SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

ŠTO ČOVJEK STVARNO TREBA?

Od čega živi čovjek? Što on stvarno treba? Što daje smisao i ispunjenje njegovom životu?

Ako tako postavimo pitanje, tada već pokazujemo pravac u kojem možemo naći odgovor.

Plitak i primitivan odgovor na način: “Mi trebamo dosta jesti i piti, i tada imamo sve!” od početka je malo za čovjeka koji misli i traži istinu.

Baš u tome što smo živa bića obdarena razumom, leži razlika između čovjeka i životinje prema shvaćanju Aristotela, filozofa: životinja je postigla cilj, ako je našla ispunjenje za svoje nagone i instinkte. Čovjek pak, makar je tjelesno sit, on gladuje i žeđa za nečim višim. Njegov duh ide iznad zemaljskog. Ako bi se njegov život ograničio na zemaljsko zasićenje, tada bi to bio “umirući duh”. Svi smo čuli za formulu “kruha i igara”. Ipak, to ne može za trajno ispuniti čežnju srca. Može biti, da to djeluje neko vrijeme, i da nitko nema ništa protiv zabave i fer sporta na olimpijskim igrama. A ipak, je li to sve?

Kad je Isus učinio veliko čudo umnažanja kruha i mnoge ljude nasitio, htjeli su ga zakraljiti – kao da je on došao zbog toga, da ljudima dade zemaljski kruh. Ipak to je bilo radikalno pogrešno shvaćanje Isusova poslanja: Bog nije postao čovjekom, da bi nam omogućio i zagarantirao luksuzno lagodan život na zemlji nego se radi o Božjem kraljevstvu koje je s njim došlo među nas ljude. To je kraljevstvo ljubavi i mira, pravednosti i samilosti. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer cijeli svijet ne može biti dovoljan ljudskom srcu.

Čovjek je konačno tako velik u svome srce, ukoliko izvršava nalog svoje besmrtne duše za ono istinito, dobro i lijepo, da stvarno vrijedi izjava sv. Terezije Avilske: “Samo je Bog dovoljan”. Samo Bog može ispuniti čežnju čovjekovu. Već je sv. Augustin formulirao: “Nemirno je naše srce, dok ne otpočine u Tebi”.

Isus Krist je pripremao svoje učenike po svojoj riječi i po svojim djelima, da oni mogu primiti istinski kruh, da ga žele primiti u svoja srca, kruh koji dolazi s neba. Taj kruh je on sam; on daruje sve za čim čeznemo u srcima. Tko njega vidi, vidi nebeskoga Oca i prima život vječni. Upravo je to napokon za sve nas odlučujuće; to mi trebamo. Neka nas prati zagovor Majke Božje Marije, da nam pokaže dobar put na kojem nalazimo život u punini.

fra Jozo Župić

ODMORITI SE U ISUSU

Dobri Isuse! Umoran si. Neprestano si u pokretu, djeluješ, govoriš, liječiš, pridižeš ljude. Mnoštvo je svijeta oko tebe. Polako se i tvoji učenici privikavaju na takav tvoj život i slijede te. Dijele, koliko to oni mogu, tvoj stil i ritam života. Sigurno je ipak da si ti neprestano u središtu događanja i da ti nije lako.

Ono što me, Isuse, posebno pogađa i ispunja udivljenjem jest činjenica koju razabirem iz današnjeg evanđelja: apostole šalješ u osamu, jer im treba mira i odmora. Ljude primjećuješ u njihovoj klonulosti i gladi te im pružaš obilnu hranu svoje riječi. Druge vidiš u njihovim potrebama, a na sebe ne misliš. O sebi ne vodiš računa. Zašto to? Zar i tebi nije potreban odmor? Zar i tebi nije bilo katkada teško? Tko je tebe poslao da se malo odmoriš, da si uzmeš godišnji’ odmor od sve te vreve i posla? Ima li za tebe u ljudskim srcima razumijevanja? Znam, Isuse, ti to ne tražiš. I dobro znaš što ti je činiti. Ti si tu za druge, ti si tu radi drugih.

Sjećam se mnogih tvojih riječi i dopuštam da odzvanjaju u mojem srcu:

Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni. Dođite svi kojima je svega dosta i koji ste na rubu očaja. Dođite i ja ću vas odmoriti, ja ću vas utješiti. Dođite i nađite u mojem srcu mjesto mira i odmora. Ja sam s vama. Dođite svi vi koji ste žedni, žedni života, žedni ljubavi. Dođite i ne brinite jer ja vodim brigu o vama. Ne bojte se jer ja sam tu. Dođite i osjetite da niste više kao ovce bez pastira, da niste više raspršeno nego stado sabrano oko Pastira. Vodim vas na pašnjake okrepljujuće hrane i snage i napajam snagom svoje ljubavi!

