Pogledajte Tjedne Obavijesti broj 24:
Pogledajte Tjedne Obavijesti broj 24:
Pogledajte Tjedne Obavijesti broj 23:
I danas se Riječ Božja bavi proročkom službom! Teška je proročka služba! Prorok je nosilac Božje poruke za svoj narod. On ne govori svoje riječi, svoje procjene, ono što bi se narodu ili njemu više sviđalo ili bilo probitačnije. On mora govoriti Božju Riječ i onda kad se to njemu ne sviđa, kad je to protiv postojećeg uhodanog stanja, protiv kralja, kad mu prijeti da radi toga izgubi glavu. Jer, Božja se riječ ne da podmititi, niti nagovoriti, niti kompromisno prihvatiti, niti se može, bilo prorok, bilo narod kome je upućena, s njome nagoditi. Zato je prorok često u teškoj, nezavidnoj situaciji u kojoj može i glavu izgubiti. To je slučaj i s Amosom prorokom.
U jednakoj će situaciji biti Isusovi učenici, kad ih Gospodin dva po dva šalje naviještati radosnu vijest. Goloruki, neopskrbljeni, oboružani samo Božjom Riječju poslani su naviještati dolazak Kraljevstva Božjega, novog Božjeg svijeta. I kao proroci na svašta moraju biti spremni: i da ih ljudi prime i da ih ne prime, da ih ugoste i izbace napolje. To je njihovo prvo proročko poslanje, pa im Isus još i nije objavio sve što ih čeka. Kasnije će im reći da ih šalje kao ovce među vukove, da će mnoge od njih ubiti!
Svaki je krštenik prorok – nosilac Božje Riječi u ovom svijetu. Kako vršiš svoju proročku službu?
U teškoj je situaciji prorok Ezekijel. Poslan je naviještati Riječ Božju svojim zemljacima, svom vlastitom narodu. Da li će ga poslušati ili ne, da li će mu povjerovati ili ostati tvrdokorni? Nije li on za njih samo običan čovjek, kojega svi poznaju, njihov zemljak od kojega nemaju ništa naučiti?! Božja je Riječ uvijek zaodjevena u ljudsko ruho i ljudi su uvijek u napasti da je proglase samo ljudskom!
To je i situacija Isusa, dok ga danas gledamo u njegovom zavičaju! Padaju ista pitanja: Nije li ovo drvodjelja, običan zanatlija? Što od njega imamo i možemo naučiti? Sin Marijin a rođake mu poznaje čitavo mjesto?! Isus s gorčinom konstatira: nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu! I to njihovo nepovjerenje u Njega, to samo ljudsko gledanje blokiralo je učinke Isusove prisutnosti. Niti su mogli čuti Božju riječ, niti vidjeti znak, jer i za jedno i za drugo potrebna vjera, povjerenje. Isusovi su zemljaci i rodbina preneraženi njegovom naukom, vide njegovu mudrost, ali kada treba povući zaključak, tada nemaju povjerenja u njegovu riječ.
Bog mi trajno govori! Premda je njegova riječ obučena u ljudsko ruho, ona je Njegova, On mi kroz nju želi nešto poručiti! Želi meni progovoriti!
U srijedu smo proslavili BLAGDAN SVETOG ANTUNA PADOVANSKOG.
Zahvaljujemo ponajprije Bogu za lijepo vrijeme koje smo imali toga dana i za goste, svećenike i redovnike koji su bili na raspolaganju za pružanje duhovnih usluga.
Zahvalni smo Bogu:
– za brojni pohod vjernika našoj crkvi;
– za sve svete mise koje smo slavili toga dana;
– za sve pričesti kojima je Gospodin mnoge pohodio;
– za brojne ispovijedi i obraćenja;
– za sve zavjete, molitve, uslišanja;
Hvala svima koji su nam izdašno pomagali te je priprava i sam blagdan sv. Antuna prošao u miru i redu; hvala za svaku pomoć koja je učinjena iz ljubavi i predanja Bogu!
U utorak, 19. lipnja ćemo svetu misu prikazati za sve dobročinitelje naše crkve i samostana!
Ko su ustvari sveci? Likovi iz priča koje su nam pričale bake ili majke ili osobe o čijim smo životima slušali od svećenika? Koliko ih se često setimo i na koji način? Kako i zašto ih slavimo i pominjemo? Ovo su najčešća pitanja koja se bar ponekad jave svima nama prigodom velikih blagdana koji se slave pri našim crkvama. Dobro je da ima pitanja i da bivamo provocirani i nadahnuti da uvek iznova razmišljamo i tragamo. Dobro je da ne svedemo svece na svoju meru i pretvorimo ih u vlastiti servis. Lepo je postaviti pitanje: „ Pa da li je moguće?“, i pri tome verovati u čudo – život u skladu sa evanđeljem, onako kako ga je konkretno živeo sveti Antun Padovanski.
U franjevačkoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja u Zemunu, čašćenje i slavljenje svetog Antuna započelo je trodnevnom duhovnom obnovom u koju su bili uključeni vlč. Aleksandar Ninković iz Beograda, fra Jozo Bošnjaković iz Tuzle, fra Anto Barišić iz Karlovca, vlč. Mihael Kos iz župe Turnašica, kao i župnici iz zemunskog dekanata vlč. Jozo Duspara i Marko Kljajić i naravno domaćin i organizator fra Željko Paurić. Svako veče nakon tradicionalnih antunovskih pobožnosti, usledio bi duhovni razgovor, a nakon mise i propovedi, euharistijsko klanjanje. U ove dane svećenici su bili na raspolaganju za sakrament pomirenja svetu ispoved, molitvu, razgovor i životnu ispovest. Po već ustaljenoj tradiciji, 13. juna, na sam dan svetog Antuna, svi prisutni su se okupili u samostanskom dvorištu oko zajedničke trpeze – agape.
Ono što je okupljenu zajednicu posebno dotaklo, i posvedočilo da reči svetog Antuna i danas traju, je goruće svedočanstvo fra Anta Barišića da Duh Sveti deluje preko malih ljudi čista srca. Po njegovim rečima sveti Antun, kao službenik reči, je :
1) proslavio Boga;
2) povezivao ljude upravo snagom reči kojom ih je oslobodio od mržnje i greha;
3) postao „organ hvale“, smatrajući da je jezik tu da hvali Boga.
Negde sam pročitala da je svetačko hrišćanstvo provokativno hrišćanstvo. Dobro je da je tako, jer sveci su istinski revolucionari. Oni menjaju svet. No, ne tako što će jedan sistem zameniti drugim, već kao revolucionari duha povezuju i donose prave vrednost i darove u naš svakodnevni život. Tako nam postaju bliski. Možda će i mala zajednica koja se redovno okuplja i moli pri crkvi Svetog Ivana Krstitelja, nastaviti da raste u duhu svog zagovornika svetog Antuna, koga je dostojno proslavila ove godine, ugostivši mnoge vernike i posvedočivši isprošenu milost da postane svedok vere. Uz nasledovanje reči sv. Antuna „ja sam najjeftiniji molitvenik“, možda će ovo malo stado uz svog pastira postati graditelj novog sveta ili bar dati svoj doprinos onim idealima za koje su sveci živeli i koje su svedočili.
Marijana Ajzenkol
no images were found