedica, ali jedno ne smijem nikada zaboraviti: da ti sve znaš i da si ti ljubav. Tebi je stalo do nas. Ti itekako mariš za nas i tebi je najviše od svih stalo da mi ne izginemo, nego da se spasimo. Tebi je stalo do našega spasenja. Ti mariš za nas!

Isuse, htio bih da to nikada ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećavat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojom prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji i mir oko nas.

fra Zvjezdan

11. nedjelja kroz godinu (B)

SVETI ANTUN PADOVANSKI – SVETAC CIJELOGA SVIJETA

Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Sveti Antun Padovanski – molitva u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

izvor: bitno.net

Antunovo 2021. u Zemunu

10. nedjelja kroz godinu (B)

RAZLIKOVATI ONO ŠTO NAS OTUĐUJE OD ONOGA ŠTO NAS UVODI U ŽIVOT

Mi ljudi smo očito rođeni za Istinu. Sv. Ivan kaže da će nas istina osloboditi i spasiti. Istina čovjeka izgrađuje, istina čovjeka čini čovjekom. Čovjek koji prihvaća neistinu nije više čovjek. On samoga sebe ponižava ispod razine same svoje naravi.

Ali koliko god smo sučeljeni s istinom ipak smo mi tražitelji istine. Ona je uvijek u nama i uvijek pred nama. Sama nas istina tjera da tražimo istinu. Jer smo tražitelji istine mi očito možemo i zabludjeti, uza najbolju volju, makar u našoj neistini uvijek i mi učestvujemo. Mi možemo biti neinformirani (imati manje ili više znanja), ali radi toga ne moramo biti neistiniti. Očito ovdje mislimo o životnoj istini. Ne govorimo o ‘naučenoj istini’.

Čovjek bi trebao biti pošten i otvoren pred istinom. Nikada i ni u kojem slučaju ne bi se trebali bojati istine, pa ne znam kako ona nama afektivno padala. Postavlja se pitanje da li smo mi zreli za istinu, ili ako ju ‘susretnemo’ ne prihvaćamo ju pa čak ju proglašavamo neistinom. To je najtragičnije za osobu. Skoro se ne zna kako takvoj osobi pomoći. Ona bježi od istine ili jer joj istina nije u prilog pa istinu proglašava neistinom.

Tada se može govoriti o zlom duhu koji se suprotstavlja istini. Zao duh iskrivljuje, svjesno, istinu u neistinu. Tu Bog ‘nema što raditi’. To je tjerati Boga iz svojeg bića. To je temeljna laž. Ta laž nikada i ni u kojem slučaju ne može čovjeku koristiti. Laž uvijek čovjeka otuđuje, upropaštava, osuđuje. Lažju čovjek sam sebe osuđuje. Očito je da bi čovjek bio istinit potrebno je da ne bude egoist. Egoist ne može biti ni istinit niti otvoren prema istini.

Egoizam zatvara čovjeka u njegove interese čak koji su i protiv njega samoga. Sve ono što čovjeka oslobađa za istinu oslobađa ga da bude istinski čovjek. Čovjek istine i slobode je čovjek otvorenosti prema Bogu, prema vječnim istinama. Čovjeku otvorenom istini Bog se očituje i čovjek ga doživljava kao istinu svojega srca. Drugi element kojim se djeluje protiv Duha Božjega jest biti protiv dobra i ljubavi. Kad netko ne prihvaća ljubav, kad ljubav proglašuje zlom.

Čin ljubavi okreće u zlo – to je djelovanje protiv duha Božjega. To je neoprostivo. To je najteži grijeh, po Isusovom sudu. Onaj tko ne prihvaća ljubav ni u kojem slučaju ne može niti ‘razumjeti’ niti prihvatiti Boga. Boga se prihvaća i kroz ljubav se dolazi do Boga. Bog po ljubavi dolazi u čovjeka. Ljubav bi bila kao krvotok ljudskog življenja. Tko u sebi zatruje ljubav taj je zatrovao cijeli svoj život.

