16. nedjelja kroz godinu (B)

ODMORITI SE U ISUSU

Dobri Isuse! Umoran si. Neprestano si u pokretu, djeluješ, govoriš, liječiš, pridižeš ljude. Mnoštvo je svijeta oko tebe. Polako se i tvoji učenici privikavaju na takav tvoj život i slijede te. Dijele, koliko to oni mogu, tvoj stil i ritam života. Sigurno je ipak da si ti neprestano u središtu događanja i da ti nije lako.

Ono što me, Isuse, posebno pogađa i ispunja udivljenjem jest činjenica koju razabirem iz današnjeg evanđelja: apostole šalješ u osamu, jer im treba mira i odmora. Ljude primjećuješ u njihovoj klonulosti i gladi te im pružaš obilnu hranu svoje riječi. Druge vidiš u njihovim potrebama, a na sebe ne misliš. O sebi ne vodiš računa. Zašto to? Zar i tebi nije potreban odmor? Zar i tebi nije bilo katkada teško? Tko je tebe poslao da se malo odmoriš, da si uzmeš godišnji’ odmor od sve te vreve i posla? Ima li za tebe u ljudskim srcima razumijevanja? Znam, Isuse, ti to ne tražiš. I dobro znaš što ti je činiti. Ti si tu za druge, ti si tu radi drugih.

Sjećam se mnogih tvojih riječi i dopuštam da odzvanjaju u mojem srcu:

Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni. Dođite svi kojima je svega dosta i koji ste na rubu očaja. Dođite i ja ću vas odmoriti, ja ću vas utješiti. Dođite i nađite u mojem srcu mjesto mira i odmora. Ja sam s vama. Dođite svi vi koji ste žedni, žedni života, žedni ljubavi. Dođite i ne brinite jer ja vodim brigu o vama. Ne bojte se jer ja sam tu. Dođite i osjetite da niste više kao ovce bez pastira, da niste više raspršeno nego stado sabrano oko Pastira. Vodim vas na pašnjake okrepljujuće hrane i snage i napajam snagom svoje ljubavi!

Odmorite se malo – govoriš nam, Isuse, kao što si govorio i svojim učenicima. – Odmorite se u ovo vrijeme godišnjih odmora. Odmorite se od svojih briga i napetosti, odmorite se od svojih napora. Odmorite se od sebe i svoje praznine i dođite k meni!

Zoveš nas, Isuse, k sebi na odmor; da predahnemo od svega što nas tako jako u svakodnevnom životu zamara. Daj nam, Gospodine, da pronađemo u tebi to osamljeno mjesto mira i odmora. Daj da nađemo tebe, a u tebi, Gospodine, svoj mir!

Na sve misliš, Gospodine, samo na sebe ne misliš. Smijem ti u jednostavnosti srca ponuditi da se kod mene odmoriš? Neće ti biti najljepše; možda neću imati dovoljno vremena za tebe; možda će ti biti tijesno u mnoštvu mojih misli i želja. Ali, Isuse, dođi i odmori se ipak u meni i kod mene. Ne želim da ikada više uzalud stojiš i kucaš na vratima moga srca. Dođi k meni, nađi kod mene udoban stan i daj da te znam primiti kao blagoslovljenu hranu. Čim tebe primim k sebi, ti meni postaješ odmor i mir.

fra Zvjezdan

15. nedjelja kroz godinu (B)

U MOJE ĆETE IME IZGONITI ZLODUHE

Isuse, hvala ti što si apostolima i Crkvi dao vlast nad nečistim dusima. Ti si dobro znao da je moguće da čovjek osjeti strah i nemoć pred zlom u svijetu, nemoć pred ljudskom sebičnošću i zavišću, da smo često slabi pred ljudskim glupostima, da je mržnja razorna snaga koja ostavlja iza sebe ruševine. Znao si, Isuse, da te trebamo i da nećemo moći bez tebe. Ima previše zla oko nas i u nama da nam nije dovoljno ono malo dobre volje što je osjećamo u sebi. Ima čak toliko zla da je jasno da ono ne proizlazi iz same ljudske prirode i čovječjeg srca. Tu je tajna Zloga, tajna nečistih duhovnih sila, đavla.

