SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

ZVIJEZDA  KOJU SU MUDRACI SLIJEDILI

Početkom siječnja posvuda se još vide zvijezde, koje su ljudi objesili za Božić: na prozorima, u kućama, na borovima a prije svega u jaslicama. Stare biblijske priče pričaju nam da su ljudi krenuli na put, jer su vidjeli zvijezdu. Tražili su novorođenog kralja.

Također danas čini se da su mnogi ljudi u traženju: u traženju dobre zvijezde nad svojim životom, u traženju dobre zvijezde nad ovim božićnim danima.

Mudraci ili zvjezdoznanci, kako ih božićna pripovijest naziva, tražili su najprije na krivim mjestima: u palači kralja. Novorođenog kralja konačno su našli na drugom mjestu: u štali. Ne u krugu bogatih i moćnih, nego u krugu siromašnih radnika, pastira s polja, siromaha. Ne u dragocjeno odijelo zamotana, nego u pelene povijena u jaslama.

Tražimo li možda sreću, našu dobru zvijezdu također na krivim mjestima? Od mudraca možemo – čini mi se – naučiti dvije stvari kako i gdje trebamo tražiti.

Kad su mudraci došli k jaslama, poklonili su se pred novorođenim djetetom. Božić nalazimo samo ako se učinimo malenima. I također nalazimo svoju sreću ako smo spremni učiniti se malenima. Kad jedna majka prolazi pokraj mene s dječjim kolicima, moram se prignuti da gledam u nasmiješene oči djeteta. I kad idem u dječji vrtić, moram čučnuti da djecu u razini njihovih očiju susretnem, a ne da ih gledam odozgor.

Samo ako smo spremni učiniti se malenima, tada je moguć pravi susret. Samo ako siđemo s našega konja, ako druge susrećemo  s poštovanjem i priznanjem, prijateljski i otvoreno, može nastati odnos. A što je u životu važnije nego biti u odnosu, živjeti u prijateljstvu i ljubav darovati i iskusiti?

Ne trebamo imati nikakvog straha da ćemo ostati kratkih rukava. Jer, sam  je  Bog to pokazao. Mi činimo samo ono što je on činio: on se učinio malenim, postaje čovjekom kao i mi i stavlja se u naše ruke. To je Božić.

I drugo možemo učiti od trojice mudraca: tajnu darivanja i prazne ruke. Trojica mudraca odložila su naime svoje dragocjene darove pred djetetom: zlato, tamjan i miru. To što mi ovih dana jedan drugoga darivamo, možda je povezano s tim. Mudraci stoje praznih ruku pred djetetom Isusom. I samo s praznim rukama oni mogu prihvatiti, dotaknuti, u ruke uzeti.

To mi govori: kod darivanja se ne radi o tome, što košta dar, koju financijsku vrijednost ima. Radi se o nakani koja stoji iza dara: o ljubavi kojom se daruje, ili bolje: o ljubavi koju taj dar zastupa.

Bog nam to pokazuje: na Božić slavimo baš to, da on ne daruje bilo što, nego nam daruje sama sebe, čitava. To je istinsko darivanje. Ako mi u daru nas same stavimo, nas same darujemo, tada nema “cijene” kojom ja za to mogu biti plaćen. Tada je sat u kojem uzimam vrijeme za druge, za posjet ili razgovor beskonačno vrjedniji nego najskupocjeniji kupljeni dar.

I kada su moje ruke prazne, tada ih mogu raširiti i drugoga uzeti u ruke i njemu pružiti ruku prijateljstva i pomirenja.

fra Jozo Župić

POSTALI SMO DJECA BOŽJA

Isuse, blagdansko raspoloženje polako jenjava. Blijede svjetla i sjaja božićnih i novogodišnjih dana. Iznenađuje nas čak i stanovita umornost i težina prvih dana nove godine. Često smo tako neraspoloženi. Što sada, Isuse? Čeka nas svakodnevni posao, život, dosadni susreti, neobavljeni poslovi. Blagdani su nas malo izbacili iz redovitoga tijeka života.

Ne dopusti, Gospodine, da mi kao tvoji učenici zaboravimo na Radosnu vijest Božića; ne dopusti da nestanu iz naših dubina predivne slike radosti i mira što ih donose stranice evanđelja koje govore o tvojem dolasku na ovaj svijet. Smijemo se i dalje radovati s pastirima i anđelima i vjerovati da nismo proslavili samo neku idiličnu davnu uspomenu, nego da u toj stvarnosti tvoga pohoda i danas živimo.

Neprestano nam se ponavlja riječ tvoga utjelovljenja: «Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama!» To je trajna istina. Ti među nama stanuješ, ti s nama ostaješ, ti s nama putuješ ovom zemljom, ti se nama neprestano raduješ. Zato si postao čovjekom da bi nam darovao tu sigurnost Božje blizine. Otkako si se ti, Isuse, utjelovio i postao čovjekom, neprestano je blagdanna ovoj zemlji, stalno imamo razloga za radost. Smijemo osjećati tvoju blizinu u vlastitom domu, na radnom mjestu, na ulici i u crkvi. Ti si svugdje i neprestano za nas. Prepoznaj nas kao svoje, a nama podari mudrosti i hrabrosti da te uvijek i na svakom mjestu prepoznajemo kao svoga Učitelja i Spasitelja.

fra Zvjezdan

OBITELJ IMA BUDUĆNOST

Danas blagdanski i molitveno skrećemo svoju pažnju prema obitelji. Svi smo mi izrasli iz obitelji i svi smo u njoj stekli prva iskustva života. Radosti, ljubavi i sve što tvori život. Obitelj je gnijezdo našega života. Zato se slobodno može reći da je svaka obitelj sveta obitelj. Obitelj je svetost ovoga svijeta. Ona je osnovna jedinica društvenog života. Ona može biti ili mjesto života ili mjesto smrti. Neki danas misle da je obitelj nešto što nadiđemo. Ipak, „nema ni jedne“ druge društvene jedinice koja bi mogla zamijeniti obitelj.

Čovjek je po naravi obiteljsko biće. On ju istina usavršava, ali ona je nešto strukturalno. Neke društvene zajednice su više ili manje bolje mjesto za obitelj. Tako se i danas pitamo, kakvo je okruženje danas za obitelj? Klasična obitelj je u pitanju. Pojam i stanje žene, muža i djece potpuno se izmijenio. Život se izmijenio. Ipak i u izmijenjenom životu obitelj treba ostati kao baza zajedničkog življenja. Je li danas stanje teže negoli je nekada bilo ili smo svi manje jaki nositi jedan drugoga?

Ne vjerujem da su ljudi danas zločestiji. Možda su (smo) zahtjevniji u odnosima i blizini. Svjesniji smo ljudskih potreba i prava, a s druge strane manje smo jaki za ponudu istih tih potreba i prava drugima. Potrebno nam je postati svjesnima da smo ljudi sa svojim savršenostima i sa svojim slabostima. I kao takvi se moramo uvažavati i prihvaćati. Nema zajedništva ni prijateljstva koje ne treba i žrtve. Ljubav i žrtva se uvijek uzajamno prožimaju. To je paradoks ljudskog života. Ali istinit.

Samo ljubav može prihvaćati smišljeno žrtvu. Ona ju osmišljava i pretače u veću stvarnost. Kako prihvaćati ljubav i žrtvu? Nema istinske ljubavi bez žrtve niti prave smišljene žrtve bez ljubavi. Ljudska obitelj je mješavina ove dvije stvarnosti. To je mješavina ljubavi i snošljivosti. I tako je kod svih obitelji. Obitelj je mjesto za Isusa. Isto tako svaka obitelj doživljava paradokse i neshvatljivosti Svete Obitelji. Ono što je bitna poruka iz Svete Obitelji jest uzajamno povjerenje.

Povjerenjem se nadilaze neshvatljivosti i dubioznosti u obitelji. To je poruka Isusove obitelji. Danas je potrebno čitati i usvojiti poruke iz jaslica. Svaki roditelj, svaka obitelj odgaja Božje sinove. Mnogima će to biti obaveza da idu “od Egipta do obećane zemlje”. Bit će to briga da se spasi dijete od onih koji ga se unaprijed boje. Uvijek ima Isusa, Mudraca, Anđela, Heroda…. Josipa i Marija. Takva je struktura čovječanstva. Možemo također reći da nema ni jedne epohe u povijesti u kojoj nije trebalo ulagati ljubavi i brige da se živi obiteljski život. Ljudska struktura je ostala ista, iako se mijenjaju izvanjski uvjeti.

