PEDESETNICA, DUHOVI
DOĐI DUŠE PRESVETI
Premda su u našoj domovini mnogi ljudi kršteni i pripadaju katoličkoj Crkvi, kod mnogih je prisutno jedno veliko neznanje. Ali ne samo kod nas, nego i u drugim europskim zemljama kao što su Njemačka i Austrija. Nedavno je na jednom austrijskom radio programu bilo postavljeno kviz pitanje koje se odnosilo na crkvene svetkovine. Tako je bilo postavljeno pitanje i o Duhovima. Netko je mislio da je to svetkovina preobraženja Kristova. A pravi odgovor je glasio: Duhovi su svetkovina Duha Svetoga.
S tim odgovorom znaju i sami katolici da nije uvijek nešto povezano. Možda se događa nama kao i Ivanovim učenicima u Efezu, koji su na pitanje jesu li već primili Duha Svetoga, odgovorili: “Ta nismo ni čuli da ima Duh Sveti” ( Dj 19,2).
Sada se ipak uvijek iznova molimo izravno Duhu Svetom, iako uvijek ne mislimo na riječi, koje na primjer izgovaramo kod znaka križa: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Bogu samom pripada poklon, hvala i čast. Mi častimo i molimo se jednome Bogu u trima božanskim osobama: Ocu i Sinu i Duhu Svetom.
Isus Krist je poslao svojim učenicima Duha Svetoga nakon svoga uskrsnuća i uzašašća na nebo, doduše pedeseti dan (“Duhovi”) nakon Uskrsa pod silnim vjetrom i u “ognjenim razdijeljenim jezicima”. Duh Sveti izlazi od Oca i Sina; on je osobna ljubav između Oca i Sina. Bog sam ni na koji način nije osamljen; taj jedan i jedini Bog živi u trima božanskim osobama u vječnom zajedništvu i ljubavi.
Kada je Duh Sveti darovan učenicima Kristovim a i nama, tada je u Duhu Svetom i Sin prisutan kod nas. Sam Bog želi stanovati u našim srcima, i Duh Sveti je onaj koji nam daruje Božju ljubav, koji nas čini novima u našoj nutrini i preobražava nas. Tako se zovemo djeca Božja i to uistinu jesmo. Duh Sveti je naš nadnaravni životni dah, koji nas oživljava, prožima i potiče na dobro.
Tako moli Augustin: “Diši u meni, Duše Sveti, da mislim sveto. Potiči me Duše Sveti, da činim sveto. Privuci me Duše Sveti, da ljubim sveto. Jačaj me, Duše Sveti, da čuvam sveto. Čuvaj me, Duše Sveti, da sveto nikada više ne izgubim.”
On je kao blagi povjetarac, koji nas zahvaća i vodi k dobru. Božji sveti Duh poštuje našu slobodu; on nas poziva i budi naš ugodan okus za dobro. Ako slijedimo njegova nadahnuća i njegove poticaje, bit ćemo uistinu slobodni. Bit ćemo ispunjeni svetom radošću i naći ćemo nove putove jedni za druge u snazi ljubavi. Duh Sveti gradi mostove pomirenja; on pobjeđuje podjele i svađe i daruje jedinstvo djece Božje u istinskoj vjeri i u ljubavi.
Ako nalazimo u svakidašnjici tako puno kukanja i pesimizma i nezadovoljstva – također u zajednici vjernika, Crkve – tada rješenje problema leži upravo u tome, da se još više otvorimo Duhu Svetom i njegovom djelovanju nego što smo to dosad činili. Posvuda tamo, gdje se daje prostor Božjem duhu da se može razvijati, uselit će se radost, nada i pouzdanje. Sam Bog nam obećava vječnu budućnost u svome kraljevstvu; samo postojeće zlo, tj. grijeh i svaki oblik nepravednosti, ne može trajno opstati u nadolazećem kraljevstvu Božjem.
