Nekategorizirano

Čovjek u sebi otuđen stalno upada u egoizam i sebeljublje. Vjernički gledano, to u njemu djeluje iskonski grijeh, po kojem je čovjek otuđen od Boga. Sklon je uzdizanju sebe, guranju ispred drugih, podcjenjivanju drugih – oholosti. No, u tom pravcu nema pravih rješenja za život. Na to upućuje i današnje prvo čitanje iz Knjige Siraha starozavjetnog mudraca, u čijem su spisu sabrani mnogi dobri savjeti ponašanja i stoljetno iskustvo ljudi. Biti krotak, po njemu je više nego razbacivat se  darovima. Poniznost je jedini  pravi i istinski stav pred Bogom, a oholost i nadimanje on naziva bolešću.

O poniznosti nam i Isus daje pouku u današnjem Evanđelju! Prigoda za to mu je ručak na koji je zajedno s drugima pozvan u kuću nekog farizejskog prvaka. Gleda kako uzvanici biraju prva i bolja mjesta… U novom svijetu koji nastaje ne smije biti tako. Tu treba vladati druga logika i drugačiji način ponašanja: poniznost i služenje, jer svaki koji se ponizuje bit će uzvišen, a koji se uzvisuje it će ponižen! Oholost, nadmetanje, borba za prvo mjesto već ovdje, kaže Isus, mogu završiti porazno: onaj koji te je pozvao može te za volju drugoga „degradirati“, pomaknuti te na niže mjesto!

Ni domaćin nije ostao pošteđen! Isus i njemu upućuje prigovor: poziva one, od kojih se nada da će mu biti uzvraćeno. Blago onakvim pozivima koji ne mogu biti uzvraćeni, jer sabiru siromahe, sakate, slijepe. To su pozivi bez  „računice“, od srca, iskreni i nesebični, od kojih ništa ne očekujemo.

Kakvih li lijepih pouka za naš praktični kršćanski život. U ophođenju s drugima – poniznost i jednostavnost. Bez laktašenja i guranja na uštrb drugih. U pravom duhu služenja biti susretljiv sa svakim, priskočiti u pomoć svakome. S ljudima ophoditi bez računice i špekulacije što ćemo za to dobiti i gdje profitirati! Mi kršćani smo ljudi novoga svijeta, Božjega svijeta i pozvani smo da trajno dajemo svjedočanstvo za to! Na taj se način iskorjenjuje otuđenost i zarobljenost koju donosi grijeh! Da li i ti činiš tako?!

Isus je svojim riječima često duboko poljuljao shvaćanje svojih suvremenika. To čini i u današnjem Evanđelju. Svijest da su izabrani narod urodila je mentalitetom  m o n o p o l a. Monopol na Boga, monopol na spasenja, monopol na prvo mjesto u brizi Božjoj. S druge strane to je urodilo i podcjenjivanjem drugih, isticanjem sebe a omalovažavanjem drugih. Isus u današnjem Evanđelju demantira to „automatsko spašavanje“ i govori o uskim vratima kroz koja treba proći. Razočarava svoje slušatelje mogućnošću da  ostanu „vani“ i kada im nište neće pomoći od onoga na čemu su gradili svoj monopol i sigurnost. I ne samo to: drugi narodi koji su bili daleko, koje su oni podcjenjivali dolaze sada  s istoka i zapada, sa sjevera i s juga i sjedaju za stol u kraljevstvu Božjem! Dogodit će se da posljednji  postaju prvi, a prvi posljednji!

Takav obrat situacije naviješten je još u Starom Zavjetu. O tome nam govori danas i prvo čitanje. Gospodin će sabrati sve puke i jezike, izabrati druge svećenike i levite. Nema monopola: Izraelovo izabranje je  radi drugih, a ne radi njega samoga. On mora drugim narodima postati znak Boga živoga, razglasiti njegova divna djela, a ne na svojem izabranju graditi monopol i čak druge podcjenjivati

Sve što je gore rečeno vrijedi i za nas kršćane. I mi ako želimo naći spasenje, moramo proći kroz uska vrata. I za nas je opasno da na temelju  svoje pravovjernosti izgradimo lažni monopol i sigurnost. Pogotovo da druge podcjenjujemo. Jer, Bog će izvršiti svoje obećanje i otvoriti svoje kraljevstvo svima koji ga traže. Postoji opasnost da ostanemo „vani“ ako sami ne spoznamo trenutak pohoda Božjega. Nema privilegija niti „automatskog spasenja“, a niti privilegiranih situacija na koje bi se tada mogli pozivati. Naše je izabranje također u službi spasenja drugih, da budemo u ovome svijetu znak Boga Spasitelja koji želi da se svi ljudi spase!

