SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Starozavjetni pisac Knjige Mudrosti razmišlja o temeljnim problemima ljudskog života: odakle u svijetu patnja, zlo i smrt. On je još daleko od novozavjetne vizije oslobođenja, ali dolazi do zaključka, da Bog ne može biti izvor patnje ni zla koja čovjeka snalaze. Jednako tako mu se čini besmislenim, da bi čovjek svoj život završavao s grobom! Bog je biće puno dobrote i ljubavi, stoga sve što od Njega proizlazi je dobro, pa tako i stvorenja i sam čovjek. Osim toga, Bog nije čovjeka pozvao na smrt, nego na život. Zlo i smrt imaju svoj izvor u Zlom i u čovjeku, koji se otuđuje od te dobrote Božje.

Isus nam u evanđelju odgovara na ove temeljne probleme naše egzistencije: patnja, zlo i smrt nemaju svoju budućnost. Oni će biti uništeni. To Isus naviješta djelotvorno već za svojeg zemaljskog života. On uništava bolest i patnju žene koja duge godine boluje i ne može se osloboditi svog zla, On uništava smrt Jairove kćeri uskrsavajući je na život. Na taj način naviješta čovjekovu mesijansku budućnost, oslobođenje od zla, bolesti i smrti. Bog je pozvao čovjeka na život (zato je slika Božja, sličan Božjoj naravi – prvo čitanja), a ne na smrt!

Danas slavimo rođendan svetog Ivana Krstitelja, o kojemu Isusova usta rekoše: Među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana (Lk 7,28). Uz Svetu Bogorodicu, i njezina sina Isusa, Ivan Krstitelj je jedini svetac, čiji i zemaljski rođendan Crkva svečano slavi; a ne samo nebeski, kao kod drugih svetaca.
Spremajući se za službu, da Gospodinu pripravi put u srca ljudi, Ivan je najprije činio sve, da sebe pokori Bogu i da Bogu pripravi što ravniji put u svoje srce i dušu. Živio je strogim pustinjskim životom, posve sam – bez šatora, bez spremišta, bez posluge, bez ičega svoga. Bogatstvo njegovo bijaše – srce i duša, spremni za Boga! Bio je sin svećeničkog roda, kome pripadaju zlatne haljine i dio žrtvene hrane, a imao je odjeću od devini dlake i kožnat pojas oko bokova – kao pustinjski Beduini – hrana mu bijahu skakavci i divlji med (Mt 3,4), a napajao se na siromašnom pustinjskom izvoru. Tako se Ivan godinama spremao za preteču Sinu Božjemu, koji je već bio na vidiku.
Kad se Ivan rodio, granulo je sunce radosti u Izraelu, i jarkim sjajem obasjalo Elizabetu, kojoj Gospodin obilno iskaza dobrotu. S njom su se radovali susjedi i rođaci. Radost je odvezala i svezani Zaharijin jezik, da po prvi put izmoli: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov (1, 68s). Ona i nas vodi, kad god čitamo ovo evanđelje – preludij božićne radosti – k onome, koji je Radost svijeta – Isusu Kristu.

Danas je blagdan naše crkve jer je posvećena svetom Ivanu Krstitelju.

Liturgijska čitanja: Ez 17,22-24, 2 Kor 5,6-10, Mk 4,26-34

Čitajući Novi zavjet čovjek se ne može oteti dojmu da se Isus upravo majstorski služi prispodobama. Današnje bogoslužje pruža nam Isusovu prispodobu o gorušičinom zrnu. Riječ o ovom sićušnom zrnu i više je nego obična prispodoba; u sebi sadrži akcioni program, da životni program. Božje se naime kraljevstvo ne probija uz tutnjavu gromova ni sijevanje munja već po ustaljenim principima rasta, razvoja, sazrijevanja. To znači: trebamo si rezervirati, mnogo, mnogo vremena, valja imati bezgranično strpljenje; ali istovremeno to znači i ovo: upravo neprimjetljiv početak može dovesti do neslućenog uspjeha. Slika o gorušičinom zrnu genijalno je odabrana: ogromna je razlika između razvijene biljke, koja može narasti i do četiri metra visine, i njezinog sjemena. Zrnce gorušice nije veće od zrnca pijeska, otpuhnuti ga se može, tako je sitno!
Upravo ovako, objašnjava Isus onima koji su ga slušali, započinje Božje kraljevstvo neupadljivo, neprimjetno, pa ipak, pusti li korijenje te izađe i razvije se nemoguće je ne vidjeti ga.