Nekategorizirano

Koji je odnos između vjere i djela? Što je ono po čemu se čovjek spašava? O tome nam danas želi progovoriti Riječ Božja. Današnje nam Evanđelje govori o i vjeri i o odjelima. Želi nas osloboditi samodopadnosti, koja bi bila posljedica naših djela i čina radi kojih bi nas Bog morao nagraditi. Čovjek ničim ne može zaslužiti svoje spasenje! Ono je uvijek dar Božji, Boga koji ljubi čovjeka i želi zajedništvo s njim. I nema toga djela, kojim bi čovjek mogao zadužiti Boga. Nakon svakog djela, pa bilo ono i najveće, najispravniji je stav po Evanđelju: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“

Pravednik živi od svoje vjere!, kako nam to danas u prvom čitanju svjedoči prorok Habakuk. Ono što mi možemo Bogu „dati“ , to je naša vjera, povjerenje u tu njegovu neizmjernu dobrotu i ljubav, povjerenje da nas voli i da nas hoće spasiti! Živjeti svoj život iz tog povjerenja u Boga, vjerovati Njemu, njegovoj dobroti i ljubavi, radovati se Njegovom milosrđu i vjernosti – to je ono što mi Bogu možemo očitovati kao najljepše, kao najdublji izraz svoje osobe. Zato na mnogo mjesta stoji u Pismu da se čovjek spašava po vjeri.

Koji je onda odnos između vjere i djela? Kršćaninova djela plod su i posljedica činjenice da ga je Otac uzljubio i po svojem Sinu u Duhu mu darovao zajedništvo sa sobom već na ovoj zemlji. U krstu preporođen postao je sin Božji i zato čini nova djela. Ne radi toga da bi ga Bog za to nagradio, nego jer je već obdaren i nagrađen, jer je upoznao veliku ljubav Božju i povjerovao u nju. Djela su posljedica vjere i povjerenja, zato gdje ih nema, pitamo se kakva je to onda vjera koja ne rađa novim djelima? Tu je onda vjera mrtva u sebi. Djela dakle nisu u funkciji spasenja, već su posljedica spašenosti i zajedništva s Ocem.

Kakva je tvoja vjera? Da li imaš povjerenja u Boga za sebe i svoj život? Da li živiš iz tog povjerenja? Da li radi toga što si Bogu povjerovao i što imaš zajedništvo s njim – činiš onda i nova djela!?

I ove nedjelje kao i prošle Božja Riječ nam želi progovoriti o upravljanju materijalnim dobrima. Posjedovanje materijalnih dobara nosi sa sobom i određene zamke. Prije svega ono čovjeku daje lažnu sigurnost, osjećaj samodostatnosti. Čovjek prestaje svoju sigurnost tražiti i graditi na Bogu, već se upire u materijalna dobra, okružuje se njima i u njihovom obilju gleda smisao svojega života. Takovima danas upućuje svoju riječ prorok Amos. On je bio pastir, riječ mu je gruba i neškolovana, ali prava proročka, istinita, jednostavna i nedvosmislena. Okomljuje sa na bogate, želi rasklimati njihovu sigurnost i pokazati besmisao raskoši. Prorok otkriva i drugu zamku bogatstva, a ta je da čovjek postaje slijep za potrebu, siromaštvo i bijedu drugoga.

Isus nam u današnjem evanđelju želi reći kako bogatstvo ne može čovjeku osigurati pravu budućnost. Ono je samo prividna sigurnost i prividna budućnost. Svoju poruku Isus zorno iznosi slikom o bogatašu i Lazaru. U toj se slici jasno raspoznaje do koje mjere bogatstvo i posjedovanje može čovjeku zatvoriti srce za drugoga, za potrebnoga. Bogataš ne mari za siromaha Lazara  koji kupi mrvice hrane ispod njegovog stola, ne uočava njegovu neimaštinu, toliko je zaokupljen sobom i onim što ima, da nije kadar otvoriti svoja dobra drugome. No, takovo je blagostanje kratkotrajno, kako je kratkotrajan i prolazan i sam život čovjeka. Bogataš nema budućnosti, njegovo ga je bogatstvo upropastilo. Budućnost ima Lazar, jer je on svu svoju sigurnost stavio u Boga. A iza smrti više se ništa promijeniti ne može.

Danas je Božja Riječ upućena nama, želi progovoriti našem životu! Postaviti nam neka pitanja: na čemu gradiš svoju sigurnost, da li su te materijalna dobra zarobila, koliko pokraj sebe vidiš potrebnoga, koliko u tvojem životu ima mjesta raskoš, luksuz dok drugi nemaju što jesti, ili obilaze kante za smeće vadeći hranu ili restorane čekajući da gosti nešto ostave iza sebe u tanjuru. Nije li to taj Lazar koji kupi mrvice, a da ga ti ne vidiš…..?

