Nekategorizirano

Izaija nam naviješta Pomazanika, Mesiju, Krista! To je taj jedinstveni Pomazanik kojega svi očekuju. On više nije pomazan kroz obred, materijalnim pomazanjem, već – Duhom! Sam Bog ga pomazuje i šalje! Njegovo je poslanje – oslobađanje! Oslobađanje čovjeka! Od svih otuđenosti i zarobljenosti njegova bića i života! On je blagovjesnik, njegova je poruka  Euangelion  – radosna vijest! Došao je za sve koji ga trebaju kao ubogi, zarobljeni, slomljeni, zasužnjeni! Za sve koji ga trebaju!

Ivan Krstitelj je ponovo pred nama, i to kao svjedok. On je svjedok za Svjetlo koje upravo dolazi! Već je među nama! Ivan na to jasno upozorava: među vama stoji koga vi ne poznajete! Među nama je svijetlo koje želi prosvijetliti i naš život: naše misli koje su često tako mračne i zle, naše riječi koje su često tako jetke, često siju zlo, klevetu i ogovor, uvredu i psovku. Među nama je Krist-Svijetlo, koji želi prosvijetliti naše motive, naša djela, koja nas često tako otuđuju od Boga i ljudi! Da se ne bi dogodilo s nama ono što Evanđelista govori za Isusove suvremenike: ali su ljudi više ljubili tamu!

Pavao nas stoga opominje da ne trnemo Duha koji nas potiče da se otvorimo milosti Božjoj koja je Isus Krist, da se klonimo svake sjenke zla, da molimo bez prestanka. Ta Božja blizina kojom smo okruženi treba nas trajno ispunjati radošću. Bog nam u Sinu svojemu dolazi ususret da nas spasi, da nas izvuče „iz vlasti tame“i obasja naše biće i cijeli naš život! To nas ispunja pouzdanjem!

I pred tobom stoji danas Isus kao Svjetlo i Osloboditelj. To je bit njegovog poslanja! Želi te osloboditi straha, zla koje u tebi prebiva i koje te sputava! Tame, koja donosi smrt! Isus ti želi pokloniti život! Želi da živiš dostojno čovjeka, koji je slika Božja! Želi svojim svjetlom prodrijeti u najdublji kutak tvojega života, tamo možda gdje ni ti sam često ne zalaziš, od čega bježiš, bojeći se da ne bi morao nešto promijeniti! Možda nemaš ni snage za djela svjetla: Isus će ti je dati! Danas stoji pred tobom Isus Krist – ponuda tvojemu životu! Ohrabri se! Pusti ga k sebi, On želi biti tvoj Osloboditelj!

I v a n   K r s t i t e l j  jedan je od glavnih likova došašća. On je Preteča, najavitelj dolaska, pripravitelj puta Boga k čovjeku. No, on najavljuje i neposrednost tog dolaska i zato je prorok radosti i nade. Tu radost neposrednog dolaska želi nam saopćiti prorok Izaija: Na visoku se uspni goru, blagovjesnice sionska… Evo Boga vašega! Gle, Gospodin Bog dolazi! To su prvi akordi Božića! Ali, to nije samo prošlost, već i ono što se istom treba dogoditi. Čitavo čovječanstvo ide prema jednom novom svijetu. Mi kršćani „iščekujemo nova nebesa i novu zemlju“, dan kada će uminuti ova prolaznost, dan kada će sam Gospodin dovršiti ovu našu povijest. I to nas ispunja radošću: ova naša povijest nije slijepa sudbina, sva je ljudska slabost ne može dovesti do apsurda.

No, advent nije samo stvar Boga koji dolazi, već i   č o v j e k a  koji treba Bogu „pripraviti put“, „poravnati mu staze“. Da se advent dogodi potrebni su Bog i čovjek. I čovjek! Bog u onoj mjeri ulazi u naš život, u kojoj mu se otvaramo, u kojoj mu to dopuštamo. On stoji pred svakom ljudskom  slobodom i kuca! Stoga bez čovjeka nema adventa, ili kako to kaže Augustin: onaj koji te je stvorio bez tebe, ne će te spasiti bez tebe! Čovjek na Božji dolazak mora odgovoriti obraćenjem, otvaranjem prostora svojega života Bogu: pripravite put Gospodinu!