Ako živimo u Duhu Svetom, tada doduše još živimo u “svijetu”, ali mi više nismo “od svijeta”. Naš životni zakon je sloboda u Isusu Kristu. Duh Božji oslobodio nas je od okova grijeha i smrti. Mi smo već u krštenju nanovo rođeni u vodi i u Duhu Svetom. U krizmi nam je na osobit način darovan Duh Sveti, da u našem životnom položaju i u našoj životnoj zadaći imamo snagu i hrabrost, sačuvati se u dobru.
Zazovimo svetu Djevicu i Majku Božju Mariju za njezin zagovor kod Boga. Ona je bila ispunjena Duhom Svetim i neka nam ona izmoli od Boga darove Duha Svetoga.
fra Jozo Župić
SEDMA VAZMENA NEDJELJA
‘DA SVI BUDU JEDNO’
(Iv 17, 20 -26)
Otac i ja smo jedno. Ovo je baza kršćanskog jedinstva. Otac, Sin i Duh – množinstvo u jedinstvu baza su jedinstva i pluralizma. Jedno su i različiti su. Ovo je osnovica kršćanskog vjerovanja kakav je Bog i na što su pozvani svi koji vjeruju u Boga trojstvenoga. Ovo je Isusova molitva. Jedinstvo spada u osnovu kršćanstva. Nema Pavlovog, Ivanovog, Petrovog, svi su Kristovi. Bože oprosti, kao da ova Isusova molitva nije uslišana.
Ne vidimo da vlada jedinstvo među onima koji vjeruju da slijede Isusov put. Koliko li Crkava, sekti… I nije problem što ih je više, što na različite načine mole, imaju različite kultove, nego je bolnost u tome što su vrlo često suprotstavljene jedne drugima, što su se postavile neprijateljski jedne prema drugima. I vrhunac ‘ludosti’ da se sve to događa u ime Isusovo. Ne treba biti puno teološki pismen pa da se vidi da ta razjedinjenost ne može naći svoj oslonac u Isusu i njegovoj riječi. Očito je da ne može biti jedinstva među kršćanima, ako nema jedinstvenog duha u njima, ako nema jedinstva unutar pojedinih kršćana.
Kršćansko jedinstvo nije neki dogovoreni čin, nije neka diplomacija, pa čak ni jedinstvo potreba. Osnovica kršćanskog jedinstva nije ‘ideološki’ već mu je osnovica ljubav, ljubav na Kristov način. Često kršćani svoj kalup jedinstva (kulturološki, civilizacijski) nameću Isusu. Uvuklo se puno ljudskih interesa u vjerovanje, pa ti interesi razjedinjuju. S te strane je vrlo važno da se kršćanstvo kao kršćanstvo oslobodi elemenata koji razjedinjuju svijet, ljude… Za jedinstvo s drugim ljudima potrebno je ‘izvojevati’ jedinstvo u samome sebi, jedinstvo u Isusovu duhu, iza toga se može stvarati jedinstvo među kršćanima.
Svakako bi trebalo napraviti razlike koje su naprava kulture, civilizacije, nacije od razlika u vjeri. Vrlo često ove izvanjske razlike izjednače kao razlike u vjeri, u pripadanju Isusu Kristu. Dok god postoje institucije one će same, možda i nehotimično, stvarati i razlike boreći se za svoje pripadnike. A svatko tko čini dijeljenje u ime Isusa Krista, taj očito griješi baš protiv njega. Ne može se u ime ljubavi ne ljubiti, dijeliti, prezirati.
A, nažalost, baš se to događa u praktičnom životu među kršćanima. Jedinstvo u vjeri ne znači gušenje ‘pluralizma’. Različite zajednice su normalna stvar. Jednostavno jer su ljudi i njihova zrelost različiti, ali ta različitost i treba stvarati jedinstvo, zajedništvo. Različite su kulture i jezici, pa će se i zajedništvo različito doživljavati i ispovijedati. Isus iz svojeg zajedništva nikoga ne isključuje, dapače kaže da je došao zato da ljude probudi u bratstvu i zajedništvu, u ljubavi.
