SAMOSTAN SV. IVANA KRSTITELJA ZEMUN

Ništa nam nije toliko potrebno koliko Duh Božji. To su neobično egzistencijalno osjetili apostoli, kad su u bojazni i tjeskobi po molitvi iščekivali „događaj“, dar s neba, koji je došao u osobi Duha Svetoga. Taj je „događaj“ preobrazio njihova srca, obnovio njihove sile.

S Duhovima započinje novo doba. Crkva se rodila, vidljivo očitovala, počela živjeti. Rodio se novi Narod Božji. Tom Narodu udjeljena je sila s neba, Duh Sveti po sakramentima krštenja i potvrde.

Mi pripadamo tom novom Narodu Božjem. Mi smo Crkva Sila Duha Svetoga sišla je i nad nas. To smo kao vjernici prihvatili i u toj smo se vjeri krstili odnosno potvrdili.

Ne bismo li trebali u svom kršćanskom životu, upravo zbog tog Duha što struji našim bićem, živjeti potpuno novim, duhovskim životom?

Ne bi li se trebala u našem životu odražavati djela Duha, a ne prolaznosti, djela ljubavi a ne mržnje?

Ne bismo li trebali biti svijetlo ovoga svijeta, budući da posjedujemo Duha istine, Duha ljubavi koji nas je uputio u svu istinu i dao ključeve ljubavi?

To su pitanja, koja bi se u beskrajnoj litaniji mogla protegnuti i staviti cjelokupni naš život pred ogledalo Duha Svetoga:

• jer to je Duh istine;
• to je Duh ljubavi;
• to je Duh života i ufanja;
• to je Duh radosti i utjehe;
• to je Duh straha Božjega.

Otvorimo se nesebično i s pouzdanjem utjecaju Duha, koji nosi svima novi život djece Božje.

Kako se često u izmjeničnoj molitvi kršćana čuju riječi preporuke: moli se za mene. Takvih preporuka bilo je na poseban način mnogo izrečeno kad su brojni hodočasnici u grad Rim ponijeli sa sobom mnoge i mnoge preporuke i brige onih, koji nisu mogli ići, koji su ih srcem pratili na njihovu putu.

Moliti se za druge, moliti se međusobno, iskren je izraz kršćanske ljubavi i vjernosti.

U današnjem Evanđelju nalazimo jedan primjer prve i najotvorenije molitve za druge. Isus sam, u predvečerje svoje muke i smrti moli za svoje! U tu su molitvu u prvom redu uključeni apostoli, učenici, s kojima je Isus dijelio dobro i zlo zemaljskog života. Svaki su dan bili skupa. Približio se čas, kad Isus neće više biti s njima. Isus, siguran u jedinstvo koje dijeli s Ocem, preporuča svoje ljubavi Oca. To je molitva kojom bi Krist htio zaodjenuti u ljubav Očevu sve koje mu je Otac dao.

No, u toj molitvi šire se dimenzije njegove ljubavi. I mi smo uključeni u tu molitvu. O moli i za one koi će na riječ apostola povjerovati u Njega, i u onoga koji je Krista poslao. I mi danas, već smo nošeni srcem Kristovim. On misli na nas danas, na naše tjeskobe i brige, na naše žalosti i patnje.

Ne bojmo se! Krist ih pozna. I to aktivno,  angažirano pozna. Pozna ih tako da su mu bliske. Moli se za nas. Moliti se u Kristovom smislu, to ne znači pasivno čekati razvoj događaja, nego angažirati se cijelim bićem oko ostvarenja volje Božje. Kad se Krist moli, onda ga dosljednost njegove molitve dovodi do dokaza bezgranične ljubavi, do raspeća i križa.

Radujmo se, jer smo uključeni u spasiteljsku molitvu Kristovu! Molimo se uvijek po duhu i srcu Kristovu, ne bojeći se uložiti u to svoj život i nastojanje!

Koliko puta čovjek se u životu osjeća bespomoćan, sam! Pokušavamo kao vjernici u takvim situacijama naći odgovor u poruci vjere. Nije niti to uvijek lako! Jer sadržaji vjere i utjeha što nam ju vjera pruža nevidljivi su za naše tjelesne oči; nisu dohvatljivi za naša osjetila niti ih je moguće registrirati kako mi to registriramo naša ljudska iskustva. Zato je teško biti i vjernik!

