13. nedjelja kroz godinu (C)

ONO NAJHITNIJE – IĆI ZA ISUSOM

Isuse, za tobom ću, samo…

Sada mi se još ne da. Želim još živjeti onako kako se meni čini da mogu, želim još biti slobodan.

Bojim se, Isuse, ako krenem za tobom da ću onda morati sve ostaviti, da će se toliko toga u mojem životu morati promijeniti. a ja nisam spreman na sve to. Bojim se da ćeš toliko toga od mene tražiti, a ja sve to još ne mogu. Imam još puno poslova, brojnih planova, velikih obveza koje me sputavaju, moram još biti među ljudima, moram se ponašati normalno i zato još ne mogu, Isuse, za tobom. Bojim se ljudi, Isuse. Ako odlučno krenem za tobom reći će da nisam kao oni, da ne živim normalnim životom, da sam čudak ili da sa mnom nešto nije u redu. Isuse, za tobom ću, ali počekaj malo, počekaj da ostarim, da se riješim ovog radnog mjesta, da odem u mirovinu, počekaj da se moje prilike promijene, jer ovako još ne mogu… Isuse, za tobom ću, ali nemoj ništa od mene tražiti; pusti me slobodna, ne zahtijevaj ono što ti ja ne mogu dati.

Isuse, Gospodine!

Hoću li ja u stvari za tobom ili za sobom?

Tražim li je tebe ili sebe?

Jer, Isuse, ti si Put, a ja tražim uvijek neke stranputice i mislim da sam u pravu. Ti si, Isuse, Istina, a ja tumaram u lažima i tminama i uvjeravam sebe i druge da sam u svjetlu. Ti si, Isuse, Život, a ja mislim da ću promašiti život i da ću izgubiti od normalnog života ako krenem za tobom! Toliko zabluda, Isuse, u meni i oko mene. Pomozi mi. Stavio sam ruku svoju na plug. Govoriš: Nije dobro okretati se natrag. Pomozi mi da to shvatim. Pomozi mi prihvatiti tvoj izazov, tvoju ponudu, tvoj život. Pomozi mi prihvatiti poziv da budem tvoj učenik.

Uvijek je bilo, Isuse, ljudi koji su bili hrabri. Oni su krenuli. Silna privlačnost i snaga tvoje osobe privukla ih je zauvijek uz tebe. Ustrajali su dokraja. Ostavili su sve. Ti si im bio prvi i glavni cilj. Nauči me, Isuse, ostaviti sve što ne služi tvojim ciljevima. Nauči me da si ti jedina i najveća vrednota života, da si ti Život Nauči me, Isuse, istinskoj mudrosti.

Isuse, za tobom ću… Daj da to učinim bez onih uvjeta “samo ili “ako”. Za tobom ću u jednostavnosti u poslušnosti vjere, za tobom ću, Isuse, jer mi bez tebe nema života. Da, Isuse, hvala ti što me još uvijek zoveš, što me još uvijek čekaš.

fra Zvjezdan

12. nedjelja kroz godinu (C)

KRIST – POMAZANIK BOŽJI

Isuse, apostoli su preko Petra sasvim jasno ispovjedili svoju vjeru u tebe. Ti si Krist. Ti si obećani Mesija. Ti si onaj za kojim čezne ova naša napaćena zemlja. Ti si iščekivanje stoljeća, naraštaja. O tebi su proroci govorili. Ti si smisao njihova života i njihovih nadanja.

Tko si ti za mene? Ti si onaj koji nas neprestano pratiš. Svake te nedjelje čujemo u tvojoj riječi, primamo u sakramentu pričesti. Ti si život prisutan među nama u sve dane, u svim okolnostima života, sve do svršetka svijeta. Ti si se pobrinuo za kruh života bez kojeg ne bismo opstati. Ti nam neprestano daješ svoje oproštenje i lomiš u nama ono iskonsko nepovjerenje koje nas želi uvjeriti da je zlo jače od dobra, da je grijeh sveopći zakon od kojeg čovjek ne može pobjeći.

Ti si čudesan. I danas otkrivamo da si djelotvoran. Čudesa evanđelja ponavljaju se iz dana u dan. Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, siromasima otvaraš srce za radost. Sve se to neprestano događa. U svemu si tako divan. Ti si istinski Pomazanik Božji. Daješ mi prepoznati svu ljubav Božju koju on ima za mene, za sve nas. Iz tebe proizlazi neizreciva milina kojoj se nijedno srce ne može oduprijeti.

