SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Naš Bog je Bog koji ljubi i spašava! To je temeljna poruka Božje riječi ove nedjelje! On u povijesti spašava Izraela, izvodi ga iz ropstva Egipta, i današnje prvo čitanje govori nam upravo o tome, kako
je Bog skinuo s njih sramotu i ropstvo, i kako na jerihonskim poljima slave svoju prvu Pashu. Jer, Bog je milosrdan i dobar, blizu je svakome tko je u nevolji, spašava onoga tko svoje pouzdanje temelji
na njemu. Današnje nam evanđelje prikazuje   m i l o s r d n o g   o c a. U njemu nam Isus želi ocrtati našeg Oca nebeskoga, njegovu veliku ljubav i milosrđe, dobrotu i opraštanje. On je strpljiv sa svojim grešnim djetetom, čeka ga, izlazi mu u susret,  grli ga i ljubi prije nego li je ovaj dospio izreći riječi kajanja. Potpuno ga rehabilitira i upriličuje gozbu radosti što sina opet zdrava dočeka. Nema tu prijetnji, kazni, predbacivanja! Tu je samo bezgranična ljubav, razumijevanje, opraštanje – radost. Zato nas današnje evanđelje ohrabruje i raduje. Jer, svi se prepoznajemo grešnicima, potrebnima te Božje dobrote i razumijevanja. Otac nas naš ljubi, čeka, izlazi nam u susret, već nam je sve oprostio, trebamo samo doći, pristupiti, početi se vraćati – on će nam doći u susret, zagrliti nas i izljubiti, sve nam oprostiti! Ne trebamo se bojati Boga! Opasnost dolazi s druge strane: moramo se bojati sebe! Da ne krenemo, da se osjećamo toliko pravedni kao dobri  stariji sin u današnjem evanđelju, a koji je na kraju – ostao vani! On nije oca trebao! Važan je uvod u današnje evanđelje: oko Isusa se okupljaju  dvije vrste ljudi (= dva sina): grešnici i farizeji (dobri). Ovi dobri osuđuju grešnike a i Isusa koji ih prima. To potiče Isusa da govori sliku o dva sina. Moguće je ostati vani makar si dobar! Sve je ovisno o tome koliko Boga trebaš za svoj život, koliko u njemu vidiš jedinu mogućnost svojega spasenja! Inače ostaješ vani, pa ne znam kako dobar bio! To je i temeljna poruka korizme: Boga trebamo za svoj život, trebamo ga kao svoje oproštenje i spasenje!

Korizma je vrijeme i prostor susreta Boga i čovjeka. Taj se susret treba dogoditi prvenstveno kroz vjeru i obraćenje. Kroz Božju Riječ koju čitamo, Bog nas stalno nagovara, zove i potiče na to. Slični smo često, smokvi iz današnjeg Evanđelja kojoj gospodar uzaludno prilazi tražeći ploda. Ono što nas drži to je Božja beskonačna strpljivost s nama i našim slabostima i grijesima. Ali, budućnosti nemamo ako se ne obratimo, jer kako kaže Isus u današnjem Evanđelju “ako se ne obratite svi ćete izginuti”. Uzalud nas grije sunce Božje strpljivosti, ljubavi i oproštenja, ako se mi tome kroz obraćenje i povjerenje ne želimo izložiti. Ostajemo tada u tami i sjeni smrti. Nije dosta samo to što pripadamo Crkvi. Na to nas posebno upozorava Pavao. Mnogo je Židova sudjelovalo u izlasku iz Egipta, prešlo preko Crvenog mora, jelo manu u pustinji, ali većina nije bila po volji Bogu. Ono što se traži jest osobno otvaranje Bogu, radikalni zaokret vlastitog života Bogu i Božjim vrednovanjima. Bog neće nikada zakazati. On je tu, On je Prisutnost, on želi spasiti i izbaviti, uvesti u “zemlju dobru i prostranu”, otvoriti čovjeku novi, bolji život. Zato ga danas slavimo u pripjevnom psalmu: Milosrdan je i milostiv Gospodin, On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje, on ti od propasti čuva život….(Ps 103). Korizma je poziv blizini, zajedništvu s Bogom. To je poziv da ostavimo sve što nas u tome sprečava, da svojem grijehu kažemo NE! Korizma je poziv na preorijentaciju života!

