SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Današnjom nedjeljom, prvom Došašća, započinje nova crkvena liturgijska godina. Za kršćane to je nova godina spasenja, života, godina vjere i ufanja.

Kroz ciklus jedne liturgijske godine Crkva nam želi predstaviti i ponuditi djelo spasenja u Kristu. Ovom dakle nedjeljom stupamo u jednu novu godinu, koja će nas kroz liturgijsko slavljenje malo po malo uvoditi u otajstva Kraljevstva Božjega.

Tko je čuo Božju riječ i prihvatio je, zna da je Bog ljubav te da dolazi ususret svome narodu da ga spasi.

Kršćanin zna da je Mesija, Krist već došao. On zna da je Uskrsli s nama i da nam život daje. On zna i vjeruje da će  Gospodin ponovno doći da nam očituje kako je ljudska povijest imala smisla te da nas uvede u svoje vječno svijetlo. Doći će dan, dan Gospodnji, kad ćemo upoznati njegovu ljubav i smisao svoje ljudske sudbine. Tad će nestati suza i plača. Bog će sve učiniti novim. Taj dan je blizu svakome pojedincu a jednom će se ostvariti i za sav ljudski rod.

U toj vjeri stupamo u liturgijsko vrijeme koje se zove Došašćem. Crkva nas poziva na trodijelno življenje toga vremena:

Suživljavanje s generacijama ljudi, koji su prije Isusa Krista vapili za Spasiteljem. Taj je vapaj posebno vidljiv u objavljenim knjigama Staroga zavjeta, posebno proroka Izaije čiji tekstovi se najčešće čitaju u ovo vrijeme Došašća.

Suživljavanje s ljudima, koji u iskrenoj radosti kroz ove četiri nedjelje žele dočekati Božić. Zato je to vrijeme obraćenja srca, ispovijedi i usrdnije molitve, djelotvorne ljubavi prema bližnjima i otvorenosti za dobro. Sve u cilju, da blagdan Božića dočekamo spremno, sposobni da mir i radost ponesemo drugima.

I konačno suživljavanje sa svim ljudima dobre volje u neprestanom nastojanju da se ostvari bolji svijet. Kršćani žive trajno došašće u iščekivanju drugog dolaska Kristova, kao krunu iščekivanja i vrhunac svih ostvarenja.

Evo nas na kraju liturgijske godine i taj kraj obilježavamo  blagdanom Krista kralja! Ne bez razloga. To je s toga što u njemu prepoznajemo i vjerujemo dovršitelja ove naše povijesti. On je Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji. Kad kažemo da u Njemu prepoznajemo Kralja, onda je to samo slika, koja želi reći da on ima središnje mjesto ne samo u ovoj našoj ljudskoj povijesti već i u čitavoj egzistenciji, kao i to, da je Otac u Njemu i po Njemu utemeljio u ovom našem svijetu novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje. No neka nam o današnjem danu progovori Božja Riječ:

Knjiga Samuelova nam govori o pomazanju Davida za kralja. Čitamo je danas razmišljajući o Isusu, sinu Davidovu na kojem se ispunilo proroštvo da će mu Bog dati prijestolje Davida oca njegova i da kraljevstvu njegovu ne će biti kraja. U današnjem blagdanu vidimo ispunjenje toga.

Poslanica Kološanima govori kako nas je Otac po ljubavi svojoj izbavio iz vlasti tame i prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje a što znači da ovaj blagdan nije samo Kristov dan već i naš dan i naš blagdan! Pavao ističe zatim u čemu je Kristovo prvenstvo: on je Prvorođenac prije svakog stvorenja i čitava kreacija konvergira prema njemu jer „sve je po njemu i za njega stvoreno“, a On je prije svakog stvorenja. I u Crkvi on ima središnje mjesto jer je Glava tijela Crkve, jer u njemu prebiva sva punina.

