SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Bog trajno poziva ljude za službu u zajednici. O tome nam svjedoče današnja čitanja. Tako vidimo kako u knjizi o Kraljevima po proroku Iliji poziva Elizeja, a Evanđelje nam danas govori čak o tri takva poziva. Od svih se tih ljudi traži da ostave sve, da u pripadanju Bogu budu radikalni, da im Gospodin bude jedina baština, jedini gospodar. Čovjek mora biti slobodan od svake navezanosti, da bi mogao biti slobodan za svoje poslanje! Mora biti slobodan od svake materijalne navezanosti, kako bi mogao slijediti Isusa. Mora biti slobodan od svake ljudske navezanosti i ne smije se osvrtati natrag, već sa svom odlučnošću krenuti naprijed. Ići za Isusom znači i promijeniti svoj mentalitet i ponašanje. Isus kori Jakova i Ivana, koji na negostoljubive Samarijance žele zazvati oganj s neba. To nije njegov duh, tako se njegovi ne smiju ponašati!

Dok razmišljamo o pozivu, moramo se danas sjetiti da je i biti kršćanin – poziv. Svaki je krštenik pozvan i ima svoje poslanje u svijetu. I za nas, za sve Isusove učenike vrijedi, da nam prva norma ponašanja, djelovanja i života mora biti vršenje volje Očeve. Radi toga svaki Isusov učenik mora biti spreman da se odreče sebe, da ostavi sve, zemlju, kuću, svoje najmilije, ako to dolazi u koliziju s voljom Božjom. Obnovimo danas svijest svojeg kršćanskog poziva. Možda stalno pravimo kompromise, sjedimo na dva stolca, pokušavamo služiti dvojicu gospodara!? U jednom se nikad ne bismo smjeli pokolebati: kad je u pitanju volja Božja, Božje vrednovanje, onda nema te stvari ili čovjeka, radi kojega bismo smjeli to žrtvovati!. To je bit našeg kršćanskog poziva! Ispitajmo danas kakva je naša opredijeljenost i radikalnost? Do koje smo žrtve spremni ići , gdje prestaje naše kršćanstvo, što nikako nismo spremni ostaviti? ! Pročitajmo još jednom i polako današnje Evanđelje, uočimo, što znači ići za Isusom!

U današnjem Evanđelju gledamo ispunjenje Zaharijina proroštva. Na Davidov je dom izliven Duh i milosni i molitveni. Evanđelje nam očituje Isusa Davidova potomka kao Pomazanika, Krista. To je bit Petrove vjere i vjere Crkve u Isusa! Njega sam Bog pomazuje svojim Duhom. Osim toga Luka nam pokazuje Isusa u današnjem evanđelju i kako moli u osami. Ali Isus nije Pomazanik kakvog očekuju njegovi suvremenici, već kako to navještaju proroci.  On se ne očituje kao politički i vojni vladar, već je njegovo očitovanje kroz muku i sablazan križa! Zaharija govori o  „probodenom“ Mesiji, o jedinorođencu nad kojim će naricati. Iluziju zemaljskog  trijumfa Mesije razbija Isus svojim učenicima govoreći kako „Sin čovječji treba mnogo pretrpjeti, da bude odbačen od starješina i glavara svećeničkih…“ Slava dolazi tek na kraju, ali i to nije ni politička ni vojna, već pobjeda nad zlom i grijehom, nad smrću, a sve će to zasjati u njegovom uskrsnuću treći dan.

Pavao nam u poslanici Galačanima otkriva krajnji domet naše krsne egzistencije: svi smo mi po krštenju sinovi Božji, ušli smo u samu Božju obitelj i zajedništvo s Ocem. On to izriče slikom zaodijevanja, oblačenja. Obukli smo Krista!  I upravo ta činjenica ruši sve pregrade i etiketiranja koja su prije dijelila ljude na Židove, Grke, robove, slobodnjake, muško, žensko. Svi se oni razlikuju po odijevanju, koje je u ono vrijeme bilo znak položaja u društvu. Ali sada! Svi su jednako zaodjeveni: u Krista! I svi su postali jedno! Zato u zajednici Isusovih učenika ne bi smjelo biti razlikovanja i „rangiranja“ ljudi.

U Evanđelju nam Isus daje temeljno pravilo „učeničkog“ života: danomice uzimati svoj križ i slijediti Isusa! Ne ljubomorno čuvati svoj život, jer ćemo ga na taj način izgubiti. Samo tko ga velikodušno daje, može ga spasiti! Takvog nam Isusa  očituje danas Riječ Božja!  A tko je On za tebe?  To pitanje postavlja ti sam Isus u današnjem Evanđelju. Pokušaj na njega iskreno odgovoriti!

