Nekategorizirano

Ovom nedjeljom započinjemo  Veliki   ili  Sveti tjedan. To je jedinstveno vrijeme u kojem zajednica proživljava otajstvo spasenja i otkupljenja. U središtu promatranja jest Isus Krist. Danas ga gledamo
u slavi i poniženju, kličemo mu kao Kralju: Hosana!, proživljavamo njegov svečani ulazak u Jeruzalem, gledamo oduševljeno mnoštvo koje mu kliče, ali i koje će par dana kasnije vikati: Raspni ga! Čitamo danas i izvještaj njegove muke i smrti, poniženja i odbačenja. No, Riječ Božja nam želi danas otkriti nešto više od običnog nizanja činjenica.

Promotrimo:

Izaija opisuje trpljenje pravednika. U njegovu proroštvu danas prepoznajemo Isusa i njegovu muku. On je taj pravednik koga biju po obrazu, bradu mu čupaju, udaraju ga i pljuju. Ali on se nije pokolebao, njegovo je pouzdanje čvrsto u Bogu. On znade da se neće postidjeti što je sve svoje pouzdanje i povjerenje naslonio na Oca. Pavao upravo u Isusovoj poslušnosti gleda bit  otkupljenja! Bio je do
kraja poslušan, uvijek je i u svemu tražio i želio ono što želi njegov Otac, – i to ga je dovelo na križ. Tako je križ najkonkretniji izraz njegove poslušnosti do kraja! Upravo kroz tu poslušnost Bog je primio sve nas, sve naše živote, a Isusa proslavio: očitovao ga je kao Krista i Gospodina. Pavao u tom činu gleda i veliku  ljubav Isusa prema nama, jer se nije sebično držao svoje jednakosti s Ocem, premda je i on sam Sin i trajni lik Božji, već se je dobrovoljno lišio svoje slave i uzeo lik sluge, postao jedan od nas.
Luka nas uvodi u Muku i smrt Isusovu. On činjenice gleda i interpretira teološki. Isus primjerom pokazuje služenje, On je veliki poslužitelj svijeta i svoje braće. U toj najtežoj situaciji svojega
života Isus moli, moli kako bi volju Očevu iznio do kraja usprkos strahovitoj stisci koja mu obuzima dušu. U Očeve ruke predaje svoj život, moli da Otac oprosti njegovim krvnicima, prihvaća raskajanog razbojnika, moli, ljubi, oprašta i u mire! Umire i za tebe, za tvoje grijehe i otuđenja. To je osnovno što moraš danas doživjeti!

Isuse, ova žena iz evanđelja imala je tu nesreću da je uhvaćena u preljubu. Možda joj to nije bio prvi prekršaj i grijeh, ali ovaj puta je uhvaćena i privedena pred sudište. Dovedena je pred tebe kao da je neko čudovište, ne prepoznaje se u njoj osoba; to je neka, ona, neodređeno biće kojem treba suditi.  Ja vjerujem, Isuse, da je ova žena zapravo imala sreću! Sreću što je uhvaćena u preljubu i zbog toga privedena k tebi. Imala je sreću da tebe susretne. Svi su njezini tužitelji odstupili, posramljeni su se povukli, a ostao si samo ti: “Ja te ne osuđujem!”

Dao si joj mogućnost novoga života. Pružaš joj ruku, daješ joj život. Ona je bila osuđena na smrt kamenovanjem. Ti si je oslobodio optužnice i ona je mogla od tebe otići u miru. Nisi odobrio njezin grijeh, ali si spasio ženu, osobu, biće koje je slabo i treba snage i praštanja.

Hvala ti, Isuse, za ovaj susret.

Mi griješimo, Isuse, ali najčešće nemamo nesreću da budemo uhvaćeni u grijehu. Često naši grijesi ostaju skriveni od javnosti, nitko o tome ništa ne zna. Ni sami često nismo toga svjesni. A ipak, ti sve znaš. Znaš da su oni koji su ženu optužili isto tako grešnici. Samo što nisu imali sreću da budu razotkriveni pred tobom. Jer tada bi se čisti vratili od tebe. Ovako, njihov grijeh ostaje! Teško nam je, Isuse, kad nas drugi okrivljuju, optužuju, ogovaraju ili kleveću. To nas boli. Želimo sačuvati svoj dobar glas, želimo pred javnošću biti kako treba. I tada nemamo sreće da se susretnemo s tobom!