Teška je proročka služba! Jeremiju odbacuju njegovi sunarodnjaci jer ne prorokuje kako se njima sviđa. I to je uvijek tako: prorok mora govoriti Božju riječ bez obzira da li će se ona svidjeti ili ne, da li će ona donijeti razdjeljenje ili ne. U takvoj nam situaciji prikazuje današnje Evanđelje i Isusa. On je navijestio Božju riječ i započelo je veliko dijeljenje svijeta!Bacio je oganj na zemlju, koji više nikada neće utrnuti, oganj koji znači propast staroga i početak novoga. Ali upravo time izazvao je na sebe gnjev starog svijeta, sunarodnjaka koji se nisu obratili i primili njegovu riječ i koji mu spremaju smrt.

Isusa hvata tjeskoba! Sam sebi želi posvijestiti da je to razumljiva posljedica njegovog proročkog djelovanja, ali tjeskoba raste. No on je takav život svjesno prihvatio. To je bilo onog trenutka kad se sav stavio Ocu u službu u času kad je stajao u Jordanu, a Ivan ga krstio. Stoga sada i naziva svoju muku krštenjem.

Isusova proročka riječ želi zagibati ljude, pokrenuti ih lažne sigurnosti i mira i angažirati ih za ostvarivanje novog Božjeg svijeta. I upravo to izrastanje novog svijeta donosi sa sobom i veliko razdjeljenje među ljudima. Često i među najbližima, kao što su otac i sin, majka i kćer. Jer, često se događa da jedan prihvati Riječ i obrati se, a drugi ostaje i dalje u svome. Ta je podijeljenost trajno prisutna u svijetu. Još i danas svijet se na Isusu dijeli, ljudi se dijele, obitelj se dijeli, prijatelji se dijele…..

A gdje si ti u ovoj velikoj podijeli svijeta? Da li te je i koliko zahvatio Isusov oganj? Što za tebe znači njegova proročka riječ? Koji je ona faktor tvojega života?

Mi kršćani često imamo „kompleks male vrijednosti“ s obzirom na svoje kršćanstvo. Malo nas naime ima koji se doista u vjeri sabiremo oko Isusa.  Isus nas je poslao da uvijek i svuda imamo ulogu kvasca a ne da držimo konce svjetskih događanja i moći. Današnje bi nas Evanđelje željelo osloboditi tog kompleksa i dati nam ispravno gledanje. Isus nam govori: „Ne boj se malo stado….“ Otac je onaj koji odlučuje! Nemojte svoju sigurnost graditi na onome što posjedujete, na stvarima i novcu, već na „blagu nepropadljivom“, koje nije podložno ovim zemaljskim i materijalnim promjenama.

Druga je Isusova opomena, opomena budnosti. Izražena je slikom opasnih bokova i upaljenih svjetiljaka, što oboje znači: čekanje i spremnost. Najvažnije je biti spreman za Kristov ponovni dolazak, koji će biti iznenadan, poput kradljivca koji dolazi u noći, u čas kad i ne mislimo. A da bismo uvijek bili spremni, moramo bdjeti, nikada se opustiti i pasti u varljivu napast ima još vremena. To osobito vrijedi za odgađanje obraćenja i popravka života. Kraj uvijek dolazi iznenadno, pa makar kada došao!

Iz današnjih čitanja zaključujemo da su dva temeljna čina budnosti: obraćenje i vjera! Po njima smo uvijek spremni na Gospodinov dolazak, pa u kojegod doba On došao. Kršćanin mora živjeti tako da u svakom času bude spreman pričestiti se ili umrijeti. Osim toga nemamo izgovor da nismo znali, jer nam je unaprijed naviješteno, kao nekada Židovima, prije nego su pošli iz Egipta. Preostaje samo da se trgnemo iz svoje inercije i pozaspalosti u kojoj se mi kršćani tako često nalazimo ne slušajući Isusa, pa da se  obraćenjem, vjerom i aktivnom izgradnjom boljega svijeta stavimo u pripravnost za Gospodinov dolazak!

