Nekategorizirano

Danas razmišljamo o Božjem  p o z i v u. Bog zove ljude na suradnju, izabire pojedince, preko kojih će onda spasenjski djelovati i zahvatiti zajednicu. Tako se u prvom čitanju susrećemo s pozivom proroka Izaije. Prva je Izaijina reakcija: nedostojnost i ništavnost njegova bića  pred Božjim bićem. Bog je svet, snažan i moćan, okružen nebrojenom vojskom anđela, a on samo čovjek, jadan i slab i nemoćan,
nevrijedan da se Bog na njega osvrne. Ali Bog je kadar svojom snagom ojačati prorokovu nemoć, osposobiti ga za poslanje na koje ga zove, ohrabriti ga pred teškoćama. Zzto, kad je Izaija u sebi osjetio tu sigurnost, koju Bog daje njegovoj slabosti, sam se javio: “Evo me, mene pošalji!” Evanđelje nam danas također govori o  p o z i v u. Isus se priprema da pozove svoje prve apostole: Šimuna, Jakova i Ivana. Pozvat će ih za svoje najintimnije  suradnike – apostole. Oni će nastaviti njegovo djelo, biti će navjestitelji novog Božjeg svijeta, Kraljevstva Božjega. No, oni u tom pozivu moraju prepoznati Božji poziv, jer bit će pozvani na Božje djelo. Zato im Isus preko čudesnog ribolova otkriva tajnu svoje osobe: On je više nego obični učitelj, on je Sin Božji, gospodar prirode. Stoga je Petrova reakcija slična onoj Izaijinoj: Idi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek, nisam vrijedan biti uz Tebe! No, Isus ga ohrabruje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude!” Luka izvještava: oni ostaviše sve i pođoše za njim! Svaki krštenik ima  p o z i v. Biti kršten znak je posebnog Božjeg poziva, izabranja. I mi smo kršteni. Zato odgovorima s Izaijom: Evo me, mene pošalji!

Jeremija je pozvan za proroka! On se boji. Boji se ljudi, dršće pred njima. Jer, poziv je proroka vrlo nezahvalan: on mora govoriti Božju poruku sviđalo se to ljudima ili ne. Proročka riječ redovito uznemiruje, želi promijeniti postojeće stanje stvari, često kori, opominje, spočitava! Prorok je nužno u situaciji da se zamjeri ljudima, pa onda i – da ga ljudi odbace! Druga situacija koja otežava prorokov položaj jest, da ljudi u njemu vide samo običnog čovjeka, od kojega nemaju što naučiti, podcijene ga, osobito ako ga otprije poznaju. Zato Bog hrabri Jeremiju: On ga je izabrao, On ga je oblikovao još u majčinoj utrobi, On ga je posvetio, On će biti s njim! Morat će govoriti protiv kraljeva i knezova Judejskih, protiv svećenika (dakle onih koji imaju vlast) i protiv naroda! Ali, neka ne dršće, jer, On će biti s njim! U istoj situaciji gledamo danas Isusa u evanđelju! Nakon što se očitovao Mesijom, očekivali bismo da će nazarećani biti oduševljeni! Ali, nakon kratkog divljenja, podcijenili su ga: nije li ovo Josipov sin? Što nam on može reći, što od njega možemo naučiti? A kad je Isus izrekao svoju proročku riječ s kojom se oni nisu slagali jer ih je optuživala, “napune se gnjeva, ustanu i izbace ga iz grada”. Isus tako počinje kušati proročki “kruh”, a do kraja života potpuno će proživjeti sudbinu proroka, biti ismijan, odbačen, prezren i ubijen. Jer, najlakše se riješiti proroka da ga se obezvrijedi i ubije! Isus i pred nama trajno stoji kao prorok: navjestitelj Božje poruke, Božje riječi! Nastojmo ne učiniti pogrešku njegovih suvremenika!

