Ulazimo u posljednje razdoblje liturgijske godine. Ovo je vrijeme posvećeno razmišljanju o „posljednjim stvarima“ čovjeka, svijeta, ove naše povijesti. Tako bi nam današnja nedjelja htjela reći, da je čovjek sin života a ne sin smrti, da ga Bog nije pozvao da ovdje na zemlji bude samo neko prolazno i smrtno biće, već da ga želi obdariti darom uskrsnuća i života.
Ta je svijest trajno prisutna u ljudima, makar još do kraja Bog nije bio očitovao svoje nakane s čovjekom. Prisutna je u svijesti najstarijih civilizacija, prisutna je kao slutnja, nada, vjerovanje. Vidimo to danas i u Knjizi o Makabejcima koja opisuje mučenje i smrt sedmorice braće zajedno s njihovom majkom. Svi oni idu u smrt duboko svjesni da osim ovog zemaljskog života postoji i drugi, onaj vječni kojeg će darovati Bog u kojeg su stavili svoje pouzdanje i koji će ih „uskrisiti na život vječni“. Od njega se nadaju natrag dobiti svoje mućenjem osakaćene udove. Jednaka je poruka i pripjevnog psalma: „Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.“
Isus u današnjem Evanđelju koristi provokaciju saduceja da bi proklamirao kako naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih. On je Bog Abrahama, Izaka i Jakova, Bog svih naših milih i dragih koji su otišli pred nama, On je Bog Života jer je sam život i jer je kadar obdariti životom sve koji u Njemu imaju tu nadu!
Sjetimo se toga ovih dana dok smo više nego inače na našim grobljima, dok se sjećamo onih koji su otišli pred nama. Svi su oni po daru Boga živoga sinovi i kćeri uskrsnuća i života. U tom smislu razmišljajmo ovih dana i o sebi i svojoj nadi u uskrsnuće. Budemo li iz te nade živjeli i radili, život na ovoj zemlji bit će nam drugačiji, kvalitetniji, bolji. I ne samo to, on će postati živo svjedočanstvo i poruka nade u uskrsnuće za ljude s kojima živimo i radimo.
Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići, da bih te vidio, da bih te susreo. A ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: «Siđi brzo» Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!» 
Kako čovjek treba doći pred Boga u svojoj molitvi? Na to nam danas želi odgovoriti Božja Riječ. Prije svega iskreno, jer kako veli Sirah kod Gospodina ne vrijedi lijepo lice. On gleda čovjekovu nutrinu, proniče njegovo srce, gleda ga do dna njegova bića. Vanjština, fasada, šminka, make up, sve je to ono čime možemo zavarati ljude, steći dobar dojam, ispasti fini i bolji. Bog te gleda iza tvoje maske u svoj istinitosti tvojega bića. Drugi realan stav koji čovjek mora imati u molitvi i kad dolazi pred Boga jest svijest vlastite nedostojnosti i potrebe da ga Bog ispuni. To onda rađa pravom poniznošću, pa takva molitva prodire kroz oblake.
Omiljena tema Lukinog evanđelja jest m o l i t v a . On u više navrata pokazuje kako Isus moli, a pažljiv je i na Isusove riječi o molitvi, pa ima tekstova, koje drugi sinoptici nemaju. Takav je i današnji evanđeoski odlomak. Božja nam Riječ danas želi progovoriti o nekim vidovima molitve. Isus sam govori kako moliti valja svagda i kako u njoj ne smijemo sustati, znači moramo moliti ustrajno. To pokazuje danas i primjerom žene, koja tako dugo dosađuje bezbožnom sucu, dok se ne zauzme za njezinu stvar. Isusov je zaključak jasan: kad bezbožni sudac uslišava molitvu ove žene, koliko će više Otac naš koji nas ljubi pohitjeti da nam pomogne.
Danas nam Riječ Božja želi progovoriti o zahvalnosti. Današnje nam Evanđelje opisuje Isusov susret s desetoricom gubavaca. Jedan od njih nije Židov, ne poznaje Zakon. Isus ih u svojoj dobroti i čovjekoljublju sve ozdravlja i upućuje ih da se pokažu svećenicima. I gle, od desetorice, samo je jedan došao natrag da se zahvali i poda slavu Bogu! I to bijaše stranac! Isus razočarano pita: zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ostala devetorica? Taj stranac primijetivši na putu da se očistio sav radostan i ispunjen zahvalnošću trči natrag, zahvaljujući se i slavi Boga.