Odmorite se malo – govoriš nam, Isuse, kao što si govorio i svojim učenicima. – Odmorite se u ovo vrijeme godišnjih odmora. Odmorite se od svojih briga i napetosti, odmorite se od svojih napora. Odmorite se od sebe i svoje praznine i dođite k meni!

Zoveš nas, Isuse, k sebi na odmor; da predahnemo od svega što nas tako jako u svakodnevnom životu zamara. Daj nam, Gospodine, da pronađemo u tebi to osamljeno mjesto mira i odmora. Daj da nađemo tebe, a u tebi, Gospodine, svoj mir!

Na sve misliš, Gospodine, samo na sebe ne misliš. Smijem ti u jednostavnosti srca ponuditi da se kod mene odmoriš? Neće ti biti najljepše; možda neću imati dovoljno vremena za tebe; možda će ti biti tijesno u mnoštvu mojih misli i želja. Ali, Isuse, dođi i odmori se ipak u meni i kod mene. Ne želim da ikada više uzalud stojiš i kucaš na vratima moga srca. Dođi k meni, nađi kod mene udoban stan i daj da te znam primiti kao blagoslovljenu hranu. Čim tebe primim k sebi, ti meni postaješ odmor i mir.

fra Zvjezdan

U MOJE ĆETE IME IZGONITI ZLODUHE

Isuse, hvala ti što si apostolima i Crkvi dao vlast nad nečistim dusima. Ti si dobro znao da je moguće da čovjek osjeti strah i nemoć pred zlom u svijetu, nemoć pred ljudskom sebičnošću i zavišću, da smo često slabi pred ljudskim glupostima, da je mržnja razorna snaga koja ostavlja iza sebe ruševine. Znao si, Isuse, da te trebamo i da nećemo moći bez tebe. Ima previše zla oko nas i u nama da nam nije dovoljno ono malo dobre volje što je osjećamo u sebi. Ima čak toliko zla da je jasno da ono ne proizlazi iz same ljudske prirode i čovječjeg srca. Tu je tajna Zloga, tajna nečistih duhovnih sila, đavla.

I ti si, Isuse, raskrinkavao Zloga i tjerao si ga od ljudi, istjerivao si i uništavao njegovu vlast nad ljudima. I sam si bio podvrgnut kušnji Zloga koju si, u svojoj jasnoći predanja Ocu, pobijedio i otklonio. Znao si, Gospodine, da je zao duh čovjeku na propast i da mu želi nauditi. Zato si došao kao Spasitelj. Želiš spasiti čovjeka od njegova grijeha, želiš ga spasiti i zaštititi od lošeg utjecaja duha ovoga svijeta i konačno želiš ga spasiti od pogibelji koja mu prijeti od Zloga. U svim zlim situacijama i opasnostima za čovjeka i njegov život, za milosni život i prijateljstvo s Bogom, nalazi se Zli koji neprestano vreba i traži koga da proguta.

Gospodine, i nas je često strah. Ima toliko toga u svijetu, toliko zla i mržnje, podvala i nevjere, rata i ubojstava da je očito da je Zli na djelu i da sabire svoje plodove razdora i nemira. Zaštiti nas danas više nego ikada. Daj nam snagu da se odupremo zlu kada želi osvojiti naše srce mržnjom i ogorčenošću i daj nam sigurnost da smo tvoja ljubljena djeca koja svu svoju snagu dobivaju iz tvoga srca koje je toliko ljubilo.

Nastavi i danas, Gospodine, djelovati po svojim službenicima te sve nas probudi na obraćenje, čisti ovaj svijet i ljudska srca od svakog zloduha i neka bolesnici osjete snagu tvoje iscjeliteljske ljubavi.

fra Zvjezdan

ČUDIO SE NJIHOVOJ NEVJERI

Isuse, čudiš se nevjeri Nazarećana. Ja se katkada čudim tvome čuđenju. Zar si mislio da će te oni prihvatiti u tvome poslanju? Zar si očekivao da će oni o tebi promijeniti mišljenje? Oni te poznaju iz tvojih mladih dana. Oni poznaju tebe kao obična čovjeka, kao sina tesarova, kao sitnog radnika. Čuli su doduše o tebi mnogo toga nakon što si otišao iz Nazareta, ali oni misle da ti je lakše zamagliti oči i pažnju onima koji te ne poznaju, negoli uvjeriti njih, svoje sumještane.

Čudiš li se i našoj nevjeri? U Nazaretu zbog njihove nevjere nisi mogao učiniti nijedno čudo, nisi mogao pružiti ljudima lijek svoje čudotvorne ljubavi jer su zatvorili svoje srce i nisu ti pristupili s povjerenjem. I mi smo u brojnim situacijama u kojima trebamo tvoju ljubav i pomoć. Mnogo je bolesnih u tijelu, ima puno ljudi koji trpe, kojima medicina ne može pomoći. U našoj su blizini, a možda se to tiče i nas samih. Vjerujemo li ti, Isuse? Danas ne vidimo tvoja čudesa u mnogim našim zajednicama. Međutim, nema u njima ni vjere pa da ti možeš i danas biti čudesno dobar.

