Nekategorizirano

Za dobru korizmu treba se usredotočiti na dobru pripravu, tj. disciplinu. U protivnom ćemo lako propustiti ljepotu ovog vremena…

Korizma je vrijeme pokore i asketske borbe. Neprijatelji s kojima se borimo su požuda, svijet i đavao. Cilj korizme je pročistiti srce kako bismo na Uskrs, naš najveći blagdan, radosno mogli slaviti uskrsnuće našega Gospodina. Na neki način, korizma treba biti mikrokozmos naše cjelokupne borbe na Zemlji, baš kao što je blagdan Uskrsa mikrokozmos našeg nebeskog trijumfa u Kristu. Ipak, za dobru korizmu treba se usredotočiti na dobru pripravu, tj. disciplinu. U protivnom ćemo lako propustiti ljepotu ovog vremena.

Osobno, često započinjem korizmu s najboljim namjerama. Zamišljam sebe kako živim poput monaha u pustinji – posteći i moleći. Uglavnom prvi tjedan i uspijem uz pomoć vlastite snage, no tada, upravo kada si stvaram dobru sliku o sebi kako sam dobar u postu i molitvi, sve se raspadne i susrećem se licem u lice s vlastitom slabošću.

Svi smo bili u takvim ili sličnim situacijama, stoga želim s vama podijeliti sedam praktičnih načina kako imati dobru korizmu.

1. Napravite si plan

Najbrži način za upropastiti korizmu je imati dobre namjere, ali ne i dobar plan. Budite precizni. „Više ću moliti“ nije dovoljno dobar plan. Kad donesete odluku, svakodnevno se pridržavajte svoga plana. Korizma je vrijeme molitve, posta i djela ljubavi. Za svaka ova tri navedena načina odaberite kako ćete se u svakomu poboljšati. Zapišite si to na papiru i tako svaki dan ili tjedan smislite novi način.

Jedan savjet: neka plan bude ostvariv. Često smo pretjerano ambiciozni i obvezujemo se na previše. Ako padnemo u tim visoko postavljenim ciljevima, možemo se lako obeshrabriti i odustati, a to znači pobjedu za đavla. Neka vaše odluke budu jednostavne i praktične, a vaša će korizma tim više biti uspješnija. [više] about 7 načina kako imati dobru korizmu

Susret Isusa i   gubavca,  susret koji znači   oslobođenje! Guba, opaka i teška bolest, u Isusovo vrijeme gotovo neizlječiva. Zarazna i opasna, čovjeka još za života približava grobu raspadanja! Stoga nas ne začuđuju strogi propisi Mojsija u vezi gubavaca. Stroga karantena, odvojenost od ljudskog društva, izvan naselja, sve je to uz strašnu bolest bila sudbina gubavaca.

U tom svjetlu možemo dokučiti događaj današnjeg evanđelja! Jadan gubavac naslućuje u Isusu šansu svojega života, svojega oslobođenja. Samo on mu može pomoći! Ozdraviti ga i vratiti ga obitelji, društvu, ljudima, ponovno mu podariti dom! Stoga probija sve obzire i propise te dolazi pred Isusa: ako hoćeš možeš me očistiti! Marko nam pokazuje Isusovo ljudsko srce puno ganuća, razumijevanja. I Isus krši strogi propis, On dotiče gubavca i oslobađa ga: hoću, budi čist! Ne čini to radi neke popularnosti, spektakla, već prvenstveno radi ovog jadnika koji je zarobljen tom opakom bolešću. Stoga ga moli neka nikome ništa ne govori, već neka ode svećeniku koji će ga proglasiti zdravim, kako to propisuje Mojsije!

Marko ima još jedan poseban razlog da ovaj susret s gubavcem stavlja u svoje evanđelje. On ima pred očima proročki navještaj Mesije. Kad dođe to vrijeme, slijepi će progledati, , hromi hodati, gubavi se očistiti! Znači, evo Ga! Mesija je među nama, počelo se događati oslobođenje čovjeka! Nastupilo je mesijansko vrijeme, Bog je pohodio narod svoj da ga oslobodi i spasi!