Ti sve znaš, sve vidiš. Ti svakoga od nas gotovo svakodnevno možeš zateći u raznovrsnim preljubima našeg grešnog i prevrtljivog života.

Danas te, Isuse, molim za sreću: da osjetimo da smo zatečeni u grijehu! Zatečeni činjenicom da ti sve vidiš i da sve znaš, da tražiš izgubljenu ovcu dok je ne nađeš. Daj nam sreću, Gospodine, ako i ne bude ljudskih tužitelja za naše grijehe, da možemo sami sebe optužiti i doći k tebi da  bismo u ispovijedi čuli tvoju presudu: “Ja te ne osuđujem! Ja te ogrješujem od tvojih grijeha! Idi u miru!”

fra Zvjezdan

Naš Bog je Bog koji ljubi i spašava! To je temeljna poruka Božje riječi ove nedjelje! On u povijesti spašava Izraela, izvodi ga iz ropstva Egipta, i današnje prvo čitanje govori nam upravo o tome, kako
je Bog skinuo s njih sramotu i ropstvo, i kako na jerihonskim poljima slave svoju prvu Pashu. Jer, Bog je milosrdan i dobar, blizu je svakome tko je u nevolji, spašava onoga tko svoje pouzdanje temelji
na njemu. Današnje nam evanđelje prikazuje   m i l o s r d n o g   o c a. U njemu nam Isus želi ocrtati našeg Oca nebeskoga, njegovu veliku ljubav i milosrđe, dobrotu i opraštanje. On je strpljiv sa svojim grešnim djetetom, čeka ga, izlazi mu u susret,  grli ga i ljubi prije nego li je ovaj dospio izreći riječi kajanja. Potpuno ga rehabilitira i upriličuje gozbu radosti što sina opet zdrava dočeka. Nema tu prijetnji, kazni, predbacivanja! Tu je samo bezgranična ljubav, razumijevanje, opraštanje – radost. Zato nas današnje evanđelje ohrabruje i raduje. Jer, svi se prepoznajemo grešnicima, potrebnima te Božje dobrote i razumijevanja. Otac nas naš ljubi, čeka, izlazi nam u susret, već nam je sve oprostio, trebamo samo doći, pristupiti, početi se vraćati – on će nam doći u susret, zagrliti nas i izljubiti, sve nam oprostiti! Ne trebamo se bojati Boga! Opasnost dolazi s druge strane: moramo se bojati sebe! Da ne krenemo, da se osjećamo toliko pravedni kao dobri  stariji sin u današnjem evanđelju, a koji je na kraju – ostao vani! On nije oca trebao! Važan je uvod u današnje evanđelje: oko Isusa se okupljaju  dvije vrste ljudi (= dva sina): grešnici i farizeji (dobri). Ovi dobri osuđuju grešnike a i Isusa koji ih prima. To potiče Isusa da govori sliku o dva sina. Moguće je ostati vani makar si dobar! Sve je ovisno o tome koliko Boga trebaš za svoj život, koliko u njemu vidiš jedinu mogućnost svojega spasenja! Inače ostaješ vani, pa ne znam kako dobar bio! To je i temeljna poruka korizme: Boga trebamo za svoj život, trebamo ga kao svoje oproštenje i spasenje!

Korizma je vrijeme i prostor susreta Boga i čovjeka. Taj se susret treba dogoditi prvenstveno kroz vjeru i obraćenje. Kroz Božju Riječ koju čitamo, Bog nas stalno nagovara, zove i potiče na to. Slični smo često, smokvi iz današnjeg Evanđelja kojoj gospodar uzaludno prilazi tražeći ploda. Ono što nas drži to je Božja beskonačna strpljivost s nama i našim slabostima i grijesima. Ali, budućnosti nemamo ako se ne obratimo, jer kako kaže Isus u današnjem Evanđelju “ako se ne obratite svi ćete izginuti”. Uzalud nas grije sunce Božje strpljivosti, ljubavi i oproštenja, ako se mi tome kroz obraćenje i povjerenje ne želimo izložiti. Ostajemo tada u tami i sjeni smrti. Nije dosta samo to što pripadamo Crkvi. Na to nas posebno upozorava Pavao. Mnogo je Židova sudjelovalo u izlasku iz Egipta, prešlo preko Crvenog mora, jelo manu u pustinji, ali većina nije bila po volji Bogu. Ono što se traži jest osobno otvaranje Bogu, radikalni zaokret vlastitog života Bogu i Božjim vrednovanjima. Bog neće nikada zakazati. On je tu, On je Prisutnost, on želi spasiti i izbaviti, uvesti u “zemlju dobru i prostranu”, otvoriti čovjeku novi, bolji život. Zato ga danas slavimo u pripjevnom psalmu: Milosrdan je i milostiv Gospodin, On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje, on ti od propasti čuva život….(Ps 103). Korizma je poziv blizini, zajedništvu s Bogom. To je poziv da ostavimo sve što nas u tome sprečava, da svojem grijehu kažemo NE! Korizma je poziv na preorijentaciju života!