Tako je mnogo duševno ranjenih i bolesnih ljudi. Proživljavana nesigurnosti. strahove, stresove. Mnogo puta osjećamo da je zlo puno jače od naših sila. Okružuje nas toliko nepoznatih zlih sila. Postajemo zarobljeni zlom i hvata nas strah. Tražimo posvuda lijeka, samo ne kod tebe. Kao da ti ne vjerujemo. A ipak, samo ti, Isuse, znaš točno svaku našu dijagnozu, svaku našu bolest; i samo ti, Isuse, možeš pružiti pravu terapiju našoj duši. Samo ti! No, mi se kolebamo i ne usuđujemo se sve svoje pouzdanje staviti na tebe. Kao da ti ne vjerujemo da se ti ozbiljno zauzimaš za nas!

Čudiš se našoj nevjeri. Nevjeri u tebe, izvoru žive vode, daru pravog života. Mnogi tako često i tako ustrajno obilaze ljudska lječilišta, traže pomoć u medicini. To je dobro ako pritom ne zaborave na tebe! Međutim, ima i onih koji čudesnu pomoć, gotovo pravo čudo, traže ne od tebe koji jedini možeš čudesno pomoći, nego od ljudi koji se pretvaraju da se nalaze na božanskim izvorima i da raspolažu božanskim energijama. Predstavljaju se kao čudotvorci, kao spasitelji.

Čudiš se i našoj nevjeri. Zar nisi ti jedini Spasitelj? Zar nije jasno rečeno da na svijetu nema spasenja u drugom imenu osim u tvome? Oprosti na tolikoj nevjeri. Nismo ništa bolji od Nazarećana koji su ti okrenuli leđa, koji su se razočarali u tebi. Htjeli su senzaciju, ali nisu bili spremni poniznom vjerom tebe prihvatiti. Žele jeftine učinke, a ne žele duboki životni proces obraćenja što ga vjera u nama neprestano izaziva. Daj nam vjeru; umnoži nam vjeru! I daj da po vjeri uzmognemo ostvariti plodove istinskog obraćenja.

fra Zvjezdan

NE BOJ SE! SAMO VJERUJ!

Dvije čudesne pripovijesti: Oživljavanje mrtve djevojke i izliječenje bolesnice! Opisane su živo, zorno. To je Isusovo čudo. Za to postoje mnogi svjedoci. Nisu mogli svi obmanjivati.

Mnogi misle: takozvana “čuda” bila bi jednostavno djelovanje osobite psihičke snage, jednog jakog duševnog utjecaja. Ali se ne može objasniti izliječenje slijepca od rođenja, uskrsavanje mrtvaca ili hranjenje pet tisuća muškaraca s pet kruhova.

Ne, ima čuda, i ona se ne mogu izbrisati iz Isusova života. U čudu se Bog pokazuje kao stvoritelj i gospodar prirode. Ako je on njoj dao svoje zakone, tada je slobodan, izići izvan granica prirodnih zakona. Čuda su znakovi prisutnosti Božje u njegovom stvorenju. Ako se i danas događaju čuda (kao npr. u Lurdu), to je zato, da naša vjera bude ojačana u Božju prisutnost.

Ali čuda imaju i svoj vlastiti govor. Ona nam kazuju poruku. Tako čitamo i oba izvještaja o čudu u današnjem evanđelju. Oba govore o povjerenju, nadi i vjeri. Oba pokazuju ljude u najvećoj nevolji: oca, koji strahuje za život svoga djeteta, i ženu koja kroz svoju tjelesnu patnju ide pravim križnim putom. Oboje se okreću k Isusu tražeći pomoć. Njihova im vjera kaže: Isus može pomoći!

Žena, koja je bolovala od krvarenja, na kraju je snaga i svojih financijskih sredstava. Ona ne može više. U svojoj nevolji jednostavno želi potajno dotaknuti Isusa. Isus to osjeti i želi znati, tko ga se dotaknuo, ne da bi nju grdio, nego utješio, izliječio i otpustio.

Prizor je jaki simbol za svaki osobni doticaj Isusa. Mi ga i danas možemo dotaknuti: u sakramentima, osobito u pričesti, u kruhu koji je njegovo tijelo. Također u molitvi, u Crkvi koja je njegov vidljivi lik, u neku ruku njegovo odijelo, njegova vanjština.

Uskrsavanje mrtve djevojke za sve nas je znak, da susret s Isusom čini živim. Ako živimo bez Boga, životarimo kao da Boga nema, tada smo duševno kao mrtvi. Boga naći je kao uskrsnuće. I ono je moguće iako mnogi to ne mogu sebi predočiti. Dvije čudesne pripovijesti koje se također danas događaju. Među nama.

fra Jozo Župić

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin: Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga: Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće: Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

prof. dr. don Ivan Bodrožić