I ti si, Isuse, raskrinkavao Zloga i tjerao si ga od ljudi, istjerivao si i uništavao njegovu vlast nad ljudima. I sam si bio podvrgnut kušnji Zloga koju si, u svojoj jasnoći predanja Ocu, pobijedio i otklonio. Znao si, Gospodine, da je zao duh čovjeku na propast i da mu želi nauditi. Zato si došao kao Spasitelj. Želiš spasiti čovjeka od njegova grijeha, želiš ga spasiti i zaštititi od lošeg utjecaja duha ovoga svijeta i konačno želiš ga spasiti od pogibelji koja mu prijeti od Zloga. U svim zlim situacijama i opasnostima za čovjeka i njegov život, za milosni život i prijateljstvo s Bogom, nalazi se Zli koji neprestano vreba i traži koga da proguta.

Gospodine, i nas je često strah. Ima toliko toga u svijetu, toliko zla i mržnje, podvala i nevjere, rata i ubojstava da je očito da je Zli na djelu i da sabire svoje plodove razdora i nemira. Zaštiti nas danas više nego ikada. Daj nam snagu da se odupremo zlu kada želi osvojiti naše srce mržnjom i ogorčenošću i daj nam sigurnost da smo tvoja ljubljena djeca koja svu svoju snagu dobivaju iz tvoga srca koje je toliko ljubilo.

Nastavi i danas, Gospodine, djelovati po svojim službenicima te sve nas probudi na obraćenje, čisti ovaj svijet i ljudska srca od svakog zloduha i neka bolesnici osjete snagu tvoje iscjeliteljske ljubavi.

fra Zvjezdan

14. nedjelja kroz godinu (B)

ČUDIO SE NJIHOVOJ NEVJERI

Isuse, čudiš se nevjeri Nazarećana. Ja se katkada čudim tvome čuđenju. Zar si mislio da će te oni prihvatiti u tvome poslanju? Zar si očekivao da će oni o tebi promijeniti mišljenje? Oni te poznaju iz tvojih mladih dana. Oni poznaju tebe kao obična čovjeka, kao sina tesarova, kao sitnog radnika. Čuli su doduše o tebi mnogo toga nakon što si otišao iz Nazareta, ali oni misle da ti je lakše zamagliti oči i pažnju onima koji te ne poznaju, negoli uvjeriti njih, svoje sumještane.

Čudiš li se i našoj nevjeri? U Nazaretu zbog njihove nevjere nisi mogao učiniti nijedno čudo, nisi mogao pružiti ljudima lijek svoje čudotvorne ljubavi jer su zatvorili svoje srce i nisu ti pristupili s povjerenjem. I mi smo u brojnim situacijama u kojima trebamo tvoju ljubav i pomoć. Mnogo je bolesnih u tijelu, ima puno ljudi koji trpe, kojima medicina ne može pomoći. U našoj su blizini, a možda se to tiče i nas samih. Vjerujemo li ti, Isuse? Danas ne vidimo tvoja čudesa u mnogim našim zajednicama. Međutim, nema u njima ni vjere pa da ti možeš i danas biti čudesno dobar.

Tako je mnogo duševno ranjenih i bolesnih ljudi. Proživljavana nesigurnosti. strahove, stresove. Mnogo puta osjećamo da je zlo puno jače od naših sila. Okružuje nas toliko nepoznatih zlih sila. Postajemo zarobljeni zlom i hvata nas strah. Tražimo posvuda lijeka, samo ne kod tebe. Kao da ti ne vjerujemo. A ipak, samo ti, Isuse, znaš točno svaku našu dijagnozu, svaku našu bolest; i samo ti, Isuse, možeš pružiti pravu terapiju našoj duši. Samo ti! No, mi se kolebamo i ne usuđujemo se sve svoje pouzdanje staviti na tebe. Kao da ti ne vjerujemo da se ti ozbiljno zauzimaš za nas!

