SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Tvrde su riječi pale preko ustiju starca Šimuna. Sigurno je tvrdoću tih riječi najbolje osjetila Marija. Isus će biti znak protivljenja i prianjanja. On će biti točka opredjeljenja. Kamen smutnje.

Uz mnogo diskrecije pokazuju nam Evanđelja kako je Marija bila tihi svjedok ovog proročanstva; svjedok koji se u tom momentu znao opredijeliti.

Krist je i danas znak protivljenja. No, višestruk je njegov znak danas. Sigurno i zato, što ga mnogi ljudi ne poznaju ili ga ne primaju, protive mu se. To je ostvarenje jednog sudbonosnog predskazivanja. No, ne bi li bilo možda bolje da taj znak „protivljenja“ radije prepoznajemo u svojoj sredini i u nama samima?

Krist se želi postaviti kao osovina povijesti, svijeta i čovječanstva u znaku opredjeljenja.

Pretpostavlja da smo se već u svojoj biti opredijelili za Krista. Krštenje je tome znak. Kod tog krštenja dana nam je zapaljena svijeća. To je znak „Svijetla na prosvjetljenje naroda!“ tj. Krista Gospodina.

Zato na Svijećnicu u vidu obnove našeg opredjeljenja za Krista ponovno dozivamo u pamet simboliku zapaljene svijeće. Zazivamo nad nju Božji blagoslov, kako bi je onda ponijeli svojim kućama. To je učinjeno u vidu obnove našeg oduševljenja za Krista i sve što je njegovo, kako bismo bili u skladu s Njegovim Evanđeljem uistinu  „Svjetlo svijeta!“

Evanđelje današnje nedjelje predstavlja početak Isusova propovijedanja. Matej evanđelista preuzima bitnu temu Isusova naviještanja: „Obratite se! Približilo se kraljevstvo nebesko!“

Isus počinje propovijedati u Galileji, u kafarnaumskom kraju. Tim opustošenim krajevima i raseljenim plemenima prorok Izaija obećava budućnost u slobodi: Bog će im preokrenuti sudbinu, slomiti jaram tlačitelja; iz tame ropstva prijeći će u svijetlo slobode, ožalošćenima i ojađenima svanut će radost i pjesma.

U Isusu Bog održava svoju riječ koju je zadao proroku. Svojim djelom ispunja davno obećanje. Ima razloga za radost i pjesmu!

Odmah na početku Isus okuplja oko sebe grupu ljudi, apostola. Interesantan je opis tog okupljanja. Dovoljan je samo iskreni susret s Isusom, njegov direktni poziv, da ti ljudi odmah promijene pravac svoga životnog puta i da postanu Isusovim učenicima.

Oni ga slijede predano, duha otvorena za kraljevstvo Božje, ali ne samo pasivno nego odgovorno, kao suradnici njegova djela i poslanja.

Isusov poziv upućen prvim učenicima, apostolima ostaje trajno prisutan u povijesti spasenja. On se čuje i danas. Mi svoje učeništvo Isusovo dugujemo jednako tako pozivu Kristovu. Možda je taj poziv u našem slučaju uključen u neki drugi okvir, izražen nekim drugim načinom, no vjerujemo da sakramenat krštenja daje pečat takvom pozivu.

Crkva Isusova je zajednica koja se suživljava sa zadacima i brigama Učitelja. Ta mala zajednica želi postepeno sve više i više dijeliti dobro i zlo, tjeskobe i radosti. Ona živi iz zajedništva. Temelj tog zajedništva bila je najprije vidljiva prisutnost Isusa Krista. Krist je znao liječiti bolesne, pomiriti zavađene, hrabriti malaksale, razveseliti rastužene. Nakon njegova uskrsnuća Krist uskrsnuli postaje novim temeljem zajedništva. Ta zajednica kroz svu povijest naviješta da je budućnost Božja, da Kraljevstvo neprestano dolazi u protivštinama povijesti, da je Bog bliz čovječanstvu. Sve to ne može se svesti samo na jednostavno propovijedanje nego ta riječ mora nužno postati djelo.

Slušamo u Evanđelju današnjega dana jedinstveno svjedočanstvo neslomivog čovjeka, Ivana Krstitelja! To svjedočanstvo odzvanja u vjeri i pobožnosti Crkve kroz sva stoljeća: Isus je Sin Božji; Isus je Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta!

Pred tim svjedočanstvom stojimo zapanjeni. Ivan je svjedočio cijelim svojim životom za Krista. On je Kristu darovao svoj život, svoje vrijeme, svoje propovijedanje, svoju karijeru, svega sebe! Njegova je sreća dosegla vrhunac u osobnom susretu s onim koji može krstiti vodom i Duhom Svetim!

Što nama znači osoba Isusa Krista? Kako bismo mi mogli formulirati svoje svjedočanstvo sebi i drugima? Očito je da se pred osobom Isusa Krista ne može ostati ravnodušan. On traži opredjeljenje. Pokušajmo to svoje svjedočanstvo staviti u ogledalo male ankete, ispitnog arka:

• da li je za mene Isus Krist osoba dostojna moga života?
• da li Isusa Krista doživljavam kap prijatelja?
• da li sam svjestan da je Isus Krist kao žrtvovano janje doista umro zbog naših grijeha?
• Imamo li dovoljno vjere da pred njim otkrijemo radosti života, teškoće pojedinih trenutaka, strahovanja i drugo, bez bojazni da će nas krivo shvatiti, prezreti?
• koliko se osobna bliskost koju doživljavamo u našim ljudskim i prijateljskim odnosima može odraziti i u našem odnosu vjere u Isusa Krista?
• možemo li za Krista žrtvovati nešto od svoga vremena?
• koliko smo sposobni prihvatiti njegove riječi realistički, mjerodavne za naš sadašnji život?
• da li sam sposoban nekome tko ne poznaje Krista predstaviti mu ga sa stvarnim oduševljenjem i ponosom?