Međutim, ti, Isuse, želiš da te prepoznamo i kao onoga koji mora ići u Jeruzalem, koji će tamo biti uhvaćen, obružen i osuđen, koji će tamo umrijeti na križu i biti pokopan da bi treći dan ustao od mrtvih. Želiš da te i takvog prihvatimo. To je tvoje poslanje. U nama se, kao i u Petru, sve buni na takav ishod tvoga poslanja. Htjeli bismo da u tebi. već za zemaljskoga života, trijumfira ljubav, da dobrota pobijedi mržnju i zlo. Međutim, u tajni tvoga predanja to ne ide tako. Treba prividno biti pobijeđen, treba umrijeti da bismo postali sjeme za nov, uskrsnuli život.

Nadalje, ti i nas zoveš da pođemo istim putem. I pred nama je križ. Ti si Krist, Pomazanik Božji, koji nam ne nudiš na ovome svijetu bogatstva i slavu, već hod poniznosti i trpljenja. Kako se svi radije okrećemo putu laganog stjecanja bogatstva, ljudske slave, a opiremo se čitavim bićem svakom trpljenju i križu. A ipak, bez toga se ne može biti tvoj učenik.

Isuse, ti si za mene zahtjevni Učitelj. Ipak, osjećam da na taj način iskazuješ svakom svojem učeniku neizrecivo povjerenje i ljubav. Unosiš nas u tajnu svoga spasenja. Želiš da i mi surađujemo u tom daru, u toj tajni. Želiš da sa svojim trpljenjem sjediniš i naše križeve i naša umiranja. Ti si onaj koji nam u našim potrebama i mukama neprestano govoriš da nismo sami na tom putu, da smijemo neprestano računati na tebe, dobrog pastira koji život svoj daje za svoje.

Ti si za mene Krist, Mesija, Pomazanik, Obećani, Žrtvovan i  Učitelj. Ti me izdižeš iznad svega što pripada starom svijetu i želiš da se preporod im za nov život djece Božje. Upozoravaš da nijedno rađanje nije bez porođajnih muka. Ipak, na kraju je radost.

fra Zvjezdan

PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO

ISUS JE IZLOŽEN NAŠEM POGLEDU

Isuse, kruše života!

Nahrani svoj narod, pruži nam utjehu i snagu koju taj kruh daje. Narod je tvoj bio gladan u pustinji. Pustinja nas života neprestano prati: gladni smo kruha i riječi.

Dođi u naše pustinje, otkrij i naše čežnje, utaži našu glad, ublaži svaku žeđ!

Sam preuzimaš brigu za svoj narod u pustinji, organiziraš sve, propituješ sve mogućnosti, a ipak sam sve znaš. Ti znaš što ćeš učiniti. Ti znaš što trebaš učiniti. Ti znaš da trebaš ljubiti, da trebaš pomoći, da trebaš nahraniti!

Sve znaš što te čeka, što moraš činiti!

Jer, tvoje je poslanje ljubav, tvoj je život služenje, tvoj je smisao volja Očeva, tvoja je radost naše spasenje!

Dođi, Isuse, i danas i obilno nas obdari kruhom života! Obdari nas kruhom i neka pretekne za sve koji su gladni, za sve kojih nema na tvojim misama, a čekaju kruh, hranu da prežive!

Neka pretekne od ovoga našeg stola i nahrani nas da možemo biti hrana drugima! Daruj nam svoga kruha da i sami postanemo kruh koji se lomi, kruh svima onima koji trebaju svjetlo, istinu i život.

Dođi, Isuse!

Neka nas snaga tvojeg kruha tako ponese da shvatimo tajnu toga kruha. Neka nas ponese želja da te učinimo kraljem!

Ali, kraljem naših srdaca! Kraljem koji će imati prolaz u dubinu našeg života, koji će smjeti mijenjati naše sebične navike i učiniti nas prikladnim da drugima umnažamo kruh radosti i ljubavi, hranu mira.

Isuse, nemoj se od nas povlačiti, nemoj od nas otići. Možda još uvijek i mi želimo samo malo materijalnog kruha i mira. Ipak, danas te molimo i za obraćenje. za novu kvalitetu nesebičnog života kako bi prije kruha svagdanjeg došlo među nas tvoje kraljevstvo!

Bilo ih je mnogo koji su se nasitili.

Ti, Isuse, imaš hrane dovoljno da nahraniš sve ljude svijeta.

Imaš ljubavi da ogriješ sva ljudska srca. Velikodušan si u darivanju koje ne pozna granice.

Hvala ti, Isuse!

Neka nas tvoje zahvaljivanje Ocu nad tajnom ovog kruha otvori za ono čudo koje se i danas ostvaruje svaki puta kad blagujemo u euharistiji kruh vječnoga života.

fra Zvjezdan

PRESVETO TROJSTVO

DOŽIVOTNO UČENJE

Mi ne prestajemo učiti. Nikada ne možemo kazati: ja više ne mogu napredovati u učenju. U svakoj životnoj fazi moramo skupljati novo znanje.

Isus kaže u današnjem Evanđelju svojim apostolima a preko njih i nama: “Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi”. Sve ima svoje vrijeme. Sve treba svoje vrijeme. Mi nećemo djecu opteretiti sa svim brigama nas odraslih. Oni to ne bi mogli nositi. Mnoge istine možemo tek malo-pomalo razumjeti. Tu očito treba životno iskustvo, da bi se njih moglo razumjeti. Neke vrijednosti kao što su vjernost, prijateljstvo, ustrajnost učimo tek tijekom godina ispravno cijeniti, prije svega ako smo bolno iskusili suprotnost.

Doživotno učenje: to vrijedi u svim područjima, u odnosima, u pozivu (kod vrlo brzog tehničkog razvoja moramo stalno učiti novo), u vlastitom, sasvim osobnom životu. Također u vjeri! I vjera je doživotno učenje. Moja dječja vjera nije dovoljna, da bi nosio mnoge teške situacije u životu. Moja vjera mora rasti, sazrijevati, razvijati se.

Kako učimo doživotno? Sam život je naš učitelj. Iskustva, kako dobra tako i bolna. Ali jesu li dovoljna iskustva? Ona mogu učiniti naš život gorkim i tvrdim. Mi možemo otupiti i odbiti novo učenje, izgubiti spremnost da se razvijamo. Isus nam je stoga obećao osobitog učitelja. Učitelja, koji može otvoriti tvrda i zlovoljna srca za učenje, koji nas vodi dalje, pomaže nam, da ne ostanemo zatvoreni.

Isus je obećao Duha Svetoga: “On će vas upućivat u svu istinu”. Doslovno se kaže u originalnom tekstu: “On će biti vaš “vođa puta”. Put života je često bogat zavojima, pozna stranputice i slijepe ulice. Stoga mi je potreban netko tko poznaje put i koji me kao vođa ne vodi na stranputice. Duh Sveti je taj tihi unutrašnji vođa na putu života. On je “unutrašnji učitelj”, koji ne djeluje na nas izvana, nego nam kroz svoje unutrašnje migove i upute pokazuje put.

Kako djeluje taj unutrašnji učitelj u doživotnom procesu učenja? Kako djeluje Duh Sveti? Tako kao svjetlo! Njega se ne vidi! Ali bez njega se ne vidi ništa. Samo kad ima svjetla možemo vidjeti. Samo kad u nama svijetli Duh Sveti možemo razumjeti istinu. Mnogi profesori pričaju da ih je fasciniralo kada su na licima studenata mogli vidjeti kako iz njih izlazi svjetlo, oni su nešto shvatili, njima je nešto zasvijetlilo.

Svako razumijevanje, svako shvaćanje u našemu životu moguće je samo ako Duh Sveti, taj unutrašnji učitelj dopusti da nam zasja istina.

Nijedno svjetlo nije jasnije, ljepše kao spoznaja Boga. Duh Sveti vodi nas putem uvijek dublje spoznaje Boga u našemu životu. Mnogo puta nam se čini da smo tek na početku toga puta. Ali vjerujemo Duhu Svetomu. On će nas voditi k cilju.

fra Jozo Župić

PEDESETNICA, DUHOVI

DOĐI DUŠE PRESVETI

Premda su u našoj domovini mnogi ljudi kršteni i pripadaju katoličkoj Crkvi, kod mnogih je prisutno jedno veliko neznanje. Ali ne samo kod nas, nego i u drugim europskim zemljama kao što su Njemačka i Austrija. Nedavno je na jednom austrijskom radio programu bilo postavljeno kviz pitanje koje se odnosilo na crkvene svetkovine. Tako je bilo postavljeno pitanje i o Duhovima. Netko je mislio da je to svetkovina preobraženja Kristova. A pravi odgovor je glasio: Duhovi su svetkovina Duha Svetoga.

S tim odgovorom znaju i sami katolici da nije uvijek nešto povezano. Možda se događa nama kao i Ivanovim učenicima u Efezu, koji su na pitanje jesu li već primili Duha Svetoga, odgovorili: “Ta nismo ni čuli da ima Duh Sveti” ( Dj 19,2).

Sada se ipak uvijek iznova molimo izravno Duhu Svetom, iako uvijek ne mislimo na riječi, koje na primjer izgovaramo kod znaka križa: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Bogu samom pripada poklon, hvala i čast. Mi častimo i molimo se jednome Bogu u trima božanskim osobama: Ocu i Sinu i Duhu Svetom.

Isus Krist je poslao svojim učenicima Duha Svetoga nakon svoga uskrsnuća i uzašašća na nebo, doduše pedeseti dan (“Duhovi”) nakon Uskrsa pod silnim vjetrom i u “ognjenim razdijeljenim jezicima”. Duh Sveti izlazi od Oca i Sina; on je osobna ljubav između Oca i Sina. Bog sam ni na koji način nije osamljen; taj jedan i jedini Bog živi u trima božanskim osobama u vječnom zajedništvu i ljubavi.

Kada je Duh Sveti darovan učenicima Kristovim a i nama, tada je u Duhu Svetom i Sin prisutan kod nas. Sam Bog želi stanovati u našim srcima, i Duh Sveti je onaj koji nam daruje Božju ljubav, koji nas čini novima u našoj nutrini i preobražava nas. Tako se zovemo djeca Božja i to uistinu jesmo. Duh Sveti je naš nadnaravni životni dah, koji nas oživljava, prožima i potiče na dobro.

Tako moli Augustin: “Diši u meni, Duše Sveti, da mislim sveto. Potiči me Duše Sveti, da činim sveto. Privuci me Duše Sveti, da ljubim sveto. Jačaj me, Duše Sveti, da čuvam sveto. Čuvaj me, Duše Sveti, da sveto nikada više ne izgubim.”

On je kao blagi povjetarac, koji nas zahvaća i vodi k dobru. Božji sveti Duh poštuje našu slobodu; on nas poziva i budi naš ugodan okus za dobro. Ako slijedimo njegova nadahnuća i njegove poticaje, bit ćemo uistinu slobodni. Bit ćemo ispunjeni svetom radošću i naći ćemo nove putove jedni za druge u snazi ljubavi. Duh Sveti gradi mostove pomirenja; on pobjeđuje podjele i svađe i daruje jedinstvo djece Božje u istinskoj vjeri i u ljubavi.

Ako nalazimo u svakidašnjici tako puno kukanja i pesimizma i nezadovoljstva – također u zajednici vjernika, Crkve – tada rješenje problema leži upravo u tome, da se još više otvorimo Duhu Svetom i njegovom djelovanju nego što smo to dosad činili. Posvuda tamo, gdje se daje prostor Božjem duhu da se može razvijati, uselit će se radost, nada i pouzdanje. Sam Bog nam obećava vječnu budućnost u svome kraljevstvu; samo postojeće zlo, tj. grijeh i svaki oblik nepravednosti, ne može trajno opstati u nadolazećem kraljevstvu Božjem.

Ako živimo u Duhu Svetom, tada doduše još živimo u “svijetu”, ali mi više nismo “od svijeta”. Naš životni zakon je sloboda u Isusu Kristu. Duh Božji oslobodio nas je od okova grijeha i smrti. Mi smo već u krštenju nanovo rođeni u vodi i u Duhu Svetom. U krizmi nam je na osobit način darovan Duh Sveti, da u našem životnom položaju i u našoj životnoj zadaći imamo snagu i hrabrost, sačuvati se u dobru.