Nakon Petrove ispovijesti u Cezareji Filipovoj, Isus očituje svojim učenicima da ide u Jeruzalem, gdje će on biti uhvaćen, mučen i ubijen. To je za učenike neshvatljivo. Oni očekuju drugačijeg Mesiju, Mesiju pobjednika, osloboditelja, a ne mučenika. Isus je toga svjestan. On znade da će ih njegova muka i poniženja smesti i sablazniti. Svi će se oni pokolebati. Stoga neke od njih vodi na Tabor. Tu im na gori pokazuje drugu stranu svojega bića: on je Sin Božji. To potvrđuje i glas s neba. Prema tome, njegova je budućnost, On će upravo kroz svoju muku i trpljenje ući u slavu. Oni u toj vjeri moraju utvrditi i svoju braću, druge apostole. Sve je naglo prestalo, činilo im se kao san, ostala im je na kraju samo vjera s kojom su silazilo s Tabora i nastavili put u Jeruzalem.

V j e r a  u Isusa, povjerenje u njega usprkos toga što nam se život čini tako često besmislen, nasukan – to je osnovna poruka ove korizmene nedjelje. U prvom čitanju susrećemo danas velikog vjernika Abrahama. Njemu starcu i njegovoj ženi nerotkinji Bog obećava novu budućnost. Iz te neplodnosti i starosti Bog je kadar učiniti narod, jer njemu ništa nije nemoguće. I Abraham vjeruje! On se životom svojim oslanja na Boga i upućuje se za njegovom riječju. Ljudske su mu šanse nikakve, budućnost nikakva, ali vjeruje – Bog je kadar stvoriti novu budućnost. I naš je život hod u vjeri, jer, kako kaže Pavao, naša je domovina na nebesima. Ova nas korizma poziva na obnovu te vjere!

Danas razmišljamo o Božjem  p o z i v u. Bog zove ljude na suradnju, izabire pojedince, preko kojih će onda spasenjski djelovati i zahvatiti zajednicu. Tako se u prvom čitanju susrećemo s pozivom proroka Izaije. Prva je Izaijina reakcija: nedostojnost i ništavnost njegova bića  pred Božjim bićem. Bog je svet, snažan i moćan, okružen nebrojenom vojskom anđela, a on samo čovjek, jadan i slab i nemoćan,
nevrijedan da se Bog na njega osvrne. Ali Bog je kadar svojom snagom ojačati prorokovu nemoć, osposobiti ga za poslanje na koje ga zove, ohrabriti ga pred teškoćama. Zzto, kad je Izaija u sebi osjetio tu sigurnost, koju Bog daje njegovoj slabosti, sam se javio: “Evo me, mene pošalji!” Evanđelje nam danas također govori o  p o z i v u. Isus se priprema da pozove svoje prve apostole: Šimuna, Jakova i Ivana. Pozvat će ih za svoje najintimnije  suradnike – apostole. Oni će nastaviti njegovo djelo, biti će navjestitelji novog Božjeg svijeta, Kraljevstva Božjega. No, oni u tom pozivu moraju prepoznati Božji poziv, jer bit će pozvani na Božje djelo. Zato im Isus preko čudesnog ribolova otkriva tajnu svoje osobe: On je više nego obični učitelj, on je Sin Božji, gospodar prirode. Stoga je Petrova reakcija slična onoj Izaijinoj: Idi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek, nisam vrijedan biti uz Tebe! No, Isus ga ohrabruje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude!” Luka izvještava: oni ostaviše sve i pođoše za njim! Svaki krštenik ima  p o z i v. Biti kršten znak je posebnog Božjeg poziva, izabranja. I mi smo kršteni. Zato odgovorima s Izaijom: Evo me, mene pošalji!