Prošle smo nedjelje vidjeli, kako se Isus očitovao kao Mesija u Kani Galilejskoj pretvorivši vodu u vino. Bilo je to, kako kaže Ivan evanđelista, očitovanje po “znamenju”. U današnjem se evanđelju Isus očituje svoji mještanima kroz čitanje Božje riječi. Židovi su se svake subote skupljali u sinagogi, pogotovo nakon  povratka iz sužanjstva. Tu je svaki Židov mogao ustati i čitati Riječ Božju. Tako je to jedne subote učinio i Isus. Dali su mu odlomak proroka Izaije. Tu prorok opisuje Mesiju-Pomazanika, kojega će sam Jahve pomazati, i to ne materijalno, kako su se to pomazivali kod Židova svećenici, proroci i kraljevi, već Duhom svojim. Mesija je tu navješten kao Osloboditelj, kao onaj koji oslobađa sužnjeve, vraća vid slijepima, na slobodu pušta potlačene. On proglašava veliki jubilej Jahvin, svetu godinu kojoj više nikada ne će biti kraja. Zato je on nositelj Radosne vijesti. On je sam Radosna vijest! Isus nije trebao mnogo tumačiti, jer su Židovi to sve znali, oni su čekali Mesiju Osloboditelja. Stoga je bilo dosta što je rekao: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima! On, Isus iz Nazareta – On je Mesija Osloboditelj! Bog se očituje kroz svoju Riječ. Stoga je itekako važno da zajednica čita tu Riječ. To je posebno istaknuto i u prvom čitanju. Nakon povratka iz progonstva, narod se sabire na trgu da sluša Božju Riječ, koju im čita svećenik Ezra. Bio je to poseban doživljaj, nakon toliko godina opet čuti Božju Riječ. Opis je potresan: naočigled naroda otvorio je knjigu, sav je narod ustao, čito je od ranog jutra do podneva, narod je dizao ruke i vikao “amen, amen”, zatim kleknuo i poklonio se pred licem Jahve. Zatim su Ezra i leviti narodu tumačili odlomak po odlomak, sav je narod plakao slušajući riječi Zakona, plakao od radosti i ganuća! Kakav susret s Božjom Riječi! Kakav je tvoj odnos prema Božjoj riječi?

Svadba u kani Galilejskoj! Tu u svatovima Isus započinje svoje javno djelovanje i čini prvo čudo!Taj se događaj nekada  slavio u sklopu Bogojavljenja. Ivan događaj naziva “znakom” želeći pokazati kako on sam nije sebi svrhom, već upućuje na očitovanje Isusa-Mesije. No, pred nama je svakako činjenica, da Isus za svoje očitovanje izabire svatove, ambijent radosti nastanka jedne ljudske obitelji. Možda su mnogi očekivali da će to biti u hramu, da će se to dogoditi, kroz neku sakralnu gestu, međutim to se je dogodilo kroz jednu od banalnih ljudskih potreba: nestašicu vina! To ujedno pokazuje da je Isusov dolazak usmjeren čovjeku, čovjeku u najelementarnijoj njegovoj potrebi, da taj dolazak želi obuhvatiti čitavog čovjeka, a ne samo neki njegov “sakralni” dio. Ova Isusova gesta ujedno je potvrda autentičnosti čovjekove ljubavi, braka, obitelji, ljudske radosti. Današnje evanđelje nas vodi na svadbenu svečanost, kako bismo se učili radovati sebi i ljudima oko sebe. Ako to naučimo, tada će nam svaki dan biti malo svadbeno ozračje. Na ovoj su svadbi bili prisutni Isus, njegovi učenici i Isusova Majka. Kamo sreće da je ova svita na svakoj i svačijoj svadbi! Kad je Isus s nama i među nama, onda je uvijek radost i svadbeno veselje među nama. Nema li Isusa, nitko i ništa ga ne može nadomjestiti. Barem to bismo morali iz ovog evanđelja naučiti! Posljednja rečenica evanđelja pravi je egzistencijalni program: Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Isus – ili nekamo dolazi, ili odnekud odlazi. Sudbonosno je stoga pitanje: da li on k meni dolazi, ili od mene odlazi? Jesam li ja s njim, ili sam bez njega?!