Zazovimo svetu Djevicu i Majku Božju Mariju za njezin zagovor kod Boga. Ona je bila ispunjena Duhom Svetim i neka nam ona izmoli od Boga darove Duha Svetoga.

fra Jozo Župić

SEDMA VAZMENA NEDJELJA

‘DA SVI BUDU JEDNO’

 (Iv 17, 20 -26)

Otac i ja smo jedno. Ovo je baza kršćanskog jedinstva. Otac, Sin i Duh – množinstvo u jedinstvu baza su jedinstva i pluralizma. Jedno su i različiti su. Ovo je osnovica  kršćanskog vjerovanja kakav je Bog i na što su pozvani svi koji vjeruju u Boga trojstvenoga. Ovo je Isusova molitva. Jedinstvo spada u osnovu kršćanstva. Nema Pavlovog, Ivanovog, Petrovog, svi su Kristovi. Bože oprosti, kao da ova Isusova molitva nije uslišana.

Ne vidimo da vlada jedinstvo među onima koji vjeruju da slijede Isusov put. Koliko li Crkava, sekti… I nije problem što ih je više, što na različite načine mole, imaju različite kultove, nego je bolnost u tome što su vrlo često suprotstavljene jedne drugima, što su se postavile neprijateljski jedne prema drugima. I vrhunac ‘ludosti’ da se sve to događa u ime Isusovo. Ne treba biti puno teološki pismen pa da se vidi da ta razjedinjenost ne može naći svoj oslonac u Isusu i njegovoj riječi. Očito je da ne može biti jedinstva među kršćanima, ako nema jedinstvenog duha u njima, ako nema jedinstva unutar pojedinih kršćana.

Kršćansko jedinstvo nije neki dogovoreni čin, nije neka diplomacija, pa čak ni jedinstvo potreba. Osnovica kršćanskog jedinstva nije ‘ideološki’ već mu je osnovica ljubav, ljubav na Kristov način. Često kršćani svoj kalup jedinstva (kulturološki, civilizacijski) nameću Isusu. Uvuklo se puno ljudskih interesa u vjerovanje, pa ti interesi razjedinjuju. S te strane je vrlo važno da se kršćanstvo kao kršćanstvo oslobodi elemenata koji razjedinjuju svijet, ljude… Za jedinstvo s drugim ljudima potrebno je ‘izvojevati’ jedinstvo u samome sebi, jedinstvo u Isusovu duhu, iza toga se može stvarati jedinstvo među kršćanima.

Svakako bi trebalo napraviti razlike koje su naprava kulture, civilizacije, nacije od razlika u vjeri. Vrlo često ove izvanjske razlike izjednače kao razlike u vjeri, u pripadanju Isusu Kristu. Dok god postoje institucije one će same, možda i nehotimično, stvarati i razlike boreći se za svoje pripadnike. A svatko tko čini dijeljenje u ime Isusa Krista, taj očito griješi baš protiv njega. Ne može se u ime ljubavi ne ljubiti, dijeliti, prezirati.

A, nažalost, baš se to događa u praktičnom životu među kršćanima. Jedinstvo u vjeri ne znači gušenje ‘pluralizma’. Različite zajednice su normalna stvar. Jednostavno jer su ljudi i njihova zrelost različiti, ali ta različitost i treba stvarati jedinstvo, zajedništvo. Različite su kulture i jezici, pa će se i zajedništvo različito doživljavati i ispovijedati. Isus iz svojeg zajedništva nikoga ne isključuje, dapače kaže da je došao zato da ljude probudi u bratstvu i zajedništvu, u ljubavi.

Vjera se ispovijeda na osnovnoj razini, zato ju ne treba miješati sa svim izvanjskim uvjetovanostima. Ne smije se ugušiti osobnost ni kulturom ni nacijom, niti ičim izvanjskim. Svoju osobu treba čuvati od otuđenja, bilo kojega. Osobe tvore zajedništvo, a ne obrnuto. Zajedništvo je cilj koji omogućuje razvoj osobe. Zato je jedinstvo u različitosti pravo jedinstvo. Različiti darovi a jedan Otac od kojeg svi proističemo.