Vjera se ispovijeda na osnovnoj razini, zato ju ne treba miješati sa svim izvanjskim uvjetovanostima. Ne smije se ugušiti osobnost ni kulturom ni nacijom, niti ičim izvanjskim. Svoju osobu treba čuvati od otuđenja, bilo kojega. Osobe tvore zajedništvo, a ne obrnuto. Zajedništvo je cilj koji omogućuje razvoj osobe. Zato je jedinstvo u različitosti pravo jedinstvo. Različiti darovi a jedan Otac od kojeg svi proističemo.
Očito da bez istinske ljubavi nema ni jedinstva. Čim manjka jedinstva, sigurno majka i ljubavi. Molimo od Boga da probudi u nama ljubav… s tim će nam darovati sve što proizlazi iz ljubavi, a to je jedinstvo. Jedinstvo i zajedništvo – bratstvo i sestrinstvo su najbolje i najsnažnije svjedočanstvo kršćanskog vjerovanja. Da li je netko ‘otkrio’ Isusa to pokazuje po svojem zajedničkom osjećaju. Sveci su braća svih ljudi, svojina cijelog čovječanstva.
Zato nema nacionalnog sveca kao što nema nacionalne dobrote. Dobrota, pravda, ljubav, blagodat su cijelog čovječanstva. Jedinstvo se gradi, kao što gradimo sebe tako trebamo graditi i rasti u jedinstvu. Traži se više kulture i duha, traži se ljubavi. Svako jedinstvo također traži i žrtvu, traži prihvaćanje drugoga. Mnogi su za jedinstvo, ali da bude po njihovoj volji. To nije tip kršćanskog jedinstva. Kršćansko jedinstvo je u ljubavi različitih karaktera, kultura, nacija, jezika…
Otvorimo oči prema ‘nebu’ budućnosti. Budućnost je naša kršćanska dimenzija. U budućnosti je susret s Bogom. To je život u ljubavi.
Marijan Jurčević, OP
ŠESTA VAZMENA NEDJELJA (C)
ISUSOVO OBEĆANJE
Evanđelist Ivan predaje nam Isusov oproštajni govor. Isus je taj govor održao u dvorani Posljednje večere prije svoje muke i smrti, da bi kroz smrt otišao k Ocu. Kao uskrsli on se ponovno pokazao svojim apostolima i učenicima, dakako na nov način. Liturgija Crkve daje nam, da ovih dana razmišljamo Gospodinove riječi, budući da idemo prema svetkovini Kristova uzašašća.
Oprostiti se s dragim čovjekom uvijek je povezano s bolju. To vrijedi i tada kada se nadamo ponovnom viđenju. Vrijeme odijeljenosti moglo bi nam se učiniti nepodnošljivo, i čeznutljivo očekujemo novi susret. Kada se Isus Krist, Otkupitelj, oprašta, nije li razumljivo da je srce učenika ispunjeno velikom žalošću?
Isus to razumije. On ipak želi utješiti učenike i upućuje ih u stvarno stanje. U biti to je prigoda za radost, ako on ide k svome Ocu. Tamo će pripremiti stan za one koji vjeruju u njega. Osim toga: Isus uskraćuje svojim učenicima samo svoju vidljivu prisutnost. U stvarnosti ostaje kod njih: u svojoj riječi, u sakramentima, prije svega u svetoj euharistiji, u svim djelima ljubavi i u molitvi onih, koji se okupljaju u njegovo ime.
Isus obećaje ožalošćenim učenicima branitelja, tješitelja: Duha Svetoga, kojeg će Otac u njegovo ime poslati. U tom Duhu učenicima pripada mir. To je mir, kojega ovaj svijet ne može dati. Mir od Boga bit će snaga svakome onome, koji vjeruje u Isusa Krista.
