Kruh je današnje nedjelje u središtu naše pažnje! Bog umnaža kruh za ljude, jer ih ljubi! Prvo nam čitanje prikazuje proroka Elizeja, kako s dvanaest ječmenih kruhova hrani i nasićuje stotinjak ljudi. Evanđelje je ostvarenje toga u punini! Isus hrani pet tisuća ljudi s pet ječmenih hljebova i dvije ribe! Na taj način očituje da je Bog onaj koji daje život svijetu i da Bog želi da ljudi žive! Današnji psalam pokazuje Boga kako otvara svoju veliku ruku, da bi iz nje svi blagovali, sve živo, i to do sita, do mile volje.
U poruci Božje riječi valja kruh shvatiti i u širem značenju od onog fizičkog, materijalnog! Tako je to i u našem životu! Kruh označava život! Boriti se za kruh, znači boriti se za život! Dati nekome kruh u ruke, znači dati mu, omogućiti mu da živi! U tom smislu treba danas shvatiti i Božju Riječ. Bog je onaj koji nam omogućava da živimo, On nas ljubi i želi da živimo! Čudo umnoženja kruha svaki se dan događa po našim poljima i njivama, gdje od jednog zrna pšenice nastaje trideset. Bez tog čuda Božjeg umnoženja kruha ne bismo mogli živjeti!
Oče, „oči sviju u tebe su uprte, Ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.“ (Psalam 145)
Bijahu kao ovce bez pastira.
Kao i prošle nedjelje, i danas se Riječ Božja bavi proročkom službom! Teška je proročka služba! Prorok je nosilac Božje poruke za svoj narod. On ne govori svoje riječi, svoje procjene, ono što bi se narodu ili njemu više sviđalo ili bilo probitačnije. On mora govoriti Božju Riječ i onda kad se to njemu ne sviđa, kad je to protiv postojećeg uhodanog stanja, protiv kralja, kad mu prijeti da radi toga izgubi glavu. Jer, Božja se riječ neda podmititi, niti nagovoriti, niti kompromisno prihvatiti, niti se može, bilo prorok, bilo narod kome je upućena, s njome nagoditi. Zato je prorok često u teškoj, nezavidnoj situaciji u kojoj može i glavu izgubiti.
U nedjelju 12. jula u 19.30 h u našoj crkvi će se održati duhovni koncert klasične glazbe.
U ovo bremenito vreme želimo da očuvamo nadu u smisao trpljenja u radosti, povezujući svetog Franju asiškog i F. M. Dostojevskog, monodramom 
Starozavjetni pisac Knjige Mudrosti razmišlja o temeljnim problemima ljudskog života: odakle u svijetu patnja, zlo i smrt. On je još daleko od novozavjetne vizije oslobođenja, ali dolazi do zaključka, da Bog ne može biti izvor patnje ni zla koja čovjeka snalaze. Jednako tako mu se , da bi čovjek svoj život završavao s grobom! Bog je biće puno dobrote i ljubavi, stoga sve što od Njega proizlazi je dobro, pa tako i stvorenja i sam čovjek. Osim toga, Bog nije čovjeka pozvao na smrt, nego na život. Zlo i smrt imaju svoj izvor u Zlom i u čovjeku, koji se otuđuje od te dobrote Božje.