Očito da bez istinske ljubavi nema ni jedinstva. Čim manjka jedinstva, sigurno majka i ljubavi. Molimo od Boga da probudi u nama ljubav… s tim će nam darovati sve što proizlazi iz ljubavi, a to je jedinstvo. Jedinstvo i zajedništvo – bratstvo i sestrinstvo su najbolje i najsnažnije svjedočanstvo kršćanskog vjerovanja. Da li je netko ‘otkrio’ Isusa to pokazuje po svojem zajedničkom osjećaju. Sveci su braća svih ljudi, svojina cijelog čovječanstva.

Zato nema nacionalnog sveca kao što nema nacionalne dobrote. Dobrota, pravda, ljubav, blagodat su cijelog čovječanstva. Jedinstvo se gradi, kao što gradimo sebe tako trebamo graditi i rasti u jedinstvu. Traži se više kulture i duha, traži se ljubavi. Svako jedinstvo također traži i žrtvu, traži prihvaćanje drugoga. Mnogi su za jedinstvo, ali da bude po njihovoj volji. To nije tip kršćanskog jedinstva. Kršćansko jedinstvo je u ljubavi različitih karaktera, kultura, nacija, jezika…

Otvorimo oči prema ‘nebu’ budućnosti. Budućnost je naša kršćanska dimenzija. U budućnosti je susret s Bogom. To je život u ljubavi.

Marijan Jurčević, OP

ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (C)

ISUSOVO OBEĆANJE

Evanđelist Ivan predaje nam Isusov oproštajni govor. Isus je taj govor održao u dvorani Posljednje večere prije svoje muke i smrti, da bi kroz smrt otišao k Ocu. Kao uskrsli on se ponovno pokazao svojim apostolima i učenicima, dakako na nov način. Liturgija Crkve daje nam, da ovih dana razmišljamo Gospodinove riječi, budući da idemo prema svetkovini Kristova uzašašća.

Oprostiti se s dragim čovjekom uvijek je povezano s bolju. To vrijedi i tada kada se nadamo ponovnom viđenju. Vrijeme odijeljenosti moglo bi nam se učiniti nepodnošljivo, i čeznutljivo očekujemo novi susret. Kada se Isus Krist, Otkupitelj, oprašta, nije li razumljivo da je srce učenika ispunjeno velikom žalošću?

Isus to razumije. On ipak želi utješiti učenike i upućuje ih u stvarno stanje. U biti to je prigoda za radost, ako on ide k svome Ocu. Tamo će pripremiti stan za one koji vjeruju u njega. Osim toga: Isus uskraćuje svojim učenicima samo svoju vidljivu prisutnost. U stvarnosti ostaje kod njih: u svojoj riječi, u sakramentima, prije svega u svetoj euharistiji, u svim djelima ljubavi i u molitvi onih, koji se okupljaju u njegovo ime.

Isus obećaje ožalošćenim učenicima branitelja, tješitelja: Duha Svetoga, kojeg će Otac u njegovo ime poslati. U tom Duhu učenicima pripada mir. To je mir, kojega ovaj svijet ne može dati. Mir od Boga bit će snaga svakome onome, koji vjeruje u Isusa Krista.

Važno je, da mi ove riječi Gospodinove ne shvatimo samo kao nešto, što je bilo upravljeno apostolima i učenicima. Ne: Isus živi! On je ostao uz svoju Crkvu u Duhu Svetom. Mi ga smijemo susresti u vjeri, nadi i ljubavi. Njegov nas božanski život ispunja; svjetlo njegove istine nas obasjava; njegova ljubav nas oživljava.

Sam Isus kaže: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Bog sam želi biti gost u našim srcima. To je plod one milosti, koju smo primili u svetom krštenju.

Zar se ne bi trebalo izdignuti iznad svakidašnjice? Nije li to prigoda za nadu u svim neugodnostima života? Bog je učinio naše srce tako veliko, da nam ništa na ovoj zemlji nije dovoljno. Samo Bog može ispuniti naše srce i učiniti ga blaženim! On to i čini; okreće se nama pun ljubavi u svome Sinu i u Duhu Svetom.

Tako se molimo Bogu za Duha Svetoga branitelja. Neka nas on ispuni svojim darovima, da bismo poput Djevice i Majke Božje Marije sačuvali u svom srcu Božju riječ. Biti kršćanin znači biti na putu prema Božjem kraljevstvu i ujedno čvrsto stajati na zemlji, okrenuti nevoljama naših bližnjih, da i oni budu priznati s Božjom ljubavi.