U svjetlu Božje Riječi koja nam je danas naviještena razmišljamo o sebi i svojem životu. Evanđelje nam želi reći da je svatko od nas upravitelj. Upravitelj, a ne gospodar, a to znači da ništa što imamo nije naše, već smo dobili od drugoga, Gospodara. Sve što imamo dobili smo na upravljanje, pa stoga možemo biti pošteni ili nepošteni upravitelji. Protiv nepoštenih diže danas svoj glas i prorok Amos, upozoravajući sve one koji se dobrima što imaju služe na štetu drugih varajući, zakidajući. Jer, vrijeme upravljanja za svakoga od nas jednog dana će prestati, a tada valja stati pred Gospodara i položiti račun, kao što stoji u Evanđelju: „Položi račun kako si upravljao, jer više ne možeš biti upravitelj!“ To je trenutak naše smrti, kada se više ništa neće moći izmijeniti!

Dobra kojima upravljamo je sve ono što smo primili: život, zdravlje, vrijeme, materijalna dobra, talenti i nadarenost, sve sposobnosti i mogućnosti. I za sve smo to odgovorni kako se time služimo i kako upravljamo. Isus nam u današnjem evanđelju daje primjer nepoštenog upravitelja od kojeg moramo naučiti kojom pronicljivošću moramo misliti i osigurati si svoju pravu budućnost, da nas, kada prestane vrijeme uprave prime u vječne Božje stanove. Po Isusu, najsigurniji je put ulagati svoja dobra u bližnjega, u potrebnoga, tada ćemo ih najsigurnije jednog dana naći kad prestane vrijeme naše uprave. Gledajte, kaže Isus, s koliko brige i pronicljivosti taj čovjek  osigurava svoju zemaljsku budućnost koja je prolazna, a vi, djeca svjetla daleko ste često manje lukavi i snalažljivi, a radi se o pravoj, stvarnoj, vječnoj budućnosti.

I ti si samo upravitelj! Nisi ni gospodar a ni autonoman nad onim što imaš! Jednog dana morat ćeš kao upravitelj stati pred lice svojeg Gospodara i položiti račun! Možda je taj trenutak vrlo blizu, a ti još ništa nisi učinio za svoju budućnost! Ne žuriš se!? Pazi da te ne zaskoči iznenadnost tog trenutka, jer tada više ništa nećeš moći učiniti! Sada je vrijeme da budeš mudar, snalažljiv i pronicljiv! Sada, dok si upravitelj, priprema se vlastita budućnost!

Mojsije koji posreduje za svoj narod slika je Isusa po čijem se posredništvu dogodilo veliko oproštenje i pomirenje svijeta s Bogom. Danas nam Božja Riječ želi progovoriti upravo o tom oproštenju. Obratno od naših religijskih shvaćanja Isus nam u današnjem Evanđelju objavljuje da Bog ne samo da ne želi odbaciti grešnika, već ga ljubi, traži i raduje se njegovom povratku. Ta nam je poruka danas izražena u tri slike u kojima je zajedničko  izgubljen i nađen. U sve tri slike nastaje velika radost u času ponovnog pronalaženja, povratka. Otac, koji s toliko ljubavi traži, čeka, nalazi prikazan je u današnjem Evanđelju slikom pastira koji ostavlja 99 ovaca i traži izgubljenu dok je ne nađe. Sav je radostan stavlja na ramena i poziva prijatelje i susjede da se raduju s njima. Ili slika zabrinute žene, koja je izgubila drahmu, traži je, mete kuću i kad je pronalazi, poziva prijateljice i susjede da se raduju s njom. Veća je radost u srcu Očevu zbog jednog grešnika koji se vrati, nego li zbog 99 pravednika.

Treća slika uz ovo gore rečeno ima i jednu posebnost. Ona se najjače nadovezuje na uvod u 15. glavu Lukina evanđelja. Naime, oko Isusa se sabiru dva sloja ljudi: carinici i grešnici te farizeji i pismoznanci. Ovi posljednji kritiziraju Isusovo druženje s grešnicima, pa da im odgovori iznosi Isus sliku o dva sina koja je jasna upravo iz gore spomenute situacije. Vrhunac i poruka slike su sasvim neočekivani: odlutao i grešan sin završava u Očevoj kući, a dobar ostaje vani! To što je netko dobar ne garantira mu spasenje. Spašava se onaj koji Oca treba za svoj život, koji želi zajedništvo s Njim. Stoga je moguće da dobar i besprijekoran ostaju vani!!!

