SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Sve više blijede svjetla  i sjaj božićnih i novogodišnjih dana. Blagdansko se raspoloženje polako stišava. Iznenađuje nas čak neka umornost i težina prvih dana nove godine.

Svi ti dojmovi pritišću svakoga od nas. Svi se mi bojimo uhodane svakidašnjice. Blagdani kao da nas izbace iz redovitog tijeka života, u kojem ima tako puno tjeskobe i brige, a izgleda jako malo iskrene radosti.

Opasnost za nas kršćane postoji da u takvom novonastalom raspoloženju zaboravimo na poruku Božića, na radost što su je pastirima navijestili anđeli u božićnoj noći.

Ta poruka, to je poruka optimizma, radosti! Ona ne bi smjela zamrijeti u našem životu, u našim srcima. Zato nam Crkva danas na drugu nedjelju po Božiću želi opetovati bitne istine Božića: RIJEČ JE TIJELOM POSTALA I NASTANILA SE MEĐU NAMA!

Iz Evanđelja svetoga Ivana ova istina ponovno nas ispunja radošću i nadom. Bog sam, Riječ Božja udarila je svoj šator među ljudima, nastanila se među nama. Kao što je Bog pratio Izraelski narod u Starom zavjetu, tako je u daleko temeljitijem i dubljem smislu Bog postao prisutnim među nama po Sinu svome!

Utjelovljenjem Isusa Krista Bog je na jedinstven način prihvatio našu povijest, umiješao se u naš život, postao temeljem našega bića.

Da to ne zaboravimo, da ne bi izblijedjela ta osnovna istina Božića o Bogu koji se nastanio među nama, zato se u našem narodu udomaćio običaj da upravo uz božićne blagdane Božji blagoslov donesemo u naše domove.

Jer Bog se utjelovio da ostane prisutan u našim domovima, u našim obiteljima, u našim srcima. Blagoslov kuća, domova, stanova i obitavališta vjernika htio bi nam ucijepiti u srce uvijek utješnu činjenicu: RIJEČ JE ZA NAS TIJELOM POSTALA I NASTANILA SE U NAŠEM DOMU! I tu želi zauvijek ostati.

Svim vjernicima ove naše crkve i mjesta okupljanja na molitvu čestitam Novu 2014. godinu.

Neka Bog bude s nama, podrži što je dobro, ispravi što nije do kraja bilo kako treba, uzdrži u nama osjetljivost za sve što je plemenito i što odgovara zahtjevanosti Evanđelja.

Neka Gospodin pomogne da ova nova godina bude proživljena u zdravlju i radosti, uspjesima i ostvarenjima, u vjeri i nadi!

Fra Željko Paurić

Svake godine prvu nedjelju iza Božića slavimo blagdan sv. Obitelji. Bog je htio uči u ovaj svijet kroz obitelj, kao jednu od temeljnih vrijednosti čovjekove egzistencije. Htio je roditi se u obitelji, rasti u obitelji i biti okružen obiteljskom ljubavlju. To je ujedno i temeljna zakonitost svakog ljudskog života: svaki se čovjek rađa u obitelji, tu ga okružuje ljubav oca majke, obitelj je prostor njegova rasta, njegovih prvih koraka u svijet, mjesto njegove sigurnosti. Dvije su temeljne vrijednosti zbog kojih slavimo današnji blagdan: sveta je Obitelj stavljena kao uzor svim našim obiteljima po zajedništvu ljubavi i po vršenju volje Božje. Josip prihvaća Boga i sve Božje planove iako često vrlo malo razumije, Marija je „službenica Gospodnja“ koja želi „neka bude“ kako to Bog hoće, a sin Isus čitavo će svoje biće staviti u vršenje volje Očeve, to će biti njegova „hrana“ kojom će se svaki dan hraniti.

Stoga je danas dan svake ljudske obitelji. Prije svega da se prepozna kao vrijednost. Svi smo mi potekli iz obitelji i činimo obitelj. Danas je dan posebnog prepoznavanja te činjenice. Da se sjetimo obitelji iz koje smo potekli, svojeg oca i majke, svoje braće. Da si posvijestimo činjenicu da i mi činimo jednu obitelj: možda sam, otac, majka, dijete u toj obitelji. Da li je to naše zajedništvo, zajedništvo ljubavi? To je posebno važno danas, kad je ljudska obitelj rastrgana ritmom vremena, potrošačkim mentalitetom, raznim otuđenjima koja sa sobom donosi ova civilizacija! Da li je moja obitelj prebivalište Božje po ljubavi koja u njoj struji, po vršenju volje Božje? Kako lijepo odnose u obitelji ističu današnja čitanja. Ljubav, opraštanje, prihvaćanje drugoga, slavljenje i zahvaljivanje, molitva i poticanje, briga za drugoga i poštivanje svačijeg dostojanstva oca i majke, sina i kćeri, – sve su to vrijednosti na koje nas potiče danas Riječ Božja. To su ujedno i pravila svakog pravog obiteljskog života.

