SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

JA SAM KRUH ŽIVOTA KOJI SIĐOH S NEBA.“

«Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac». Mi postajemo kršćani jer smo povučeni od Oca. Ja sam kršćanin jer sam privučen: privlači me Bog koji je dobar kao kruh, skroman kao kruh, neiscrpnom energijom hrani moj život, sve živote, sav život. On se daje i nestaje. Čak će i njegova djeca činiti kao On, bit će dobar kruh. Nema ništa ljepše nego kad se za nekoga kaže da je dobar kao kruh, a posebno kad na sprovodu nekog svećenika njegovi župljani kažu da je njihov župnik bio dobar kao kruh.

Glavna riječ današnjeg Evanđelja je «jesti». Tako jednostavna, svakodnevna, životna. Označava stotinu stvari, ali prva je živjeti. «Jesti» je pitanje života ili smrti. Bog je takav: vrlo jednostavan i ulazi u bit pitanja. Radi se o tvom životu. Tajna, krajnji smisao u vremenu i vječnosti je živjeti u Bogu. Ne samo postati dobar, ili postati još bolji, nego imati Boga u sebi, koji oblikuje moje srce, moje tijelo, dušu, koji me pretvara u Sebe. Sudjelovanje u Kristovom Tijelu i Krvi pretvara nas u ono što primamo.

Bog u meni: moje ga srce upija, On upija moje srce i postajemo jedno. I to je glavno značenje: donijeti nebo na zemlju, Boga u čovjeka, obilni život u ovaj moj mali život. Došao je donijeti puno više od oproštenja grijeha: došao je dati sebe.

Međutim, primanje Kristova tijela i krvi nije svedeno samo na obred pričesti. Tijelo Kristovo nije samo na oltaru, njegov Duh ispunja zemlju, Bog je odjeven čovječanstvom do te mjere da je cijelo čovječanstvo tijelo Božji. Uistinu, ono što ste učinili jednom od ovih, učinili ste meni. «Jesti kruh Božji» je hraniti se Kristom i Evanđeljem, udisati taj čisti zrak, jesti taj dobri kruh, uvijek, neprekidno. Upitajmo se: s čime se mi hranimo? S čime hranimo srce i misli? Hranimo li se velikodušnošću, ljubaznošću, dobrotom? Ili se hranimo površnošću, kratkovidnošću, sebičnošću, netolerancijom, besmislom? Ako se hranimo lošim mislima, i mi postajemo takvi; ako se hranimo mislima iz Evanđelja, Evanđelje oblikuje naše razmišljanje, naše osjećaje, i mi postajemo ono što prebiva u njemu.

vlč. dr. Ante Vidović, doktor kanonskog prava

DAJ NAM UVIJEK TOGA KRUHA

Poslušajmo Isusove riječi današnjeg evanđelja kao poruku upućenu nama:

Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, ne zato što ste osjetili neizrecivu ljubav Božju i njegovu blizinu. Vi me ne tražite iz vjere, iz čistog opredjeljenja za mene. Vi niste povjerovali u moju riječ, u Evanđelje koje sam vam donio. Ne, vi me ne tražite zbog mene, već me tražite zbog sebe. Vama nije do mene. Čak vam uistinu nije ni do vas samih i vašeg potpunog života u meni.

Vi me tražite jer ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Vi biste htjeli na jednostavan način sebi osigurati taj svakodnevni zemaljski kruh. Htjeli biste mene, ali samo kao čudotvorca, samo kao onoga koji vam može na jeftin način pribaviti potrebnu hranu za svaki dan.

Tražite me zbog sebe i svojih sebičnih nakana.

Vi i kad molite tražite uvijek samo ono što vam trenutačno može utažiti glad, nešto što vam sada treba. Ne vodite računa o kraljevstvu Božjem. Ne želite duboku promjenu srca, ne želite slijediti mene da biste imali život, istiniti život, u izobilju biste ga tada imali. Vi želite samo malo užitka, samo malo materijalnog kruha.