Fra Jozo Župić

PETA VAZMENA NEDJELJA (C)

VJERODOSTOJNA JE SAMO LJUBAV

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Ništa nije vjerodostojnije kao prava, življena ljubav prema bližnjemu. Nikakvi pametni argumenti ne mogu uvjeriti da su Krist i kršćanstvo u skladu. Samo ljubav može uvjeriti. Samo se njoj može vjerovati. Propovijedi mogu ostaviti dojam, ljubav istinski pokreće.

Iskustvo to sasvim jasno pokazuje. Zašto je majka Terezija iz Kalkute ostavila dubok dojam kod ljudi diljem svijeta? Samo iz jednog razloga: njoj se vjerovalo, da je stvarno živjela ljubav. Ona je ostavila dubok dojam na hinduse i muslimane, kršćane i ateiste, jer ih je uvjerila svojim životom.

U sasvim bolnim raspravama o zloupotrebi u Crkvenim ustanovama i po zastupnicima Crkve, čovjeku sve to daje misliti: ako ljubav Isusovih učenika treba biti znak, tada je zloupotreba ljubavi time teža.

Već je u ranom kršćanstvu primjetio sveti Ivan Krizostom: “Ako kod nas nedostaje ljubavi, jedva da će na nevjernike nešto drugo djelovati i njih izazvati”. “Ljubite jedni druge!” Isus to zove “novom zapovijeđu”. To je temeljna zapovijed Evanđelja: Boga ljubiti svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Svi mi to vidimo bilo kada, iz praktičnog razloga: ja ljubim to, da budem ljubljen! Nitko ne želi sebi da bude odbijen ili omražen. Svatko se osjeća dobro, ako zna da je zaštićen u ljubavi drugoga.

Isus je govorio da mi sami trebamo pokloniti ljubav. A to je puno teže. Što znači ljubiti jedni druge, ako se ne susrećemo s uzvraćanjem ljubavi? I tada: što znači ljubiti jedan drugoga, ako sam od drugoga bio iskorišten, prevaren, ožalošćen, povrijeđen? Sve je lijepo i pravo ako je ljubav obostrana, ako su davanja i primanja u dobroj ravnoteži.

“Ljubav boli do bola” često je govorila Majka Terezija. Kako to ide? Isus je dao jednostavan odgovor: “Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedni druge”. Kako je on ljubio nas? Kako me Bog ljubi? Kako me vidi Isus? Njegova je ljubav uvijek uzorak. On ne kaže: Ako ti ljubiš mene, ja ću ti uzvratiti ljubav. On nas ljubi bez kalkulacija, bez da pita je li se to isplati, je li se nagrađuje.

Ako smo ljubazni i s puno ljubavi samo tada, kad nam to nešto donosi, tada druge ne ljubimo pravo. Tada se radi o nama samima. Tada druge iskorištavamo. Ljubav je nesebična. I samo tako ona može uspjeti. Samo tako ona donosi radost. I konačno veliki dobitak. I tada ona uvjerava više nego sve riječi. Jer vjerodostojna je samo ljubav.

Fra Jozo Župić

Pismo potpore

Poštovane i drage Vukovarke i dragi Vukovarci,

Štovani gradski čelnici grada Vukovara,

Ljubljeni oci franjevci  u gradu Vukovaru,

Poštovani i dragi prijatelji,

s  velikom radošću i ogromnim veseljem primili smo vijest da će stube u Radićevoj ulici u gradu Vukovaru nositi ime fra Marka Kurolta, tog samozatajnog heroja naših dana koji je svojim skromnim ali tako dubokim franjevačkim životom pokazivao i dokazivao kako se ljubi Bog i brat čovjek. Ostavio je duboki i neizbrisivi trag u očuvanju duhovne i materijalne kulturne baštine.  Mi, vjernici okupljeni oko franjevačke crkve u Zemunu, ponosni smo da smo skupa s njim proživljavali  mnoge lijepe, ali i one teške trenutke, bio je i dio nas, kao dragi zemunac. Jednakom ljubavlju volio je naš Zemun kao što je volio svoju rodnu grudu i svoj Vukovar.  Zahvalni smo onima koji su dali inicijativu da se trajno obilježi spomen na tog divnog čovjeka – samozatajnog heroja, zahvalni smo onima koji su tu inicijativu zdušno i uporno podržavali i svima koji su donijeli odluku da stube budu nazvane njegovim imenom.

