SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Kako čovjek treba doći pred Boga u svojoj molitvi? Na to nam danas želi odgovoriti Božja Riječ. Prije svega iskreno, jer kako veli Sirah kod Gospodina ne vrijedi lijepo lice. On gleda čovjekovu nutrinu, proniče njegovo srce, gleda ga do dna njegova bića. Vanjština, fasada,  šminka, make up, sve je to ono čime možemo zavarati ljude, steći dobar dojam, ispasti fini i bolji. Bog te gleda iza tvoje maske u svoj istinitosti tvojega bića. Drugi realan stav koji čovjek mora imati u molitvi i kad dolazi pred Boga jest svijest vlastite nedostojnosti i potrebe da ga Bog ispuni. To onda rađa pravom poniznošću, pa takva molitva prodire kroz oblake.

Čitavu stvar zorno vidimo u današnjem Evanđelju. Isus govori prispodobu o dva čovjeka: pravednom i dobrom i grešniku. Oboje ulaze u hram da se pomole. Pitamo se, zašto upravo taj dobar nije otišao kući opravdan, već upravo onaj grešni carinik? Odgovor je upravo u tome, što je carinik Boga više trebao za svoj život, što je osjećao veću potrebu za Njim i spoznao vlastitu nedostatnost. S druge strane farizej ne treba Boga, on se oslanja na svoja djela i misli da ga Bog jednostavno mora opravdati.! Događa se upravo obratno! Jer, Bog ništa ne mora, a sviđa mu se onaj koji je ponizan, koji ga treba za svoj život. Iz ovoga ujedno zaključujemo, da je Bogu daleko miliji grešnik koji ga treba, nego samodostatan pravednik, koji se je došao samo pohvaliti, a usput druge i osuđuje.

Važno je shvatiti da ova Isusova prispodoba ne pripada prošlosti, već je jednako aktualna i danas. Bog nas želi iskrene i ponizne, istinite i realne. I kad otvaramo svoje srce u molitvi, stanimo pred njega takvi kakvi jesmo – goli, u svoj svojoj slabosti i nedostatnosti, bez obzira kakvi smo grešnici, tim više! Recimo mu da ga trebamo za svoj život, da nam pokaže svoju dobrotu i ljubav! Kod toga nemojmo nikada osuđivati druge, smatrati se boljima. Upravo današnje Evanđelje nam pokazuje kako Bog ima drugačije kriterije od nas ljudi!

Svečanom svetom misom u 18 sati proslavit ćemo blagdan Svetog Ivana Kapistrana zaštitnika župe Novi Beograd. Misu će uzveličati svojim pjevanjem naš crkveni zbor. Na ovu proslavu pozivamo sve vjernike koji se redovito okupljaju u našoj crkvi a posebno župljane Novog Beograda. Prigoda je to da pokažemo da nas ima i da bi bilo dobro imati i svoju župnu crkvu u Novom Beogradu.

Nakon svete mise bit će promocija knjige pjesama KRIST U DUŠI našeg župljanina Gorana Suručića koji je do sada napisao više knjiga. Pozivamo sve koji mogu ostati da ostanu na promociji. Promocija će biti u samostanskoj dvorani a nakon promocije malo osvježenje za sve prisutne.

Omiljena tema Lukinog evanđelja jest   m o l i t v a . On u više navrata pokazuje kako Isus moli, a pažljiv je i na Isusove riječi o molitvi, pa ima tekstova, koje drugi sinoptici nemaju. Takav je i današnji evanđeoski odlomak. Božja nam Riječ danas želi progovoriti o nekim vidovima molitve. Isus sam govori kako moliti valja svagda i kako u njoj ne smijemo sustati, znači moramo moliti ustrajno. To pokazuje danas i primjerom žene, koja tako dugo dosađuje bezbožnom sucu, dok se ne zauzme za njezinu stvar. Isusov je zaključak jasan: kad bezbožni sudac uslišava molitvu ove žene, koliko će više Otac naš koji nas ljubi pohitjeti da nam pomogne.

Jedan od bitnih uvjeta molitve jest vjera. Kad otvaramo svoje srce na molitvu trebamo to činiti iz povjerenja u Očevu ljubav i dobrotu, s vjerom da nas On ljubi i želi naše dobro.Gledamo li u Evanđelju ozdravljenja koja čini Isus, sva se ona događaju po vjeri molitelja, kako to sam Isus ističe: Vjera ti je tvoja pomogla! Česti je uzrok loše molitve ili čak izostavljanja molitve upravo manjak tog povjerenja u Oca. Mnogo puta kad se ljudi tuže da im je teško, da su pritisnuti brigama i problemima, smislom života, pa ih pitamo: da li moliš? Redovito će odgovor biti: ne! To je nedostatak povjerenja u Očevu dobrotu i ljubav!

Prvo nam čitanje želi danas otkriti i vrijednost molitve za drugoga! Mojsije moli za svoj narod koga su napali Amalećani. Božja nam Riječ želi pokazati vrijednost i uspješnost molitve za drugoga. To je nekada jedini oblik ljubavi, koji možemo pokazati prema drugome. Koliko su drugi prisutni u našoj molitvi, ljudi koji nas okružuju, s kojima smo povezani najrazličitijim vezama, rodbinskim, obiteljskim, prijateljskim (ili neprijateljskim – Isusov je izričit savjet moliti za neprijatelje), vezama na radnom mjestu, školi i sl.

Da li si ti čovjek molitve? Danas te Božja riječ poziva da to postaneš! S povjerenjem otvaraj dnevno svoj život Ocu! Bit će ti lakše, bit ćeš bolji čovjek, bit će više dobra na ovoj zemlji…

Danas nam Riječ Božja želi progovoriti  o  zahvalnosti. Današnje nam Evanđelje opisuje Isusov susret s desetoricom gubavaca. Jedan od njih nije Židov, ne poznaje Zakon. Isus ih u svojoj dobroti i čovjekoljublju sve ozdravlja i upućuje ih da se pokažu svećenicima. I gle, od desetorice, samo je jedan došao natrag da se zahvali i poda slavu Bogu! I to bijaše stranac! Isus razočarano pita: zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ostala devetorica? Taj stranac primijetivši na putu da se očistio sav radostan i ispunjen zahvalnošću trči natrag, zahvaljujući se i slavi Boga.

Prvo čitanje nosi u sebi istu poruku. U rijeci Jordanu ozdravlja od gube Naaman Sirac. Isus će jednom zgodom predbacujući Židovima što nisu prepoznali dar Božjeg pohoda reći: mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I ni jedan se od njih ne očisti do li Naaman Sirac! Treba otvoriti srce i prepoznati blizinu Božju koja liječi i ozdravlja. To je za Naamana bio prorok Elizej, a za ove gubavce Isus. Svatko tko u Isusu prepozna blizinu Božju ozdravlja, biva spašen i obdaren. Za to je potrebna vjera. Ali nakon što je primio dar očituje se čovjek upravo po tome, da li znade biti zahvalan, a ne da se sebično zatvara sa svojim darom i više ne prepoznaje darovatelja. Biti obdaren, ozdravljen trebalo bi imati za posljedicu zahvalnost, slavljenje Boga, naviještanje njegovih divnih djela!

U svjetlu današnje Poruke ispitajmo svoj život: koliko prepoznajemo u Isusu blizinu Božju koja nas želi izliječiti. Kolike smo već darove primili: dar Duha Svetoga, krsnog pomazanja, zajedništvo s Ocem po Isusovom otkupljenju, koliko je puta na nama Otac već izrekao svoje oproštenje, koliko smo puta primili Tijelo Isusovo u pričesti, radovali se u Crkvi među svojom braćom. Tu su i svi naravni darovi koje smo primili i svednevice primamo. Razmislimo danas i o zahvalnosti koju dugujemo drugim ljudima za mnoga dobra koja smo primili, roditeljima, prijateljima…..Možda im nikada nismo rekli HVALA, možda to i ne znamo reći, nemamo tako veliko srce…

Koji je odnos između vjere i djela? Što je ono po čemu se čovjek spašava? O tome nam danas želi progovoriti Riječ Božja. Današnje nam Evanđelje govori o i vjeri i o odjelima. Želi nas osloboditi samodopadnosti, koja bi bila posljedica naših djela i čina radi kojih bi nas Bog morao nagraditi. Čovjek ničim ne može zaslužiti svoje spasenje! Ono je uvijek dar Božji, Boga koji ljubi čovjeka i želi zajedništvo s njim. I nema toga djela, kojim bi čovjek mogao zadužiti Boga. Nakon svakog djela, pa bilo ono i najveće, najispravniji je stav po Evanđelju: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“