Čudiš se našoj nevjeri. Nevjeri u tebe, izvoru žive vode, daru pravog života. Mnogi tako često i tako ustrajno obilaze ljudska lječilišta, traže pomoć u medicini. To je dobro ako pritom ne zaborave na tebe! Međutim, ima i onih koji čudesnu pomoć, gotovo pravo čudo, traže ne od tebe koji jedini možeš čudesno pomoći, nego od ljudi koji se pretvaraju da se nalaze na božanskim izvorima i da raspolažu božanskim energijama. Predstavljaju se kao čudotvorci, kao spasitelji.

Čudiš se i našoj nevjeri. Zar nisi ti jedini Spasitelj? Zar nije jasno rečeno da na svijetu nema spasenja u drugom imenu osim u tvome? Oprosti na tolikoj nevjeri. Nismo ništa bolji od Nazarećana koji su ti okrenuli leđa, koji su se razočarali u tebi. Htjeli su senzaciju, ali nisu bili spremni poniznom vjerom tebe prihvatiti. Žele jeftine učinke, a ne žele duboki životni proces obraćenja što ga vjera u nama neprestano izaziva. Daj nam vjeru; umnoži nam vjeru! I daj da po vjeri uzmognemo ostvariti plodove istinskog obraćenja.

fra Zvjezdan

XIII. nedjelja kroz godinu (B)

Isusov doticaj

“Gospodine, dođi, stavi na nju ruke da ozdravi i ostane na životu!” Tako te je molio zabrinuti i tužni otac za svoju kćerkicu. Čim si čuo tu molbu, odmah si pošao k njemu. Uvijek si tako dobar, Gospodine, u svojoj želji da svim ljudima pomogneš.

“Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena”, pomislila je žena koja se našla u mnoštvu. Prišla je k tebi i odmah bila oslobođena od svoga zla.

Dvije su to teške situacije u ljudskom životu. A ti si, Isuse, uvijek jednako spreman biti za druge, spasiti čovjeka. Ističeš kako je potrebna vjera. Ženi si rekao: “Kćeri, vjera te tvoja spasila!” A Jaira ohrabruješ nakon teške vijesti da mu je kćerka upravo umrla: “Ne boj se! Samo vjeruj!”

Gospodine, stavi ruke i na mene. Tvoje su ruke blage i dobre. Svojim si rukama činio dobro. Mnogo je toga, Gospodine, i na meni što je bolesno, gotovo umire. Mnoga razočaranja mogu prouzročiti teška krvarenja. Katkad mi se čini da su neka prijateljstva gotovo umrla, budući da nemam snage oduprijeti se nekim utjecajima zla. Osjećam da to nije dobro. Gospodine, izbavi me iz takve situacije. Oživi moje povjerenje prema ljudima, oživi moju ljubav prema bližnjemu.

Gospodine, često osjećam kako je moj vjerski život slab. Osjećam da moj odnos prema tebi nema žara, nema živosti. Pomozi mi. To te molim radi vjere Crkve, budući da sam ranjen upravo u korijenima svog odnosa prema tebi. Izdigni me iz tog stanja i daj da moje povjerenje u tebe izraste kao stablo iz gorušičina zrna. Gospodine, katkad mi se činiš jako daleko. Teško je do tebe doći. Ima drugih koji su oko tebe i koji imaju veće pravo na tebe. Htio bih se probiti kroz sve prepreke koje mi stoje na putu, a kojih ima mnogo. Moraš mi pomoći, Isuse. Znam da ću ozdraviti ako se dotaknem tvojih haljina, ali ako to meni ne uspije, pruži ti svoju ruku i dotakni me se u mojoj nemoći.