Isus – Mesija i Osloboditelj, šansa je i za naš život! Samo ako u Njemu naslutimo i prepoznamo svojega osloboditelja, ako prepoznamo u Njemu mogućnost svojega ozdravljenja i očišćenja: ako hoćeš, možeš me očistiti! Isus će se tada zaustaviti i kraj našega života, ta zato je došao, dotaći nas se i reći: Hoću, budi čist! On je to kadar učiniti i želi nam učiniti. To se može dogoditi i u ovoj liturgiji, koja nije ništa drugo nego susret s Njime, živim i uskrsnulim! On je jedina mogućnost našega ozdravljenja i očišćenja! Nemojmo je olako promašiti!

Danas Riječ Božja stavlja pred nas jedan od najtežih ljudskih problema – problem   p a t n j e, trpljenja. Svaki ljudski život prati bol i patnja, s plačem se rađamo, s plačem i umiremo! Čovjek pred trpljenjem stoji već od samog početka kao pred nerješivom zagonetkom. Zašto!? Zašto trpim? Zašto nevin trpim, kome i čemu to služi da se mučim ovdje na zemlji? I slika Boga mijenja se u čovječjem srcu u odnosu na patnju: za nevjernika patnja i trpljenja, nedaće i boli često su dokaz da nema Boga, jer je apsurd dobri Bog i tolike patnje nevinih i nedužnih, a u srcu vjernika rađa se misao da ga je Bog ostavio, da je daleko, da ne haje, često se rađa pobuna protiv Boga!

Taj problem u SZ postavlja knjiga o Jobu, pravedniku koji upada u kušnju patnje do te mjere da se ljulja njegovo povjerenje u Boga. Jedan dio njegovih razmišljanja donosi nam i današnji odlomak. U njem osjećamo težinu koja pritišće Joba i molitvu muke kojom zaziva Gospodina. Samo u njemu on vidi rješenje svoje patnje.

Evanđelje nam pokazuje Isusa kako liječi ljudsku patnju: Šimunovu punicu koja leži u ognjici, sve bolesne, oslobađa one koje na bilo koji način muči đavao. On time naviješta jedno od temeljnih  svojih poslanja: u njemu će Bog uništiti svaku ljudsku patnju i  bol, otrti svaku čovjekovu suzu. No, prije toga čovjek se mora iznutra usmjeriti Bogu, uspostaviti svoje zajedništvo s Njim, prepoznati u njemu jedinu šansu svojega uspješnog života. U tome mu često pomaže upravo patnja: da se ne zaboravi,  da svoju sigurnost ne gradi izvan Boga, na prolaznosti. Patnja je često najbolja škola u izgradnji čovjeka i njegovog okretanja Bogu. Zato i Krist u svoje djelo otkupljenja ugrađuje patnju i trpljenje. Ali jasno naviješta da čovjek nije stvoren za patnju već za radost, da nije stvoren za smrt nego za život, te da zadnja riječ čovjekovoga života nije trpljenje već oslobođenje i sreća. To će se dogoditi u trenutku kad se Kristovo otkupljenje protegne i na fizički dio našega tijela i svemira, kad otkupljenje dođe u puninu i završetak. Do tada tkogod se bori protiv patnje, olakšava ljudske boli, liječi, tješi, ublažuje – svatko već sada naviješta novi Božji svijet, Isusa Krista i dolazak njegova kraljevstva! Idi i ti čini tako!

U vremenu od 18. do 25. siječnja, kad se u mnogim crkvama po čitavom svijetu organizirano održavaju molitve za jedinstvo kršćana, takva je molitva po prvi puta ove godine održana u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zemunu. Molilo se za vrijeme večernjih svetih misa a molili su vjernici koji u tu crkvu redovito dolaze na nedjeljna i dnevna euharistijska slavlja. Tih su dana  u liturgiji korišteni biblijski tekstovi, molitve i ostali materijali pripremljeni baš za ovogodišnju Molitvenu osminu koje su pripremili kršćani iz Brazila. Geslo pod kojim se odvijala ovogodišnja molitva je uzeto iz Ivanova evanđelja. To su Isusove riječi upravljene ženi Samarijanki: „Daj mi piti!“ Ova molitva je od naše vjerničke zajednice vrlo dobro primljena i shvaćena je kao molitva za takvo i toliko jedinstvo kršćana kakvo je Krist htio i za koje je on molio.