U svemu tome, mi mislimo da su apostoli bili u daleko lakšoj situaciji, budući da su smjeli gledati, vidjeti kraj sebe snagu i utjehu u osobi Isusa Krista. Ipak govoreći rječnikom našeg ljudskog iskustva daleko je dublje trebalo biti njihovo razočaranje kad ono što su gledali i uživali odjednom iščezava ispred njihovih očiju!

A ipak: i tu bi apostoli htjeli biti naši učitelji, naši pomoćnici. Oni su prebrodili taj prijelaz od gledanja na vjerovanje. Kao vjernici u poduhovsko vrijeme svog života bili su čvrsto vezani s Kristom i sigurni u njegovu prisutnost u svojoj Crkvi.

Oni nam i danas u porukama liturgijskih čitanja poručuju da se ne bojimo, da ih slijedimo, da ustrajemo u vjeri, jer nismo ostali sirote:

– s nama je   D u h   I s t i n e . On bi htio u nama sačuvati i hraniti sigurnost da je Bog Ljubav i da je tom svojom ljubavlju u srcima našim prisutan i živ. Teško ga je vidjeti. I zato ga ovaj svijet koji tako često vjeruje i priznaje samo ono što se vidi, samo ono čemu se može pljeskati, samo ono senzacionalno, samo ono što svojom karijerom nameće svoju prisutnost – taj svijet Duha Istine, Duha dubine i Ljubavi, Duha ustrajnosti i poniznosti ne može vidjeti niti priznati. A ipak – tim Duhom obogaćeni Krist nam onda nudi i sebe samog, svoju prisutnost, svoju Ljubav! Nismo ostali sirote! Važno je samo gledati svijet Kristovim očima i činiti ono što on zapovijeda!

Krist ne obećaje na zemlji ovdje u ovim okolnostima, u ovom životu neko potpuno blaženstvo i sreću. Punina života gradi se na ovom životu, ali živi se u punom zajedništvu s Bogom u Isusu Kristu. Zato nas današnje Evanđelje poziva na savršeni čin vjere u Isusa Krista. Svatko bi doduše htio tu sreću i život doživjeti već sada. „Pokaži nam Oca, i dosta nam je!“ Taj usklik apostola Filipa potpuno odgovara i našim željama. Mi bismo već sada, danas htjeli osjetiti potpunu sreću. Htjeli bismo danas biti zdravi, danas bismo htjeli da nam je ispravljena nepravda, da je kažnjen krivac, da se ostvario naš plan, da su dotučeni naši neprijatelji, da se poboljšalo naše materijalno stanje… i mnogo drugog.

Za takve želje uvijek am je srce puno molitava. Isus i takve želje prima. Dokaz za to su i mnoga njegova čudesa ozdravljenja i blaženstvom ispunjeni susreti. Ipak Isus želi da vjerom dosegnemo onu pravu, punu i nenarušenu sreću koja se može ostvariti samo u Božjim okvirima i planovima. Nemoguće je u uvjetima našeg sadašnjeg bića primiti blaženstvo kao dar, a da to u isto vrijeme ostani i plod slobodnog izbora i opredjeljenja.

Put do toga blaženstva ispunjen je borbom i nastojanjima. Nas kršćane taj put bitno veže uz Isusa Krista. On nam se predstavlja kao Put, Istina i Život. Kao takav stoji pred nama. On je ponuda. On ne pozna nasilja. Svojim uskrsnućem svjedoči da je jedino taj put garancija sreće novoga života. Da, jedino takav život kao što ga je on provodio vodi u Božji život. Zato nas poziva da mu povjerujemo.

U Kristovoj viziji života u Božjim stanovima ima mnogo mjesta. Krist nam je pripravio mjesta. Hodajući u svjetlu Krista koji je naš Put, Istina i Život, sigurno ćemo prispjeti do onog života i blaženstva što svako ljudsko biće u svojoj biti želi i što ga nitko od nas u skučenim uvjetima ovoga života ne može sebi niti drugima zagarantirati.

U uskrsno vrijeme pokušavamo prodrijeti u otajstvo Isusove žive prisutnosti u Crkvi. Poruka Riječi Božje u tom vidu lagano ali sigurno vodi nas korak po korak u samu bit Radosne vijesti o novom životu Krista uskrsnuloga, o životu koji je i nama darovan. U vidu tog otajstva Kristove žive prisutnosti otkrili smo kroz različite odlomke iz Svetog pisma kako se Krist nudi i danas u sakramentima vjere. Posebno je prisutan u sakramentu svoga Tijela i Krvi; otkrivamo ga vjerom kroz navještaj  njegove Riječi; prisutan je  u otajstvu okupljene zajednice na molitvu.

