SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Čovjek otkad živi traži i svoju sigurnost. Ono što u tom smislu najprivlačljivije dolazi pred njega jesu  m a t e r i j a l n a   d o b r a. To je ujedno i velika napast, zabluda i iluzija, jer čovjeku sigurnost može dati samo Bog. To je sigurnost koja je stalna, koja nije ovisna o promjenama i nestalnostima ovoga svijeta. Ali za takvu se sigurnost traži povjerenje u Boga, u njegovu riječ. Često su nam stvari teoretski jasne, ali praktično sve svoje sile upiremo u sticanje materijalnih  dobara, nastojimo se njima okružiti, u njih se ukorijeniti i nagomilati ih.

Starozavjetni mudrac govori o takvom vrednovanju života kao o ispraznosti, jer čovjek kolikogod se uspješno i znalački trudio, ipak na kraju sve svoje mora ostaviti. Materijalna dobra sa sobom donose veliku brigu, jad i nespavanje, da bi na kraju sve morali ostaviti. Stoga zaključuje starozavjetni mudrac: ispraznost nad ispraznostima, sve je ispraznost.

Isus nam tu misao još detaljnije posvješćuje. Želi da se klonimo svake pohlepe, jer kolikogod netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje. Isusova je slika potresna. Ona pokazuje svu nesigurnost čovjeka. Čovjek je tako  nestalno i nesigurno biće, da nije siguran ni za jedan svoj dan, ni za jednu svoju noć. Jer, svi koji su započinjali dan, ili lijegali navečer bili su uvjereni da će to proživjeti, a ipak mnogi ne doživljavaju svršetak dana ili njegov početak nakon noći. Sigurno je da će se to  jedanput dogoditi i nama. Apsurdnost stavljanja svoje sigurnosti u materijalna dobra proizlazi i iz činjenica, da su i ta dobra jednako nesigurna i nestalna  kao i sam čovjek. Zato nas Isus poziva da svoju sigurnost gradimo u Bogu, koji nije podložan nestalnosti i promjeni, koji nas ljubi i želi našu sreću i naše dobro. Po Isusovim riječima, treba se bogatiti u Bogu, jer je to ono što niti rđa niti moljac nagriza.

Gdje je težište tvojega života? Gdje su njegova uporišta. Pročita si još jednom današnje Evanđelje, stani pred njega i pokušaj odgovoriti na gornja pitanja!

Danas nas liturgija uvodi u razmišljanje  o  m o l i t v i. Koliko je i što kadra učiniti zaufana molitva, govori nam prvo čitanje. Abraham moli za izbavljenje stanovnika Sodome. Dirljiva je ta molitva radi svoje spontanosti, radi „pogađanja“ s Bogom, radi obzirnosti koju Abraham ima prema Bogu.

U današnjem Evanđelju Isus potiče učenike na molitvu i to primjerom i poukom o molitvi. Naučio ih je divnu molitvu. To je molitva upravljena Ocu iz bratske zajednice, a njezin je sadržaj: novi Božji svijet, Kraljevstvo Božje, koje je izraženo kroz prošnje: da vršimo njegovu volju, da proslavi svoje ime među nama, da svi imaju kruha, da nam oprosti naše nevjere a i da si mi međusobno oprostimo i da pobijedimo zlo. Isus nas ohrabruje i potiče na molitvu: ištite i dat će vam se, tražite i naći će te, kucajte i otvorit će vam se, jer tko ište prima, tko traži nalazi. Jer ako mi ljudi jedni druge uslišavamo i pomažemo, koliko li će više to učiniti Otac naš nebeski koji nas ljubi i koji je svemoguć. Problem leži više u nama, što nemamo dovoljno povjerenja u Oca, što sve želimo riješiti sami, što nemamo dovoljno vjere u Isusove riječi. Moliti treba zaufano, s povjerenjem i ustrajno. Ne posustati niti kada se smanje ljudski izgledi, jer što je nemoguće ljudima, nije Bogu.

Pokušajmo se danas ispitati, kakva je naša molitva. Prije svega da li uopće molim? Da li je to molitva Ocu? Koje mjesto ima Očenaš u mojem danu i u mojoj obitelji? Da li vjerujem Isusu što me ući o molitvi? Da li imam povjerenja u dobrotu Božju, a to se povjerenje najviše očituje kroz molitvu!? Nemojmo zaboraviti da imamo zagovornika kod Oca – Krista, koji je naše pomirenje i naš život – i stoga svaku molitvu u zajednici s Njim i po Njemu završavamo.

