Nekategorizirano

Slika pastira česta je u Bibliji. Ona je bila bliska židovskom narodu, koji dugo bio nomadski narod, a i kasnije je slika pastira i stada bila svakidašnja. Bog sebe često prispodobljuje Pastiru, a narod stadu koje on vodi, za koje se brine. Tu sliku susrećemo i danas u proroku Jeremiji, psalmu iza prvog čitanja i Evanđelju. Pastirima su bili prispodobljavani i vođe naroda, bilo politički, bilo vjerski. Kod proroka se tuži Bog na pastire naroda, koji umjesto da sabiru – rastjeruju, umjesto da se brinu – raspršuju. Zato će On, kao pravi Pastir, skupiti ostatak Izraela i ponovno im darovati život. On će im i sam podići nove Pastire, koji će im dati sigurnost! Posebno se kod Jeremije govori o jednome pastiru, „izdanku Davidovu“, koji će donijeti spasenje i mir, koga će nazivati Gospodinom!

Današnje Evanđelje čitamo kao ostvarenje ovog proroštva. Davidov izdanak, Isus iz Nazareta, Gospodin, reći će za sebe: Ja sam Pastir dobri…(Iv. 10) a u današnjem Ga Evanđelju vidimo kako mu se sažaljuje silan svijet, „jer bijahu kao ovce bez pastira“. To ga onda motivira na djelovanje: stade ih poučavati, brinuti se za njih kao pravi Pastir. On sam izabire apostole, postavlja nove pastire, koji će nastaviti, i u kojima će On nastaviti vršiti djelo Pastira do konca svijeta. Isus-Pastir sabrat će narod Božji iz svih krajeva svijeta i omogućiti mu novi život („…da imaju život, da ga imaju u izobilju…“ – Iv 10).

I danas se Riječ Božja bavi proročkom službom! Teška je proročka služba! Prorok je nosilac Božje poruke za svoj narod. On ne govori svoje riječi, svoje procjene, ono što bi se narodu ili njemu više sviđalo ili bilo probitačnije. On mora govoriti Božju Riječ i onda kad se to njemu ne sviđa, kad je to protiv postojećeg uhodanog stanja, protiv kralja, kad mu prijeti da radi toga izgubi glavu. Jer, Božja se riječ ne da podmititi, niti nagovoriti, niti kompromisno prihvatiti, niti se može, bilo prorok, bilo narod kome je upućena, s njome nagoditi. Zato je prorok često u teškoj, nezavidnoj situaciji u kojoj može i glavu izgubiti. To je slučaj i s Amosom prorokom.

 

U jednakoj će situaciji biti Isusovi učenici, kad ih Gospodin dva po dva šalje naviještati radosnu vijest. Goloruki, neopskrbljeni, oboružani samo Božjom Riječju poslani su naviještati dolazak Kraljevstva Božjega, novog Božjeg svijeta. I kao proroci na svašta moraju biti spremni: i da ih ljudi prime i da ih ne prime, da ih ugoste i izbace napolje. To je njihovo prvo proročko poslanje, pa im Isus još i nije objavio sve što ih čeka. Kasnije će im reći da ih šalje kao ovce među vukove, da će mnoge od njih ubiti!

 

Svaki je krštenik prorok – nosilac Božje Riječi u ovom svijetu. Kako vršiš svoju proročku službu?

U teškoj je situaciji prorok Ezekijel. Poslan je naviještati Riječ Božju svojim zemljacima, svom vlastitom narodu. Da li će ga poslušati ili ne, da li će mu povjerovati ili ostati tvrdokorni? Nije li on za njih samo običan čovjek, kojega svi poznaju, njihov zemljak od kojega nemaju ništa naučiti?! Božja je Riječ uvijek zaodjevena u ljudsko ruho i ljudi su uvijek u napasti da je proglase samo ljudskom!

To je i situacija Isusa, dok ga danas gledamo u njegovom zavičaju! Padaju ista pitanja: Nije li ovo drvodjelja, običan zanatlija? Što od njega imamo i možemo naučiti? Sin Marijin a rođake mu poznaje čitavo mjesto?! Isus s gorčinom konstatira: nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu! I to njihovo nepovjerenje u Njega, to samo ljudsko gledanje blokiralo je učinke Isusove prisutnosti. Niti su mogli čuti Božju riječ, niti vidjeti znak, jer i za jedno i za drugo potrebna vjera, povjerenje. Isusovi su zemljaci i rodbina preneraženi njegovom naukom, vide njegovu mudrost, ali kada treba povući zaključak, tada nemaju povjerenja u njegovu riječ.

