SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

OD BOGOLJUBLJA K ČOVJEKOLJUBLJU

Gospodine, u mojoj gladi ti si mi dao jesti. Vodiš me kao dobri pastir na pašnjake svoje ljubavi. Hraniš me iz dana u dan Tijelom svojim, pričešću, kruhom živim i pravim. Utažio si svaku moju glad. Umnožio si kruh da ga bude na pretek ne samo meni nego i za čitav svijet do kraja vjekova.

Gospodine, u mojoj žeđi priskačeš mi u pomoć. Stojiš i govoriš: “Ako je tko žedan neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” Nudiš vode žive kao ono ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Nudiš piti svakome u životnoj žeđi za životom, za smislom. Na križu si otvorio svoje srce i iz njega je potekla krv i voda, nepresušni izvor za sve ljude svijeta.

Gospodine, koliko puta bijah stranac, sam, napušten. Koliko puta čovjek ima osjećaj da nitko za njega ne mari. A ti si mi darovao svoje biće da mi bude utočište, da u tebi nađem dom. Zoveš me: “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni….!” Poput Andrije i Ivana i drugih apostola tražim gdje stanuješ, a ti jednostavno odgovaraš: “Dođi i vidi!” I znam, Gospodine, da mogu ostati kod tebe koliko god hoću. Jer ti si moj dom, kod tebe se ne osjećam strancem. Nudiš mi svoje prijateljstvo i ljubav.

Gospodine, čovjek lišen tvoje milosti i prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoline. Čovjek je po prvom padu bio prepušten sebi, gol, bez tvoje zaštite jer je prezreo tvoju ljubav. To se događa po svakom grijehu. Često sam gol i potreban sam tvoje geste ljubavi: zaogrni me ponovno ljubavlju svojom! Zaogrni me milošću oproštenja. Vrati mi haljinu što si mi je čistu darovao u času krštenja.

Gospodine, svi bolesnici mogli su k tebi. Svima si darivao zdravlje i snagu za život. Svi bolesnici mogli su osjetiti tvoju dragocjenu i blagoslovljenu milost zdravlja i smisla. U svakoj bolesti smijem k tebi. A kad ja ne mogu k tebi, ti dolaziš k meni. U svakoj bolesti ti si blizu, jer upravo se ondje nalaziš, gdje je tvoja milost najpotrebnija. Hvala ti za svaki tvoj pohod u bolesti i nemoći.

Gospodine,  često sam bez slobode. U tamnici duše i duha.  Često zarobljavam ili se dadem zarobiti. Postoje tamnice ljudskih srdaca. U toj zatočenosti dođi k meni. Probij sve zidove, oslobodi me od svih ovisnosti, otjeraj svaki strah, otmi me svakoj zloj navici. Neka se otvore vrata svih tamnica u kojima se  često nalazim svojom ili tuđom krivnjom. Izbavi me, Gospodine, iz svake tamnice. Dođi k meni, jer gdje si ti, tu je sloboda, tu je radost, tu je svjetlost i mir. Dođi, Gospodine Isuse!

I učini me, Isuse, oruđem svoga mira i daj da te prepoznam u svima koje mi stavljaš na put moga života. Želim se na času suda naći pred tobom s desne strane među izabranim ovcama.

Talent je upravo po ovoj Isusovoj prispodobi dobio svoje značenje koje danas ima: dar, nadarenost, obdarenost. Inače je to bila novčana vrijednost izražena u zlatu, i to vrlo velika. Riječ Božja htjela bi nas staviti pred činjenicu da smo  talentirani  i to od Boga. Bez obzira da li je to jedan talent ili više njih, svatko je od nas nadarenik Božji. No, čovjek svoju talentiranost mora dobro upotrijebiti, ona je  šansa,  kapital s kojim treba raditi. Ne smije nas obeshrabriti niti činjenica da smo možda dobili samo jedan talent, pa to obezvrijediti, već savjesno i odgovorno surađivati i ulagati ono što smo primili. Za konačnicu nije važno koliko smo primili, već kako smo primljeno upotrijebili. Evanđelje nas želi staviti pred konačnu činjenicu našega života: jednog dana morat ćemo stati pred gospodara i položiti račun kako smo upotrijebili svoje talente, darove i sposobnosti kojima smo za života bili obdareni! To je ono što na kraju ni jedan čovjek ne može izbjeći!

Prvo čitanje nam za uzor stavlja  ž e n u:  vrijednu i radinu, čije ruke ne miruju, kojoj vrijeme ne prolazi uzalud. Odlomak iz knjige Izreka naglašava i sporednost vanjštine, i puno su vrjednije marljive ruke, ispruženi darovi siromahu i ruka koja daruje nevoljnika, nego li ljepota lica, čar i ljupkost izgleda! Prema čemu je usmjerena naša pažnja? Vanjštini ili nutrini, prolaznome ili onome što trajno ostaje?!

