14. nedjelja kroz godinu (A)

KRALJEVSTVO LJUBAVI OBJAVLJENO MALENIMA

Isuse, ljeto je i vrijeme za godišnje odmore. A ti zoveš da se u tebi i s tobom odmorimo. Oprosti kad pomislimo da se ljeti možemo i od tebe odmoriti i kad zaboravimo na urednost molitve i svete mise. Ti uporno zoveš: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti!” Dolazimo k tebi, Gospodine Isuse, da nas odmoriš i prihvatiš. Samo je u tebi mir, samo je u tebi odmor duše i tijela.

Umor je sastavni dio našeg života. Brzo nas svlada umor u međuljudskim odnosima, u razočaranjima s ljudima, zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja. Izliječi nas, Isuse, od te muke i odmori nas da bismo bili sposobni otvoriti se ljudima oko nas i da se ne umorimo čineći dobro.

Umorni smo i zbog nas samih. Razočarani smo zbog neuspjeha, zbog neostvarenih odluka. Puni smo muke i jada zbog ponovljenih slabosti. Sve nas to muči i opterećuje. Umorni smo, Isuse, i od nas samih. Dolazimo ti da i tu napraviš reda, da nas odmoriš kako bismo mogli prihvatiti sami sebe, kako bismo mogli prihvatiti svoj život, svoje ograničenosti, svoje slabosti i činiti tvoju volju u okviru onoga što mi možemo. Obnovi nas i odmori nas, Isuse, da krenemo opet u život s novim poletom i radošću.

Umorni smo, Isuse, od tereta života naših dana. Umorni smo jer neprestano slušamo loše vijesti, jer čitamo o ljudskim tragedijama i katastrofama, jer nas pune političkim napetostima, jer čujemo oko sebe klevete i ogovaranja. Umorni smo zbog neprestane skrbi za sutra, zbog brige za radno mjesto. Umorni smo, Isuse, od škole i ispita, od upisa i prijavnih uvjeta. Tvoj poziv nam je kao melem na ranu. Da, Isuse, doći k tebi znači naći odmor i mir.

Ne znam, Isuse, kako ćeš ti sve to riješiti. Često mislim da si i ti kriv za mnogo toga. Neke mi stvari izgledaju nepremostivima. Ali, govoriš da je to Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Želim jednostavno prihvatiti tvoj zov, želim jednostavno vjerovati i povjerovati. Želim se osloniti na tvoju riječ i na tvoje obećanje. Ako to ti kažeš, Isuse, to onda tako mora biti.

Zoveš k sebi, jer si krotka i ponizna srca. Zoveš jer imaš srce, jer možeš svakoga razumjeti. Zoveš k sebi jer znaš čuti svakoga, jer u svom umoru ne misliš na sebe, nego na druge, na nas. Sam si, Isuse, često bio umoran, a nisi imao kamo glavu nasloniti, nisi imao mjesta gdje bi se sakrio i odmorio. Tek po noći znao si potražiti Oca i u molitvi i osami odmoriti svoju dušu. Nauči nas, Isuse, odmarati se u tebi, s tobom. Nauči nas, Isuse, kako doći k tebi, kako se rasteretiti svakog tereta u tebi koji si došao da na sebe uzmeš sve naše boli i patnje.

fra Zvjezdan

Podijeli sa prijateljima: