Kultura i vreme u kome živimo formira i određuje i našu stvarnost.
Drugi vatikanski sabor, između ostalog, doneo je i podrobno promišljanje o kulturi, uviđajući njen veliki značaj. Koncilski oci su prepoznali da „jedino putem kulture, to jest negovanjem prirodnih dobara i vrednosti, se dolazi do potpune čovečnosti.“ Kako svaki čovek pripada nekoj kulturi, ona postaje nezamenljivi činilac njegovog „očovečenja“.
Svojim umom i darovanom slobodom čovek je otvoren (ili bi to trebalo da bude) širokom obzorju stvaralaštva i umetničkog izraza. Stoga je potpuno prirodno da sve oko nas može biti stvaralački prostor. I crkva.
Igra „Suviše smrtni”, autorke (koncepta, koreografije i režije) Shobana Jeyasingh u izvođenju „Shobana Jeyasingh” Dance Company, London, United Kingdom upravo to i svedoči. Pokrenuta sve bržim ritmovima svakodnevice, tragovima koje oni utiskuju u duše, autorka smešta pitanja i dileme o utočištu i traganja za smislom upravo u crkvu. Tako se klupe, na kojima sede vernici pri bogosluženjima, pretvaraju u scenski prostor, dok publika nalazi svoje mesto u predoltarskom prostoru. Kao što je liturgija ili misa znak crkve koja se moli, tako je i ova igra simbol ranjivosti i istrajnosti u ritmu život-smrt-život. To je igra koja postoji u svima nama kao borba i biva najsnažnije prepoznata upravo u prostorima mira, u onim trenucima kada telo prepusti vodstvo misli i obrnuto.
U ovoj igri, nije lako telu da “igra po klupama”. No, nestajući u njima i izdižući se izvođači ne prikazuju samo svoje tehničko majstorstvo i umeće, već igrom daju glas ljudskom životu koji opominje realnošću. Onako kako se telo prilagođava izvođačkim zadacima, tako se isto duša prilagođava i bori sa iskušenjima života. Mislim da je jako važno što se “Suviše smrtni” izvodi upravo u prostoru crkve i što publika posmatra sa oltarskog prostora. Izvođenje liturgije je obrnuto: sveštenik je u oltarskom prostoru, a vernici u klupama. Zato ova igra i jeste povezana sa liturgijom i na svojstven način i umetnički izraz skreće pažnju na ritam udah – izdah u kome živimo i postojimo.
Postoji mnogo načina kako govoriti ili prikazati dileme, traganja i promišljanja o životu. No, samo jedan način nas ne ostavlja ravnodušnima. To je onaj koji naša duša prepoznaje kao vlastiti. On daje smisao našem i tuđem postojanju, jer shvatamo da nismo sami. Igra „Suviše smrtni”, Shobana Jeyasingh je jedan od takvih načina.
Marijana Ajzenkol
no images were found
