U vremenu od 18. do 25. siječnja, kad se u mnogim crkvama po čitavom svijetu organizirano održavaju molitve za jedinstvo kršćana, takva je molitva po prvi puta ove godine održana u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zemunu. Molilo se za vrijeme večernjih svetih misa a molili su vjernici koji u tu crkvu redovito dolaze na nedjeljna i dnevna euharistijska slavlja. Tih su dana u liturgiji korišteni biblijski tekstovi, molitve i ostali materijali pripremljeni baš za ovogodišnju Molitvenu osminu koje su pripremili kršćani iz Brazila. Geslo pod kojim se odvijala ovogodišnja molitva je uzeto iz Ivanova evanđelja. To su Isusove riječi upravljene ženi Samarijanki: „Daj mi piti!“ Ova molitva je od naše vjerničke zajednice vrlo dobro primljena i shvaćena je kao molitva za takvo i toliko jedinstvo kršćana kakvo je Krist htio i za koje je on molio.
4. Nedjelja kroz godinu (B)
Liturgija Riječi Božje danas nam predstavlja Isusa iz Nazareta kao p r o r o k a. Na njega se odnose Mojsijeve riječi u prvom čitanju: Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! Stoga evanđelisti, osobito kad se obraćaju Židovima, vole u Isusu gledati novog Mojsija. Da bismo shvatili dubinu poruke moramo znati što je to prorok? Prorok je nosilac Božje poruke. On donosi narodu verificiranu Riječ Božju, on je opunomoćeni navjestitelj Božje riječi. Preko njega sam nam Bog govori! Zato smo i u pripjevnom psalmu svi pozvani: ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda! Da se otvorimo riječi koju nam Bog upućuje preko proroka, jer nije važno samo čuti, već poslušati: njega slušajte!
Marko nam prikazuje Isusov proročki nastup u sinagogi Kafarnauma! Naglasci evanđelja su na n a u c i Isusovoj i reakciji ljudi koja je izražena riječima: zaneseni, zaprepastiše se, nove li i snažne nauke! Isus svoj nastup popraćuje i znakom: istjerivanjem đavla. Marko je osobito pažljiv za tu vrstu znaka, jer piše Rimljanima za koje je vlast nad duhovima osobit znak božanske vjerodostojnosti. Stoga je opis ovog istjerivanja đavla u funkciji Markove poruke: Isus je pravi prorok, za njega jamči sam Bog! To se vidi i po reakciji prisutnih: oni ne reagiraju na istjerivanje, već na nauku, novu i snažnu!
Od svega je najvažnije da liturgija d a n a s n a m a želi reći da je Isus iz Nazareta prorok! I sva čitanja su u službi toga: da ga prepoznamo kao proroka, da prepoznamo u njemu nosioca Božje poruke, navjestitelja Božje riječi! Da li sam došao do toga stupnja prepoznavanja Isusa? Što je On za mene? Prorok? Da li su onda njegove riječi za moj život mjerodavne i smjerodavne? U kojem su one odnosu prema mojemu životu? Možda mu čujem glas, ali ostajem „srca tvrda“, jer sam zaljubljen u svoje stavove, u svoje sadašnje stanje koje ne želim mijenjati?! Isus je opunomoćeni navjestitelj Božje riječi i On će mi sve ove nedjelja govoriti, nagovarati me, pozivati na promjenu mojega života! U pitanju sam samo ja: koliko i do koje mjere želim biti njegov učenik i „njega slušati“?!
3. Nedjelja kroz godinu (B)
Čovjek na riječ Božju odgovara o b r a ć e n j e m. To je promjena njegovog života, njegove dosadašnje prakse, razmišljanja, postupaka i motivacija. Obraćenje u sebi uključuje promjenu ljestvice vrednovanja – čovjek želi živjeti iz Božjih vrednovanja! Knjiga proroka Jone govori nam kako je jedan poganski narod odgovorio na Božju riječ: obraćenjem, promjenom života! Poseban je naglasak poruke u činjenici da se radi o poganskom narodu koji ne poznaje i ne štuje pravoga Boga. Upravo tu situaciju Isus će kasnije iznijeti kao primjer tvrdokornosti židovskog naroda.
Evanđelista Marko donosi nam danas prve riječi Isusovog javnog nastupa: Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju! Da bi čovjek mogao primiti kraljevstvo Božje mora se obratiti, mora promijeniti svoj život, osobito način razmišljanja i vrednovanja. Do sada je živio po svojoj volji, po svojim prohtjevima, samoživo, sada ga Evanđelje (sam Isus!) poziva da živi iz volje Božje, iz Božjih vrednovanja!
