SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

S v e   j e   s p r e m n o !

Prorok Izaija a onda opet i evanđelist Matej donose danas  „poziv“ na gozbu.

Sa svom brigom i ljubavlju domaćin priprema svečanu večeru. O njoj kao da mnogo, vrlo mnogo ovisi. Želi da se uzvanici osjećaju ugodno, lijepo kako bi se njihovo prijateljstvo moglo produbiti. Upravo o toj gozbi kao da ovisi širina i dubina međuljudskih odnosa.

„Domaćin“ je toga svjestan i zato sve brižljivo, vrlo brižljivo sve priprema. U tu gozbu želi utkati svega sebe, svu svoju osobu, sav svoj život, svu svoju ljubav. Svaka sitnica u tim pripremama govor o njegovoj ljubavi i o radosti u očekivanju uzvanika.

Nije teško prepoznati u ovoj usporedbi lik jedinstvene gozbe ljubavi, sliku Euharistije,  Posljednje večere, svete mise; ali jednako tako i sliku nebeske gozbe u Kraljevstvu Božjem.

Misa je oduvijek, od njenog početka kod Posljednje večere, istinska gozba. To je, slavljenje jednog susreta, sastanka, zajedništva. K misi dolaze ljudi koji prihvaćaju poziv domaćina Krista; a po svom odazivu žele još jače zapečatiti prijateljstvo i zajedništvo s njime, a u njemu i po njemu jednako tako i zajedništvo među sobom.

Dođite na gozbu!

To je usrdan evanđeoski poziv svima nama na zajedništvo. Krist nam sam sprema:  k r u h  i  v i n o, brižljivo pripravljeno da bude znakom tijela i krvi. Jer Krist je tu i u tom otajstvu vjere želi reći da nudi svoje prijateljstvo radikalno cijelim bićem, svim životom, u potpunosti!

Nemojmo odbijati taj poziv. On oslobađa i daje snagu. Krijepi i uliva povjerenje i ohrabrenje. Taj poziv želi nas uvesti u novi život, preobraženi život Kristove zajednice.

Upravo to je pričest:  blagovanje od Onoga koji nam se iz ljubavi daje. Blagovanje onoga što nam je Ljubav priredila!

Riječ Božja koju smo čuli progovara nam večeras kroz sliku vinograda. Prvo čitanje i evanđelje veoma su ozbiljno upozorenje nekada židovskom narodu, danas nama.

Na usta proroka Izaije jednom divnom pjesmom, ali punom prijetnji, Bog se tuži na svoj narod – prijeti mu rasapom i uništenjem. Taj narod, izabrani, njegovani Božji vinograd nije urodio grožđem –  dobrim djelima svetosti i pravde; nije iskoristio Božje milosti izabranja i posebno ljubavi;

Gospodin «se nadao pravdi, a eto nepravde». Zato će osjetiti tešku Božju ruku, «U pustoš ću ga obratiti» – prijeti se Gospodin izdajničkom vinogradu.

U nešto promijenjenom obliku Isus ponavlja istu misao i istu prijetnju. Židovima je povjeren vinograd Gospodinov: objava-riječ spasenja, istine i nade za čitav svijet; tijekom povijesti slao im je Gospodin učitelje, proroke – oni su ih progonili, ubijali; među njima rođen je Bogočovjek – obećani Spasitelj; prije svih on je njima pružio svoje ruke i svoje srce: oni će probosti to srce, na križ prikovati njegove dvije spasiteljske ruke.

Neshvatljiv zločin.! Bog ne može ne kazniti ga. «Zato će se   – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove». Strašna prijetnja!  Izabrani narod postat će odbačeni narod: odbacili su Boga koji se pojavio među njima, odbacit će ih Bog…

Ova dva čitanja, dva zastrašujuća Božja upozorenja danas Crkva ponavlja meni i vama: svakomu je pružena životna prilika, svima povjeren Božji vinograd; svakomu je ponuđeno kraljevstvo: riječ-istina, milost i ljubav Božja…. Ostaje svakome da se zapita: kako je odgovorio na ponudu.

Današnja čitanja htjela bi nas zahvatiti iznutra da se prepoznamo. Potrebno je obratiti se, odvratiti se od zlih djela svojih, postupiti drugačije nego što je to bilo prvotnoj našoj zloj namisli. Dragocjeno je prepoznati se u tom svjetlu: grešni smo, potrebni smo pomoći  i milosrđa, Bog nas prihvaća i daje nam mogućnost povratka! Jer, ako mislimo da spadamo u pravedne, da smo u tzv. kategoriji „drugog sina“ koji odmah spremno ocu obeća poslušnost a ne izvrši je, tada sami sebi isključujemo mogućnost povratka.

