Nekategorizirano

“Zašto Bog spava dok se događa zlo?”

Apostoli su se vezali za Isusa. On je za njih Bog i božja moć. I slikom barke na uzburkanom moru opisan je odnos apostola i svih ljudi prema Bogu u vrijeme nedaća. Apostoli se skoro utapaju, a Isus “spava”. To im je neshvatljivo. Kroz ovo je rečeno vječno pitanje čovjeka, osobito u vrijeme nedaća, zala. Čovjek se pita pa gdje je Bog kad dopušta da se “ovo” događa. Osobito kada se događaju zla nevinima. Tada nam se čini kao da Boga “nema” jer drukčije, po našem mišljenju, ne bi mogao ostati indiferentan i ne reagirati. Vjeruje se u Boga koji je apsolutna dobrota, koji je svakoga stvorio, koji brine o svakome.

Kad se događa zlo tada dolaze u pitanje sva povjerenja, pa i samo vjerovanje. Tako je bilo uvijek. Isto pitanje se postavilo i prvim kršćanima koji su vođeni na stratišta i proganjani. Pitali su se zašto to Bog dopušta, zašto “spava” dok oni ginu. Zato Marko i donosi ovaj događaj na moru kad Isus “spava” dok su apostoli u panici. Evanđeoska pouka je ova: ni vjernici u Boga nisu oslobođeni straha, nisu oslobođeni problema svijeta, nisu oslobođeni zala. Oni su u svijetu i snalaze ih sve poteškoće svijeta. Možda bi netko mogao vjerovati, ako vjeruje da će “preskočiti” teškoće svijeta, no to nije istina. Svi smo mi u svijetu i živimo, moramo živjeti teškoće svijeta.

Dapače, onaj koji je sljedbenik Božji još će bolnije doživljavati sva zla svijeta. Zahvatit će ga sva bol svijeta, križ će svijeta pasti na njegova leđa. To je izrečeno kroz osobu Isusa koji je apsolutni pravednik, a ipak se na njega sručilo zlo i osuda. Kako je tek s drugim ljudima, s nama koji smo sami sudionici u zlu? Kakav je odnos Boga i zla. To je najteže pitanje svijeta. To je najteže pitanje za sve monoteističke religije, jer trebaju “pomiriti” Dobrog i svemogućeg Boga sa zlom. Zato Biblijsko vjerovanje i smješta zlo u povijest. Zlu je izvor u čovjeku, ne u prirodi, ne u stvorenju nego u htijenju i slobodi. Sloboda je božanski dar ali se može iskoristiti i sotonski. U njoj se čovjek mora “snaći”, mora opredijeliti samoga sebe. Tako koliko god je čovjek od Boga ipak je ostavljen i samom sebi da se uobliči. Nedaće će se događati i događaju se i u “novom zavjetu”.

Isus ih nije dokinuo, ali je donio “oganj” koji je jači od svih zala. Potrebno je  bez  straha stati pred sva zbivanja. I kada se čini da je Bog odsutan, ipak, On je prisutan. Baš je to svjedočanstvo onih koji su proživjeli sva zla i ostali vjerni. Očito je da se uvijek naše predviđanje i planiranje ne podudara s Božjim, pa nam onda izgleda kao da je On odsutan. No, isto tako često njegovo “odsustvo“ svjedoči najveću prisutnost. Međutim njegova prisutnost ni u kojem slučaju ne sužuje našu autonomnost i odgovornost. On je prisutan, kako reče Biblija, kao blagi lahor u kojemu mi odlučujemo. Danas smo mi u našoj Domovini svi na uzburkanom moru. Većina je kršćana, puno je crkava.

Svi su Božji i Isusovi znakovi među nama, ali ipak doživljavamo u nekim časovima kao da Bog “spava” ili je odsutan kada dopušta patnje koje se događaju. U ovome zlu mnogi su se potresli u svojoj vjeri, a opet s druge strane neki su ga otkrili baš u patnjama. Kad su doživjeli da su ostavljani od svih osjetili su u sebi živoga Boga koji ih nikada ne napušta, koji u njima diše i daje im hrabrosti da nadvladaju sve nedaća. Nemirno “more” testira našu vjeru u Boga. Svi oni koji su mu baš u teškim časovima ostali vjerni doživjeli su svoje preporođenje i novi život. Njihova vjera je bila jača od zla i ona ih nije izdala. – Poznato je da ljudi s vjerom snažnije nadvladavaju sve nedaće u koje može život upasti. Kroz vjeru, nadu i ljubav čovjek se suprotstavlja grubostima života. Ovo su božanske kreposti koje skoro nadilaze naše shvaćanje, ali nam daju i osmišljen i snažniji život.