Pravednik živi od svoje vjere!, kako nam to danas u prvom čitanju svjedoči prorok Habakuk. Ono što mi možemo Bogu „dati“ , to je naša vjera, povjerenje u tu njegovu neizmjernu dobrotu i ljubav, povjerenje da nas voli i da nas hoće spasiti! Živjeti svoj život iz tog povjerenja u Boga, vjerovati Njemu, njegovoj dobroti i ljubavi, radovati se Njegovom milosrđu i vjernosti – to je ono što mi Bogu možemo očitovati kao najljepše, kao najdublji izraz svoje osobe. Zato na mnogo mjesta stoji u Pismu da se čovjek spašava po vjeri.

Koji je onda odnos između vjere i djela? Kršćaninova djela plod su i posljedica činjenice da ga je Otac uzljubio i po svojem Sinu u Duhu mu darovao zajedništvo sa sobom već na ovoj zemlji. U krstu preporođen postao je sin Božji i zato čini nova djela. Ne radi toga da bi ga Bog za to nagradio, nego jer je već obdaren i nagrađen, jer je upoznao veliku ljubav Božju i povjerovao u nju. Djela su posljedica vjere i povjerenja, zato gdje ih nema, pitamo se kakva je to onda vjera koja ne rađa novim djelima? Tu je onda vjera mrtva u sebi. Djela dakle nisu u funkciji spasenja, već su posljedica spašenosti i zajedništva s Ocem.

Kakva je tvoja vjera? Da li imaš povjerenja u Boga za sebe i svoj život? Da li živiš iz tog povjerenja? Da li radi toga što si Bogu povjerovao i što imaš zajedništvo s njim – činiš onda i nova djela!?

I ove nedjelje kao i prošle Božja Riječ nam želi progovoriti o upravljanju materijalnim dobrima. Posjedovanje materijalnih dobara nosi sa sobom i određene zamke. Prije svega ono čovjeku daje lažnu sigurnost, osjećaj samodostatnosti. Čovjek prestaje svoju sigurnost tražiti i graditi na Bogu, već se upire u materijalna dobra, okružuje se njima i u njihovom obilju gleda smisao svojega života. Takovima danas upućuje svoju riječ prorok Amos. On je bio pastir, riječ mu je gruba i neškolovana, ali prava proročka, istinita, jednostavna i nedvosmislena. Okomljuje sa na bogate, želi rasklimati njihovu sigurnost i pokazati besmisao raskoši. Prorok otkriva i drugu zamku bogatstva, a ta je da čovjek postaje slijep za potrebu, siromaštvo i bijedu drugoga.

Isus nam u današnjem evanđelju želi reći kako bogatstvo ne može čovjeku osigurati pravu budućnost. Ono je samo prividna sigurnost i prividna budućnost. Svoju poruku Isus zorno iznosi slikom o bogatašu i Lazaru. U toj se slici jasno raspoznaje do koje mjere bogatstvo i posjedovanje može čovjeku zatvoriti srce za drugoga, za potrebnoga. Bogataš ne mari za siromaha Lazara  koji kupi mrvice hrane ispod njegovog stola, ne uočava njegovu neimaštinu, toliko je zaokupljen sobom i onim što ima, da nije kadar otvoriti svoja dobra drugome. No, takovo je blagostanje kratkotrajno, kako je kratkotrajan i prolazan i sam život čovjeka. Bogataš nema budućnosti, njegovo ga je bogatstvo upropastilo. Budućnost ima Lazar, jer je on svu svoju sigurnost stavio u Boga. A iza smrti više se ništa promijeniti ne može.

Danas je Božja Riječ upućena nama, želi progovoriti našem životu! Postaviti nam neka pitanja: na čemu gradiš svoju sigurnost, da li su te materijalna dobra zarobila, koliko pokraj sebe vidiš potrebnoga, koliko u tvojem životu ima mjesta raskoš, luksuz dok drugi nemaju što jesti, ili obilaze kante za smeće vadeći hranu ili restorane čekajući da gosti nešto ostave iza sebe u tanjuru. Nije li to taj Lazar koji kupi mrvice, a da ga ti ne vidiš…..?