Ja vam želim dati hranu po kojoj ćete činiti djela Božja. Djelo je Božje da vjerujete u mene.

Ja sam kruh života. I Židovi su jeli u pustinji kruh s neba, ali to je bilo samo privremeno. Oni su svi ostali u pustinji. Kruh koji ću ja dati vodi u istinski život i osigurava vječnost. Međutim, to je kruh koji vas sjedinjuje sa mnom. To je kruh kojim se hranite da biste živjeli mojim životom. To je kruh koji će vas oblikovati po mojim mjerilima, koji će vas učiniti mojim učenicima i živjet ćete po mojoj volji.

Tražite me radi takvog kruha. Imajte hrabrosti hraniti se mojim životom, a ne samo čudesno umnoženim kruhom u pustinji. Jer čudesno umnoženim kruhom nasitio sam mnoštvo samo za jedan dan, a svojim darovanim životom hranim čitav svijet za sve dane do svršetka svijeta. Čudesno umnoženim kruhom ispunio sam tjelesnu potrebu ljudi da utaže glad, a svojim tijelom hranim najdublju glad ljudi za smislom života, za životom koji traje zauvijek.

Tražite me ne zato da vam nešto dadnem u svojoj čudesnoj moći, nego da vam dadnem čitava sebe te budemo jedno zauvijek!

fra Zvjezdan

Papa Franjo proglasio je krajem siječnja Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba koji će se u sveopćoj Crkvi slaviti četvrte nedjelje u srpnju, najbliže spomendanu svetih Joakima i Ane, Isusovih „djeda i bake”, u ovoj Godini obitelji Amoris Laetitia 25. srpnja, te u povodu prve proslave uputio poruku naslovljenu „Ja sam s vama u sve dane“ (Mt 28, 20).

Upozoravajući da su bake i djedovi često zaboravljeni, Papa je krenuo od blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu, 2. veljače, kada upravo dvije starije osobe, starac Šimun i proročica Ana, prosvijetljeni Duhom Svetim, u Isusu prepoznaju Mesiju. Oni nas podsjećaju da je starost dar, a bake i djedovi spona koja povezuje naraštaje da bi se mladima prenijelo iskustvo života i vjere. Veza djedova i baka s mladima vrlo je uska te stoga i dijalog među njima treba biti stalan. Vrlo je važno da se bake i djedovi susreću s unucima.

U prigodi Prvoga svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba potpuni oprost za sebe ili duše u čistilištu mogu dobiti djedovi i bake, starije osobe, i svi vjernici koji će, uz uobičajene uvjete (ispovijed, pričest i molitva na nakanu Svetog Oca), sudjelovati 25. srpnja na misi. Potpuni oprost među ostalim mogu dobiti istoga dana svi vjernici koji posvete adekvatno vrijeme za osobni ili virtualni posjet svojoj starijoj braći i sestrama u potrebi ili teškoćama (poput bolesnih, napuštenih, osoba s invaliditetom i onih u sličnim situacijama).

ZNAO JE ŠTO ĆE UČINITI

Gospodine, kruše života!

Nahrani narod svoj, pruži nam utjehu i snagu svoga kruha! Narod je tvoj bio u pustinji gladan. Pustinja nas života neprestano prati, gladni smo kruha i riječi. Dođi i u naše pustinje, otkrij i naše čežnje, utaži i našu glad, ublaži svaku žeđ! Sam preuzimaš brigu za svoj narod u pustinji. organiziraš sve, propituješ sve mogućnosti, a ipak sam sve znaš!

Ti znaš što ćeš učiniti! Ti znaš da trebaš ljubiti, da trebaš pomoći, da trebaš nahraniti! Sve znaš što te čeka, što moraš činiti! Jer, tvoje je poslanje ljubav, tvoj je život služenje, tvoj je smisao volja Očeva, tvoja je bit naše spasenje!