Kad bismo htjeli sažeti poruku Riječi Božje ove nedjelje, tada bi to zacijelo bilo gostoprimstvo, gostoljubivost. Danas toliko deficitarna vrednota! Čovjek je postao potrošač, sve gleda kroz novac, koliko će gostoljubivošću izgubiti, potrošiti, što bi si za to mogao kupiti. I što idemo vremenom dalje, to kao da se više zatvaramo jedni od drugih, pa i najbližih. Možemo govoriti o gostoprimstvu i s negativne strane: mi nikome ne idemo, niti se ne odazivamo, da nas to ne bi obvezalo i stavilo u situaciju, da i sami pozovemo druge i ugostimo ih.

Danas su pred nama dva gostoprimca: Abraham i sestre Marta i Marija. Abraham je ugostio tri neznanca, koja nikad do tada  nije vidio. Dovoljan mu je bio podatak da su putnici, da su potrebni. Prvo nam čitanje govori kako njegovo gostoprimstvo nije bilo škrto, „stisnuto“, proračunato već velikodušno. Tu je junac, maslo, mlijeko, svježe pečeni kruh. Važan je tu i mentalitet: Abraham smatra posebnom milošću Božjom, što mu je dopustio da smije ugostiti putnike.

Marta i Marija s radošću primaju Isusa u svoju kuću. Marta je sva zauzeta posluživanjem, pa joj je nekako i krivo što Marija sjedi do Isusovih nogu i sluša ga pozorno. Isus želi i njoj kazati koju riječ, pa govori kako je jedno jelo dovoljno, i da je još bolje slušati Riječ. Oba događaja imaju i svoju duboku poruku: svojim gostoprimstvom i gostoljubivošću uvijek ugošćujemo samoga Boga, što slijedi i iz Isusovih riječi: što god ste učinili…. meni ste učinili.

Kako je s tvojom gostoljubivošću? Koliko si kadar s drugima podijeliti svoje vrijeme, svoj stan, svoje jelo, svoje stvari? Da li ima kod tebe mjesta za drugoga? Možda se bojiš da ćeš što izgubiti? Vjeruj riječi Božjoj! Možeš samo dobiti!

Često se u osnovnim postavkama svi slažemo, a u konkretnim provedbama razilazimo. To je slučaj i današnjeg evanđelja. Opće je načelo jasno: Ljubi Gospodina Boga svojega…. i svoga bližnjega kao samoga sebe! Ali tko je taj bližnji, kojega mora svakodnevno dohvaćati moja ljubav? I mi se danas tu međusobno razilazimo. Već i po tome što dijelimo ljude po prijateljstvu, narodnosti, vjeri, moralnim kvalifikacijama i sl. Isusova je slika u tom pogledu veoma rječita. Njezini su zaključci jasni: tvoj je bližnji svaki čovjek koji je u svojoj potrebi upućen na tebe, a ti si samo u tom slučaju bližnji drugomu, ako si mu spreman pomoći, ako si spreman konkretno se založiti za njega.

Slika o milosrdnom Samarijancu ne dvojbeno govori i što znači ljubiti i tko je moj bližnji. Isus ne govori o čovjeku općenito, niti o humanizmu kao takvom, već o bližnjem, a to je čovjek pokraj tebe, čovjek koji je svojim životom ili u svojoj potrebi upućen na tebe i to bez obzira koje je vjere,  koje nacionalnosti i da li je u prijateljstvu ili neprijateljstvu s tobom. Stoga niti su svećenik niti levit bili bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike već onaj koji se je konkretno sagnuo, pomogao, podigao ga na svoje živinče i platio za njega – taj je bio bližnji!

Stoga je i nama suvišno  nakon ovih Isusovih riječi pitati tko je moj bližnji, već si moramo postaviti jedno jedinstveno pitanje: da li ja činim tako. Često se događa da nas u ljubavi prema bližnjemu preteknu oni koji ne vjeruju ili nisu toliko upoznali Boga kao mi, da nas postide svojom zauzetošću za bližnjega, a mi se možda gubimo u praznim pobožnostima ili humanističkoj retorici, a trebali bi ovome svijetu posvjedočiti ljubav kojoj nas je Isus naučio!