Zato su nemirna vremena često opasnost da čovjek potraži “utjehu” u praznovjerju koje podilazi našim željama i lažnoj utjesi. Bog ne spava, ali lažno ne tješi. On ne čini čudesa da se poteškoće preskoče. On ne uklanja poteškoće, nego daje snagu da se čovjek suprotstavi zlu i poteškoćama. I Isus je bez straha prihvatio na sebe sva zla svijeta da bi čovjeku vratio povjerenje u samoga sebe i vjeru u Boga.

Marijan Jurčević, OP

Dobri Isuse!

Sjeme klija, raste. Ni ratar na zna kako. Prepušta se tijeku vremena i zakonu života što si ga ti utkao u biljke. Ja bih htio znati kako; htio bih vidjeti plodove svoga truda svakog dana; htio bih pratiti rast svojih mogućnosti i tako iz dana u dan živjeti u nekoj sigurnosti. Ti mi to ne daš. Jamčiš mi svoju zaštitu i pomoć; daješ mi sve što je potrebno za život. Ali tajnu života zadržao si za sebe. Dovoljno je da živim u tebi i iz tebe. Katkad nas iznenadi sjeme riječi. Katkad tako mala riječ može učiniti čudesne stvari. Imamo iskustva u našim ljudskim odnosima. Nikada ne možemo predvidjeti zakonitosti djelovanja pojedinih riječi. Često bez neke posebne namjere izgovorimo riječ, misao, a ona odjekne duboko u srcu nekoga tko je čuo. Odjekne dublje i plodonosnije nego što smo to sami pomišljali! Često neoprezno izgovorena negativna riječ prouzroči silna razaranja u duši našeg bližnjega. Ni tu nismo u stanju pratiti sve što je riječ u mogućnosti proizvesti. Tvoja je riječ, Isuse, životvorna. Nijednu riječ nisi izgovorio u prazno. Zato su ljudi visjeli o tvojoj riječi. Osjećali su da izlazi iz tvog srca, da iza svake svoje riječi stojiš ti čitavim svojim bićem i da se mogu povjeriti svjetlu te riječi. Zato su tvoje riječi bile kratke, jednostavne, ali su pogađale ljudska srca.

Da, Isuse, upravo je tvoja riječ bila malena, sićušna kao gorušičino zrno, kao sitno sjeme. Međutim, razrasla se u srcima slušatelja i postajala je stablom. Na tom stablu, na zajednici tvojih apostola kojima si tumačio svoje prispodobe, gnijezdit će se drugi koji će ih slušati, ptice nebeske tvoga kraljevstva, mi, koji danas na apostolsku riječ vjerujemo, koji njihovo vjerovanje ispovijedamo. To je to silno stablo, sposobno ugnijezditi čitav svijet! Takvo je tvoje kraljevstvo! Za njega se ne treba bojati. Ono će rasti, makar ne znamo kako! Omogući svojom dobrotom svakome od nas da se nađemo u tom kraljevstvu, na tom razgranatom stablu, privučeni tvojom riječju.

fra Zvjezdan

Isusovo najbliže srodstvo

Uz evanđelje koje smo slušali na današnjim misama (Mk 3,20-35):

