Uočavanje i svođenje svega na bitno, to je oduvijek bila težnja ljudi: što je najbitnije, najvažnije, najpotrebnije, najznačajnije. Stoga nije čudno današnje pitanje, koje pismoznanac postavlja Isusu: koja je najvažnija, prva zapovijed od svih? To je za Židove bilo posebno
važno, jer su se gubili u mnoštvu propisa i zapovijedi, u stotinama obaveza. Isus odgovara: to je l j u b a v, i to ljubav za Boga i bližnjega. Zanimljivo je uočiti da zakonoznanac pita Isusa o jednoj zapovijedi, a Isus odgovara sa dvije. Ne može se razlučiti, odijeliti ljubav za Boga i bližnjega, jer niti se može Boga ispravno ljubiti zanemarujući čovjeka, a niti se čovjeka može ispravno ljubiti zanemarujući Boga. Zato su te dvije zapovijedi praktički neodjeljive.
Kod Mateja Isus ih posve izjednačuje: Druga je ovoj jednaka. Ta ljubav prema Bogu mora biti nepodijeljena. Tu je važna riječ s v i m! (svim srcem, svom dušom, svim umom, snagom…).
Iz današnjeg prvog čitanja vidjeli smo da Isus nije ništa novo odgovorio pismoznancu, da je to odavna zapisano. Novo je, da je to p r v a zapovijed, da je ljubav vrednija od bilo kojeg drugog propisa, od liturgije ili nekog religioznog čina. I to je ono što je u Evanđelju uočio pismoznanac. Zato ga je Isus pohvalio: nisi daleko od kraljevstva Božjega! U novom Božjem svijetu koji dolazi, ljubav će biti prva i jedina zapovijed, koju će Isus na posljednjoj večeri
oporučno ostaviti svojoj zajednici. Aktualizirajmo Božju Riječ: da li je ljubav prema Bogu i bližnjemu prava zapovijed i mojega života, temeljna norma mojega ponašanja i
djelovanja? Možda sam te dvije zapovijedi razdvojio, misleći da je dosta ako Bogu iskazujem neke religiozne i pobožne čine, a da pritom bližnji nema nikakvog mjesta u mojemu životu? Božja me Riječ uči, da to nikako ne može biti ispravno. Da li je moja ljubav prema Bogu
nepodijeljena (“svim”…) ili je dijelim s drugim ljubavima, praveći kompromise, neuredno ljubeći stvorenja ili sebe? Bog želi nepodijeljeno srce, c i j e l o srce, potpuno pripadanje. Pokušaj danas suočiti svoj život s Isusovom riječju…!
TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
Vizija proroka Izaije: Gospodin sabire i spašava svoj narod. Sabire se Izrael sa svih strana, onako raspršen u sve krajeve zemlje, desetkovan, izmučen, sa svim svojim slijepima i hromima. Gle, čudo spasenja! Ono što je ljudima nemoguće, Gospodinu nije – On je Bog sabiratelj i spasitelj! Kadar je iz ostatka učiniti narod, sabrati raspršeno, oživjeti umrlo, izliječiti hromo, kljasto, sakato, slijepo. Takvog Boga, Boga sabiratelja, spasitelja i ozdravitelja pokazuje nam danas Božja Riječ. Isus čitavim svojim životom očituje upravo takvog Boga. To je Bog koji ljubi i spašava čovjeka, koji ga podiže i liječi. I u današnjem Evanđelju to se lijepo očituje. Susret Isusa i slijepca! Isus ga liječi i vraća u život i na taj način očituje spasiteljsku blizinu Božju, koja svakog čovjeka želi susresti i spasiti. Za Boga Spasitelja ne postoji bezizlazna ljudska situacija u kojoj on ne bi mogao djelovati. Samo ako čovjek hoće, ako ga čovjek treba, ako u Isusu prepoznaje tu blizinu Božju koja ga želi zahvatiti i spasiti, kako je
to učinio taj slijepac. On je u Isusu vidio jedinu šansu svoga ozdravljenja. Zato je neumoran, viče, ne da se smesti, utišati. Isus ozdravljajući ga to lijepo ističe: Idi, vjera te je tvoja spasila!
Čovjek se Bogu spasitelju otvara po vjeri, povjerenju u njega za svoj život! I za nas je Isus šansa našeg ozdravljenja i spasenja, blizina Božja, koja nas želi podići i spasiti, ozdraviti i ojačati. Od nas se traži vjera, to povjerenje da nam on to može učiniti, da može izliječiti naše sljepoće, naše nemoći, uzetosti, da nas može oživjeti. Svaka je Euharistija takav susret, takva šansa!
Proslavljen zaštitnik župe
U našoj crkvi je svečano proslavljen blagdan svetog Ivana Kapistrana,
zaštitnika župe Novi Beograd. Svečanu svetu misu je u 18 sati
predvodio vlč. Berislav, župnik Novog Slankamena a u koncelebraciji su
bili vlč. Marko Kljajić, župnik Novog Beograda i fra Željko Paurić,
predstojnik samostana. Vjernici Novog Beograda još uvijek nemaju svoju
crkvu pa se na nedjeljnu svetu misu okupljaju u zemunskoj franjevačkoj
crkvi.