Ovakvih pitanja mogli bismo nanizati puno. Krist je neprestano pred nama kao ponuda ljubavi. Bez nametanja i prisile izaziva odgovor čovjeka. Ivan je Krstitelj dao svoj odgovor vjere i života. Na nama je red…

Koncert duhovne muzike, zemunskog klavirskog tria “Orion”,  u sastavu Ljiljana Arsenović, klavir (orgulje), Dragana Đukić, violina i Mina Ćurčin, violina, održaće se 19. januara ove godine u 18 h u franjevačkoj crkvi Sveti Ivan Krstitelj u Zemunu.

Poznatim i rado slušanim kompozicijama uz prigodne tekstove i radost druženja, nadamo se da ćemo doprineti prazničnom raspoloženju.

U sklopu božićnih blagdana nedjelja Krštenja Isusova zauzima dosta važno mjesto. Ona se nadovezuje po svojem sadržaju na blagdane Božića i Bogojavljenja.

Događaj krštenja Isusova spada u red Bogojavljenja. Tu je najme po prvi puta Bog obznanio svojim glasom i svojim Duhom da je Isus Krist njegov ljubljeni Sin. Nad Kristom u rijeci Jordana po krštenju zaorila se Riječ Očeva i Duh se Sveti pojavio u vidljivom obliku. Ta slika i te riječi otkrivaju u Isusu njegovo božansko porijeklo i njegovo pripadanje Ocu. Krštenje je Isusovo prema tome još jasnija objava Boga usred svoga naroda u vidljivoj osobi Isusa Krista.

Krštenje Isusovo spada nadalje u blagdane božićnog sadržaja. To je krštenje osnov i vjerna slika i pralik svakog kršćanskog krštenja. Krštenje je prozvano u starom vjerničkom shvaćanju prve Crkve novim rođenjem. Dok, dakle,  slavimo u okviru Božića jedno rođenje koje se tiče svakog od nas u otajstvu Isusova dolaska, dotle nas danas Crkva poziva da u tom istom svjetlu promatramo i svoje novo rođenje, tj. krštenje. Krštenjem mi postajemo na sliku Sina Božjega djecom Božjom. U svakom se krštenju jednako tako ostvaruje isto zajedništvo života i pripadnosti, o kojem je bilo riječi kod krštenja Isusova. Krštenjem mi postajemo nositelji Duha Božjega tako da i nad nas, doduše nevidljivo ali ipak stvarno, silazi snaga odozgo, Duh Sveti. Prema tome danas na blagdan Isusova krštenja mi zapravo slavimo i blagdan svoga krštenja. Time se mi spominjemo i našeg novog rođenja, rođenja na život djece Božje u svjetlu i istini.

Krist je svojim rođenjem došao ostvariti na najsavršeniji način punu poslušnost prema Ocu i predati se u ljubavi ljudima. U tome se i krije otajstvo njegova spasenja. Po krštenju on nas poziva da i naš život postane svakodnevno poslušno bogoštovlje i predana ljubav.  Bog kao Otac htio bi zauzeti više mjesta u našem pokrštenom životu, jer će tako onda i svi ljudi oko nas biti nama prisutniji u vidu istinite ljubavi i služenja svim ljudima.

Sve više blijede svjetla  i sjaj božićnih i novogodišnjih dana. Blagdansko se raspoloženje polako stišava. Iznenađuje nas čak neka umornost i težina prvih dana nove godine.

Svi ti dojmovi pritišću svakoga od nas. Svi se mi bojimo uhodane svakidašnjice. Blagdani kao da nas izbace iz redovitog tijeka života, u kojem ima tako puno tjeskobe i brige, a izgleda jako malo iskrene radosti.

Opasnost za nas kršćane postoji da u takvom novonastalom raspoloženju zaboravimo na poruku Božića, na radost što su je pastirima navijestili anđeli u božićnoj noći.

Ta poruka, to je poruka optimizma, radosti! Ona ne bi smjela zamrijeti u našem životu, u našim srcima. Zato nam Crkva danas na drugu nedjelju po Božiću želi opetovati bitne istine Božića: RIJEČ JE TIJELOM POSTALA I NASTANILA SE MEĐU NAMA!

Iz Evanđelja svetoga Ivana ova istina ponovno nas ispunja radošću i nadom. Bog sam, Riječ Božja udarila je svoj šator među ljudima, nastanila se među nama. Kao što je Bog pratio Izraelski narod u Starom zavjetu, tako je u daleko temeljitijem i dubljem smislu Bog postao prisutnim među nama po Sinu svome!

Utjelovljenjem Isusa Krista Bog je na jedinstven način prihvatio našu povijest, umiješao se u naš život, postao temeljem našega bića.

Da to ne zaboravimo, da ne bi izblijedjela ta osnovna istina Božića o Bogu koji se nastanio među nama, zato se u našem narodu udomaćio običaj da upravo uz božićne blagdane Božji blagoslov donesemo u naše domove.

Jer Bog se utjelovio da ostane prisutan u našim domovima, u našim obiteljima, u našim srcima. Blagoslov kuća, domova, stanova i obitavališta vjernika htio bi nam ucijepiti u srce uvijek utješnu činjenicu: RIJEČ JE ZA NAS TIJELOM POSTALA I NASTANILA SE U NAŠEM DOMU! I tu želi zauvijek ostati.