fra Zvjezdan

UZ SVETKOVINU ROĐENJA SVETOG IVANA KRSTITELJA

govor sv. Augustina o ‘najvećem čovjeku rođenom od žene’

Crkva promatra Ivanovo rođenje kao rođenje koje je na neki način posvećeno. Među očima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Slavimo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može izostati, a ako ga možda zbog dostojanstva stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspravljati. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se dakle da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, staroga i novoga. Sam Gospodin, svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci do Ivana su Krstitelja. On u sebi dakle nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Kad je Marija došla u pohod Elizabeti, još nije bio Ivan rođen, ali je zaigrao u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen, označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime; jezik se ocu razriješio. To što se zbilo sve treba shvatiti slikovito.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Da je Ivan sam sebe navijestio, ne bi bio odriješio Zaharijina usta. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je Glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremeni glas, a Krist vječna Riječ od početka.

Autor: Bitno.net

12. nedjelja kroz godinu (B)

TKO LI JE OVAJ?

Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da imamo za to puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima mnogo neriješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.

Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru. Nisu oni bili strašljivci, ali ova je oluja morala biti osobito žestoka. Nisu više znali što bi sa sobom, kako bi se izvukli. Situacija nije bila laka. Valovi veliki, more uzburkano, vjetar olujni. Sve je oko njih u nemiru. Nije stoga čudno da su i oni bili nemirni, da ih je zahvatio strah, panika.

Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj istoj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjena dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.

Apostoli te bude. U svome nemiru žele tvoju prisutnost. Međutim, možda je tu nešto i od onog ljudskog: žele da se i ti malo uznemiriš. Sve je izgledalo kao da ne mariš za njihovu muku i opasnost. Čudim se, Isuse, njihovom upitu: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Kako su to smjeli pomisliti? Ti, koji si sama ljubav, ti koji si im obećao da ih nećeš ostaviti siročad, ti, Isuse, da ne mariš? To je potpuno nepoznavanje tebe, to je istinsko pomanjkanje vjere, povjerenja u tvoju ljubav.

Možda ne mogu sve razumjeti, možda katkad izgubim orijentaciju u ispitivanju uzroka i posljedica, ali jedno ne smijem nikada zaboraviti: da ti sve znaš i da si ti ljubav. Tebi je stalo do nas. Ti itekako mariš za nas i tebi je najviše od svih stalo da mi ne izginemo, nego da se spasimo. Tebi je stalo do našega spasenja. Ti mariš za nas!

Isuse, htio bih da to nikada ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećavat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojom prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji i mir oko nas.

fra Zvjezdan

11. nedjelja kroz godinu (B)

SVETI ANTUN PADOVANSKI – SVETAC CIJELOGA SVIJETA

Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Sveti Antun Padovanski – molitva u svakoj potrebi

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučujem se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi – ako je za dobro moje duše – milost… za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji! Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

izvor: bitno.net

Antunovo 2021. u Zemunu

10. nedjelja kroz godinu (B)

RAZLIKOVATI ONO ŠTO NAS OTUĐUJE OD ONOGA ŠTO NAS UVODI U ŽIVOT

Mi ljudi smo očito rođeni za Istinu. Sv. Ivan kaže da će nas istina osloboditi i spasiti. Istina čovjeka izgrađuje, istina čovjeka čini čovjekom. Čovjek koji prihvaća neistinu nije više čovjek. On samoga sebe ponižava ispod razine same svoje naravi.

Ali koliko god smo sučeljeni s istinom ipak smo mi tražitelji istine. Ona je uvijek u nama i uvijek pred nama. Sama nas istina tjera da tražimo istinu. Jer smo tražitelji istine mi očito možemo i zabludjeti, uza najbolju volju, makar u našoj neistini uvijek i mi učestvujemo. Mi možemo biti neinformirani (imati manje ili više znanja), ali radi toga ne moramo biti neistiniti. Očito ovdje mislimo o životnoj istini. Ne govorimo o ‘naučenoj istini’.