Jedno od naših najtemeljnijih iskustava jest iskustvo  g r i j e h a. Pogotovo kad dolazimo pred Boga! Osjećamo se tada nemoćni i vrijedni osude i odbačenja. Ali, Bog nas prihvaća makar smo grešni. To je temeljna poruka Riječi danas. Bog grešnike ne odbacuje već ljubi. On ga želi osloboditi njegova grijeha. To nam pokazuju današnja čitanja.

David kralj teško je sagriješio. Učinio je preljub i ubojstvo. Prorok Natan stavlja pred njega taj njegov grijeh, ali ne da mu saopći Božje odbačenje, već: „Gospodin ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti“. Današnje nas Evanđelje posebno snažno želi uvjeriti da Bog ljubi grešnika, i da ga želi osloboditi njegovog grijeha. Preneraženje je obuzelo čestitog farizeja Šimuna i prisutnike za stolom, kad se iznenada pojavila žena – prostitutka. A kakva su bila tek razmišljanja kad je Isus dopustio da mu se približi i da ga dira. Posumnjali su da je prorok, jer ili ne zna tko je ta žena, ili zna i to svjesno dopušta, – no u oba slučaja ne može biti prorok. Ali Isus im je pokazao nešto drugo: on im je očitovao što oni misle i na taj način pokazao da je doista Prorok, i da što čini, čini svjesno. I kada daje da ga ta žena dira, i kada je pred svima uzima u zaštitu, čini to upravo kao Prorok, – očituje Božja vrednovanja. I koji apsurd? Žena tako opterećena prošlošću i grijesima odlazi oslobođena nakon ovog susreta s Isusom, a prisutni i manje grešni, ostaju u svojim grijesima. U čemu je tajna? U tome što je ta žena u Isusu prepoznala blizinu Božju i što ga je trebala za svoj život!

Nema takvog grijeha kojega Bog ne bi bio kadar oprostiti, a niti takvog grešnika, kojeg Bog u ljubavi svojoj ne bi želio osloboditi! Pa i tebe!? Možda se radi svojih grijeha bojiš Boga? Ili misliš da Ga radi svojih malih grijeha posebno ne trebaš? I jedno i drugo je opasno, i jedno i drugo znači ostati u svojim grijesima! Današnje nam Evanđelje pokazuje da nije prvenstveno važno kako je tko veliki grešnik, već koliko želi da ga Bog oslobodi njegovog grijeha, koliko treba Boga za svoj život, koliko u Isusu prepoznaje blizinu Božju! Sebe se moraš bojati a ne Boga, svoje inercije, da ne ostaneš u svojemu grijehu, jer – to znači smrt!

Pozivamo štovatelje sv. Antuna i  vjernike naše crkve na duhovnu obnovu  od 10. do 12. lipnja, kao pripravu za ovo slavlje, prema slijedećem rasporedu:

Svake večeri (ponedjeljak, utorak, srijeda)

• u 17 sati: Pobožnost svetom Antunu
• u 17.30 sati: uvodno razmišljanje
• u 18 sati: sveta misa i propovijed
• u 18.45 sati: euharistijsko klanjanje

Voditelji duhovne obnove su fra Velimir Bavrka i vlč. Aleksandar Ninković. Prigoda za svetu ispovijed bit će svake večeri  od 17 sati. Preko dana fra Velimir će biti na raspolaganju za pojedinačni razgovor, molitvu ili savjet.

Svete mise na sam blagdan, 13. lipnja bit će u:

7.30 , 9 i 11 sati prije podne

U 18 sati blagoslov djece i cvijeća, te svečana sveta misa

Nakon proživljavanja vazmenih otajstava, od prošle nedjelje liturgija nas opet stavlja u vrijeme „kroz godinu“, pa nastavljamo čitati Lukine Evanđelje (godina C). Uskrsnuće sina jedinca – to je tema današnjih liturgijskih čitanja. Susrećemo je u prvom čitanju, gdje Ilija oživljuje sina jedinca udovice koja ga je ugostila, a u Evanđelju vidimo Isusa, kako ulazeći u grad Nain oživljuje sina jedinca u majke udovice. Psalam je izražaj zahvale za život i izbavljenje, što je Gospodin „izveo dušu iz Podzemlja, na rubu groba ti si me oživio“.