Da bi ovo naše razmišljanje bilo potpuno, moramo uočiti bitnu riječ adventa:  s a d a.  Naš je advent sada! I Božji je dolazak sada. I svoj korak koji trebamo učiniti da Boga primimo, trebamo učiniti sada. I opomena kojom Krstitelj opominje svoje suvremenike da budu pozorni na Gospodinov dolazak, za nas se događa sada! Pokušajmo se suočiti s ovim činjenicama! Zastanimo malo! Zastanimo pred svojim životom, i pred Bogom koji želi ući u naš život i preobraziti ga! Što?  Nemamo vremena!? Zar doista nemamo vremena!? Nemamo vremena za svoj život i za Boga koji nam dolazi?! A, za  š t o  onda imamo vremena?! Možda smo stalno na površini životnog kiča, zaneseni šarenilom boja prolaznosti, koja će „s trijeskom uminuti, počela se užarena, raspasti“. Stani! Evo Boga tvojega! Ide k  t e b i  ususret da te spasi. To je šansa adventa! To je šansa Života! Samo to!

D o š a š ć e   i l i  advent je vrijeme čekanja dolaska Gospodinova, vrijeme  priprave za  Kristov dolazak. Njegova zajednica – Crkva proživljava ga u punoj vremenskoj dimenzijonalnosti: stoga govorimo o adventu  p r o š l o s t i, adventu  s a d a š n j o s t i   i  adventu  b u d u ć n o s t i. Zajedničko je: čekanje i dolazak Krista. S obzirom na prošlost, proživljavamo kako je nekad Izrael čekao Mesiju, kako su ga proroci navijestili i Krstitelj na njega pokazao. S obzirom na sadašnjost, proživljavamo Kristov dolazak u naš sadašnji trenutak, u svoj vlastiti život, te s obzirom na budućnost: čekanje drugog Kristovog dolaska na svršetku svijeta! Riječ Božja, koju ćemo ovih nedjelja čitati upozoravat će nas na ove adventske situacije i pozivati nas na pripravu srca, života. Liturgija nas želi upozoriti da Krist neprestano dolazi u naš život, stoga je najvažniji izričaj adventa:  s a d a.

Često nam se čini da je Bog daleko i to u nama rađa tjeskobom! Jer, Bez Boga „postajemo kao nečisti i ko haljine okaljane…ko lišće otpadosmo…“ No prorok nam poručuje da je Bog blizu, da je on naš Otkupitelj i da nam dolazi ususret. To osobito intenzivno proživljava Pavao koji navješta Krista kao Božji dolazak u svijet. U njemu je sam Bog zakoračio u ovu našu povijest! I ta nas je prisutnost Božja u Kristu obogatila. Sada čekamo Objavljenje Gospodinovo i nastojimo biti besprijekorni za dan njegova dolaska! Sam Isus nas u današnjem evanđelju poziva na budnost. Njegov drugi dolazak bit će iznenadan! Stoga moramo paziti i bdjeti da  ne budemo zatečeni došao on „uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro“.

Kao Isusov učenik, da li ja čekam svojega Gospodina?! Možda spavam snom koji može biti poguban! Jednoga će dana trebati položiti račun! Da li sam spreman na takav susret s Gospodinom? Advent je šansa da promijenim svoj život! Velika je opasnost u odgađanju! Možda se zavaravam da još ima vremena? To može biti sudbonosna zabluda! Krist mi danas stavlja na srce dvije važne riječi: Pazi! Bdij! On to danas meni govori. Danas dolazi u moj život. To je moj advent, Njegov dolazak k meni!

OD BOGOLJUBLJA K ČOVJEKOLJUBLJU

Gospodine, u mojoj gladi ti si mi dao jesti. Vodiš me kao dobri pastir na pašnjake svoje ljubavi. Hraniš me iz dana u dan Tijelom svojim, pričešću, kruhom živim i pravim. Utažio si svaku moju glad. Umnožio si kruh da ga bude na pretek ne samo meni nego i za čitav svijet do kraja vjekova.

Gospodine, u mojoj žeđi priskačeš mi u pomoć. Stojiš i govoriš: “Ako je tko žedan neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!” Nudiš vode žive kao ono ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu. Nudiš piti svakome u životnoj žeđi za životom, za smislom. Na križu si otvorio svoje srce i iz njega je potekla krv i voda, nepresušni izvor za sve ljude svijeta.

Gospodine, koliko puta bijah stranac, sam, napušten. Koliko puta čovjek ima osjećaj da nitko za njega ne mari. A ti si mi darovao svoje biće da mi bude utočište, da u tebi nađem dom. Zoveš me: “Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni….!” Poput Andrije i Ivana i drugih apostola tražim gdje stanuješ, a ti jednostavno odgovaraš: “Dođi i vidi!” I znam, Gospodine, da mogu ostati kod tebe koliko god hoću. Jer ti si moj dom, kod tebe se ne osjećam strancem. Nudiš mi svoje prijateljstvo i ljubav.

Gospodine, čovjek lišen tvoje milosti i prijateljstva gol je, prepušten udarcima okoline. Čovjek je po prvom padu bio prepušten sebi, gol, bez tvoje zaštite jer je prezreo tvoju ljubav. To se događa po svakom grijehu. Često sam gol i potreban sam tvoje geste ljubavi: zaogrni me ponovno ljubavlju svojom! Zaogrni me milošću oproštenja. Vrati mi haljinu što si mi je čistu darovao u času krštenja.

Gospodine, svi bolesnici mogli su k tebi. Svima si darivao zdravlje i snagu za život. Svi bolesnici mogli su osjetiti tvoju dragocjenu i blagoslovljenu milost zdravlja i smisla. U svakoj bolesti smijem k tebi. A kad ja ne mogu k tebi, ti dolaziš k meni. U svakoj bolesti ti si blizu, jer upravo se ondje nalaziš, gdje je tvoja milost najpotrebnija. Hvala ti za svaki tvoj pohod u bolesti i nemoći.

Gospodine,  često sam bez slobode. U tamnici duše i duha.  Često zarobljavam ili se dadem zarobiti. Postoje tamnice ljudskih srdaca. U toj zatočenosti dođi k meni. Probij sve zidove, oslobodi me od svih ovisnosti, otjeraj svaki strah, otmi me svakoj zloj navici. Neka se otvore vrata svih tamnica u kojima se  često nalazim svojom ili tuđom krivnjom. Izbavi me, Gospodine, iz svake tamnice. Dođi k meni, jer gdje si ti, tu je sloboda, tu je radost, tu je svjetlost i mir. Dođi, Gospodine Isuse!

I učini me, Isuse, oruđem svoga mira i daj da te prepoznam u svima koje mi stavljaš na put moga života. Želim se na času suda naći pred tobom s desne strane među izabranim ovcama.

Talent je upravo po ovoj Isusovoj prispodobi dobio svoje značenje koje danas ima: dar, nadarenost, obdarenost. Inače je to bila novčana vrijednost izražena u zlatu, i to vrlo velika. Riječ Božja htjela bi nas staviti pred činjenicu da smo  talentirani  i to od Boga. Bez obzira da li je to jedan talent ili više njih, svatko je od nas nadarenik Božji. No, čovjek svoju talentiranost mora dobro upotrijebiti, ona je  šansa,  kapital s kojim treba raditi. Ne smije nas obeshrabriti niti činjenica da smo možda dobili samo jedan talent, pa to obezvrijediti, već savjesno i odgovorno surađivati i ulagati ono što smo primili. Za konačnicu nije važno koliko smo primili, već kako smo primljeno upotrijebili. Evanđelje nas želi staviti pred konačnu činjenicu našega života: jednog dana morat ćemo stati pred gospodara i položiti račun kako smo upotrijebili svoje talente, darove i sposobnosti kojima smo za života bili obdareni! To je ono što na kraju ni jedan čovjek ne može izbjeći!