Tko ostaje u mržnji taj se odvaja od Boga, tome je nemoguće pomoći. Sve druge pogreške Bog može oprostiti, ali kako oprostiti mržnju koja baš kao takva odvaja od Boga. Zato Isus kaže da se grijeh protiv Duha (ljubavi) neće nikada oprostiti. Ne radi se o neće ili hoće oprostiti, nego se radi da takav ne prihvaćajući ljubav ne prihvaća opraštanje. Tko ne prihvaća ljubav taj ne može prihvatiti ni oproštenje. Tko ne prihvaća ljubav (Boga ljubavi) taj ne prihvaća oproštenje.

Sv. Ivan kaže da su ljubav dirali rukama. Da, svaki Isusov susret bio je susret opraštanja, susret izlijeva ljubavi. Svi koji su prihvatili ljubav prihvatili su opraštanje. Opraštanja nema bez ljubavi. Istina i ljubav su sadržaj čovjekovog življenja. Kroz istinu i ljubav čovjek postaje slika Božja, postaje istinski čovjek. Ne biti otvoren na istinu i ljubav znači ne biti otvoren niti na božansku ni ljudsku stvarnost. Egoisti su ljudi blokirani i za istinu i za ljubav.

Oni su najviše sami protiv sebe. Biti slijep na dobro, na dobra djela i njih proglašavati zlim, znači imati zao kriterij, imati zlog duha. Bilo kod koga ne smijemo zanijekati dobro. Nema niti može za to biti razloga. Često mi radi jednog zla otpišemo potpuno čovjeka i sva njegova dobra. Isus je uvijek u čovjeku prvo uočio i potakao dobro, a ono je pomoglo da se čovjek spere od zla.

Ideološka ili bilo koja druga razilaženja ne smiju zaslijepiti čovjeka da ne primjećuje i dobro u onome koji se s nama razilazi. Tko uočava dobro (dobro uočava dobro) taj živi u dobroti. Tko prvotno uočava zlo taj trajno živi u zlu. Pozvani smo da živimo i u mislima i u srcu u dobru – u duhu – uz rizik prevare. Bog dobra i istine neće nas prevariti. On je oslonac istine i ljubavi. On je vječni Otac i Sin i Ljubav (Duh).

Marijan Jurčević, OP

TIJELOVO

Svetkovina Tijelova nama katolicima znači više od folklora ili religioznog običaja. To nije samo tradicijska predstava koju mi cijenimo na temelju vanjskog slavlja i ljepote. Radi se o nečem višem: mi želimo nanovo otkriti unutarnji misaoni sadržaj; stvarno slavimo “Svetkovinu vjere”!

Tri bitna sadržaja povezujemo s tajnom svete Euharistije:

Žrtva predanja Isusa Krista u smrti na križu i uskrsnuće i njegovo uprisutnjenje u svetoj misi.

Isus Krist – kruh vječnoga života u svetoj pričesti.

Njegova prisutnost među nama – on ide na put s nama, što se izražava u procesiji tjelovske svetkovine.

1)   Sasvim je osnovano naše razumijevanje euharistijskog slavlja kao živog uprisutnjenja žrtvenog predanja Isusa Krista za nas. To se je ispunilo pred dvije tisuće godina na križu; pobjeda ljubavi i života nad grijehom, smrću i đavlom očitovala se u njegovom uskrsnuću. Isus Krist je posrednik između Boga i ljudi; On nas zastupa kod Oca nebeskog. On je naš zagovornik i odvjetnik. Oslonjeni na njegovo veliko svećeništvo koje u svakoj svetoj misi ponovo uprisutnjuje njegovu žrtvu za nas, ne trebamo se ničega bojati. Puni smo pouzdanja jer smo našli Otkupitelja.