Liturgija tu u prvom redu aludira na Isusovo uskrsnuće. On je taj Sin jedinorođeni, kojega nije pobijedila smrt. No, Luka nam u današnjem Evanđelju želi navijestiti i Isusa – darovatelja života. U susretu s njim smrt bježi. Nain je susret Života i Smrti, susret u kojem Život pobjeđuje. To je onaj Život, kojeg je Isus primio od Oca, život koji u njemu pulsira, božanski život, kojega ni jedna smrt nije kadra pobijediti. Taj božanski život Isus komunicira i nama po zajedništvu koje imamo s Njim i njegovim životom. To se zajedništvo utemeljuje na krštenju i trajno produbljuje u drugovanju s njim, osobito u zajednici, po sakramentima. Taj božanski život koji već sada u sebi nosimo, zalog je onda i našega uskrsnuća. Stoga smo u Lukinoj intenciji u ovom mladiću iz Naina svi mi na neki način prisutni, jer smo svi po svojem otuđenju od Boga sinovi smrti, i tek po susretu s Isusom primamo život, On nam ga daruje, postajemo sinovi uskrsnuća!

Taj život Isus želi darovati i Tebi!  Možda si biološki živ, ali u sebi mrtav!? Ovaj susret s Isusom u Euharistiji može za tebe postati susret, koji će te obdariti životom! Samo ako hoćeš, ako hoćeš doista živjeti! Zajednica Crkve poput majke moli za tebe, za tvoj život! I tebe je Gospodin kadar izvesti iz podzemlja smrti, oživjeti te na rubu groba. Samo ako hoćeš! Moli danas: Oživi me, Gospodine Isuse, po riječi svojoj!

Čitanja današnje nedjelje žele nas upozoriti na to kako temeljne poruke Riječi Božje nadilaze naše uske konfesionalne obzore i granice.

 U prvom čitanju kralj Salomon, graditelj jeruzalemskog Hrama, moli da Bog u tomu Hramu usliša i molitve stranaca a ne samo Izraelaca. Božje prebivalište  na zemlji treba da bude kuća molitve za sve narode.

U evanđelju rimski satnik iz Kafarnauma, poganin, kojemu je sluga ležao na umoru šalje k Isusu starješine židovske s molbom da mu ozdravi slugu. Vjerovao je da ga Isus koji raspolaže svemogućnošću  može ozdraviti jednom riječju. Kad je doznao da Isus dolazi u njegovu kuću, opet je poslao prijatelje  s porukom neka se ne muči doći k njemu jer toga nije dostojan. Dosta je da kaže samo jednu riječ i sluga će ozdraviti. Isus se nije samo zadivio vjeri satnikovoj nego je ustvrdio da tolike vjere nije našao ni u Izraelu. Te satnikove riječi: Gospodine nisam dostojan ušle su na sve kršćanske sastanke i svaki puta prije nego se pričestimo govorimo riječi ovoga satnika: Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj nego samo reci rije i bit ću ozdravljen.

Često nas drugi preteknu u onome što bismo mi trebali činiti. Često se dogodi da Gospodin nađe i danas više i vjere i povjerenja kod onih koji manje znaju, koji nisu blizu Crkvi, nego kod nas koji tako često zakazujemo. Stoga ne smijemo biti samouvjereni da imamo monopol na Isusa i na Kraljevstvo Božje i da smo mi jednostavno za to određeni. Riječ Božja nam želi poručiti da nema monopola, nema unaprijed osiguranja nego samo vjera, ljubav prema Bogu i beskrajno povjerenje u njegovu dobrotu, to je ono što nas čini njemu blizima.

Satnik se zacijelo podosta pomučio da bi došao do te vjere. Morao je prevladati mnoge zapreke. Zapreke koje su ležale u njemu samome, svoje etničko porijeklo, svoju nacionalnost, svoju pripadnost neprijateljskoj vojnoj sili, stranim okupatorima. Morao je smoći povjerenja u Božju silu, u snagu Boga kojega nije poznavao. Ono što je u ovome izvještaju upravo čudesno jest upravo činjenica da je mogao moliti Isusa za pomoć. Kad vjera progovara, padaju sve granice između gore i dolje, između moći i nemoći, između prijatelja i neprijatelja. Kad vjera progovara, i sam Bog ruši granicu između sebe i čovjeka. Tada Bog želi doći k meni, pod moj krov, u moj dom. Vjerovati znači da Bog kod mene želi stanovati i da želi promijeniti moj život.