Poruka je tim aktualnija, što nas Pavao  opominje „da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći“, kad svi budu govorili „mir i sigurnost“, tako iznenada kao što trudnicu spopadaju trudovi. Po krštenju  postali smo sinovi svijetla i taj nas Dan ne bi smio iznenaditi! Vrijeme koje nam još preostaje mora biti vrijeme maksimalne založenosti, iskorištavanja talenata koji su nam povjereni, da bismo što spremnije jednoga dana mogli stati pred Krista, koji će doći suditi žive i mrtve.

Slavimo posljednje nedjelje crkvene godine. Sa svršetkom crkvene godine Crkva proživljava i svršetak vremena. Nalazimo se u posljednjem vremenskom razdoblju! Još malo i Gospodin dolazi! Ono što je čovjeku najpotrebnije to je  mudrost. To je poruka današnjeg prvog čitanja i  Evanđelja. Mudrost ne smijemo zamijeniti  sa znanjem, školskom spremom, inteligencijom, naobrazbom. Ona je prije svega umjetnost  življenja.  Mudar je onaj koji umije pravo živjeti! To je više nego imati, posjedovati, stjecati, uživati. Jer, mudrost prije svega gleda na konačnicu, na svršetak! Što koristi sve drugo, ako je svršetak loš, ako je svršetak propast?!

Evanđelje nam otkriva u čemu je prava mudrost, umješnost života. Isus nas to uči slikom o deset djevica koje čekaju zaručnika da se vrati s mladenkom. Slika uzeta iz istočnjačkog života: budući da se ne zna točan dolazak zaručnika, treba trajno biti spreman. Mudrost je računati s tom iznenadnošću, biti upravo tada spreman, imati dovoljno ulja u svojoj svjetiljci! Inače je sve prekasno, zatvaraju se vrata i više nitko ne može ući: „zaista vam kažem, ne poznam vas“. Isus na kraju sam sažimlje mudrost života: „Bdijte dakle, jer ne znate ni dana ni časa!“ Biti uvijek spreman na dolazak Gospodinov, koji je iznenadan, to je prava mudrost života. Što vrijedi čovjeku, ako čitav svijet stekne, a zaspi u tom važnom trenutku, ako ga dolazak Zaručnika (Gospodina) ne zatekne spremnog!

Pitanje koje bi nam danas Riječ Božja željela postaviti: živimo li u ovome svijetu kao mudre ili lude djevice? Da li smo doista mudri? Možda smo veoma umješni i uspješni u obavljanju svakidašnjih poslova, možda vrlo uspješno akumuliramo zemaljska dobra. Da li smo time i mudri? Pavao nas u današnjem čitanju opominje da nas ne bi Dan (dolazak Gospodinov, za nas pojedinačno to je trenutak naše smrti) „zaskočio kao kradljivac“. Stoga je na mjestu njegova opomena Solunjanima (a i nama!): „Ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.“ Možda još nemamo mnogo vremena, možda ne toliko koliko to sami mislimo! Možda već sada Gospodin kuca na vrata našega života? Možda je krajnje vrijeme da preorijentiramo svoju zemaljsku mudrost u onu kojoj nas uči današnje Evanđelje!

Brojni su oni, koji će ovih dana posjetiti gradove mrtvih, naša groblja. Već se kroz nekoliko dana može vidjeti zamjetljivo gibanje u pravcu groblja. Ljudi polaze na grobove svojih, da ih urede, da ih okite cvijećem. Groblja kao da ožive kroz ove dane na početku mjeseca.

Da li je to neko besmisleno oživljavanje uspomena, koje su za mnoge možda još presvježe i prebolne, a da bi se tom poslu pristupilo s indiferentnošću gledaoca? Da li je to neko improvizirano ponovno ukopavanje, koje može samo jače izazvati ljudsku bol, sjetiti na prazninu, osamljenost onih koji ostaju?

Što mi kao kršćani možemo reći ljudima koji ulaze u groblje?

Vjerojatno bi naše riječi zvučale prazno i neuvjerljivo, ali ako se poslužimo riječima Kristovim, možda će uspjeti prodrijeti do srdaca ljudskih. To su riječi utjehe i života, nade i vjere, to su riječi koje pobjeđuju žalost i bolest, patnju i smrt, i navještaju svjetlo uskrsnuća: „JA SAM USKRSNUĆE I ŽIVOT! Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, NEĆE UMRIJETI NIKADA!“

„Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima  ž i v o t   v j e č n i.“

„Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede ovaj kruh, živjet će zauvijek!“

Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih. Buduću da je po čovjeku došla smrt, po čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u KRISTU SVI OŽIVJETI (usp. 1 Kor 15, 20-22).