Važno je, da mi ove riječi Gospodinove ne shvatimo samo kao nešto, što je bilo upravljeno apostolima i učenicima. Ne: Isus živi! On je ostao uz svoju Crkvu u Duhu Svetom. Mi ga smijemo susresti u vjeri, nadi i ljubavi. Njegov nas božanski život ispunja; svjetlo njegove istine nas obasjava; njegova ljubav nas oživljava.
Sam Isus kaže: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.” Bog sam želi biti gost u našim srcima. To je plod one milosti, koju smo primili u svetom krštenju.
Zar se ne bi trebalo izdignuti iznad svakidašnjice? Nije li to prigoda za nadu u svim neugodnostima života? Bog je učinio naše srce tako veliko, da nam ništa na ovoj zemlji nije dovoljno. Samo Bog može ispuniti naše srce i učiniti ga blaženim! On to i čini; okreće se nama pun ljubavi u svome Sinu i u Duhu Svetom.
Tako se molimo Bogu za Duha Svetoga branitelja. Neka nas on ispuni svojim darovima, da bismo poput Djevice i Majke Božje Marije sačuvali u svom srcu Božju riječ. Biti kršćanin znači biti na putu prema Božjem kraljevstvu i ujedno čvrsto stajati na zemlji, okrenuti nevoljama naših bližnjih, da i oni budu priznati s Božjom ljubavi.
Fra Jozo Župić
PETA VAZMENA NEDJELJA (C)
VJERODOSTOJNA JE SAMO LJUBAV
“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” Ništa nije vjerodostojnije kao prava, življena ljubav prema bližnjemu. Nikakvi pametni argumenti ne mogu uvjeriti da su Krist i kršćanstvo u skladu. Samo ljubav može uvjeriti. Samo se njoj može vjerovati. Propovijedi mogu ostaviti dojam, ljubav istinski pokreće.
Iskustvo to sasvim jasno pokazuje. Zašto je majka Terezija iz Kalkute ostavila dubok dojam kod ljudi diljem svijeta? Samo iz jednog razloga: njoj se vjerovalo, da je stvarno živjela ljubav. Ona je ostavila dubok dojam na hinduse i muslimane, kršćane i ateiste, jer ih je uvjerila svojim životom.
U sasvim bolnim raspravama o zloupotrebi u Crkvenim ustanovama i po zastupnicima Crkve, čovjeku sve to daje misliti: ako ljubav Isusovih učenika treba biti znak, tada je zloupotreba ljubavi time teža.
Već je u ranom kršćanstvu primjetio sveti Ivan Krizostom: “Ako kod nas nedostaje ljubavi, jedva da će na nevjernike nešto drugo djelovati i njih izazvati”. “Ljubite jedni druge!” Isus to zove “novom zapovijeđu”. To je temeljna zapovijed Evanđelja: Boga ljubiti svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Svi mi to vidimo bilo kada, iz praktičnog razloga: ja ljubim to, da budem ljubljen! Nitko ne želi sebi da bude odbijen ili omražen. Svatko se osjeća dobro, ako zna da je zaštićen u ljubavi drugoga.
Isus je govorio da mi sami trebamo pokloniti ljubav. A to je puno teže. Što znači ljubiti jedni druge, ako se ne susrećemo s uzvraćanjem ljubavi? I tada: što znači ljubiti jedan drugoga, ako sam od drugoga bio iskorišten, prevaren, ožalošćen, povrijeđen? Sve je lijepo i pravo ako je ljubav obostrana, ako su davanja i primanja u dobroj ravnoteži.
“Ljubav boli do bola” često je govorila Majka Terezija. Kako to ide? Isus je dao jednostavan odgovor: “Kao što sam ja vas ljubio, tako i vi trebate ljubiti jedni druge”. Kako je on ljubio nas? Kako me Bog ljubi? Kako me vidi Isus? Njegova je ljubav uvijek uzorak. On ne kaže: Ako ti ljubiš mene, ja ću ti uzvratiti ljubav. On nas ljubi bez kalkulacija, bez da pita je li se to isplati, je li se nagrađuje.
Ako smo ljubazni i s puno ljubavi samo tada, kad nam to nešto donosi, tada druge ne ljubimo pravo. Tada se radi o nama samima. Tada druge iskorištavamo. Ljubav je nesebična. I samo tako ona može uspjeti. Samo tako ona donosi radost. I konačno veliki dobitak. I tada ona uvjerava više nego sve riječi. Jer vjerodostojna je samo ljubav.
Fra Jozo Župić
Pismo potpore
Poštovane i drage Vukovarke i dragi Vukovarci,
Štovani gradski čelnici grada Vukovara,
Ljubljeni oci franjevci u gradu Vukovaru,
Poštovani i dragi prijatelji,
s velikom radošću i ogromnim veseljem primili smo vijest da će stube u Radićevoj ulici u gradu Vukovaru nositi ime fra Marka Kurolta, tog samozatajnog heroja naših dana koji je svojim skromnim ali tako dubokim franjevačkim životom pokazivao i dokazivao kako se ljubi Bog i brat čovjek. Ostavio je duboki i neizbrisivi trag u očuvanju duhovne i materijalne kulturne baštine. Mi, vjernici okupljeni oko franjevačke crkve u Zemunu, ponosni smo da smo skupa s njim proživljavali mnoge lijepe, ali i one teške trenutke, bio je i dio nas, kao dragi zemunac. Jednakom ljubavlju volio je naš Zemun kao što je volio svoju rodnu grudu i svoj Vukovar. Zahvalni smo onima koji su dali inicijativu da se trajno obilježi spomen na tog divnog čovjeka – samozatajnog heroja, zahvalni smo onima koji su tu inicijativu zdušno i uporno podržavali i svima koji su donijeli odluku da stube budu nazvane njegovim imenom.
Stube su simbol života, simbol međusobne komunikacije, simbol povezivanja i one, možda na najbolji način mogu oslikavati život i djelo fra Marka Kurolta. Borio se da na životu ostanu vrijedna dobra duhovne i kulturne baštine, neustrašivo je komunicirao sa svima, povezivao je sve ljude koje je susretao s Bogom i međusobno, svima ulivajući nadu radosti života.
Sa svima vama koji ove riječi slušate budite uvjereni da smo ovoga časa, ovoga trenutka u mislima povezani u radosti imenovanja stuba imenom fra Marka Kurolta. Neka one postanu i ostanu trajni spomen na njega. Neka te stube, svim ljudima koji njima budu hodali, postanu spomen da Božja ljubav i Njegovo milosrđe neprestano silaze na nas, a da mi ljudi suvremenoga doba svoj duh trebamo dignuti prema nebeskim visinama, da ruke dobrote pružamo svima koje u svojim životima susrećemo. Neka nas ove stube podsjećaju da i mi poput onoga čije ime nose budemo samozatajni heroji.
U tim mislima, povezani sa svima vama nazočnima, srdačno vas pozdravljamo, grlimo bratskom ljubavlju, a stubama fra Marka Kurolta na mnogaja ljeta.
Vjernici franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja u Zemunu
u ime vjernika potpisuje
Josip Ujčić
Zemun, 8. 5. 2022., o nedjelji Dobrog pastira
4. VAZMENA NEDJELJA (C)
NITKO IH NEĆE OTETI IZ MOJE RUKE
Sjećamo se, Isuse, zapisanih obećanja: “U dlanove sam te svoje urezao…!” (Iz 49, 16); “Duša se moja k tebi privija, desnica me tvoja drži…! (Ps 63,9); “I ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala” (Ps 139, I O). Danas nam u evanđelju govoriš da nas nitko neće oteti iz tvoje, iz Očeve ruke. Hvala ti za tu sigurnost darovane ljubavi. Trebamo ruku koja će nas voditi, trebamo ruku koja će nas zaštititi. Trebamo te.