Liturgija Riječi Božje danas nam predstavlja Isusa iz Nazareta kao   p r o r o k a. Na njega se odnose Mojsijeve riječi u prvom čitanju: Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte! Stoga evanđelisti, osobito kad se obraćaju Židovima, vole u Isusu gledati novog Mojsija. Da bismo shvatili dubinu poruke moramo znati što je to prorok? Prorok je nosilac Božje poruke. On donosi narodu verificiranu Riječ Božju, on je opunomoćeni navjestitelj Božje riječi. Preko njega sam nam Bog govori! Zato smo i u pripjevnom psalmu svi pozvani: ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda! Da se otvorimo riječi koju nam Bog upućuje preko proroka, jer nije važno samo čuti, već poslušati: njega slušajte!

Marko nam prikazuje Isusov proročki nastup u sinagogi Kafarnauma! Naglasci evanđelja su na   n a u c i  Isusovoj i reakciji ljudi koja je izražena riječima: zaneseni, zaprepastiše se, nove li i snažne nauke! Isus svoj nastup popraćuje i znakom: istjerivanjem đavla. Marko je osobito pažljiv za tu vrstu znaka, jer piše Rimljanima za koje je vlast nad duhovima osobit znak božanske vjerodostojnosti. Stoga je opis ovog istjerivanja đavla u funkciji Markove poruke: Isus je pravi prorok, za njega jamči sam Bog! To se vidi i po reakciji prisutnih: oni ne reagiraju na istjerivanje, već na nauku, novu i snažnu!

Od svega je najvažnije da liturgija  d a n a s   n a m a  želi reći da je Isus iz Nazareta prorok! I sva čitanja su u službi toga: da ga prepoznamo kao proroka, da prepoznamo u njemu nosioca Božje poruke, navjestitelja Božje riječi! Da li sam došao do toga stupnja prepoznavanja Isusa? Što je On za mene? Prorok? Da li su onda njegove riječi za moj život mjerodavne i smjerodavne? U kojem su one odnosu prema mojemu životu? Možda mu čujem glas, ali ostajem „srca tvrda“, jer sam zaljubljen u svoje stavove, u svoje sadašnje stanje koje ne želim mijenjati?! Isus je opunomoćeni navjestitelj Božje riječi i On će mi sve ove nedjelja govoriti, nagovarati me, pozivati na promjenu mojega života! U pitanju sam samo ja: koliko i do koje mjere želim biti njegov učenik i „njega slušati“?!

Čovjek na riječ Božju odgovara  o b r a ć e n j e m. To je promjena njegovog života, njegove dosadašnje prakse, razmišljanja, postupaka i motivacija. Obraćenje u sebi uključuje promjenu ljestvice vrednovanja – čovjek želi živjeti iz Božjih vrednovanja! Knjiga proroka Jone govori nam kako je jedan poganski narod odgovorio na Božju riječ: obraćenjem, promjenom života! Poseban je naglasak poruke u činjenici da se radi o poganskom narodu koji ne poznaje i ne štuje pravoga Boga. Upravo tu situaciju Isus će kasnije iznijeti kao primjer tvrdokornosti židovskog naroda.

Evanđelista Marko donosi nam danas prve riječi Isusovog javnog nastupa: Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju! Da bi čovjek mogao primiti kraljevstvo Božje mora se obratiti, mora promijeniti svoj život, osobito način razmišljanja i vrednovanja. Do sada je živio po svojoj volji, po svojim prohtjevima, samoživo, sada ga Evanđelje (sam Isus!) poziva da živi iz volje Božje, iz Božjih vrednovanja!

Kad se radi o nama, Pavao nas upozorava da nemamo što čekati: vrijeme je kratko! Trajno smo svjedoci prolaznosti koja nas  okružuje, a i sami je na svom tijelu proživljavamo, dnevno primjećujući kako u borbi s vremenom, vrijeme odnosi pobjedu, a mi starimo i odlazimo! Svaki je novi dan i nova šansa za naše vlastito obraćenje! I nas Bog stalno nagovara i potiče, i među nama stalno djeluju proroci poput Jone, apostola Ivana i Jakova. Bilo bi porazno kad bi i protiv nas jednog dana svjedočila Niniva, koja se obratila na propovijedanje Jonino premda je bila poganska, a među nama je više od Jone – sam Isus, Sin Božji!

Da li sam svjestan potrebe svojega vlastitog obraćenja, promijene svojeg vlastitog života?! Ne znam još koliko dana imam, no vrijeme je kratko! Možda sve to lakomisleno odgađam za kasnije, dok budem imao više vremena, dok se malo sredim… Možda tog vremena više ne će biti, možda sam doista lakomislen…?!?