Zato svatko uvijek živi svoju obitelj na svoj način. Sve su obitelji slične i sve su različite. Obitelj je prva baza gdje počinje ostvarivanje zajedništva i ljubavi. Iz obitelji se prelijeva socijalnost i ljubav na cijelu ljudsku zajednicu. U obitelji se upoznaje oca, majku, braću, sestre i zajedničkog Oca, Boga. Obitelj je pojam za zajedništvo. Ona se oslanja na prirodu i na svjesnost. Zato se i može uočiti različitosti u shvaćanju i formiranju obitelji. Svako vrijeme i način života davati će svoj oblik i način obitelji. Obitelj je također razumljiva u pojmu samog čovjeka. Postoji individualno i komunitarno shvaćanje čovjeka. Tako i obitelji.

Vjernici shvaćaju i nastoje živjeti obitelj prema vjerskom – kršćanskom – shvaćanju čovjeka. To je osobno i zajedničko. Osoba nalazi svoje mjesto u obiteljskom zajedništvu. Zajedništvo ne smije ugušiti osobu, ali ni osoba ne može izrasti do svoje punine bez zajedništva.

Marijan Jurčević, OP

„Slava na visini Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Te riječi svetog Evanđelja Crkva čita na Božić s posebnom radošću, slaveći rođenje Spasitelja našega Isusa Krista. U toj radosti Crkve svima vama dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji naše crkve i samostana želim SRETAN BOŽIĆ! Neka taj svima tako dragi blagdan unese u dušu  svakoga od vas svjetlo svoje istine, utjehu u svim vašim patnjama, tjeskobama i teškoćama, sveti mir, međusobnu ljubav, te učvrsti vjeru i nadu u neprevarljiva Božja  obećanja.

P. Željko Paurić, predstojnik

NE BOJ SE!

Josipu je u snu objavljeno da će tvoje ime biti Emanuel, Bog s nama. Ti ćeš, Isuse, biti sama blizina. Susretat ćeš ljude srcem punim ljubavi. Ti ćeš biti spasenje za svakog čovjeka koji iskrena srca traži Boga. Svaki puta kada na tako svečan način obećavaš da ćeš biti s nama, onda je to obećanje tvoje djelatne i žive prisutnosti, obećanje spasiteljske blizine. Ti si se utjelovio, postao si vidljiv, uzeo si naše ljudsko tijelo, hodao si ovom zemljom. Međutim, tajna tvoje prisutnosti i blizine je u dubokoj stvarnosti srca koje ljubi. Ti si svakom čovjeku bio prisutan ne samo tjelesno, vidljivo, nego si potpuno, cijelim svojim bićem, nastojao prodrijeti u tajne ljudskoga srca, otkriti duboke potrebe čovjeka. I u tome si savršeno uspijevao.

Isuse, ti si zaista znao tješiti, jer si pažljivo slušao. Znao si liječiti, jer si pomno ispitivao korijene bolesti; ti si znao vratiti radost, jer si imao oko i pogled za žalosne i siromašne. Tko god ti je pristupao osjetio je da ti, Isuse, ne rješavaš «slučajeve» serijski, niti se rješavaš ljudi na brzinu, nego svakom čovjeku pristupaš s posebnom pažnjom. Svaki je čovjek za tebe važan, svaki ti je potpuna osoba, vrijedan božanske ljubavi i svesrdne pomoći.

Kako se moram zastidjeti pred tobom, Isuse! Mi smo tako površni u susretima, tako tupi i bezosjećajni, gotovo neprisutni u našim odnosima. Često smo ljudima samo na uzvanjski način prisutni, a naše misli,, naše srce, naši interesi leže daleko. Ljude obrađujemo na brzinu i oni su nam uglavnom samo teret. Ne želimo biti nepristojni prema njima, ali škrtarimo na angažiranoj prisutnosti u kojoj se jedino može otkriti istinska ljubav koja oslobađa, koja tješi, koja daje snage, koja unosi svjetlo i radost u ljudsko srce.

Isuse, dolaziš kao Spasitelj, Emanuel, Bog s nama! Ti to želiš i danas biti svakome od nas. Ti si najprisutniji, sama blizina. Ostvario si to svojim utjelovljenjem, time što si postao čovjek, a potvrdio si to otajstvom kruha i vina. Svi izvanjski znakovi vjere uvjeravaju nas tako rječito da si ti, Isuse, i danas angažirano u ljubavi prisutan za svakoga od nas u svakoj našoj potrebi i radosti, u svakom času života.

fra Zvjezdan