 Evanđelje nam pokazuje Krista na križu. Želi od nas udaljiti svaku pomisao o Isusovom ovozemaljskom, političkom kraljevstvu. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ovozemaljskih kategorija. Premda upravo ponižen umire, u ljudskim očima bijedan i izrugan, sa svom sigurnošću govori razbojniku koji je s njim raspet: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Taj razbojnik vjeruje da je On kralj, zato mu i govori: Sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo! U ovome svijetu kraljevstvo je Kristovo u srcima ljudi, u svim onima koji su mu povjerovali i skupa s Njim grade novi Božji svijet! Da li je to prisutno i u tvojem srcu!?

Liturgija stavlja pred nas razmišljanje  o  s v r š e t k u.  Ova naša povijest ide  prema svojem svršetku. Božja nam Riječ danas naviješta da će Bog dovršiti ovu našu povijest, On je njezin začetnik i dovršitelj.

Prorok Malahija govori o svršetku kao  o Danu. Taj će se Dan po proroku dogoditi, veliko dijeljenje svijeta na one, kojima će  „sunce pravde ogranuti“ i na one koje će „Dan koji se bliži spaliti“. Dan Božji, kad će Bog radikalno zahvatiti ovu našu povijest kao njezin dovršitelj bit će pobjeda nad zlom i puna afirmacija dobra. Taj nam Dan naviješta i pripjevni psalam ove nedjelja: „Gospodin dolazi suditi pucima po pravici“.

Poslanica Solunjanima također se bavi svršetkom, ali s posebnim osvrtom na sadašnji trenutak. Pavao se boji za Solunjane da se ne uspavaju čekajući Dan Gospodinov, da se ne uljene i da postanu neradnici. On potiče na rad i angažman okomljujući se na sve one koji jedu kruh bez rada! I te kako dobra poruka za nas danas! Mi kršćani i te kako imamo veliku motivaciju za rad i angažiranost, jer znamo da ova naša povijest nije besciljna, prepuštena samovolji, već da je usprkos svih ljudskih lutanja i vodi i dovršava Bog. Stoga bi daleko više trebali biti ljudi rada, zauzetosti, izbjegavati svako dangubljenje i ljenčarenje, jer Dan Gospodinov dolazi!

I Isus nam u današnjem Evanđelju govori o svršetku. On zapravo govori o dva svršetka i to propasti Jeruzalema i svršetku svijeta. Teško je točno razlučiti što se na što odnosi. Kao predznake Isus naviješta velike ratove, progone svojih učenika, velikih globalnih nedaća, potresa, epidemija, pojave novih Mesija. Svoje učenike opominje na postojanost, da se ne pokolebaju, kad sve to vide, da ne posustanu ili posumnjaju da Bog vodi ovaj svijet. Trebaju imati povjerenja, jer ni vlas im s glave neće propasti! Takvo vrednovanje povijesti i života naviješta nam danas Riječ Božja! A kako ti to sve vrednuješ?

Ulazimo u posljednje razdoblje liturgijske godine. Ovo je vrijeme posvećeno razmišljanju o „posljednjim stvarima“ čovjeka, svijeta, ove naše povijesti. Tako bi nam današnja nedjelja htjela reći, da je čovjek sin života a ne sin smrti, da ga Bog nije pozvao da ovdje na zemlji bude samo neko prolazno i smrtno biće, već da ga želi obdariti darom uskrsnuća i života.

Ta je svijest trajno prisutna u ljudima, makar još do kraja Bog nije bio očitovao svoje nakane s čovjekom. Prisutna je u svijesti najstarijih civilizacija, prisutna je kao slutnja, nada, vjerovanje. Vidimo to danas i u Knjizi o Makabejcima koja opisuje mučenje i smrt sedmorice braće zajedno s njihovom majkom. Svi oni idu u smrt duboko svjesni da osim ovog zemaljskog života postoji i drugi, onaj vječni kojeg će darovati Bog u kojeg su stavili svoje pouzdanje i koji će ih „uskrisiti na život vječni“. Od njega se nadaju natrag dobiti svoje mućenjem osakaćene udove. Jednaka je poruka i pripjevnog psalma: „Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.“

Isus u današnjem Evanđelju koristi provokaciju saduceja da bi proklamirao kako naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih. On je Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Bog svih naših milih i dragih koji su otišli pred nama, On je Bog Života jer je sam život i jer je kadar obdariti životom sve koji u Njemu imaju tu nadu!