Dođi, Isuse, i danas i obilno nas obdari kruhom života!, Obdari nas kruhom i neka pretekne za sve koji su gladni, za sve kojih nema na tvojim misama, a čekaju kruh, hranu da prežive. Neka pretekne od ovoga našeg stola, a nas nahrani da možemo biti hrana drugima! Daruj nam svoga kruha da i sami postanemo kruh koji se lomi, kruh svima onima koji trebaju svjetlo, istinu, život!

Dođi, Isuse!

Neka nas snaga tvojeg kruha tako ponese da shvatimo tajnu toga kruha. Neka nas ponese želja da te učinimo kraljem! Ali, Isuse, da te učinimo kraljem svojih srdaca! Kraljem koji će imati prolaz u dubinu našega života, koji će smjeti mijenjati naše sebične navike i učiniti nas prikladnim da drugima umnažamo kruh radosti i ljubavi, hranu mira.

Isuse, nemoj se od nas povlačiti, nemoj od nas otići. Možda još uvijek i mi želimo samo malo materijalnog kruha i mira, ali te danas iskreno molimo i za obraćenje, novu kvalitetu nesebičnog života da bi prije kruha svagdanjeg među nas došlo tvoje kraljevstvo! Bilo ih je mnogo koji su se nasitili.

Ti, Isuse, imaš hrane dovoljno da nahraniš sve ljude svijeta! Imaš ljubavi da ogriješ sva ljudska srca! Velikodušan si u darivanju koje ne pozna granica! Hvala ti, Isuse!

Neka nas tvoje zahvaljivanje Ocu nad tajnom ovog kruha otvori za ono čudo koje se i danas ostvaruje svaki puta kada blagujemo u euharistiji kruh vječnoga života!

fra Zvjezdan

ODMORITI SE U ISUSU

Dobri Isuse! Umoran si. Neprestano si u pokretu, djeluješ, govoriš, liječiš, pridižeš ljude. Mnoštvo je svijeta oko tebe. Polako se i tvoji učenici privikavaju na takav tvoj život i slijede te. Dijele, koliko to oni mogu, tvoj stil i ritam života. Sigurno je ipak da si ti neprestano u središtu događanja i da ti nije lako.

Ono što me, Isuse, posebno pogađa i ispunja udivljenjem jest činjenica koju razabirem iz današnjeg evanđelja: apostole šalješ u osamu, jer im treba mira i odmora. Ljude primjećuješ u njihovoj klonulosti i gladi te im pružaš obilnu hranu svoje riječi. Druge vidiš u njihovim potrebama, a na sebe ne misliš. O sebi ne vodiš računa. Zašto to? Zar i tebi nije potreban odmor? Zar i tebi nije bilo katkada teško? Tko je tebe poslao da se malo odmoriš, da si uzmeš godišnji’ odmor od sve te vreve i posla? Ima li za tebe u ljudskim srcima razumijevanja? Znam, Isuse, ti to ne tražiš. I dobro znaš što ti je činiti. Ti si tu za druge, ti si tu radi drugih.

Sjećam se mnogih tvojih riječi i dopuštam da odzvanjaju u mojem srcu:

Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni. Dođite svi kojima je svega dosta i koji ste na rubu očaja. Dođite i ja ću vas odmoriti, ja ću vas utješiti. Dođite i nađite u mojem srcu mjesto mira i odmora. Ja sam s vama. Dođite svi vi koji ste žedni, žedni života, žedni ljubavi. Dođite i ne brinite jer ja vodim brigu o vama. Ne bojte se jer ja sam tu. Dođite i osjetite da niste više kao ovce bez pastira, da niste više raspršeno nego stado sabrano oko Pastira. Vodim vas na pašnjake okrepljujuće hrane i snage i napajam snagom svoje ljubavi!

Odmorite se malo – govoriš nam, Isuse, kao što si govorio i svojim učenicima. – Odmorite se u ovo vrijeme godišnjih odmora. Odmorite se od svojih briga i napetosti, odmorite se od svojih napora. Odmorite se od sebe i svoje praznine i dođite k meni!