2)   Radujemo se što su danas među nama mnogi prvopričesnici koji su nedavno po prvi put primili Isusa Krista kao kruh života u svetoj pričesti. Mi trebamo taj kruh s neba, jer Isus nam daje vječni život. On je naša duhovna hrana na putu k Bogu. On ostaje kod nas i ne napušta nas. Važno je da Isusa primamo u svetoj pričesti s vjerom, ljubavlju i čežnjom. Loše bi bilo ako bismo stupili k stolu Gospodnjem samo iz običaja ili nedostojno, ili se ide na svetu pričest bez stvarnog osvjedočenja. Mi trebamo Isusa Krista kao kruh vječnoga života, da nam duša ne umre od gladi.

3)  Tjelovska procesija koja slijedi i oltari postavljeni na različitim mjestima do kojih dolazi procesija posvješćuje nam da Isus Krist put života ide s nama. On je onaj koji ostaje kod nas uprisutnjen u Presvetom Sakramentu oltara: kao pravi Bog i čovjek, s tijelom i dušom, s mesom i krvlju. Ne ispunjava nas trijumfalizam dok održavamo procesiju. Puno više je prisutna zahvalnost i radost zbog toga što je Isus kod nas. On je kralj ljubavi i milosrđa, kojemu za sve to zahvaljujemo. Dakle, dajemo svjedočanstvo vjere i pratimo Gospodina u procesiji. On neka izlije svoj obilat blagoslov nad našu župu, cijelu Crkvu i čitav svijet!

Marija, Majka Božja neka nam izmoli zaštitu i Božji blagoslov.

fra Jozo Župić

Presveto Trojstvo (B)

PRESVETO TROJSTVO: JEDINSTVENI DAR TROOSOBNOG BOGA

Gospodine, stvorio si čovjeka na svoju sliku. Htio si da na sebi i u sebi nosi biljeg tvoga sjaja, da raznosi tvoju ljubav, da otkriva divna tvoja djela.

Htio si da na sliku tvoga božanskog bogatstva i čovjek bude osoba, jedinstvena osoba, duhovno biće koje je sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati. Želio si da čovjek bude osoba, jer si ti, Gospodine Bože, jedinstven i bogat u trim božanskim osobama.

Bojim se, Gospodine, da ćemo se kao ljudi, uz tvoju pomoć, ponovno morati stvarati. Jer čovjek kao da je prestao biti osoba, kao da više nije stvoren na tvoju sliku. Nažalost, ljudi se međusobno gledaju i susreću tek kao bića, a manje kao osobe, više kao predmeti, a manje kao osjetljiva bića. Na šalterima ureda i banaka očekujemo poslugu, a ne jedinstvene osobe, a službenici s druge strane često čekaju tek stranke koje automatski poslužuju.

Na tržnici tražimo krumpire i zdrave jabuke, ali ne primjećujemo prodavačicu niti prodavačica vidi ljude. Interesi zasjenjuju svaki ljudski osjećaj. Zato ima među ljudima sve manje radosti i srdačnosti, sve manje iskrenih pozdrava, sve manje vremena. Gotovo da se sve mjeri novcem i sve promatra s računicom.

Kao da čovjek više nije osoba. Postaje robot, automat, izvršitelj određenih zadataka, borac za plaću, radnik i stručnjak, a sve manje naprosto čovjek.

Prvi poziv što si ga ti, Gospodine, utkao u čovjeka, to jest da bude tebi sličan, da bude osoba, kao da je potpuno zasjenjen. Čovječanstvo broji sve više ljudi, a izgleda da ima sve manje osoba.

Zaraženi smo virusom raščovječenja. Bože moj, spasi nas!

I tebe smo, Gospodine, udaljili od sebe.

I o tebi mislimo da si daleki Bog, da si Svemogući, Sveznajući, da nas vidiš i sudiš, da nam spremaš nagradu ili kaznu. Ni ne pomišljamo na tvoju blizinu. Hladni smo i ravnodušni na objavu o tvojoj ljubavi. Ljudi često kažu da si nešto, a ne Netko, da postojiš, a ne da ljubiš.

Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si osoba, da si osobni Bog, da znaš što je ljubav i nježnost. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi.