Nosimo u sebi mogućnost da sagriješimo. Stalno je u nama prisutan otpor, nepovjerenje u odnosu na Boga i ljude. To se uvijek iznova pojavi u nama. Važno je to slomiti. Bog nam zato  daje vremena, novu šansu, on nas strpljivo i s ljubavlju čeka. A naš povratak potvrđuje opravdanjem i spasenjem. Teška je ustvari situacija onih koji misle da im nije potrebno opravdanje, koji se smatraju dovoljo pravednima i misle da Boga mogu smatrati dužnikom zbog svojih tzv. dobrih djela.

Koliko puta postupamo i mi poput drugog sina iz današnjeg evanđelja. Kažemo svoj „hoću“, obećamo, a ne izvršimo. Napravimo kulise od naše lažne poslušnosti, a kad se udaljimo postupamo obrnuto. Bog nas i tu čeka. Niti za starijeg sina nije situacija bezizlazna ako se i on prepozna u pravom svijetlu i vrati izvoru spasa. Bog svakog čovjeka može izmijeniti u granicama koliko mu mi to  dopustimo poniznošću i iskrenošću. Ne dopustimo da mentalitet drugog sina ostane prisutan u nama. Živimo istinu svoga pravog stanja i ne stavljajmo na lice masku pravednosti.

Isus je došao zbog takvih koji su potrebni obraćenja i pomoći. On će preobraziti našu zlu volju da postane dobra i djelotvorna. Jer Isus je u sebi i za nas izrekao svoj jedinstveni poslušni „da“ Ocu, svoj „Amen“ na slavu Oca, u čemu je zatajio stari  „Adam“, prvi čovjek. Što smo neposluhom jednoga izgubili, posluhom smo drugoga ponovno zadobili!

Čovjek je tajna. Teško je uči u tajnu ljudske osobe, u tajnu drugoga. Ne možemo upoznati niti sebe do kraja. Neprestano smo zatečeni novim osjećajima, mislima, otkrićima, radostima, razočaranjima. Jedino Stvoritelj znade sve o čovjeku. Jedino ga Bog savršeno ljubi. Čovjek je u odnosu na drugoga ograničeno biće, ne može do kraja prodrijeti u tajne ljudskog srca, u dušu drugog ljudskog bića. Zato nas često spopadaju osjećaji koji proizlaze iz te naše situacije ograničenosti. To su osjećaji nesnošljivosti, pomanjkanja oproštenja, nerazumijevanje drugoga, zatvorenost u sebične interese, zavist nad tuđim dobrom, i drugo…

Naše su misli takve. Trebaju biti očišćene, otkupljene. Prorok upozorava da su Božje misli drugačije. To se rječito pokazuje i na primjeru  iz parabole u Evanđelju. Samo Gospodar vinograda znade u dušama ljudi tajnu zaposlenosti i nezaposlenosti, prihvaćanja i čekanja, znoja lica zbog napornog rada, ili mučnog preznojavanja zbog prohujalog dana u kojem ih nitko nije unajmio.

I kad dolazi vrijeme isplate, tada se čovjek  raskrinkava u svojoj sebičnosti. Takve su njegove misli. Prosuđuje kao nepravdu ono što je učinjeno iz čiste ljubavi drugom ljudskom biću.

Krist nas poziva da se radujemo dobru drugoga, da se radujemo pronalaženju izgubljene ovce, da se radujemo povratku izgubljenog sina, da živimo u ozračju istinske, nesebične radosti što je Gospodar dobar.

Prispodoba je izrečena farizejima, ljudima koji su zatvoreni za univerzalnu poruku spasenja. Ali, ona se i danas čita kao vječno živa riječ upućena svakome, upućena nama. Jer i u nama se krije farizej. I mi bismo željeli da dobijemo više od drugih, možda čak i ne bismo htjeli da i drugi dobiju nagradu, budući da prema našim mislima nisu zaslužili. A Evanđelje bi nas htjelo uvjeriti, da nitko od nas, pa ne znam kakvu žegu dana podnosio, nije  s p a s e n j e  što ga Krist nudi,  z a s l u ž i o,  budući da nam ga je Isus Krist u svojoj žrtvi i prolivenoj krvi morao zaslužiti.