Sjetimo se danas i svih onih koji su izgubili svoju obitelj: koji žive sami, kojima je umro bračni drug, svih rastavljenih, napuštenih, ostavljene djeca, svih kojima manjka toplina i ljubav obitelji. Molimo danas za njih. A sebi postavimo samo jedno pitanje: kakav sam član obitelji kojoj pripadam?

„Slava na visini Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Te riječi svetog Evanđelja Crkva  čita na Božić s posebnom radošću slaveći rođenje Spasitelja  našega Isusa Krista.

U toj radosti Crkve svima vama dragi vjernici, prijatelji i dobročinitelji naše crkve i samostana želim  SRETAN BOŽIĆ!  Neka taj  svima tako dragi blagdan unese u dušu svakoga od vas svjetlo svoje istine, utjehu u svim vašim patnjama, tjeskobama i teškoćama, sveti mir, međusobnu ljubav, te učvrsti vjeru i nadu  u neprevarljiva Božja obećanja.

 fra Željko Paurić

Već smo sasvim blizu blagdanu Božića. Biblijska čitanja današnje nedjelje osobito su bogata i zgusnuta. Sva su usredotočena na to da nam navijeste božićno otajstvo.

Prorok Izaija i odlomak Matejeva Evanđelja poučavaju nas da je  Utjelovljenje, tj. Pojava Boga kao pravoga čovjeka među ljudima smisao, zadatak i cilj cijele povijesti spasenja.

Svaka generacija ljudske povijesti nosi u sebi neodoljivu težnju: kako Boga prepoznati? Gdje su ti znakovi Božje prisutnosti u povijesti?

Bog kojega mi kršćani prihvaćamo i koji nam se javio silazi među ljude te se kao čovjek i naš brat angažira u ljudskoj povijesti. To je jedini znak i to biblijski znak po kome Boga prepoznajemo i prihvaćamo.

Prirodno religiozni ljudi, oni kojima religija izvire iz mitiziranja nepoznatih prirodnih sila i robovanja otuđenim društvenim odnosima, redovito traže druge znakove za prepoznavanje Boga. Traže izvanredne pojave, znamenja na nebu ili na zemlji. Već 8 stoljeća  prije Krista prorok Izaija zna da Bog neće potvrđivati svoju nadmoć ni zadovoljavati ljudsku znatiželju strašnim znakovima na nebu ili na zemlji, nego da će Djevica   r o d i t i  i da će se on sam, EMANUEL – Bog s nama- pojaviti među ljudima kao jedini najveći Znak.

Taj Emanuel, Bog koji ljudima treba ne će pasti s neba nego će kao čovjek izniknuti iz naroda koji je za to kroz stoljeća pripreman. Ali, on neće biti puki proizvod slijeda biološke i povijesne zakonitosti, nego dar s neba, pravi zahvat Boga u ljudsku povijest.

Bog kroz cijelu povijest Izraela iznenađuje i čini nešto novo, po prirodi neočekivano. Vrhunac te spasonosne neočekivanosti je Isusovo rođenje od Djevice.

Znakovi Kristova mesijanskog dolaska jako su konkretni. Mogu se zamijetiti ljudskim osjetilima. Hromi hodaju, slijepi vide, gluhi čuju, siromasima se i žalosnima daje nova nada.

Zar nije to Radosna vijest koja gotovo mogli bismo reći „utopijski“ ,  nedostižno, zavodi ljudska srca u čežnji za spasiteljskim Božjim zahvatom? Tko od nas u svakodnevnom životu ne očekuje svakovrsne spasiteljske intervencije Božje? Povećanje standarda, osiguranje normalnog života, odlazak nepodnošljivog susjeda, povratak narušenog zdravlja, prestanak teške napetosti, vraćanje povjerenja među ljudska bića, itd. itd.

Mi smo ljudi koji neprestano iščekujemo spasenje. No, nije li vrijeme došašća u novijoj perspektivi upravo vrijeme aktivne zauzetosti, da u vrednovanju zemaljskih vrednota ostvarujemo vrednote koje zauvijek ostaju? Zar nas evanđeoski pozivi na budnost ne upozoravaju da se to ostvaruje u neprestanoj aktivnosti? To je aktivnost koja graniči s idealom Evanđelja: suradnja na Kristovu spasiteljskom djelu u svijetu.

I opet, nije li to spasenje stvarnost i ove naše iskustvene naravi? Boriti se za dobra ovoga svijeta, uložiti napore za napredak, povećanje plaća, ljepši život, za zdravlje i tehniku, zar sve to nije u isto vrijeme i jedan dio programa kojem Evanđelje daje karakteristiku mesijanskog iščekivanja? Mi smo, dakle, u ovom svijetu kroz vrednovanje i cijenu vlastitog nastojanja neprestani znak Kristove spasiteljske prisutnosti, jer i po nama danas mogu hromi prohodati, slijepi progledati, žalosni se utješiti, svijet pomiriti!