Ti nam, međutim, dopuštaš da uđemo u tajnu tvoga bića i otkrivaš nam se bogat milosrđem, bogat ljubavlju. Otkrivaš da si osoba, da si troosoban, da si Otac, Sin i Duh Sveti. Otkrivaš nam tajnu svoga bića da bismo mogli razgovarati s tobom, biti s tobom, osjećati tvoju blagoslovljenu blizinu.

Troosobni Bože, Oče milosrđa i ljubavi, smiri mi dušu u očinskom zagrljaju svoje dobrote. Daj da ti moje srce može tepati poput djeteta.

Troosobni Bože, Sine Božji, Isuse, daj da u tebi i po tebi osjetim svu ljubav koja iz božanskog Srca izvire za mene.

Troosobni Bože, Duše Sveti, ražari me ljubavlju, prosvijetli me iznutra da bih bio sposoban doživjeti svu snagu božanske ljubavi i spasenja.

Ti si, Bože, troosoban, snažno prisutan, ljubavlju okrenut prema meni, prema svima nama!

fra Zvjezdan

PEDESETNICA. DUHOVI (B)

DUH SVETI, TRAJNI DAR BOŽJE LJUBAVI

Duše Sveti, sišao si nad apostole i preporodio ih!

Oni su postali potpuno novi, radosni, hrabri, oduševljeni i sposobni oduševljavati druge, jer si ih ti, Duše Sveti, pohodio!

Sve se promijenilo, svijet je postao ljepši, ljudi su postali bolji, a apostoli su shvatili da nisu ostavljeni i da nisu osamljeni!

Darom tvoga pohoda. Duše Sveti, osjetili su da im je Bog Otac, da im je Isus prisutniji nego ikada prije!

Dođi, Duše Sveti! Dođi i danas na našu zemlju; dođi u naša srca, dođi u naše obitelji!

Dođi i uvjeri i nas da nas Bog nije ostavio, da je Isus s nama u sve dane do svršetka svijeta! Dođi i ohrabri sve naše obitelji i zajednice da se ne moraju bojati za sutra, da ne moraju osjećati strah pred svakim novim životom! Neka obitelji budu bogate djecom, ispunjene mirom!

Dođi i ražari ljubav u tolikima koji su ti odškrinuli vrata primanjem sakramenata krsta i potvrde. Shvati to, Duše Sveti, kao jasan znak da imaš pravo na svakoga od nas kao na svoje svjedoke, na nositelje mira i radosti!

Duše Sveti, oživi naša srca da budu sposobna praštati, da se usude ljubiti i da se ne bojimo svoj život staviti u Božje ruke!

Dođi, Duše Sveti!

fra Zvjezdan

7. vazmena nedjelja (B)

ISUS ZA NAS MOLI

Gospodine Isuse! Nalazimo se u svijetu. Ti si nas u njega stavio. I izričito želiš da u njemu ostanemo. Kako je to katkada teško! Svijet u kojem danas živimo svijet je ratnih strahota, svijet u kojem se sve manje poštuje život, svijet prevara i profiterstva, svijet naglo obogaćenih i onih koji žive na rubu životnih mogućnosti. Osjećamo sve manje volje da u takvom svijetu prebivamo.

Najradije bismo, Gospodine, pobjegli iz njega u neki drugi svijet, na neko drugo mjesto, gdje bismo bili zaštićeni od svih zala. Htjeli bismo se negdje sakriti da nas svijet ne nađe, da nas ne može raniti, povrijediti. Vrlo često to i činimo. Skrivamo se u svoja skrovišta, nastojimo se izdvojiti, ne javljamo se na zvonce na vratima, ili na telefon, ne otvaramo televiziju i ne čitamo novine; sve zato da se zaštitimo od ovoga svijeta. A opet, ni tada nam nije bolje. Isto nam je kao i onima koji sve to rade, jer ne možemo obuzdati svoje misli, svoje osjećaje koji djeluju i reagiraju na ono što se događa u svijetu.