Čovjek bi trebao biti pošten i otvoren pred istinom. Nikada i ni u kojem slučaju ne bi se trebali bojati istine, pa ne znam kako ona nama afektivno padala. Postavlja se pitanje da li smo mi zreli za istinu, ili ako ju ‘susretnemo’ ne prihvaćamo ju pa čak ju proglašavamo neistinom. To je najtragičnije za osobu. Skoro se ne zna kako takvoj osobi pomoći. Ona bježi od istine ili jer joj istina nije u prilog pa istinu proglašava neistinom.

Tada se može govoriti o zlom duhu koji se suprotstavlja istini. Zao duh iskrivljuje, svjesno, istinu u neistinu. Tu Bog ‘nema što raditi’. To je tjerati Boga iz svojeg bića. To je temeljna laž. Ta laž nikada i ni u kojem slučaju ne može čovjeku koristiti. Laž uvijek čovjeka otuđuje, upropaštava, osuđuje. Lažju čovjek sam sebe osuđuje. Očito je da bi čovjek bio istinit potrebno je da ne bude egoist. Egoist ne može biti ni istinit niti otvoren prema istini.

Egoizam zatvara čovjeka u njegove interese čak koji su i protiv njega samoga. Sve ono što čovjeka oslobađa za istinu oslobađa ga da bude istinski čovjek. Čovjek istine i slobode je čovjek otvorenosti prema Bogu, prema vječnim istinama. Čovjeku otvorenom istini Bog se očituje i čovjek ga doživljava kao istinu svojega srca. Drugi element kojim se djeluje protiv Duha Božjega jest biti protiv dobra i ljubavi. Kad netko ne prihvaća ljubav, kad ljubav proglašuje zlom.

Čin ljubavi okreće u zlo – to je djelovanje protiv duha Božjega. To je neoprostivo. To je najteži grijeh, po Isusovom sudu. Onaj tko ne prihvaća ljubav ni u kojem slučaju ne može niti ‘razumjeti’ niti prihvatiti Boga. Boga se prihvaća i kroz ljubav se dolazi do Boga. Bog po ljubavi dolazi u čovjeka. Ljubav bi bila kao krvotok ljudskog življenja. Tko u sebi zatruje ljubav taj je zatrovao cijeli svoj život.

Tko ostaje u mržnji taj se odvaja od Boga, tome je nemoguće pomoći. Sve druge pogreške Bog može oprostiti, ali kako oprostiti mržnju koja baš kao takva odvaja od Boga. Zato Isus kaže da se grijeh protiv Duha (ljubavi) neće nikada oprostiti. Ne radi se o neće ili hoće oprostiti, nego se radi da takav ne prihvaćajući ljubav ne prihvaća opraštanje. Tko ne prihvaća ljubav taj ne može prihvatiti ni oproštenje. Tko ne prihvaća ljubav (Boga ljubavi) taj ne prihvaća oproštenje.

Sv. Ivan kaže da su ljubav dirali rukama. Da, svaki Isusov susret bio je susret opraštanja, susret izlijeva ljubavi. Svi koji su prihvatili ljubav prihvatili su opraštanje. Opraštanja nema bez ljubavi. Istina i ljubav su sadržaj čovjekovog življenja. Kroz istinu i ljubav čovjek postaje slika Božja, postaje istinski čovjek. Ne biti otvoren na istinu i ljubav znači ne biti otvoren niti na božansku ni ljudsku stvarnost. Egoisti su ljudi blokirani i za istinu i za ljubav.