Riječ je o praštanju. Isus želi dati pravila  praštanja među braćom, u crkvenoj zajednici. I zato odgovara na Petrovo pitanje prispodobom o nemilosrdnom  sluzi koji nije imao smilovanja nad svojim drugom.

Iskustvo Boga koji prašta, Boga Oca milosrđa i ljubavi tijesno je povezano s iskustvom praštanja u ljudskim dimenzijama među braćom. Susret braće u praštanju i ljubavi može se u neku ruku nazvati sakramentom, vidljivim znakom onoga što se događa i u dimenziji naše veze s Bogom. Što je to iskustvo praštanja i prihvaćanja drugoga jače i iskrenije, to je lakše i istinitije moguće osjetiti i iskustvo Boga kji prašta i prihvaća.

Možda su naše predodžbe o Bogu koji kažnjava, koji je katkada okrutan i nemilosrdan, o Bogu koji je daleko, povezane s našim iskustvima u kojima se mi pokazujemo pred ljudima i okrutni, i udaljeni i nemilosrdni. Današnje evanđelje želi nam upravo tu dimenziju otkriti. Nemilosrdni sluga najprije je čovjek koji proživljava istinsku radost, jer Gospodar (tj. Bog) velikodušno oprašta. Ali, u završnici on otkriva i okrutno (ili bolje rečeno razočarano, rasrđeno)  lice Gospodara (tj. Boga), budući da sam nije znao u svojoj praksi što je to milosrđe i praštanje u odnosu na svoga druga.

I u planu našeg života s Bogom mi smo tako često iskusnici Božjeg milosrđa i dobrote. Tako često proživljavamo to u sakramentu praštanja u ispovijedi, zatim opet u različitim trenucima gdje iz dubine svoje duše zatrebamo i zavapimo za Bogom milosrđa. I Bog nam se uvijek otkriva. Pokazuje nam lice svoje. Daje izdašno svoj mir. To su trenuci istinskog olakšanja, rasterećenja, radosti. Bog neizbrisivo baca „na dno mora“ sve naše grijehe.

Međutim, to iskustvo traži od nas da i „mi otpustimo dužnicima našim“. Poziva nas na praštanje. Jer bez ove druge dimenzije brzo ćemo se zatvoriti i za istinsko  iskustvo vjere prema Bogu ljubavi i praštanja. Želimo li uvijek na svjež način proživljavati Boga ljubavi i praštanja, tada je neophodno da počnemo istinski praštati i prihvaćati braću oko sebe.

Riječ je danas o odnosima u zajednici. Dragocjeno je imati brata. U Crkvi ljudi postaju braća i sestre. Pokazuje to već i terminologija današnjeg evanđelja: „Pogriješ li tvoj  b r a t“. Kršćani su prvih kršćanskih zajednica osjećali živo kako su međusobno braća i kako im je sve zajedničko.

U našim današnjim susretima kršćana baratamo jednako tako tim izrazima: braćo i sestre. Ipak bi bilo vrijedno provjeriti domet tih izraza. Dokle seže to zajedništvo i to bratstvo?

Evanđelje govori danas o jednoj prevažnoj dimenziji zajedničkog života: o grijehu, pogreškama. U tom smislu evanđelje poziva na službu ljubavi u korenju i opominjanju. To je prevažna dimenzija života u zajednici. Računajući realno s ljudskim slabostima u svakoj zajednici evanđelje upozorava na potrebu rasta kroz opomenu i ukor.

Upravo na tom planu postoje razmimoilaženja s obzirom na stil i način života zajednica danas. Daleko više ima među ljudima licemjerja, laskanja kad se govori drugome u lice, a opet s druge strane ogovaranja i klevetanja. To je tako česta pojava u ljudskim razgovorima. Osjeća se pomanjkanje poštenja i hrabrosti govoriti o slabostima direktno u oči drugome. A ipak – tu tek postajemo istinski braća. Jer upozoravajući na grijeh i slabosti drugoga mi pomažemo da drugi oživi, da ne umre u grijehu, da ustane na novi život (usporedi danas prvo čitanje proroka Ezekijela). Naprotiv, ako nemamo hrabrosti govoriti, zataškavamo zlo, i istina neće osloboditi čovjeka. A pogotovo ako se tu radi o „bratu“ po vjeri, gdje bi bratska  opomena morala biti sastavni dio naših komunikacija.

Istinska smo braća istom kad i na tom području zavlada povjerenje i kad i na području slabosti možemo služiti braći  opominjanjem kao i primanjem opomena. Tada zajednica raste u povezanosti i ljubavi. Tada tek služimo jedni drugima na blagoslov.