Prvo čitanje ukazuje nam na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju  u židovskom narodu koncem 8. stoljeća. Ona je osobito pogađala pojedince, naročito strance, pridošlice, udovice i siromahe. Prorok, svjestan te situacije, daje određena rješenja, koja su i danas, nakon 20 stoljeća još uvijek aktualna po svojoj poruci, premda u nešto izmijenjenom obliku. Nikoga ne tlačiti niti mu nanositi nepravde, ne koristiti svoj bolji položaj koji ti daje služba ili veće posjedovanje, da se drugi pokraj tebe osjeti jadan, nemoćan, sirotinja. Lihvarstvo, pretjerano uzimanje kamata, iskorištavanje tuđe nepovoljne situacije za vlastitu dobit, to su grijesi koji vape u nebo!  Nema takve pravednosti, tvojega prava na neku stvar ili posjed koje bi moglo i smjelo povrijediti ljubav prema sučovjeku, bližnjemu. Čitanje nam upravo to želi reći, da je Bog osjetljiv na postupanje sa svakim čovjekom a posebno siromašnim i ugroženim. Ljubav mora biti osnovni normativ ponašanja! Vrijeme je da se mi, kršćani zapitamo da li nas ljubav vodi dok procjenjujemo stanarine podstanarima, dok dajemo oglase u novine da primamo bračne parove bez djece da ne bi narušili naš komoditet, dok sebično čuvamo svoj novac, tajimo ga i ne želimo posuditi, premda je drugome u tom času i te kako potreban! Da li smo se barem priključili djelovanju našega Karitasa koji nastoji ublažiti onu najosnovniju neimaštinu, da svi imaju kruha i krumpira, da se mogu ugrijati tijekom zime. Ima  mnogo toga što u našem ponašanju, upravo u odnosu na druge, nemoćne i ugrožene, što vapi k Bogu.

Evanđelje pred nas stavlja zapovijed LJUBAVI kao temeljnu strukturu našega ponašanja: ljubav prema Bogu i bližnjemu. Uočimo kako ih Isus povezuje: druga je ovoj jednaka! Još za Boga imamo neki osjećaj, ali za bližnjega ni izdaleka koliko bi trebalo! Evanđelje nam ukazuje na nužnu povezanost tih dviju  ljubavi i činjenicu da se Bogu možemo približiti samo preko čovjeka i u mjeri  ljubavi prema čovjeku. Te dvije ljubavi bît su i srž svih drugih zapovjedi i našega obdržavanja, ili kako kaže Isus: o njima visi sav Zakon i Proroci. Često smo jako zauzeti vanjskom korektnošću obdržavanja, koja je šuplja bez ljubavi. Ne obdržavanje posta na Badnjak (makar nije obavezan) smatramo svetogrđem, ali da Božić prođe a mi nekog siromašnog nismo obdarili, to ni ne zapažamo!

Današnja bi čitanja željela osvijetliti odnos prema ovozemaljskoj vlasti. Kršćani su pozvani da i  zemaljsku vlast promatraju očima vjere. Otac je onaj koji je sve i nad svima. On može djelovati na najrazličitije načine preko ljudi i institucija, čak i kad oni toga nisu svjesni. To je očito u današnjem prvom čitanju. Bog se 2poslužuje“ poganskim kraljem Kirom. On osvaja Babilonsko kraljevstvo i njegov glavni grad. Da bi stekao naklonost oslobađa mnoge narode koji su godinama bili dovođeni u babilonsko sužanjstvo a među njima bili su i Židovi. Izaija očima vjere i povjerenja u Boga prepoznaje u njemu „oruđe“ Božje. Jahve, Bog njihov, On je onaj koji ih zapravo oslobađa. Jahve je jedinstveni Gospodar ljudi i događaja, on je kadar u svoje planove i svoju volju utkati najrazličitije ljudske situacije i djelovanja. Zašto Bog i danas ne bi mogao tako djelovati? Zar ne može i danas u svoj spasiteljski plan ugraditi ove naše suvremene ovozemaljske vlasti? Društvene i političke sisteme?

Evanđelje i postupak Isusov upravo nas u to želi uvjeriti! S Isusom ne prestaje ovozemaljska vlast a niti obaveze koje njegovi učenici imaju kao građani ove zemlje. Bog i „car“ nisu u opreci. Nijedna stvarnost Bogu nije strana! S druge strane, Kraljevstvo Božje nije kategorija određenog društveno-političkog sistema, već se mora utjeloviti u svaku situaciju. Kršćani izgrađujući društvo, boreći se za pozitivne vrijednosti svakog ljudskog napretka – izgrađuju i Kraljevstvo Božje. To je  vjerničko promatranje ovozemaljskih vrijednosti. Ništa na ovome svijetu – osim izričitog zla – ne stavljati u suprotnost Bogu. On pak je kroz sve događaje i situacije kadar spasenjski djelovati!

Poslanica Solunjanima daje nam sliku kršćanske zajednice. To je zajednica djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade! To je zajednica koja je svjesna svojega izabranja od Boga Oca, ispunjena Duhom Svetim u svakovrsnoj karizmi. Takva je zajednica svjesna da to svoje izabranje duguje svojemu Gospodinu – Isusu Kristu!