Ruka je divan znak: govori o ljubavi, o pažnji, o nježnosti. Rukom se umivamo, njome otvaramo vrata; rukom pišemo pisma i brišemo suze; rukom se hranimo i rukom hranimo druge. Dao si nam ruku da je pružimo drugome i da primimo od drugih mir. Dao si nam ruku da vodimo za ruku slijepe i malene, da pomognemo klonulome i da prihvatimo ruku drugoga koji je sposoban ljubiti i voditi. Dao si nam ruke.
A ipak, Gospodine, često rukama činimo zlo, prijetimo, sijemo oko sebe nemir i neslogu. Tako često naša ruka ne služi onoj svrsi radi koje si je ti utisnuo u naše biće. Tako često zaboravimo rukovati se, pružiti ruku pomirenja, pomilovati bližnjega, iskazati ljubav.
I ti si, Isuse, imao ruke.
Znao si zagrliti, pomilovati. Znao si polagati ruke na bolesne i oni su ozdravljali. Znao si prigrliti djecu i blagoslivljati ih. Ni na koga nisi digao ruku da ga uništiš. Došao si spasiti sve što bješe izgubljeno, propalo. I mene si pronašao. Već u krštenju stavio si svoju ruku na mene, a moje si ime upisao u dlanove svoje ruke. Neizbrisivo si me povezao sa sobom.
Svojim rukama, Isuse, i danas lomiš kruh da nas nahraniš. Tvoje su ruke i danas probodene za nas. I danas često podižeš svoju desnicu da nas odriješiš, oslobodiš. Tvoja je ruka neprestano nad nama.
Nitko me silom ne može oteti iz tvoje ruke. Siguran sam tada u ruci Očevoj. Hvala ti za tu sigurnost. Siguran sam od drugih, od nasilja i nasilnika; siguran sam pred svijetom. Osiguraj me još, Isuse, od mene samoga. Ne dopusti da se otrgnem iz tvoje ruke. Ne dopusti da odem, da se udaljim. Ne dopusti da ispustim tvoju ruku iz svoje, jer tada sam gotov, zalutat ću.
Desnica nek me tvoja vodi i drži. Uzmi opet moju ruku.
fra Zvjezdan
Cvijeće
Tužna priča o cvijeću u našoj, franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Zemunu.
TREĆA VAZMENA NEDJELJA (C)
ISUS JE GOSPODIN
Gospodine. zatekao si Petra svojim pitanjima. Danas se i ja želim naći s tobom. Povedi me nasamo i podvrgni ispitu svoje ljubavi. Vjerujem u tebe, Isuse!
Ali, ljubim li te? Imam iskustvo ljubavi prema ljudima. Osjećam da su mi mnoge osobe bliske i drage. Osjećam da me drugi prihvaćaju, a neki čak i ljube. To me iskustvo ispunja radošću.
Ljubim li ja tebe, Isuse?
Znam da ti mene ljubiš. Ljubiš me ne samo više od svih drugih koji me uvjeravaju o svojoj ljubavi, nego me ljubiš dokraja, do svih mogućnosti svoga Srca. Tako si ti sam rekao. Da, Isuse, ja znam da me ti ljubiš.
Al,. ljubim li ja tebe, Isuse?
Ti sve znaš. Tebi ne mogu reći bilo što. Ti poznaš tajne moga srca. Znaš moje sumnje, praznine, moje bjegove. Znaš da u mojem srce i ima i nema mjesta za ljubav prema tebi. Možda katkad ni ne znam što znači ljubiti tebe. Jednostavnije mi je vjerovati tebi, vjerovati i da si uskrsnuo i da si Bog. Ali ljubiti?
Ti me ipak uporno pitaš, kao i Petra, pitaš me i tri puta i sto puta ako treba: “Ljubiš li me?” Isuse, pomozi mi da osjetim ljubav prema tebi. Daj mi milost da te ljubim.