Oni su najviše sami protiv sebe. Biti slijep na dobro, na dobra djela i njih proglašavati zlim, znači imati zao kriterij, imati zlog duha. Bilo kod koga ne smijemo zanijekati dobro. Nema niti može za to biti razloga. Često mi radi jednog zla otpišemo potpuno čovjeka i sva njegova dobra. Isus je uvijek u čovjeku prvo uočio i potakao dobro, a ono je pomoglo da se čovjek spere od zla.

Ideološka ili bilo koja druga razilaženja ne smiju zaslijepiti čovjeka da ne primjećuje i dobro u onome koji se s nama razilazi. Tko uočava dobro (dobro uočava dobro) taj živi u dobroti. Tko prvotno uočava zlo taj trajno živi u zlu. Pozvani smo da živimo i u mislima i u srcu u dobru – u duhu – uz rizik prevare. Bog dobra i istine neće nas prevariti. On je oslonac istine i ljubavi. On je vječni Otac i Sin i Ljubav (Duh).

Marijan Jurčević, OP

TIJELOVO

Svetkovina Tijelova nama katolicima znači više od folklora ili religioznog običaja. To nije samo tradicijska predstava koju mi cijenimo na temelju vanjskog slavlja i ljepote. Radi se o nečem višem: mi želimo nanovo otkriti unutarnji misaoni sadržaj; stvarno slavimo “Svetkovinu vjere”!

Tri bitna sadržaja povezujemo s tajnom svete Euharistije:

Žrtva predanja Isusa Krista u smrti na križu i uskrsnuće i njegovo uprisutnjenje u svetoj misi.

Isus Krist – kruh vječnoga života u svetoj pričesti.

Njegova prisutnost među nama – on ide na put s nama, što se izražava u procesiji tjelovske svetkovine.

1)   Sasvim je osnovano naše razumijevanje euharistijskog slavlja kao živog uprisutnjenja žrtvenog predanja Isusa Krista za nas. To se je ispunilo pred dvije tisuće godina na križu; pobjeda ljubavi i života nad grijehom, smrću i đavlom očitovala se u njegovom uskrsnuću. Isus Krist je posrednik između Boga i ljudi; On nas zastupa kod Oca nebeskog. On je naš zagovornik i odvjetnik. Oslonjeni na njegovo veliko svećeništvo koje u svakoj svetoj misi ponovo uprisutnjuje njegovu žrtvu za nas, ne trebamo se ničega bojati. Puni smo pouzdanja jer smo našli Otkupitelja.

2)   Radujemo se što su danas među nama mnogi prvopričesnici koji su nedavno po prvi put primili Isusa Krista kao kruh života u svetoj pričesti. Mi trebamo taj kruh s neba, jer Isus nam daje vječni život. On je naša duhovna hrana na putu k Bogu. On ostaje kod nas i ne napušta nas. Važno je da Isusa primamo u svetoj pričesti s vjerom, ljubavlju i čežnjom. Loše bi bilo ako bismo stupili k stolu Gospodnjem samo iz običaja ili nedostojno, ili se ide na svetu pričest bez stvarnog osvjedočenja. Mi trebamo Isusa Krista kao kruh vječnoga života, da nam duša ne umre od gladi.

3)  Tjelovska procesija koja slijedi i oltari postavljeni na različitim mjestima do kojih dolazi procesija posvješćuje nam da Isus Krist put života ide s nama. On je onaj koji ostaje kod nas uprisutnjen u Presvetom Sakramentu oltara: kao pravi Bog i čovjek, s tijelom i dušom, s mesom i krvlju. Ne ispunjava nas trijumfalizam dok održavamo procesiju. Puno više je prisutna zahvalnost i radost zbog toga što je Isus kod nas. On je kralj ljubavi i milosrđa, kojemu za sve to zahvaljujemo. Dakle, dajemo svjedočanstvo vjere i pratimo Gospodina u procesiji. On neka izlije svoj obilat blagoslov nad našu župu, cijelu Crkvu i čitav svijet!

Marija, Majka Božja neka nam izmoli zaštitu i Božji blagoslov.

fra Jozo Župić