Danas bismo htjeli zajedno s porukom Riječi Božje razmišljati o specifičnoj prisutnosti Kristovoj u svojoj Crkvi po osobama koje na sebi  nose sakramenat svetog reda i osobama  koje svoje krštenje  posvećuju još posebnim zavjetima života u zajedništvu po obećanjima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Riječ je tu  o tzv. duhovnim zvanjima, tj. o svećenicima i o redovnicima odnosno redovnicama.

Po svojem pozivu svećenici bi morali svojom osobom otkrivati prisutnog Krista u svojoj Crkvi i to napose u specifičnom svjetlu Krista dobrog Pastira. Krist je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja; bio je svima sve, iskazivao ljubav i rasipao dobrotu na svakom svom koraku, predstavljao je utjelovljenje razumijevanja i utjehe. Svi su nalazili u njemu snagu i volju za novim životom. Krist bi htio jednako tako djelotvorno biti prisutan i danas u Crkvi i u svijetu. Zato posebno sakramentom reda posvećuje one koji žele cijelim svojim bićem biti u svijetu znak Krista dobrog Pastira.

Jednako tako redovnici i redovnice imaju u Crkvi posebnu zadaću da životom i primjerom neprestano svjedoče da Kristova ljubav, darivanje, nesebičnost i žrtva nije nestala s lica ove zemlje. Redovničke zajednice i pojedinci snagom svog poziva i dara u Crkvi jednako tako trebaju biti znak vjere. Oni bi životom po vjeri htjeli zasvjedočiti da je ideal života kako ga je Krist živio i propovijedao moguć i danas.

D A N A S   je nedjelja  DOBROG PASTIRA.

Crkva nas poziva da se sjedinimo u molitvi i žrtvama za potrebe naroda Božjega svih vremena, tj. za duhovna zvanja (svećenici, redovnice, redovnici). Osjetimo kroz zajedništvo u Euharistiji, ali  jednako tako i u osobnoj molitvi da se ta svekolika potreba Crkve tiče svakog od nas, naših obitelji, naših vjerskih zajednica.

U današnjem evanđelju govor je o jednom susretu, ali isto tako onda i o jednom dubokom iskustvu. To iskustvo proizvelo je u učenicima koji su pošli prema Emausu duboku unutarnju promjenu. Vraćaju se u Jeruzalem sasvim drugačiji. Nose u sebi nadu koja im je bila nestala po događajima s Isusom.

Čudesno je to iskustvo ove dvojice učenika. Odražava se zapravo u dubinama njihova bića. Njihovo stanje u kojem su se nalazili bilo je stanje bez nade (…”a mi smo se nadali…“) i stanje „tvrdoće srca“ (o bezumni i spora srca da vjerujete…). U tom raspoloženju oni ostavljaju grad, ostavljaju zajednicu. Slijepi su za susret, bave se sobom i svojim planovima. Dosadašnji planovi kao da su posvema pali u vodu, treba misliti drugačije, treba krenuti ponovno na onaj uhodani način u svoj svakodnevni život.

Njihove su oči zatvorene za Isusa. Ne prepoznaju ga. Ipak, nešto se u njima mijenja dok razgovaraju s tim „strancem“. Oni pred njim iskaljuju svoju dušu i srce. Govore mu o svojoj tjeskobi, o svojim razočaranjima. I Isus potom uzme riječ. Sa svakom njegovom riječi kao da se počeo topiti led s njihova srca. Oni će naknadno ustanoviti da im je „gorjelo srce“ dok im je Isus tumačio i otkrivao  Pisma. U tom razgovoru otkriva se njima, ali i Crkvi dimenzija Riječi Božje. Riječ Božja grije i mijenja. Čovijek kroz slušanje Riječi postaje drugačiji, susreće se s onim koji tu Riječ šalje. Ono još nedefinirano ovi učenici nose u sebi kao iskustvo kojem se raduju, koje će pamtiti.

Zagrijani Riječju učenici postaju sposobni da bolje vide, da progledaju. Dok su sjedili za stolom i kad vidješe kako Isus lomi kruh i daje im ga, njima se „otvoriše oči“. Prepoznali su ga. Uvidjeli su da je bio u njihovoj sredini onaj koga je tražila  i njihova duša, a oni ga nisu odmah prepoznali. Ali, sada je njihovo srce sigurno. On, uskrsnuli Gospodin je s njima. Oni sada mogu biti svjedoci, jer se promijenilo njihovo srce.