Sjetimo se toga ovih dana dok smo više nego inače na našim grobljima, dok se sjećamo onih koji su otišli pred nama. Svi su oni po daru Boga živoga sinovi i kćeri uskrsnuća i života. U tom smislu razmišljajmo ovih dana i o sebi i svojoj nadi u uskrsnuće. Budemo li iz te nade živjeli i radili, život na ovoj zemlji bit će nam drugačiji, kvalitetniji, bolji. I ne samo to, on će postati živo svjedočanstvo i poruka nade u uskrsnuće za ljude s kojima živimo i radimo.

Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići, da bih te vidio, da bih te susreo. A ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: «Siđi brzo» Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!»

Znam da najprije želiš da uđem u dubinu vlastitog bića, da onda susretnem tebe, da se tu nađem s tobom. Trebam ući u dubinu svoga srca, trebam srediti svoje misli, trebam pronaći svoje vlastito biće u nutrini svoga tijela, svoga života. To je osnovni preduvjet da se ti i ja, Isuse, nađemo. Pozivaš me da siđem, da uđem u svoju nutrinu, da se saberem, da otkrijem ovaj svoj unutarnji dom, gdje se ti sa mnom želiš naći i proboraviti u njemu. Da, Isuse, želim sići u prostore u kojima bi ti htio biti sa mnom, sam, bez drugih misli i planova, jednostavno želiš da se susretnemo.

Kako čovjek treba doći pred Boga u svojoj molitvi? Na to nam danas želi odgovoriti Božja Riječ. Prije svega iskreno, jer kako veli Sirah kod Gospodina ne vrijedi lijepo lice. On gleda čovjekovu nutrinu, proniče njegovo srce, gleda ga do dna njegova bića. Vanjština, fasada,  šminka, make up, sve je to ono čime možemo zavarati ljude, steći dobar dojam, ispasti fini i bolji. Bog te gleda iza tvoje maske u svoj istinitosti tvojega bića. Drugi realan stav koji čovjek mora imati u molitvi i kad dolazi pred Boga jest svijest vlastite nedostojnosti i potrebe da ga Bog ispuni. To onda rađa pravom poniznošću, pa takva molitva prodire kroz oblake.

Čitavu stvar zorno vidimo u današnjem Evanđelju. Isus govori prispodobu o dva čovjeka: pravednom i dobrom i grešniku. Oboje ulaze u hram da se pomole. Pitamo se, zašto upravo taj dobar nije otišao kući opravdan, već upravo onaj grešni carinik? Odgovor je upravo u tome, što je carinik Boga više trebao za svoj život, što je osjećao veću potrebu za Njim i spoznao vlastitu nedostatnost. S druge strane farizej ne treba Boga, on se oslanja na svoja djela i misli da ga Bog jednostavno mora opravdati.! Događa se upravo obratno! Jer, Bog ništa ne mora, a sviđa mu se onaj koji je ponizan, koji ga treba za svoj život. Iz ovoga ujedno zaključujemo, da je Bogu daleko miliji grešnik koji ga treba, nego samodostatan pravednik, koji se je došao samo pohvaliti, a usput druge i osuđuje.

Važno je shvatiti da ova Isusova prispodoba ne pripada prošlosti, već je jednako aktualna i danas. Bog nas želi iskrene i ponizne, istinite i realne. I kad otvaramo svoje srce u molitvi, stanimo pred njega takvi kakvi jesmo – goli, u svoj svojoj slabosti i nedostatnosti, bez obzira kakvi smo grešnici, tim više! Recimo mu da ga trebamo za svoj život, da nam pokaže svoju dobrotu i ljubav! Kod toga nemojmo nikada osuđivati druge, smatrati se boljima. Upravo današnje Evanđelje nam pokazuje kako Bog ima drugačije kriterije od nas ljudi!