Jeremija je pozvan za proroka! On se boji. Boji se ljudi, dršće pred njima. Jer, poziv je proroka vrlo nezahvalan: on mora govoriti Božju poruku sviđalo se to ljudima ili ne. Proročka riječ redovito uznemiruje, želi promijeniti postojeće stanje stvari, često kori, opominje, spočitava! Prorok je nužno u situaciji da se zamjeri ljudima, pa onda i – da ga ljudi odbace! Druga situacija koja otežava prorokov položaj jest, da ljudi u njemu vide samo običnog čovjeka, od kojega nemaju što naučiti, podcijene ga, osobito ako ga otprije poznaju. Zato Bog hrabri Jeremiju: On ga je izabrao, On ga je oblikovao još u majčinoj utrobi, On ga je posvetio, On će biti s njim! Morat će govoriti protiv kraljeva i knezova Judejskih, protiv svećenika (dakle onih koji imaju vlast) i protiv naroda! Ali, neka ne dršće, jer, On će biti s njim! U istoj situaciji gledamo danas Isusa u evanđelju! Nakon što se očitovao Mesijom, očekivali bismo da će nazarećani biti oduševljeni! Ali, nakon kratkog divljenja, podcijenili su ga: nije li ovo Josipov sin? Što nam on može reći, što od njega možemo naučiti? A kad je Isus izrekao svoju proročku riječ s kojom se oni nisu slagali jer ih je optuživala, “napune se gnjeva, ustanu i izbace ga iz grada”. Isus tako počinje kušati proročki “kruh”, a do kraja života potpuno će proživjeti sudbinu proroka, biti ismijan, odbačen, prezren i ubijen. Jer, najlakše se riješiti proroka da ga se obezvrijedi i ubije! Isus i pred nama trajno stoji kao prorok: navjestitelj Božje poruke, Božje riječi! Nastojmo ne učiniti pogrešku njegovih suvremenika!

Prošle smo nedjelje vidjeli, kako se Isus očitovao kao Mesija u Kani Galilejskoj pretvorivši vodu u vino. Bilo je to, kako kaže Ivan evanđelista, očitovanje po “znamenju”. U današnjem se evanđelju Isus očituje svoji mještanima kroz čitanje Božje riječi. Židovi su se svake subote skupljali u sinagogi, pogotovo nakon  povratka iz sužanjstva. Tu je svaki Židov mogao ustati i čitati Riječ Božju. Tako je to jedne subote učinio i Isus. Dali su mu odlomak proroka Izaije. Tu prorok opisuje Mesiju-Pomazanika, kojega će sam Jahve pomazati, i to ne materijalno, kako su se to pomazivali kod Židova svećenici, proroci i kraljevi, već Duhom svojim. Mesija je tu navješten kao Osloboditelj, kao onaj koji oslobađa sužnjeve, vraća vid slijepima, na slobodu pušta potlačene. On proglašava veliki jubilej Jahvin, svetu godinu kojoj više nikada ne će biti kraja. Zato je on nositelj Radosne vijesti. On je sam Radosna vijest! Isus nije trebao mnogo tumačiti, jer su Židovi to sve znali, oni su čekali Mesiju Osloboditelja. Stoga je bilo dosta što je rekao: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima! On, Isus iz Nazareta – On je Mesija Osloboditelj! Bog se očituje kroz svoju Riječ. Stoga je itekako važno da zajednica čita tu Riječ. To je posebno istaknuto i u prvom čitanju. Nakon povratka iz progonstva, narod se sabire na trgu da sluša Božju Riječ, koju im čita svećenik Ezra. Bio je to poseban doživljaj, nakon toliko godina opet čuti Božju Riječ. Opis je potresan: naočigled naroda otvorio je knjigu, sav je narod ustao, čito je od ranog jutra do podneva, narod je dizao ruke i vikao “amen, amen”, zatim kleknuo i poklonio se pred licem Jahve. Zatim su Ezra i leviti narodu tumačili odlomak po odlomak, sav je narod plakao slušajući riječi Zakona, plakao od radosti i ganuća! Kakav susret s Božjom Riječi! Kakav je tvoj odnos prema Božjoj riječi?