Kad se radi o nama, Pavao nas upozorava da nemamo što čekati: vrijeme je kratko! Trajno smo svjedoci prolaznosti koja nas okružuje, a i sami je na svom tijelu proživljavamo, dnevno primjećujući kako u borbi s vremenom, vrijeme odnosi pobjedu, a mi starimo i odlazimo! Svaki je novi dan i nova šansa za naše vlastito obraćenje! I nas Bog stalno nagovara i potiče, i među nama stalno djeluju proroci poput Jone, apostola Ivana i Jakova. Bilo bi porazno kad bi i protiv nas jednog dana svjedočila Niniva, koja se obratila na propovijedanje Jonino premda je bila poganska, a među nama je više od Jone – sam Isus, Sin Božji!
Da li sam svjestan potrebe svojega vlastitog obraćenja, promijene svojeg vlastitog života?! Ne znam još koliko dana imam, no vrijeme je kratko! Možda sve to lakomisleno odgađam za kasnije, dok budem imao više vremena, dok se malo sredim… Možda tog vremena više ne će biti, možda sam doista lakomislen…?!?
2. Nedjelja kroz godinu (B)
Glavna poruka Riječi Božje ove nedjelje jest B o ž j i p o z i v. Bog ne želi djelovati sam, a da čovjek kod toga ostane pasivni promatrač, potrošač onoga što se za njega priređuje. Stoga je povijest spasenja ujedno i povijest Božjih poziva upravljenih čovjeku. Taj poziv započinje već s prvim čovjekom – Adamom. On je pozvan da surađuje s Bogom Stvoriteljem na dovršenju ovoga svijeta. O tome nam svjedoče prve stranice Biblije! To je posebno očito u pozivu Abrahama, pa kasnije čitavog židovskog naroda.
Prvo čitanje govori nam danas o pozivu Samuela. On će biti veliki prorok, sudac u narodu, osloboditelj, on će pomazati prvoga židovskog kralja Šaula. Čitanje nam ističe i temeljni odgovor čovjeka na Božji poziv: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša! Slušanje Božje Riječi i stavljanje sebe Bogu na raspolaganje, to su dva bitna stava kojima čovjek odgovara na Božji poziv! Sjetimo se Marije: evo službenice Gospodnje, neka mi bude….
Največi Božji poziv upućen čovjeku jest: Isus Krist. On je poziv čitavome svijetu! Evanđelje nam pokazuje kako su se s njim susrela prva dvojica učenika, jedan od njih je Andrija, brat Šimuna Petra, kasnije apostol. Isus im upućuj svoj poziv: dođite i vidite! I pođoše, i ostadoše kod njega onaj dan. Oni su se odazvali, taj je susret preobrazio njihov život! Potpuno su se otvorili Isusovoj riječi i sebe i svoj život szavili Isusu na raspolaganje!
Svatko je od nas pozvan! Temeljni se je susret i poziv dogodio na krštenju! Šteta što toga tada nismo bili svijesni, ali nam je kasnije mnogo puta to Bog posvijestio! Odgovor koji krštenik trajno daje Bogu: evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju! Trajno otvarati sebe i svoj život Riječi Božjoj, slušati Boga, vršiti njegovu volju – to su temeljni stavovi svakog krštenika! Možda bismo baš u tom svjetlu morali preispitati svoje kršćanstvo i činjenicu svojega krštenja! Što to za mene znači da sam kršten?!? To znači da me je Bog jednog dana pozvao mojim imenom, kao nekada Samuela! S kojom dubinom svijesti i odgovornosti živim svoj poziv? Možda sam svoje kršćanstvo pretvorio u običaj, zadovoljenje religiozne potrebe, blagdanski dnevni red? Možda se do sada nikada nisam odazvao?!?
Krštenje Isusovo (B)
Svi evanđelisti donose krštenje Isusovo na Jordanu i teofaniju koja je nakon toga slijedila. To čine iz dva velika razloga: za Isusa i njegov život to je prijelomni događaj, upravo na Jordanu Otac ga očituje narodu kroz dvije temeljne njegove vlastitosti – On je Sin njegov, on je je Pomazanik-Mesija- Krist!