Isuse, kako si se ti zaštitio od svijeta? Bio si u svijetu i to na izuzetno djelatan način. Pratio si dnevne događaje, znao si sve o zbivanjima u pojedinim gradovima i dobro si poznavao političke prilike. Susretao si se i s Rimljanima i njihovim vojnicima. Bio si priveden Pilatu, rimskom upravitelju i sucu. Ljudi su te uvijek znali naći i izvući iz tvoje osame. Bio si snažno prisutan u ovome svijetu. Međutim, ostao si neokrnjen, autentičan i vjeran samome sebi i svojem poslanju. Svijet te nije mogao smatrati svojim. Kako si to uspio?

Sveti Ivan nazvao te je jaganjcem koji oduzima grijehe svijeta. Došao si oduprijeti se svemu što u ovom svijetu nije Božje, svemu što se tako uporno protivi Bogu. Došao si živjeti na sebi dosljedan način u potpunoj poslušnosti Ocu i nisi dopustio da mentalitet ovoga svijeta u bilo kojem času ugrozi tvoju vjernost poslanju. Imao si pred očima Oca, njegovu ljubav prema tebi i prema nama. Svo tvoje biće bilo je u potpunosti upravljeno prema Ocu. Za njega si živio, njemu pripadao, od njega primao poslanje. Sve što je bilo u skladu s njegovom voljom imalo je smisla, a sve što je bilo u suprotnosti s njegovom voljom za tebe nije postojalo!

Isuse, smisla ima samo ono što je odredio Otac. On i nas želi u svijetu zato da bismo tom svijetu prenijeli tvoga Duha. Ne želi da nas zarobi mentalitet zla u svijetu.

U svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta! Želimo s tobom, Isuse, biti u službi novoga svijeta, nove zemlje i novog neba. Dao si nam novo srce, nov si Duh udahnuo u nas! Novi smo kvasac za novi kruh i hranu cijeloga svijeta. Daj nam snage da ne iznevjerimo tvoja očekivanja, nego da u svemu budemo djelatni, ojačani tobom koji si hrana ljudima i svijetu oko nas.

Duše Sveti, sišao si nad apostole i preporodio ih!

Oni su postali potpuno novi, radosni, hrabri, oduševljeni i sposobni oduševljavati druge, jer si ih ti, Duše Sveti, pohodio!

fra Zvjezdan

UZAŠAŠĆE GOSPODINOVO

Uzašašće: Ja sam s vama u sve dane

Isuse, zar to tako uvijek mora biti: tek kada nam netko ode, kada ga više nema, kada umre, nestane iz naše blizine, tek tada obično osjetimo koliko nam je bio drag i dobar, koliko je dragocjena bila njegova prisutnost?
Zar nam se isto događa i s tobom?
Govoriš: “Bolje je za vas da ja odem…!”
Govoriš: “još malo i nećete me više vidjeti…!”
Zar zato da tek po tvom odlasku osjetimo koga smo to imali u svojoj sredini?
Zar zato da te tek onda počnemo cijeniti, poštivati?
Ali, rekao si također: “ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!”
Prema tome, Isuse, ti ne odlaziš. Vidljivo iščezavaš, ali nevidljivo si još prisutniji. Pred očima apostola dižeš se u nebo i oblak te zakriljuje, ali te oni i dalje nose u svojim srcima i osjećaju da si zauvijek ostao s njima.
Ne, ti ne trebaš otići da bismo otkrili tko si ti. Ti ostaješ s nama, uvijek i neprestano, još jače i dublje nego ikada prije.
Hoćeš jednostavno biti prisutan na nevidljiv način i zato si za oči tijela postao nevidljiv.
Hoćeš u svakom času biti prisutan, nadohvat ruke i zato te naše ograničene ruke ne mogu zadržati u jednom vremenu.
Hoćeš za svakoga biti prisutan, zato te naše sebično srce ne može posjedovati samo za sebe.
Ti si, Isuse, doista tu, živ i prisutan!
Vjerujem, Isuse, da je to poruka tvoga Uzašašća, tvoga odlaska k Ocu.
Znam, to je neshvatljivo za nas. Ali ti si rekao da ćeš nam dati Duha istine i da će nas on o svemu poučiti. Hvala ti.

fra Zvjezdan