Zoveš nas, Isuse, k sebi na odmor; da predahnemo od svega što nas tako jako u svakodnevnom životu zamara. Daj nam, Gospodine, da pronađemo u tebi to osamljeno mjesto mira i odmora. Daj da nađemo tebe, a u tebi, Gospodine, svoj mir!

Na sve misliš, Gospodine, samo na sebe ne misliš. Smijem ti u jednostavnosti srca ponuditi da se kod mene odmoriš? Neće ti biti najljepše; možda neću imati dovoljno vremena za tebe; možda će ti biti tijesno u mnoštvu mojih misli i želja. Ali, Isuse, dođi i odmori se ipak u meni i kod mene. Ne želim da ikada više uzalud stojiš i kucaš na vratima moga srca. Dođi k meni, nađi kod mene udoban stan i daj da te znam primiti kao blagoslovljenu hranu. Čim tebe primim k sebi, ti meni postaješ odmor i mir.

fra Zvjezdan

U MOJE ĆETE IME IZGONITI ZLODUHE

Isuse, hvala ti što si apostolima i Crkvi dao vlast nad nečistim dusima. Ti si dobro znao da je moguće da čovjek osjeti strah i nemoć pred zlom u svijetu, nemoć pred ljudskom sebičnošću i zavišću, da smo često slabi pred ljudskim glupostima, da je mržnja razorna snaga koja ostavlja iza sebe ruševine. Znao si, Isuse, da te trebamo i da nećemo moći bez tebe. Ima previše zla oko nas i u nama da nam nije dovoljno ono malo dobre volje što je osjećamo u sebi. Ima čak toliko zla da je jasno da ono ne proizlazi iz same ljudske prirode i čovječjeg srca. Tu je tajna Zloga, tajna nečistih duhovnih sila, đavla.

I ti si, Isuse, raskrinkavao Zloga i tjerao si ga od ljudi, istjerivao si i uništavao njegovu vlast nad ljudima. I sam si bio podvrgnut kušnji Zloga koju si, u svojoj jasnoći predanja Ocu, pobijedio i otklonio. Znao si, Gospodine, da je zao duh čovjeku na propast i da mu želi nauditi. Zato si došao kao Spasitelj. Želiš spasiti čovjeka od njegova grijeha, želiš ga spasiti i zaštititi od lošeg utjecaja duha ovoga svijeta i konačno želiš ga spasiti od pogibelji koja mu prijeti od Zloga. U svim zlim situacijama i opasnostima za čovjeka i njegov život, za milosni život i prijateljstvo s Bogom, nalazi se Zli koji neprestano vreba i traži koga da proguta.

Gospodine, i nas je često strah. Ima toliko toga u svijetu, toliko zla i mržnje, podvala i nevjere, rata i ubojstava da je očito da je Zli na djelu i da sabire svoje plodove razdora i nemira. Zaštiti nas danas više nego ikada. Daj nam snagu da se odupremo zlu kada želi osvojiti naše srce mržnjom i ogorčenošću i daj nam sigurnost da smo tvoja ljubljena djeca koja svu svoju snagu dobivaju iz tvoga srca koje je toliko ljubilo.

Nastavi i danas, Gospodine, djelovati po svojim službenicima te sve nas probudi na obraćenje, čisti ovaj svijet i ljudska srca od svakog zloduha i neka bolesnici osjete snagu tvoje iscjeliteljske ljubavi.

fra Zvjezdan

ČUDIO SE NJIHOVOJ NEVJERI

Isuse, čudiš se nevjeri Nazarećana. Ja se katkada čudim tvome čuđenju. Zar si mislio da će te oni prihvatiti u tvome poslanju? Zar si očekivao da će oni o tebi promijeniti mišljenje? Oni te poznaju iz tvojih mladih dana. Oni poznaju tebe kao obična čovjeka, kao sina tesarova, kao sitnog radnika. Čuli su doduše o tebi mnogo toga nakon što si otišao iz Nazareta, ali oni misle da ti je lakše zamagliti oči i pažnju onima koji te ne poznaju, negoli uvjeriti njih, svoje sumještane.