Nakon Petrove ispovijesti u Cezareji Filipovoj, Isus očituje svojim učenicima da ide u Jeruzalem, gdje će on biti uhvaćen, mučen i ubijen. To je za učenike neshvatljivo. Oni očekuju drugačijeg Mesiju, Mesiju pobjednika, osloboditelja, a ne mučenika. Isus je toga svjestan. On znade da će ih njegova muka i poniženja smesti i sablazniti. Svi će se oni pokolebati. Stoga neke od njih vodi na Tabor. Tu im na gori pokazuje drugu stranu svojega bića: on je Sin Božji. To potvrđuje i glas s neba. Prema tome, njegova je budućnost, On će upravo kroz svoju muku i trpljenje ući u slavu. Oni u toj vjeri moraju utvrditi i svoju braću, druge apostole. Sve je naglo prestalo, činilo im se kao san, ostala im je na kraju samo vjera s kojom su silazilo s Tabora i nastavili put u Jeruzalem.

V j e r a  u Isusa, povjerenje u njega usprkos toga što nam se život čini tako često besmislen, nasukan – to je osnovna poruka ove korizmene nedjelje. U prvom čitanju susrećemo danas velikog vjernika Abrahama. Njemu starcu i njegovoj ženi nerotkinji Bog obećava novu budućnost. Iz te neplodnosti i starosti Bog je kadar učiniti narod, jer njemu ništa nije nemoguće. I Abraham vjeruje! On se životom svojim oslanja na Boga i upućuje se za njegovom riječju. Ljudske su mu šanse nikakve, budućnost nikakva, ali vjeruje – Bog je kadar stvoriti novu budućnost. I naš je život hod u vjeri, jer, kako kaže Pavao, naša je domovina na nebesima. Ova nas korizma poziva na obnovu te vjere!

Danas razmišljamo o Božjem  p o z i v u. Bog zove ljude na suradnju, izabire pojedince, preko kojih će onda spasenjski djelovati i zahvatiti zajednicu. Tako se u prvom čitanju susrećemo s pozivom proroka Izaije. Prva je Izaijina reakcija: nedostojnost i ništavnost njegova bića  pred Božjim bićem. Bog je svet, snažan i moćan, okružen nebrojenom vojskom anđela, a on samo čovjek, jadan i slab i nemoćan,
nevrijedan da se Bog na njega osvrne. Ali Bog je kadar svojom snagom ojačati prorokovu nemoć, osposobiti ga za poslanje na koje ga zove, ohrabriti ga pred teškoćama. Zzto, kad je Izaija u sebi osjetio tu sigurnost, koju Bog daje njegovoj slabosti, sam se javio: “Evo me, mene pošalji!” Evanđelje nam danas također govori o  p o z i v u. Isus se priprema da pozove svoje prve apostole: Šimuna, Jakova i Ivana. Pozvat će ih za svoje najintimnije  suradnike – apostole. Oni će nastaviti njegovo djelo, biti će navjestitelji novog Božjeg svijeta, Kraljevstva Božjega. No, oni u tom pozivu moraju prepoznati Božji poziv, jer bit će pozvani na Božje djelo. Zato im Isus preko čudesnog ribolova otkriva tajnu svoje osobe: On je više nego obični učitelj, on je Sin Božji, gospodar prirode. Stoga je Petrova reakcija slična onoj Izaijinoj: Idi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek, nisam vrijedan biti uz Tebe! No, Isus ga ohrabruje: “Ne boj se, od sada ćeš loviti ljude!” Luka izvještava: oni ostaviše sve i pođoše za njim! Svaki krštenik ima  p o z i v. Biti kršten znak je posebnog Božjeg poziva, izabranja. I mi smo kršteni. Zato odgovorima s Izaijom: Evo me, mene pošalji!