DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU
Put od gore Tabora do Kafarnauma dugačak je oko 30 km. Nakon preobraženja spušta se Isus sa svojim učenicima i upućuje se kroz Galileju u Kafarnaum. Isus hoda odvojeno, zamišljen, zabrinut nad svim onim što ga čeka. Učenici se bave sasvim drugim mislima. Oni su zauzeti trijumfalnom mesijanskom budućnošću, kakvoj se u svojoj zabludi nadaju! Kakva dva različita razmišljanja Isusa i njegovih učenika! On razmišlja o poniženju, trpljenju, o novom svijetu koji će biti utemeljen na poniznosti, služenju, dobroti, ljubavi, a ne vlasti, sili i slavi, a oni – svađaju se tko će biti prvi kada se uspostavi Kraljevstvo Božje, tko će zauzeti bolje mjesto, bolji stolac! Još su u svojem razumijevanju daleko od prave spoznaje novoga svijeta i pravog lika Mesije! I premda im Isus otvoreno govori da se Sin čovječji predaje u ruke ljudima, da će ga ubiti, oni – kako piše danas Marko – „ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga“.
Isus svojim učenicima daje novo pravilo života: tko hoće biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! To će biti i osnovno pravilo novoga Božjega svijeta koji ovdje s Njim nastaje! Diakonía – služenje, to je osnovni način ponašanja među braćom! To je Isusov odgovor na njihovu raspravu putem: tko je od njih najveći, tko će biti prvi! Da se držimo ovog Isusovog pravila, bilo bi među nama mnogo manje „ljubomore, svadljivosti, nereda i zlih djela“, kako to danas iznosi Jakov apostol. Izvor svega toga je u požudi tijela, očiju i oholosti života. Egoizam, neuredna ljubav prema sebi, svakovrsna sebičnost izvori su zla i otuđenja čovjeka! Samo kroz ljubav i dobrotu, kroz služenje i čovjekoljublje može se graditi novi svijet, može doći do očovječenja (humanizacije) čovjeka!