Čudiš li se i našoj nevjeri? U Nazaretu zbog njihove nevjere nisi mogao učiniti nijedno čudo, nisi mogao pružiti ljudima lijek svoje čudotvorne ljubavi jer su zatvorili svoje srce i nisu ti pristupili s povjerenjem. I mi smo u brojnim situacijama u kojima trebamo tvoju ljubav i pomoć. Mnogo je bolesnih u tijelu, ima puno ljudi koji trpe, kojima medicina ne može pomoći. U našoj su blizini, a možda se to tiče i nas samih. Vjerujemo li ti, Isuse? Danas ne vidimo tvoja čudesa u mnogim našim zajednicama. Međutim, nema u njima ni vjere pa da ti možeš i danas biti čudesno dobar.

Tako je mnogo duševno ranjenih i bolesnih ljudi. Proživljavana nesigurnosti. strahove, stresove. Mnogo puta osjećamo da je zlo puno jače od naših sila. Okružuje nas toliko nepoznatih zlih sila. Postajemo zarobljeni zlom i hvata nas strah. Tražimo posvuda lijeka, samo ne kod tebe. Kao da ti ne vjerujemo. A ipak, samo ti, Isuse, znaš točno svaku našu dijagnozu, svaku našu bolest; i samo ti, Isuse, možeš pružiti pravu terapiju našoj duši. Samo ti! No, mi se kolebamo i ne usuđujemo se sve svoje pouzdanje staviti na tebe. Kao da ti ne vjerujemo da se ti ozbiljno zauzimaš za nas!

Čudiš se našoj nevjeri. Nevjeri u tebe, izvoru žive vode, daru pravog života. Mnogi tako često i tako ustrajno obilaze ljudska lječilišta, traže pomoć u medicini. To je dobro ako pritom ne zaborave na tebe! Međutim, ima i onih koji čudesnu pomoć, gotovo pravo čudo, traže ne od tebe koji jedini možeš čudesno pomoći, nego od ljudi koji se pretvaraju da se nalaze na božanskim izvorima i da raspolažu božanskim energijama. Predstavljaju se kao čudotvorci, kao spasitelji.

Čudiš se i našoj nevjeri. Zar nisi ti jedini Spasitelj? Zar nije jasno rečeno da na svijetu nema spasenja u drugom imenu osim u tvome? Oprosti na tolikoj nevjeri. Nismo ništa bolji od Nazarećana koji su ti okrenuli leđa, koji su se razočarali u tebi. Htjeli su senzaciju, ali nisu bili spremni poniznom vjerom tebe prihvatiti. Žele jeftine učinke, a ne žele duboki životni proces obraćenja što ga vjera u nama neprestano izaziva. Daj nam vjeru; umnoži nam vjeru! I daj da po vjeri uzmognemo ostvariti plodove istinskog obraćenja.

fra Zvjezdan

Isusov doticaj

“Gospodine, dođi, stavi na nju ruke da ozdravi i ostane na životu!” Tako te je molio zabrinuti i tužni otac za svoju kćerkicu. Čim si čuo tu molbu, odmah si pošao k njemu. Uvijek si tako dobar, Gospodine, u svojoj želji da svim ljudima pomogneš.

“Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena”, pomislila je žena koja se našla u mnoštvu. Prišla je k tebi i odmah bila oslobođena od svoga zla.

Dvije su to teške situacije u ljudskom životu. A ti si, Isuse, uvijek jednako spreman biti za druge, spasiti čovjeka. Ističeš kako je potrebna vjera. Ženi si rekao: “Kćeri, vjera te tvoja spasila!” A Jaira ohrabruješ nakon teške vijesti da mu je kćerka upravo umrla: “Ne boj se! Samo vjeruj!”