Stube su simbol života, simbol međusobne komunikacije, simbol povezivanja i one, možda na najbolji način mogu oslikavati život i djelo fra Marka Kurolta. Borio se da na životu ostanu vrijedna dobra duhovne i kulturne baštine, neustrašivo je komunicirao sa svima, povezivao je sve ljude koje je susretao s Bogom i međusobno, svima ulivajući nadu radosti života.

Sa svima vama koji ove riječi slušate budite uvjereni da smo ovoga časa, ovoga trenutka u mislima povezani u radosti imenovanja stuba imenom fra Marka Kurolta. Neka one postanu i ostanu trajni spomen na njega. Neka te stube, svim ljudima koji njima budu hodali, postanu spomen da Božja ljubav i Njegovo milosrđe neprestano silaze na nas, a da mi ljudi suvremenoga doba svoj duh trebamo  dignuti prema nebeskim visinama,  da ruke dobrote pružamo svima koje u svojim životima susrećemo. Neka nas ove stube  podsjećaju da i mi poput onoga čije ime nose budemo samozatajni heroji.

U tim mislima, povezani sa svima vama nazočnima, srdačno vas pozdravljamo, grlimo bratskom ljubavlju, a stubama fra Marka Kurolta na mnogaja ljeta.

Vjernici franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja u Zemunu

u ime vjernika potpisuje

Josip Ujčić

Zemun, 8. 5. 2022., o nedjelji Dobrog pastira

4. VAZMENA NEDJELJA (C)

NITKO IH NEĆE OTETI IZ MOJE RUKE

Sjećamo se, Isuse, zapisanih obećanja: “U dlanove sam te svoje urezao…!” (Iz 49, 16); “Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži…! (Ps 63,9); “I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala” (Ps 139, I O). Danas nam u evanđelju govoriš da nas nitko neće oteti iz tvoje, iz Očeve ruke. Hvala ti za tu sigurnost darovane ljubavi. Trebamo ruku koja će nas voditi, trebamo ruku koja će nas zaštititi. Trebamo te.

Ruka je divan znak: govori o ljubavi, o pažnji, o nježnosti. Rukom se umivamo, njome otvaramo vrata; rukom pišemo pisma i brišemo suze; rukom se hranimo i rukom hranimo druge. Dao si nam ruku da je pružimo drugome i da primimo od drugih mir. Dao si nam ruku da vodimo za ruku slijepe i malene, da pomognemo klonulome i da prihvatimo ruku drugoga koji je sposoban ljubiti i voditi. Dao si nam ruke.

A ipak, Gospodine, često rukama činimo zlo, prijetimo, sijemo oko sebe nemir i neslogu. Tako često naša ruka ne služi onoj svrsi radi koje si je ti utisnuo u naše biće. Tako često zaboravimo rukovati se, pružiti ruku pomirenja, pomilovati bližnjega, iskazati ljubav.

I ti si, Isuse, imao ruke.

Znao si zagrliti, pomilovati. Znao si polagati ruke na bolesne i oni su ozdravljali. Znao si prigrliti djecu i blagoslivljati ih. Ni na koga nisi digao ruku da ga uništiš. Došao si spasiti sve što bješe izgubljeno, propalo. I mene si pronašao. Već u krštenju stavio si svoju ruku na mene, a moje si ime upisao u dlanove svoje ruke. Neizbrisivo si me povezao sa sobom.

Svojim rukama, Isuse, i danas lomiš kruh da nas nahraniš. Tvoje su ruke i danas probodene za nas. I danas često podižeš svoju desnicu da nas odriješiš, oslobodiš. Tvoja je ruka neprestano nad nama.

Nitko me silom ne može oteti iz tvoje ruke. Siguran sam tada u ruci Očevoj. Hvala ti za tu sigurnost. Siguran sam od drugih, od nasilja i nasilnika; siguran sam pred svijetom. Osiguraj me još, Isuse, od mene samoga. Ne dopusti da se otrgnem iz tvoje ruke. Ne dopusti da odem, da se udaljim. Ne dopusti da ispustim tvoju ruku iz svoje, jer tada sam gotov, zalutat ću.

Desnica nek me tvoja vodi i drži. Uzmi opet moju ruku.

fra Zvjezdan