Jubilarno slavlje u Iloku
Fra Željko, predstojnik samostana proslavio je blagdan svetog Ivana
Kapistrana u Iloku. Euharistijsko slavlje je predvodio mons. Marin
Srakić, nadbiskup Đakovačko-osječke nadbiskupije. Istaknuto mjesto
među koncelebrantima imali su franjevci naše Provincije koji su ređeni
za svećenike prije 40 godina. To su: fra Oktavijan Nekić, fra Marko
Malović, fra Marijan Kovačević, fra Ljubo Sesar, fra Ferdo Posavec i
fra Željko Paurić. Zbog spriječenosti nisu na slavlje došli: fra
Serafin Sabol i fra Vatroslav Frkin.
DVADESET I DEVETA GODINA KROZ GODINU
Između Isusa i apostola cijelo je vrijeme postojao temeljni nesporazum koji se razriješio tek Uskrsnućem i Duhovima – nesporazum lîka i poslanja Mesije. Trajna napetost između sjaja starog svijeta i sablazni križa, kao i vječna napast: Mesiju i njegovo poslanje „navući“ na vrednote staroga svijeta kao što su moć, vlast, prvenstvo i sl. Toj njihovoj težnji Isus stalno odgovara slikajući im proročki lik Mesije – Mesiju Patnika. To apostolima nikako nije odgovaralo, budući da su oni u njegovom mesijanstvu očekivali „svoj dio“.
Upravo tu situaciju pokazuje nam i današnje Evanđelje. Apostoli – pogotovo sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov – maštaju o mesijanskim dobrima koja imaju nastupiti, ali po njihovom mišljenju kao sjaj i ovozemaljsko kraljevstvo u kojem su svakako poželjna prva dva mjesta – Mesiji sjediti s lijeve i desne strane. Isus im odgovara da ne znaju što traže. Mesija je Patnik, kako ga to i danas u prvom čitanju opisuje prorok Izaija, patnik „pritisnut bolima, koji žrtvuje svoj život“. Ako žele da budu odmah uz njega, to onda prvenstveno znači da uzmu na sebe njegovu sudbinu, da se „krste krstom kojim će se on krstiti i piju čašu, koju će On piti“. Slavu koju oni žele, to daje Otac koji će njega kod sebe proslaviti, ali načinom i redom kako to On hoće.
U novom svijetu koji po Mesiji nastupa ovdje na zemlji, drugi je red vrijednosti: umjesto težnje za prvenstvom, za isticanjem, temeljna će vrednota biti s l u ž e n j e. Novi se svijet ne temelji na vlasti, prestižu, podčinjavanju drugoga, već na ljubavi i služenju. Prvi će biti onaj, koji je kadar biti poslužitelj svima. Ono što oni žele, to su vrednote staroga svijeta: moć, slava, podvrgavanje sebi drugih – to čine zemaljski vladari, kraljevi i gospodari. Među njima, u novom svijetu koji nastaje ovdje na zemlji – sasvim je drugi red vrijednosti.
Da je Isus postao zemaljski vladar, bio bi samo jedan od osoba povijesti staroga svijeta, a ovako je postao Spasitelj i Otkupitelj sviju, po tome imamo novu budućnost, koju samo Bog može dati čovjeku (poslanica hebrejima – 2. čitanje).
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU
M u d r o s t života – to je najveće blago, koje čovjek može posjedovati. Židovski kralj Salamon cijeni je više nego prijestolje, bogatstvo, dragulje, zlato ili srebro. Ona je vrednija od zdravlja ili ljepote, jer s njome čovjek dobiva sva dobra. Mudrost je praktična vrlina, koja čovjeku pomaže da najbolje živi, da uvijek najispranije odabire, da se uvijek opredjeljuje za najbolje. Ona je više nego znanje, ona je umijeće dobrog življenja. Stoga, tko nju posjeduje, ima najveće blago za život, jer što koristi čovjeku da bilo što posjeduje, ako nema mudrost života.
Ali ima različitih mudrosti života! Mnogi su, koji čovjeku nude najbolje „recepte“ za dobar život. Pavao razlikuje mudrost Duha od mudrosti Tijela. I Isus nam u današnjem Evanđelju daje pravilo života: vršiti zapovijedi i slijediti Njega! Do te mjere biti privezan uz volju Očevu, da smo kadri radi toga sve ostaviti, svako materijalno dobro i svaku ljudsku vezu. Upravo vremenita dobra mogu biti zapreka pravoj mudrosti života, kao što je to slučaj s bogatim mladićem u današnjem Evanđelju. No, Isus nam pokazuje da je Bog veći i od naših „ludosti“ i da nas je takve kadar spasiti, jer, „što je ljudima nemoguće, nije Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“
Temeljno pitanje koje danas želi pred nas staviti Božja riječ jest: da li u ovom svijetu živimo kao mudri ili kao ludi? U što ulažemo svoje sile i energije? U što „investiramo“ svoj život i svoje sposobnosti? Da li kao krštenici tražimo mudrost Duha iz kojeg smo rođeni, ili pak se povodimo za mudrošću Tijela i živimo kao stari, neotkupljeni ljudi? Možda više cijenimo „recepte“ koje nam drugi daju, jer više pogoduju našoj komociji, od smjernica koje našem životu daje Isus krist, koji je sama Mudrost Božja?! Božja Riječ, koja je „djelotvorna, oštrija od svakog dvosjeklog mača, prodire u dušu….prosuđuje sklonosti i namisli srdaca želi nas danas staviti pred bitno pitanje života: Kako živiš, tko je mjerodavan i smjerodavan za tvoj život? Krist—- ili netko……