Sve nam ove elemente želi otkriti Riječ Božja. Ona nam danas predstavlja Isusa iz Nazareta kao slugu Jahvina koji će sebe svega i sav svoj život staviti na raspolaganje Bogu, do kraja vršeći njegovu volju! Upravo time započinje na ovoj zemlji Novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje! On je Pomazanik, ali koji više nije materijalno pomazan kao židovski svećenici, proroci i kraljevi. Njega sam Jahve izabire i pomazuje i to Duhom Svetim. Stoga je on pravi Pomazanik, Mesija, Krist. U Njemu Bog otvara nadu za sve narode i ljude svijeta, za sve pojedince koji se osjećaju slomljeni poput trstike koja samo što se ne prelomi, za sve one koji su se gotovo već ugasili poput stijenja koji samo tinja. On – Pomazanik – ne će lomiti i gasiti, već zacijelivati, oživljavati, pomagati, davati nadu! Petar će njegov život definirati samo jednom jedinom rečenicom: prošao je zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve…..
I mi danas Isusa iz Nazareta prepoznajemokao Pomazanika i Sina Božjega! Kao svoju vlastitu šansu da nas iscijeli, da nam dade nadu i sigurnost. Trebamo ga, životno ga trebamo jer smo malaksali i zarobljani zlom i vlastitom nemoći! Trebamo ga kao onoga koji nas neće osuditi, nego razumjeti, koji neće do kraja ugasiti ono malo nade koja u nama tinja, ili slomiti sitni napor i male korake koje činimo, već nam dati nadu i ohrabrenje! A On? On želi doći k nama, k svakome od nas, želi doći kao ozdravitelj našega života! Upravo zato sav se stavio u službu Oca „jer je ljubio svoje….ljubio ih je do kraja“. Kažimo mu i mi danas: Ti si Krist, Sin Boga živoga! Mi te trebamo, mi te životno trebamo! Dođi nam, iscijeli nas i naše živote!
2. Nedjelja po Božiću (B)
Temeljni događaj Božića Ivan izriče svjedočenjem: I Riječ je tijelo postala i nastanila se među nama. Pišući za svoje vrijeme, Ivan za Sina Božjega upotrebljava izraz Logos-Riječ. U platonističkoj filozofiji Logos je imao božanska svojstva, njemu se pripisivao početak svijeta, stvoriteljska moć, a on je svoj izvor i početak imao u Bogu. Stoga Ivan želi reći svojim suvremenicima: taj božanski Logos koji u Bogu prebiva i koji ima stvoriteljsku moć, to je sam Sin Božji, koji je u jednom trenutku ove naše povijesti zaživio među nama u Isusu iz Nazareta. Time Ivan ujedno na svečani započinje svoje Evanđelje-Radosnu vijest o Isusu Kristu.
Ali Ivan se ne misli zadržati samo na goloj činjenici da je među nama zaživio Sin Božji. To je izazvalo niz promjena na ovoj našoj zemlji, to je zapravo kozmički događaj! I u čovjekovoj egzistenciji nešto se je duboko dogodilo: on je „probio“ svoju biološku razinu – „a svima koji vjeruju u njegovo Ime dao je moć da postanu djeca Božja“ i oni se rađaju jednim novim rođenjem, većim i dubljim nego što je ovo biološko: oni su rođeni od Boga, postaju sinovi Božji! I to je krajnji domet Božića – Bog se rađa za čovjeka, da bi se čovjek rodio kao sin Božji! Stoga Božić nije samo promijenio način Božje egzistencije, već i način čovjekove egzistencije. Tako Ivan opisuje „putanju“ Logosa koja započinje kod Oca i završava se kod Oca, jer Riječ se vraća, ali ne više sama, već zajedno sa svojom braćom ljudima, koji su ovdje na zemlji „rođeni od Boga“.
Sve je to od vjekova živjelo u promislu i u planu Božjemu, i Krist i mi u njemu izabrani. Ono što je Stari Zavjet samo želio i nadao se, to se dogodilo: Mudrost se Božja nastanila među nama. Stoga nas danas liturgija želi upozoriti da nismo bilo tko i bilo što u očima Božjim, da nitko od nas nije brojka u velikom mnoštvu svijeta i ljudi, već da je svaki od nas izabran ljubavlju Božjom prije postanka svijeta, da smo rođeni od Boga, sinovi i kćeri Božje! To je onda temelj i novoga života kojega na ovoj zemlji i u ovom svijetu moramo živjeti. Ja sam rođen od Boga, sin Božji – da li se to prepoznaje i vidi u mojem vladanju i životu?!?