Čovjek otkad živi traži i svoju sigurnost. Ono što u tom smislu najprivlačljivije dolazi pred njega jesu  m a t e r i j a l n a   d o b r a. To je ujedno i velika napast, zabluda i iluzija, jer čovjeku sigurnost može dati samo Bog. To je sigurnost koja je stalna, koja nije ovisna o promjenama i nestalnostima ovoga svijeta. Ali za takvu se sigurnost traži povjerenje u Boga, u njegovu riječ. Često su nam stvari teoretski jasne, ali praktično sve svoje sile upiremo u sticanje materijalnih  dobara, nastojimo se njima okružiti, u njih se ukorijeniti i nagomilati ih.

Starozavjetni mudrac govori o takvom vrednovanju života kao o ispraznosti, jer čovjek kolikogod se uspješno i znalački trudio, ipak na kraju sve svoje mora ostaviti. Materijalna dobra sa sobom donose veliku brigu, jad i nespavanje, da bi na kraju sve morali ostaviti. Stoga zaključuje starozavjetni mudrac: ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost.

Isus nam tu misao još detaljnije posvješćuje. Želi da se klonimo svake pohlepe, jer kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje. Isusova je slika potresna. Ona pokazuje svu nesigurnost čovjeka. Čovjek je tako  nestalno i nesigurno biće, da nije siguran ni za jedan svoj dan, ni za jednu svoju noć. Jer, svi koji su započinjali dan, ili lijegali navečer bili su uvjereni da će to proživjeti, a ipak mnogi ne doživljavaju svršetak dana ili njegov početak nakon noći. Sigurno je da će se to  jedanput dogoditi i nama. Apsurdnost stavljanja svoje sigurnosti u materijalna dobra proizlazi i iz činjenica, da su i ta dobra jednako nesigurna i nestalna  kao i sam čovjek. Zato nas Isus poziva da svoju sigurnost gradimo u Bogu, koji nije podložan nestalnosti i promjeni, koji nas ljubi i želi našu sreću i naše dobro. Po Isusovim riječima, treba se bogatiti u Bogu, jer je to ono što niti rđa niti moljac nagriza.

Gdje je težište tvojega života? Gdje su njegova uporišta. Pročita si još jednom današnje Evanđelje, stani pred njega i pokušaj odgovoriti na gornja pitanja!

Danas nas liturgija uvodi u razmišljanje  o  m o l i t v i. Koliko je i što kadra učiniti zaufana molitva, govori nam prvo čitanje. Abraham moli za izbavljenje stanovnika Sodome. Dirljiva je ta molitva radi svoje spontanosti, radi „pogađanja“ s Bogom, radi obzirnosti koju Abraham ima prema Bogu.

U današnjem Evanđelju Isus potiče učenike na molitvu i to primjerom i poukom o molitvi. Naučio ih je divnu molitvu. To je molitva upravljena Ocu iz bratske zajednice, a njezin je sadržaj: novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje, koje je izraženo kroz prošnje: da vršimo njegovu volju, da proslavi svoje ime među nama, da svi imaju kruha, da nam oprosti naše nevjere a i da si mi međusobno oprostimo i da pobijedimo zlo. Isus nas ohrabruje i potiče na molitvu: ištite i dat će vam se, tražite i naći će te, kucajte i otvorit će vam se, jer tko ište prima, tko traži nalazi. Jer ako mi ljudi jedni druge uslišavamo i pomažemo, koliko li će više to učiniti Otac naš nebeski koji nas ljubi i koji je svemoguć. Problem leži više u nama, što nemamo dovoljno povjerenja u Oca, što sve želimo riješiti sami, što nemamo dovoljno vjere u Isusove riječi. Moliti treba zaufano, s povjerenjem i ustrajno. Ne posustati niti kada se smanje ljudski izgledi, jer što je nemoguće ljudima, nije Bogu.

Pokušajmo se danas ispitati, kakva je naša molitva. Prije svega da li uopće molim? Da li je to molitva Ocu? Koje mjesto ima Očenaš u mojem danu i u mojoj obitelji? Da li vjerujem Isusu što me ući o molitvi? Da li imam povjerenja u dobrotu Božju, a to se povjerenje najviše očituje kroz molitvu!? Nemojmo zaboraviti da imamo zagovornika kod Oca – Krista, koji je naše pomirenje i naš život – i stoga svaku molitvu u zajednici s Njim i po Njemu završavamo.