Za Oca nije toliko važno kakav je tko grešnik, već koliko ga treba za svoj život! Nemojmo se dakle Oca bojati! Njega možemo samo obradovati ako se vratimo! Sebe se moramo bojati da ne ostanemo po strani misleći da smo dobri i pravedni, ili da smo tako veliki grešnici da nam ni Bog ne može oprostiti! I jedno i drugo je velika zabluda! Pođi, samo, Ocu svojemu…. On te ljubi….čeka…

Što je čovjek pred Bogom? Da li je uopće kadar proniknuti misao Božju i planove Božje? Uronjen u materiju njome je i ograničen, a čovjekove su spoznaje tako relativne da s mukom spoznaje i ono što ga neposredno okružuje a kamoli samo Božje Biće? To je razmišljanje i tjeskoba starozavjetnog mudraca, razmišljanje koje prolazi čovjekovim biće sve do naših dana. Upravo radi toga Bog čovjeku dolazi ususret po svojem Duhu, otkriva mu Sebe i svoje biće. Najveće Bogoočitovanje dogodilo se u Isusu Kristu.

U današnjem Evanđelju teško i mučno odjekuje njegova riječ. Uvjeti njegova nasljedovanja su teški. Pogotovo izraženi paradoksom istočnjačkog izričaja, kojim Isus želi pobuditi pozornost, provocirati, jako naglasiti važnost i istinitost svoje poruke. Pokušajmo to prereči u naš jezik i mentalitet: što znači nasljedovati Isusa, ići za njim? To prvenstveno znači živjeti kao on, imati njegove kriterije života, njegove norme i ljestvicu vrednovanja! Ono što temeljno obilježava Isusov život je slušanje Boga, vršenje volje Očeve. Tome je Isus bio vjeran do u najmanju sitnicu, trajno je želio vršiti i živjeti ono što je Očevo, biti u onome što je Božje! To mu je do te mjere bio kriterij, da za volju nikoga i ničega nije od toga odstupao. Prema tome, nasljedovati ga, ići za njim znači tako živjeti, a to često znači odricati se sebe, oca, majke, žene…polja…kuće – pa i vlastitoga života ako treba. Znači: živjeti tako da nijedna vrijednost ne bude ispred vršenja volje Očeve, to znači ići za Isusom, biti njegov učenik. To je teško i čovjek mora jako razmisliti da li je to kadar.

Da li si ti Isusov učenik? Da li ideš za Njim? On te zove i poziva! U današnjem Evanđelju stavlja pred tebe i kriterij nasljedovanja! Odvaži se, bit ćeš novi čovjek!

Čovjek u sebi otuđen stalno upada u egoizam i sebeljublje. Vjernički gledano, to u njemu djeluje iskonski grijeh, po kojem je čovjek otuđen od Boga. Sklon je uzdizanju sebe, guranju ispred drugih, podcjenjivanju drugih – oholosti. No, u tom pravcu nema pravih rješenja za život. Na to upućuje i današnje prvo čitanje iz Knjige Siraha starozavjetnog mudraca, u čijem su spisu sabrani mnogi dobri savjeti ponašanja i stoljetno iskustvo ljudi. Biti krotak, po njemu je više nego razbacivat se  darovima. Poniznost je jedini  pravi i istinski stav pred Bogom, a oholost i nadimanje on naziva bolešću.

O poniznosti nam i Isus daje pouku u današnjem Evanđelju! Prigoda za to mu je ručak na koji je zajedno s drugima pozvan u kuću nekog farizejskog prvaka. Gleda kako uzvanici biraju prva i bolja mjesta… U novom svijetu koji nastaje ne smije biti tako. Tu treba vladati druga logika i drugačiji način ponašanja: poniznost i služenje, jer svaki koji se ponizuje bit će uzvišen, a koji se uzvisuje it će ponižen! Oholost, nadmetanje, borba za prvo mjesto već ovdje, kaže Isus, mogu završiti porazno: onaj koji te je pozvao može te za volju drugoga „degradirati“, pomaknuti te na niže mjesto!

Ni domaćin nije ostao pošteđen! Isus i njemu upućuje prigovor: poziva one, od kojih se nada da će mu biti uzvraćeno. Blago onakvim pozivima koji ne mogu biti uzvraćeni, jer sabiru siromahe, sakate, slijepe. To su pozivi bez  „računice“, od srca, iskreni i nesebični, od kojih ništa ne očekujemo.

Kakvih li lijepih pouka za naš praktični kršćanski život. U ophođenju s drugima – poniznost i jednostavnost. Bez laktašenja i guranja na uštrb drugih. U pravom duhu služenja biti susretljiv sa svakim, priskočiti u pomoć svakome. S ljudima ophoditi bez računice i špekulacije što ćemo za to dobiti i gdje profitirati! Mi kršćani smo ljudi novoga svijeta, Božjega svijeta i pozvani smo da trajno dajemo svjedočanstvo za to! Na taj se način iskorjenjuje otuđenost i zarobljenost koju donosi grijeh! Da li i ti činiš tako?!