Gospodine, stavi ruke i na mene. Tvoje su ruke blage i dobre. Svojim si rukama činio dobro. Mnogo je toga, Gospodine, i na meni što je bolesno, gotovo umire. Mnoga razočaranja mogu prouzročiti teška krvarenja. Katkad mi se čini da su neka prijateljstva gotovo umrla, budući da nemam snage oduprijeti se nekim utjecajima zla. Osjećam da to nije dobro. Gospodine, izbavi me iz takve situacije. Oživi moje povjerenje prema ljudima, oživi moju ljubav prema bližnjemu.

Gospodine, često osjećam kako je moj vjerski život slab. Osjećam da moj odnos prema tebi nema žara, nema živosti. Pomozi mi. To te molim radi vjere Crkve, budući da sam ranjen upravo u korijenima svog odnosa prema tebi. Izdigni me iz tog stanja i daj da moje povjerenje u tebe izraste kao stablo iz gorušičina zrna. Gospodine, katkad mi se činiš jako daleko. Teško je do tebe doći. Ima drugih koji su oko tebe i koji imaju veće pravo na tebe. Htio bih se probiti kroz sve prepreke koje mi stoje na putu, a kojih ima mnogo. Moraš mi pomoći, Isuse. Znam da ću ozdraviti ako se dotaknem tvojih haljina, ali ako to meni ne uspije, pruži ti svoju ruku i dotakni me se u mojoj nemoći.

fra Zvjezdan

govor sv. Augustina o ‘najvećem čovjeku rođenom od žene’

Crkva promatra Ivanovo rođenje kao rođenje koje je na neki način posvećeno. Među očima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Slavimo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može izostati, a ako ga možda zbog dostojanstva stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspravljati. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se dakle da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, staroga i novoga. Sam Gospodin, svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci do Ivana su Krstitelja. On u sebi dakle nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Kad je Marija došla u pohod Elizabeti, još nije bio Ivan rođen, ali je zaigrao u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen, označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime; jezik se ocu razriješio. To što se zbilo sve treba shvatiti slikovito.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Da je Ivan sam sebe navijestio, ne bi bio odriješio Zaharijina usta. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je Glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremeni glas, a Krist vječna Riječ od početka.

Autor: Bitno.net

TKO LI JE OVAJ?

Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da imamo za to puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima mnogo neriješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.

Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru. Nisu oni bili strašljivci, ali ova je oluja morala biti osobito žestoka. Nisu više znali što bi sa sobom, kako bi se izvukli. Situacija nije bila laka. Valovi veliki, more uzburkano, vjetar olujni. Sve je oko njih u nemiru. Nije stoga čudno da su i oni bili nemirni, da ih je zahvatio strah, panika.

Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj istoj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjena dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.

Apostoli te bude. U svome nemiru žele tvoju prisutnost. Međutim, možda je tu nešto i od onog ljudskog: žele da se i ti malo uznemiriš. Sve je izgledalo kao da ne mariš za njihovu muku i opasnost. Čudim se, Isuse, njihovom upitu: “Učitelju, zar ne mariš što ginemo?” Kako su to smjeli pomisliti? Ti, koji si sama ljubav, ti koji si im obećao da ih nećeš ostaviti siročad, ti, Isuse, da ne mariš? To je potpuno nepoznavanje tebe, to je istinsko pomanjkanje vjere, povjerenja u tvoju ljubav.

Možda ne mogu sve razumjeti, možda katkad izgubim orijentaciju u ispitivanju uzroka i posljedica, ali jedno ne smijem nikada zaboraviti: da ti sve znaš i da si ti ljubav. Tebi je stalo do nas. Ti itekako mariš za nas i tebi je najviše od svih stalo da mi ne izginemo, nego da se spasimo. Tebi je stalo do našega spasenja. Ti mariš za nas!

Isuse, htio bih da to nikada ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećavat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojom prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji i mir oko nas.

fra Zvjezdan