Da, Isuse, ljubim te. Znam da te često nisam ljubio, znam da se ne ponašam i da ne živim uvijek tako da se vidi ta ljubav. Znam da sam često zatajio u ljubavi. Ali, sada, u ovom času, u trenutku kad moje srce čuje tvoje pitanje i gotovo molbu, ja ti mogu reći, Isuse: “Ljubim te!”
Ne znam, Isuse, ljubim li te više. Više od drugih, više nego jučer, više nego dosada. Znam da istinska ljubav raste i da se može ljubiti uvijek samo više – ili se ne ljubi. I to me nauči, Isuse. Nauči me ljubiti više nego prije, više nego kad sam bio dijete, više nego kad sam se opredijelio za tebe, više nego u času prve pričesti, više nego lani. Nauči me ljubiti, nauči me rasti u ljubavi! Ti sve znaš. Ti znaš granice mojeg srca. Ti znaš što mogu i što ne mogu. Hvala ti što sve znaš. Znam da me ne osuđuješ upravo zato što znaš tajne moga bića. Ti znaš i da te ljubim. Pomozi mi, Isuse, da te sve više ljubim. Jer znam da ću tek tako moći usuditi se poći za tobom.
fra Zvjezdan
DRUGA VAZMENA NEDJELJA. Nedjelja Božjega milosrđa
POČETAK NOVOG STVARANJA
Gospodine, Židovi su zaplašili tvoje učenike. Svi oni koje si volio u strahu su, čekaju iza zatvorenih vrata. Strah ih je za svoj goli život, strah ih je za sigurnost i mir, strah ih je što će sada sa sobom, budući da su im oteli tebe. A sve su svoje nade stavili na tebe. Žive u strahu za sutra.
Gospodine, i danas svi mi imamo razloga za strah. Vremena su nemirna, među ljudima vlada nepovjerenje, nema ljubavi. Ugroženost i nesigurnost budi u ljudskim srcima strah. Bojimo se, Isuse, i mi. tvoji učenici. Strah nas je za sutra zbog svega onoga što se oko nas događa. Strah nas je za sigurnost i mir u prostoru u kojem živimo. Dijelimo to, Isuse, sa svim ljudima na ovim prostorima gdje si nas ti stavio. Tvoji su se učenici bojali sve do onog časa kad si se ti pojavio i kad si im donio mir. “Mir vama!” – rekao si. I obradovaše se tvoji učenici. Ti si njihova sigurnost, njihova radost i mir. Uz tebe nema više razloga za strah. Ti im daješ od svoje hrabrosti, od svojega mira, od svoje radosti i svojeg predanja. Daješ im od svoga Duha.
Objavi se, Gospodine Isuse, i nama danas. Objavi se duboko u našim srcima, u našim zajednicama, u našim euharistijskim slavljima, u našem svakodnevnom životu. Objavi se, očituj svoju prisutnost, daj nam do znanja da nismo prepušteni samima sebi, da nas neće progutati stihija, da si ti Gospodar vremena i vječnosti, da ti ravnaš putovima zvijezda i tajnama povijesti. Objavi nam to i onda kad ne razumijemo mnoge stvari, objavi nam to kad ne vidimo izlaza, kad smo ugroženi u nekim svojim sigurnostima. Objavi nam to, Isuse, i onda kad tražiš od nas žrtve ljubavi i predanja.
Dođi, Gospodine Isuse! Divim se domišljatosti tvoje ljubavi. Apostolima si došao i kroz zatvorena vrata. Dođi i k nama kad je u nama sve zatvoreno, kad nema prostora za povjerenje i optimizam, kad smo ispunjeni gorčinom i razočaranjem. Dođi kroz sva naša zatvorena vrata i pojavi se među nama. Neka ti ništa ne bude preprekom da se pojaviš ondje gdje si u ovom času najpotrebniji. Budi i danas posred svojih učenika, uz svoje vjernike koji bi trebali nositi tvoje poslanje mira i radosti svijetu danas.
Zato dođi, Gospodine Isuse!
fra Zvjezdan