Pred nama je prebogat, a tako doista u najkraćim potezima sročen Markov odlomak. Naznačimo nekoliko pojedinosti.
Prvo, kuća, koja se u Markovu evanđelju češće spominje, kuća je Šimuna Pe­tra u Kafarnaumu (Mk 1,29). Kao neko ishodište Isuso­va djelovanja, lijepo označuje Crkvu Božju koja nastav­lja djelo Isusovo u svijetu.
Drugo, mladi Učitelj po­staje već „znak osporavan“ (Lk 2,34). Nije jasan ni svo­jima najbližima, a kamoli onima drugima. „Izvan sebe je“ možda hrvatski bolje: „Nije pri sebi“. U Ivana će se oba stava udružiti u riječ: „Đavla ima pa mahnita!“ (10,20). Isus nikada nije otprve jasan. Izmiče svakom nastojanju da se njime „ovlada“. Njegova riječ, a na­dasve njegova osoba otkriva se onima koji mu stalno, sve više i više, otvaraju i svoje srce i svoju dušu, sav svoj i javni i privatni život.
Treće, Isus u jednomu povlađuje svojim kritičarima: Istina je, on se došao po­biti s Đavlom. No onda svakako nije – od Đavla.
Četvrto ,„grijeh protiv Duha Svetoga“ ovdje označuje stav potpune, konačne oporbe protiv Krista, uza svu očevidnost da je Bog uza nj i u njemu i da je on – Sin Božji. Takav grijeh Bog „ne može“ oprostiti jer takav čovjek neće oproštenja. Uza sve to, postoji divna molitva Crk­ve: „I buntovne naše volje prikloni sebi!“
Peto, ovaj napeti Markov odlomak završava predivnom slikom. Majka ga se njegova zaželjela. S njom dođoše njegovi najbliži. Isus, naoko nepažljiv prema samoj majci, pro­širuje na svoje odane učenike čast najbližega srodstva. Ove se Isusove riječi premalo vrednuju u današnjem kršćanstvu. Isus je došao da osnuje novu, prisnu obi­telj koja nadilazi krvne veze. To jest – takva bi mo­rala biti – Crkva i svaka crkvena zajednica. To je ono „potomstvo Ženino“, ono novo Božje čovječanstvo koje je prorokovano u Praevanđelju.
Današnja dakle čitanja u velikom luku povezuju po­četke čovječanstva i prvi grijeh sa spasenjem po Kristu i nadvladavanjem Zloga te ocrtavaju proces spasenja koji se događa u kršćanima.
Već je nakon Adamova grijeha naznačen i plan po­bjede. Kao što je ondje bila žena koja je podlegla napasti Stare zmije, tako će se u djelu spasenja pojaviti žena čiji će Potomak zmiji satrti glavu (1. čitanje).
Isus Krist je taj Potomak. Njegovim dolaskom i dje­lovanjem Sotonino je kraljevstvo načeto. Ali se Sotona ne da. Želi Isusa dovesti – ovaj put optužbom njegovih suvremenika – u savez sa sobom. Isus je ipak jači. On će mu „oplijeniti kuću“, oteti ljude ispod njegove vlasti i započeti oblikovanje nove obitelji onih „koji vrše volju Božju“. Tko toga ne priznaje, opire se – neoprostivo – Duhu Božjemu po kojem se sve događa (evanđelje). AMEN!

Iz knjige: „Sjeme je riječ Božja“, Bonaventura Duda

Isuse, ti si nam darovao svoju smrt da bismo mogli živjeti punim životom.
Ti si ustao od mrtvih da bi zauvijek ispraznio grobove naših srdaca i uveo nas u svoje svjetlo. Blaženog li časa kada si posljednji put izdahnuo, jer je to postao udisaj našega bića u život milosti! Milosti u kojoj prepoznajemo tvoj dar, klanjamo mu se i zahvaljujemo ti na njemu.
Isuse, ti si pred označio svoj dar života u znaku kruha i vina kako bi nas oni uvijek podsjećali na tvoju ljubav koja je u žrtvi išla dokraja. I više od toga! Ti si učinio da se u tim znakovima uvijek iznova događa tvoj dar za nas i po nama!
Isuse, ti više nemaš drugih očiju do naših, drugih ruku do naših, drugog tijela do naših tijela da u nama i po nama hodaš ovom zemljom i činiš ono što si činio za svoga zemaljskog života. Obdareni, nadahnuti i ohrabreni tvojom tajnom otajstvenom nazočnošću i mi smo pozvani da idemo putem kojim si ti pošao.
Isuse, ti si nama na spomen ostavio sebe u znaku kruha i vina. u znaku ljudskog truda i hrane, koji po tvome blagoslovu postaju hranom i pićem duhovnoga života. I ti hoćeš da. nahranjeni i napojeni tobom, i sami činimo ono što si ti činio. tebi na spomen. Molimo te danas, Isuse, da nam dadeš snage i jakosti da budemo tvoji svjedoci sve do potpunog sebedarja, sve do žrtve.
Molimo te da, po Duhu Svetom, koga si nam darovao, i mi budemo tvoj živi spomen, tvoje tijelo
i krv za život svijeta!

fra Zvjezdan

Gospodine, stvorio si čovjeka na svoju sliku. Htio si da na sebi i u sebi nosi biljeg tvoga sjaja, da raznosi tvoju ljubav, da otkriva divna tvoja djela. Htio si da na sliku tvoga božanskog bogatstva i čovjek bude osoba, jedinstvena osoba, duhovno biće koje je sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati.
Želio si da čovjek bude osoba, jer si ti, Gospodine Bože, jedinstven i bogat u trim božanskim osobama.
Bojim se, Gospodine, da ćemo se kao ljudi, uz tvoju pomoć, ponovno morati stvarati. Jer čovjek kao da je prestao biti osoba, kao da više nije stvoren na tvoju sliku.
Nažalost, ljudi se međusobno gledaju i susreću tek kao bića, a manje kao osobe. više kao predmeti, a manje kao osjetljiva bića. Na šalterima ureda i banaka očekujemo poslugu, a ne jedinstvene osobe, a službenici s druge strane često čekaju tek stranke koje automatski poslužuju. Na tržnici tražimo krumpire i zdrave jabuke, ali ne primjećujemo prodavačicu niti prodavačica vidi ljude. Interesi zasjenjuju svaki ljudski osjećaj. Zato ima među ljudima sve manje radosti i srdačnosti, sve manje iskrenih pozdrava, sve manje vremena. Gotovo da se sve mjeri novcem i sve promatra s računicom.
Kao da čovjek više nije osoba. Postaje robot, automat, izvršitelj određenih zadataka, borac za plaću, radnik i stručnjak, a sve manje naprosto čovjek. Prvi poziv što si ga ti, Gospodine, utkao u čovjeka, to jest da bude tebi sličan, da bude osoba, kao da je potpuno zasjenjen. Čovječanstvo broji sve više ljudi, a izgleda da ima sve manje osoba. Zaraženi smo virusom raščovječenja. Bože moj, spasi nas!
I tebe smo, Gospodine, udaljili od sebe.
I o tebi mislimo da si daleki Bog, da si Svemogući, Sveznajući, da nas vidiš i sudiš, da nam spremaš nagradu ili kaznu. Ni ne pomišljamo na tvoju blizinu. Hladni smo i ravnodušni na objavu o tvojoj ljubavi. Ljudi često kažu da si nešto, a ne Netko, da postojiš, a ne da ljubiš.
Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si osoba, da si osobni Bog, da znaš što je ljubav i nježnost. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi. Ti nam, međutim, dopuštaš da uđemo u tajnu tvoga bića i otkrivaš nam se bogat milosrđem, bogat ljubavlju. Otkrivaš da si osoba, da si troosoban, da si Otac, Sin i Duh Sveti. Otkrivaš nam tajnu svoga bića da bismo mogli razgovarati s tobom, biti s tobom, osjećati tvoju blagoslovljenu blizinu.
Troosobni Bože, Oče milosrđa i ljubavi, smiri mi dušu u očinskom zagrljaju svoje dobrote. Daj da ti moje srce može tepati poput djeteta.
Troosobni Bože, Sine Božji, Isuse, daj da u tebi i po tebi osjetim svu ljubav koja iz božanskog Srca izvire za mene.
Troosobni Bože, Duše Sveti, ražari me ljubavlju, prosvijetli me iznutra da bih bio sposoban doživjeti svu snagu božanske ljubavi i spasenja.
Ti si, Bože, troosoban, snažno prisutan, ljubavlju okrenut prema meni, prema svima nama!         fra Zvjezdan

Dar Duha – temeljno je obećanje mesijanskog vremena. Dok je u Starom Zavjetu Duh bio privilegij pojedinaca, u Novom vremenu Duh je dar Očev svakomu. Tako je to već naviješteno kod proroka Joela. Sjetio se toga Petar u času kad je na dan Pedesetnice na apostole sišao Duh Sveti, kojeg im je Isus obećao kao Branitelja, Svjedoka, Tješitelja, onoga koji će ostati s njima zauvijek. Duh silazi – nastupa novo vrijeme svijeta, mesijansko vrijeme. Taj Duh božanska je osoba, On izlazi od Oca i Sina, a za učenike i Isusovu zajednicu to je dar njegova uskrsnuća. Snagom toga Duha oni će opraštati grijehe, krstiti, svjedočiti, slaviti Euharistiju. Po tom će se Duhu u zajednici događati svako posvećenje.

Zajednica prima dar Duha da bude s njom i da je trajno obogaćuje svojom prisutnošću i darovima. Upravo po Njemu zajednica sve više raste u Kristu. On je onaj koji svakom pojedinom daje karizmu-dar na izgradnju sviju, kako bi cijela zajednica poput jednog tijela trajno napredovala. Duh je onaj koji od zajednice čini Crkvu! Zato je danas rođendan Crkve! Jer samo On – Duh kadar je u zajednici ostvariti prisutnost Uskrsnuloga Gospodina i tako povezati ljude međusobno da čine jedno Tijelo –  c r k v u !

Dar Duha i naše je temeljno  kršćansko iskustvo. Koliko li smo samo puta iskusili oproštenje grijeha? Iskustvo Crkve? Posvećenja u Euharistiji? Provjetljenja u razumijevanju Božje riječi? Poticaja? Obdarenost braće u zajednici? Vlastito krštenje, Potvrda? Molimo danas i za posljednje iskustvo Duha: dar uskrsnuća koje će Otac po Duhu učiniti na svršetku vremena!

Molimo danas Duha neka siđe i na nas, neka nas obnovi, neka nas očisti:

Nečiste nas umivaj, suha srca zalivaj, vidaj rane ranjenim!

Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim!