31. Nedjelja kroz godinu (A)

BUDITE KAO DJECA

Govoriš li to meni, Gospodine? Od drugih tražim da čine neke stvari, od drugih očekujem usluge i izvršene zadatke, a sam nisam spreman da to isto činim kad je to drugima potrebno. Drugima naređujem, a sam nisam sposoban da nosim isto breme. Govorim, a ne činim. Zar si i mene imao u vidu kad si to prigovorio farizejima svoga vremena? Znao si da će farizeja biti uvijek na svijetu. Znao si da će te iste riječi dobro doći i danas meni i mnogima.

Gospodine, govoriš li to i meni? Tolike riječi opomene! Takvo raskrinkavanje oholosti i samodopadnosti! Počasna mjesta su nam važna briga. S toliko čežnje gledamo gdje je naše mjesto. Tako smo osjetljivi na naslov kojim nas ljudi oslovljavaju. Da, Gospodine! Znam – ima naslova što su ih ljudi zaslužili svojim radom, svojim trudom, svojim kvalifikacijama. Ali – to sve nije bitno za određenog čovjeka. Kao i nekad, tako i danas ljudi vole da ih se zove vođom, liderom, glavnim, šefom! A ti želiš da jedni drugima budemo sluge, da smo jedni drugima poslužitelji i da smo maleni.

Želiš da se pretječemo u malenosti i poniznosti. Čovjek je neprestano u opasnosti da zaboravi kako si ti, Isuse, jedini vođa i Pastir, kako si ti jedini dobri pastir koji na jedinstven način ostvaruješ svoju službu vođe i pastira: život svoj polažeš za svoje. Kao i nekad, tako i danas ljudi vole da ih se naziva učiteljima, učenjacima, znanstvenicima, profesorima, doktorima, pametnima. Čovjek je tako u trajnoj opasnosti da zaboravi kako je neprestano učenik, kako je pozvan da neprestano raste i provjerava svoja saznanja i svoje sigurnosti. Čovjek je u opasnosti da zaboravi da je iznad njega drugi, viši autoritet; da je potrebno slušati i ono što drugi govore. A najviše je u opasnosti da zaboravi kako si ti jedini i najviši autoritet, jedini istiniti i pravi Učitelj svih vremena. Isuse, Učitelju, ne prestani nas upućivati po svom Duhu u svu istinu i budi nam Učitelj u svakoj prigodi i tijekom čitava života. Kao i nekad, tako i danas htjeli bismo sebi pripisati zaslugu da smo roditelji, stvaratelji života i ljudi.

Zamišljamo si da su naše zasluge koje se očituju na ljudima oko nas i očekujemo da nas ljudi takvima priznaju, da nas nazivaju očevima. Pomišljamo da mi uvjetujemo ono što je pridržano samo nebeskom Ocu, od kojega svako očinstvo na nebu i na zemlji. Nekad su, Isuse, na Mojsijevu stolicu sjeli ljudi koji su dobro govorili, ali nisu činili. Danas te molim za sve koji na vidljiv način predstavljaju ne više Mojsija, nego tebe, jedinog Učitelja svijeta!

Daj svim biskupima i svećenicima milost i karizmu istinite učiteljske, pastirske i svećeničke službe da svakome u njima i po njima bude jasno da si ti jedini naš Otac i Vođa i Učitelj. A svima njima, Isuse, kao i svima koji na bilo koji način obavljaju nešto od te tvoje službe, udijeli da žive i čine ono što govore.

fra Zvjezdan

Podijeli sa prijateljima:
    Duhovna misao

    Vrijednost jedne Zdravomarije

    Jednog je dana Padre Pio u društvu subrata šetao hodnikom samostana. Subrat mu je skrenuo pozornost na jednog gospodina koji je stajao u mnoštvu. Bio je to poznati pisac koji je doputovao iz Milana kako bi upoznao sveca.

    “Baš lijepo što ste prevalili toliko put da biste me vidjeli. Imate li molitvenik kod kuće?” upitao ga je Padre Pio.

    Pisac ga je zbunjeno gledao, a svetac zaključio: “Mogli ste uštedjeti i vrijeme i novac jer jedna Zdravomarija, sine moj, vrijedi puno, puno više od bilo kakvog putovanja.”