Prorok Izaija naviješta svojim suvremenicima dolazak novog vremena, vremena mira i blagostanja. Poziva na radost, na klicanja, na veselje! To osobito vrijedi za one, koji su do sada bili žalosni, žedni, gladni, siromašni, rastrgani nemirom. Dolazi novo vrijeme obilježeno mirom, koji samo Bog može dati, mir velik poput rijeke. Dolazi utjeha za sve ožalošćene i siromašne. Sve će to učiniti sam Bog, koji je jedini kadar obradovati ljudsko srce pravom radošću, dati mu mir i oživjeti stare kosti.

I to je vrijeme došlo! Nastupilo je s Isusom iz Nazareta! U današnjem Evanđelju vidimo kako On šalje sedamdeset i dvojicu da to navijeste Izraelu. Da mu navijeste mir, ozdravljanje i radosnu vijest: Približilo vam se kraljevstvo Božje. Tu su radost nastupa novog Božjeg svijeta doživjela i sedamdeset i dvojica vršeći svoje misionarsko poslanje, a Isus je imao viziju propasti starog svijeta: Promatrah Sotonu, kako poput munje s neba pade.

Mi već živimo u novom vremenu, u kojem je zasjala pobjeda novog Božjeg svijeta i to na Isusu proslavljenom i svuda gdje se po Isusu uspostavlja novi svijet. I tkogod prihvati Isusov navještaj i povjeruje u Njega, taj Božji mir dolazi k njemu i srce mu se raduje. Osjeća da ga Isus oslobađa, ozdravlja i obogaćuje nečim što svijet ne može dati. Ali o tome se  malo može govoriti. To treba osjetiti, iskusiti!

Danas u ovoj Euharistiji Isus stoji pred nama i nudi nam svoj mir i svoju radosnu vijest: poziva nas da dođemo, da se nasitimo i napojimo, da u Njemu koji je blizina Božja doživimo svoje ozdravljenje i obogaćenje, tu radost novog Božjeg svijeta koji je već počeo i živi u srcima sviju koji mu povjeruju i koji mu se povjere! On i nama želi navijestiti pravu radost, a  ona je u činjenici da su nam imena zapisana na nebesima! Ima li veće radosti i perspektive?!

Bog trajno poziva ljude za službu u zajednici. O tome nam svjedoče današnja čitanja. Tako vidimo kako u knjizi o Kraljevima po proroku Iliji poziva Elizeja, a Evanđelje nam danas govori čak o tri takva poziva. Od svih se tih ljudi traži da ostave sve, da u pripadanju Bogu budu radikalni, da im Gospodin bude jedina baština, jedini gospodar. Čovjek mora biti slobodan od svake navezanosti, da bi mogao biti slobodan za svoje poslanje! Mora biti slobodan od svake materijalne navezanosti, kako bi mogao slijediti Isusa. Mora biti slobodan od svake ljudske navezanosti i ne smije se osvrtati natrag, već sa svom odlučnošću krenuti naprijed. Ići za Isusom znači i promijeniti svoj mentalitet i ponašanje. Isus kori Jakova i Ivana, koji na negostoljubive Samarijance žele zazvati oganj s neba. To nije njegov duh, tako se njegovi ne smiju ponašati!

Dok razmišljamo o pozivu, moramo se danas sjetiti da je i biti kršćanin – poziv. Svaki je krštenik pozvan i ima svoje poslanje u svijetu. I za nas, za sve Isusove učenike vrijedi, da nam prva norma ponašanja, djelovanja i života mora biti vršenje volje Očeve. Radi toga svaki Isusov učenik mora biti spreman da se odreče sebe, da ostavi sve, zemlju, kuću, svoje najmilije, ako to dolazi u koliziju s voljom Božjom. Obnovimo danas svijest svojeg kršćanskog poziva. Možda stalno pravimo kompromise, sjedimo na dva stolca, pokušavamo služiti dvojicu gospodara!? U jednom se nikad ne bismo smjeli pokolebati: kad je u pitanju volja Božja, Božje vrednovanje, onda nema te stvari ili čovjeka, radi kojega bismo smjeli to žrtvovati!. To je bit našeg kršćanskog poziva! Ispitajmo danas kakva je naša opredijeljenost i radikalnost? Do koje smo žrtve spremni ići , gdje prestaje naše kršćanstvo, što nikako nismo spremni ostaviti? ! Pročitajmo još jednom i polako današnje Evanđelje, uočimo, što znači ići za Isusom!