Čovjek je tajna. Teško je uči u tajnu ljudske osobe, u tajnu drugoga. Ne možemo upoznati niti sebe do kraja. Neprestano smo zatečeni novim osjećajima, mislima, otkrićima, radostima, razočaranjima. Jedino Stvoritelj znade sve o čovjeku. Jedino ga Bog savršeno ljubi. Čovjek je u odnosu na drugoga ograničeno biće, ne može do kraja prodrijeti u tajne ljudskog srca, u dušu drugog ljudskog bića. Zato nas često spopadaju osjećaji koji proizlaze iz te naše situacije ograničenosti. To su osjećaji nesnošljivosti, pomanjkanja oproštenja, nerazumijevanje drugoga, zatvorenost u sebične interese, zavist nad tuđim dobrom, i drugo…
Naše su misli takve. Trebaju biti očišćene, otkupljene. Prorok upozorava da su Božje misli drugačije. To se rječito pokazuje i na primjeru iz parabole u Evanđelju. Samo Gospodar vinograda znade u dušama ljudi tajnu zaposlenosti i nezaposlenosti, prihvaćanja i čekanja, znoja lica zbog napornog rada, ili mučnog preznojavanja zbog prohujalog dana u kojem ih nitko nije unajmio.
I kad dolazi vrijeme isplate, tada se čovjek raskrinkava u svojoj sebičnosti. Takve su njegove misli. Prosuđuje kao nepravdu ono što je učinjeno iz čiste ljubavi drugom ljudskom biću.
Krist nas poziva da se radujemo dobru drugoga, da se radujemo pronalaženju izgubljene ovce, da se radujemo povratku izgubljenog sina, da živimo u ozračju istinske, nesebične radosti što je Gospodar dobar.
Prispodoba je izrečena farizejima, ljudima koji su zatvoreni za univerzalnu poruku spasenja. Ali, ona se i danas čita kao vječno živa riječ upućena svakome, upućena nama. Jer i u nama se krije farizej. I mi bismo željeli da dobijemo više od drugih, možda čak i ne bismo htjeli da i drugi dobiju nagradu, budući da prema našim mislima nisu zaslužili. A Evanđelje bi nas htjelo uvjeriti, da nitko od nas, pa ne znam kakvu žegu dana podnosio, nije s p a s e n j e što ga Krist nudi, z a s l u ž i o, budući da nam ga je Isus Krist u svojoj žrtvi i prolivenoj krvi morao zaslužiti.