Prvo čitanje nam za uzor stavlja  ž e n u:  vrijednu i radinu, čije ruke ne miruju, kojoj vrijeme ne prolazi uzalud. Odlomak iz knjige Izreka naglašava i sporednost vanjštine, i puno su vrjednije marljive ruke, ispruženi darovi siromahu i ruka koja daruje nevoljnika, nego li ljepota lica, čar i ljupkost izgleda! Prema čemu je usmjerena naša pažnja? Vanjštini ili nutrini, prolaznome ili onome što trajno ostaje?!

Poruka je tim aktualnija, što nas Pavao  opominje „da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći“, kad svi budu govorili „mir i sigurnost“, tako iznenada kao što trudnicu spopadaju trudovi. Po krštenju  postali smo sinovi svijetla i taj nas Dan ne bi smio iznenaditi! Vrijeme koje nam još preostaje mora biti vrijeme maksimalne založenosti, iskorištavanja talenata koji su nam povjereni, da bismo što spremnije jednoga dana mogli stati pred Krista, koji će doći suditi žive i mrtve.

Slavimo posljednje nedjelje crkvene godine. Sa svršetkom crkvene godine Crkva proživljava i svršetak vremena. Nalazimo se u posljednjem vremenskom razdoblju! Još malo i Gospodin dolazi! Ono što je čovjeku najpotrebnije to je  mudrost. To je poruka današnjeg prvog čitanja i  Evanđelja. Mudrost ne smijemo zamijeniti  sa znanjem, školskom spremom, inteligencijom, naobrazbom. Ona je prije svega umjetnost  življenja.  Mudar je onaj koji umije pravo živjeti! To je više nego imati, posjedovati, stjecati, uživati. Jer, mudrost prije svega gleda na konačnicu, na svršetak! Što koristi sve drugo, ako je svršetak loš, ako je svršetak propast?!

Evanđelje nam otkriva u čemu je prava mudrost, umješnost života. Isus nas to uči slikom o deset djevica koje čekaju zaručnika da se vrati s mladenkom. Slika uzeta iz istočnjačkog života: budući da se ne zna točan dolazak zaručnika, treba trajno biti spreman. Mudrost je računati s tom iznenadnošću, biti upravo tada spreman, imati dovoljno ulja u svojoj svjetiljci! Inače je sve prekasno, zatvaraju se vrata i više nitko ne može ući: „zaista vam kažem, ne poznam vas“. Isus na kraju sam sažimlje mudrost života: „Bdijte dakle, jer ne znate ni dana ni časa!“ Biti uvijek spreman na dolazak Gospodinov, koji je iznenadan, to je prava mudrost života. Što vrijedi čovjeku, ako čitav svijet stekne, a zaspi u tom važnom trenutku, ako ga dolazak Zaručnika (Gospodina) ne zatekne spremnog!

Pitanje koje bi nam danas Riječ Božja željela postaviti: živimo li u ovome svijetu kao mudre ili lude djevice? Da li smo doista mudri? Možda smo veoma umješni i uspješni u obavljanju svakidašnjih poslova, možda vrlo uspješno akumuliramo zemaljska dobra. Da li smo time i mudri? Pavao nas u današnjem čitanju opominje da nas ne bi Dan (dolazak Gospodinov, za nas pojedinačno to je trenutak naše smrti) „zaskočio kao kradljivac“. Stoga je na mjestu njegova opomena Solunjanima (a i nama!): „Ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo.“ Možda još nemamo mnogo vremena, možda ne toliko koliko to sami mislimo! Možda već sada Gospodin kuca na vrata našega života? Možda je krajnje vrijeme da preorijentiramo svoju zemaljsku mudrost u onu kojoj nas uči današnje Evanđelje!