Božićna idila prestaje! Pred nama je Isus u svojoj odrasloj dobi. Odlučuje da se krsti od Ivana, nakon što Ivan naviješta skori dolazak Kraljevstva Božjega. Isus je sav za to, on želi da čitav njegov život bude u službi tog Božjeg djela! Zato se krsti! Više nego itko drugi toga časa Isus je svjestan da Kraljevstvo Božje nastupa, da Otac stavlja u posljednju fazu djelo spasenja! I on je spreman! Za njega, Isusa, to je životna odluka koju mora donijeti! Ona će izazvati velike promjene u njegovu životu i u životu njegove okoline! Možda će ga njegovi, i to oni najbliži, radi toga odbaciti, možda će reći da je pretjerao, ili čak poludio, vjerojatno će pokušati da ga odvrate od toga, možda i silom, ali svejedno: On je odlučio! Ulazi u Jordan, krsti se i započinje novi život: više ne  vraća u Nazaret gdje je do tada živio, ostavlja svoj zanat, povlači se najprije u samoću, da bi kasnije, kad je Ivan zatvoren sam počeo navješćivati dolazak Kraljevstva Božjega, pozivati ljude na vjeru i obraćenje! Evanđelisti, opisujući događaj krštenja na Jordanu, posebnu pozornost svraćaju na epifaniju  koja se toga časa dogodila: na Isusa silazi Duh, čuje se Očev glas da je Isus Sin i da na njemu počiva milina Očeva! Isus je dakle POMAZANIK i GOSPODIN, i to su osnovne poruke evanđelista! Na njemu se ispunja proroštvo o pomazaniku na kojega silazi Duh Jahvin i kojega On Jahve osobno pomazuje, ne više materijalno, već samim svojim Duhom! Zato nam Isusovo krštenje na Jordanu želi predstaviti Isusa u najvećoj tajni njegove osobe: Isus iz Nazareta je Sin Božji, on je taj Pomazanik tako dugo očekivan i obećavan, nastupilo je posljednje vrijeme – Kraljevstvo Božje dolazi!

U Betlehemu, u štali, siromah među siromasima, rođen je Isus. Pastiri se iz okolice strčaše: rodio se Spasitelj, pođimo brzo da ga vidimo! Tako već pokraj Isusove kolijevke vidimo: malene, siromašne, one koji ga znadu prepoznati i ljubiti. Međutim se dogodio još jedan nov i poseban događaj. Stranci s Istoka, možda iz Arabije, stigoše u Jeruzalem i traže: “Gdje je novorođeni kralj”. Bijahu mudraci a
vjerojatno i svećenici i učenjaci. Ostaviše svoje zemlje, prevališe dugi put. Predvođeni zvijezdom, nađoše Isusa i ničice mu se pokloniše. Mi ih nazivamo “kraljev, mudraci”. Možda stvarno ne bijahu kraljevi, ali to nije važno. Važan je smisao događaja. Dođoše iz daleka. Bili su
pogani, a ne pripadnici Izraela, niti potomci Abrahama, niti im bijahu poznata proroštva o dolasku Mesije. A ipak evo i njih pokraj Isusa. Traže ga, nalaze i klanjaju mu se. Kasnije će Isus izjaviti: “A ja vam kažem, mnogi će s Istoka i Zapada sjesti za stol s Abrahamom…”. Stoga Isus poziva k sebi ne samo potomke Abrahamove, nego također ljude odasvud! Rodio se, došao na svijet, za  SVE ljude.
Zato je Bogojavljenje svečanost Crkve, zajednice svih ljudi iz svih krajeva, svih rasa, svih kultura. Svi postaju udovi istog tijela, braća velike obitelji.