Bog mi trajno govori! Premda je njegova riječ obučena u ljudsko ruho, ona je Njegova, On mi kroz nju želi nešto poručiti! Želi meni progovoriti!

Starozavjetni pisac Knjige Mudrosti razmišlja o temeljnim problemima ljudskog života: odakle u svijetu patnja, zlo i smrt. On je još daleko od novozavjetne vizije oslobođenja, ali dolazi do zaključka, da Bog ne može biti izvor patnje ni zla koja čovjeka snalaze. Jednako tako mu se čini besmislenim, da bi čovjek svoj život završavao s grobom! Bog je biće puno dobrote i ljubavi, stoga sve što od Njega proizlazi je dobro, pa tako i stvorenja i sam čovjek. Osim toga, Bog nije čovjeka pozvao na smrt, nego na život. Zlo i smrt imaju svoj izvor u Zlom i u čovjeku, koji se otuđuje od te dobrote Božje.

Isus nam u evanđelju odgovara na ove temeljne probleme naše egzistencije: patnja, zlo i smrt nemaju svoju budućnost. Oni će biti uništeni. To Isus naviješta djelotvorno već za svojeg zemaljskog života. On uništava bolest i patnju žene koja duge godine boluje i ne može se osloboditi svog zla, On uništava smrt Jairove kćeri uskrsavajući je na život. Na taj način naviješta čovjekovu mesijansku budućnost, oslobođenje od zla, bolesti i smrti. Bog je pozvao čovjeka na život (zato je slika Božja, sličan Božjoj naravi – prvo čitanja), a ne na smrt!

Danas slavimo rođendan svetog Ivana Krstitelja, o kojemu Isusova usta rekoše: Među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana (Lk 7,28). Uz Svetu Bogorodicu, i njezina sina Isusa, Ivan Krstitelj je jedini svetac, čiji i zemaljski rođendan Crkva svečano slavi; a ne samo nebeski, kao kod drugih svetaca.
Spremajući se za službu, da Gospodinu pripravi put u srca ljudi, Ivan je najprije činio sve, da sebe pokori Bogu i da Bogu pripravi što ravniji put u svoje srce i dušu. Živio je strogim pustinjskim životom, posve sam – bez šatora, bez spremišta, bez posluge, bez ičega svoga. Bogatstvo njegovo bijaše – srce i duša, spremni za Boga! Bio je sin svećeničkog roda, kome pripadaju zlatne haljine i dio žrtvene hrane, a imao je odjeću od devini dlake i kožnat pojas oko bokova – kao pustinjski Beduini – hrana mu bijahu skakavci i divlji med (Mt 3,4), a napajao se na siromašnom pustinjskom izvoru. Tako se Ivan godinama spremao za preteču Sinu Božjemu, koji je već bio na vidiku.
Kad se Ivan rodio, granulo je sunce radosti u Izraelu, i jarkim sjajem obasjalo Elizabetu, kojoj Gospodin obilno iskaza dobrotu. S njom su se radovali susjedi i rođaci. Radost je odvezala i svezani Zaharijin jezik, da po prvi put izmoli: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov (1, 68s). Ona i nas vodi, kad god čitamo ovo evanđelje – preludij božićne radosti – k onome, koji je Radost svijeta – Isusu Kristu.

Danas je blagdan naše crkve jer je posvećena svetom Ivanu Krstitelju.

Liturgijska čitanja: Ez 17,22-24, 2 Kor 5,6-10, Mk 4,26-34

Čitajući Novi zavjet čovjek se ne može oteti dojmu da se Isus upravo majstorski služi prispodobama. Današnje bogoslužje pruža nam Isusovu prispodobu o gorušičinom zrnu. Riječ o ovom sićušnom zrnu i više je nego obična prispodoba; u sebi sadrži akcioni program, da životni program. Božje se naime kraljevstvo ne probija uz tutnjavu gromova ni sijevanje munja već po ustaljenim principima rasta, razvoja, sazrijevanja. To znači: trebamo si rezervirati, mnogo, mnogo vremena, valja imati bezgranično strpljenje; ali istovremeno to znači i ovo: upravo neprimjetljiv početak može dovesti do neslućenog uspjeha. Slika o gorušičinom zrnu genijalno je odabrana: ogromna je razlika između razvijene biljke, koja može narasti i do četiri metra visine, i njezinog sjemena. Zrnce gorušice nije veće od zrnca pijeska, otpuhnuti ga se može, tako je sitno!
Upravo ovako, objašnjava Isus onima koji su ga slušali, započinje Božje kraljevstvo neupadljivo, neprimjetno, pa ipak, pusti li korijenje te izađe i razvije se nemoguće je ne vidjeti ga.