Nekategorizirano

Presveto Trojstvo je termin koji je ušao u kršćanski govor tek u trećem stoljeću, a tek iza Nicejskog koncila(325.), upotrebljava se u Crkvi. Koncil, kršćanstvo ispovijeda: Jedan je Bog: Bog je Otac, Bog je Sin, Bog je Duh Sveti. Sintezu i razjašnjenje ne donosi koncil. Govoriti i razmatrati danas o Bogu kao trojstvenoj postojanosti, što to znači i ima li ikakvo konkretno značenje za vjernika? Vjera u trojstvenog Boga izgleda jako kompleksna i komplicirana.

Što to znači jedan Bog u tri osobe? Uza svu kompliciranost razumijevanja ipak je cijelo kršćanstvo grčevito ispovijedalo ovu Dogmu. Dapače, svi kršćani, bez obzira na druge različitosti, ispovijedaju trojstvenog Boga. Osnovno je u vjerovanju u jednoga Boga da je on živi Bog. U njemu je uosobljen život koji struji između Oca i Sina i Duha Svetoga. Bog se očitovao u ljudima u svemiru kao živi Bog. Očitovao se kao osobni Bog koji stvara, rađa i nadahnjuje. Bog je Stvoritelj (Otac), Bog je Sin (Isus) i Bog je Duh (Ljubav). Osnovno je u svakome vjerovanju da se bude kao što je Bog u kojega se vjeruje da je izvor života. Tako je i u kršćanstvu.

Samo kršćanstvo poznaje trojstvenost Boga. Isto vjeruje kao i Židovi i Muslimani u jednoga Boga, s ‘dopunom’ da je taj Jedini u sebi pluralan, trojstven. Iz samog ovog vjerovanja u trojstvenog Boga postavlja se i drukčija struktura kršćanskog življenja. Pluralnost je struktura žive postojanosti. Ne ide se u politeizam (višeboštvo), ali se ne ostaje niti na suhoj jednoti. Sveti Augustin upućuje čovjeka na njegovu nutrinu, koja je na sliku Božju, da tu prepozna sliku trojstvenog Boga. Čovjek se doživljava i kao stvoritelj (otac) i kao rođeni (sin) i kao duh. Bratstvu čovječanstva osnovica se nalazi u trojedinom Bogu.

Pouka Trojstva je jasna: pluralnost ne mora biti protivljenje. dapače, različitost treba usmjeriti u savršenstvo i dopunjavanje. Pa i oni koji u svojem monoteističkom (jednobožačkom) vjerovanju nemaju trojstvenost, stvarno ga prihvaćaju prihvaćajući živoga Boga. Čini mi se da nije problematično Trojstvo u sebi nego u načinu tumačenja. Zar Bog u svemu ne nadilazi svakog čovjeka i svijet. Bog je ‘skriveni Bog’, ali doživljavamo njegovu prisutnost. [više] about BOG OTAC, SIN I DUH SVETI -TROJSTVO

Duhovi se nadovezuju na dovršetak uskrsnuća. To je bio Isusov put. Put od utjelovljenja u čovjeka do uskrsnuća u Duhu Božjem. To je ponuđeni put svakome čovjeku. Svatko je pozvan da se produhovi i tako nadiđe determiniranost svijeta.
Bez produhovljenja nema egzistencijalnog oslobođenja. Tako bi se moglo reći da je ljudsko biće ‘žedno’ Duha, žedno Boga i tek tada postiže svoju puninu. Zato je nama vrlo teško govoriti o Duhu jer on je priželjkivani Bog. Poduhovljenje čovjeka uvijek se doživljava kao veliki lom.
Puca iz nutrine fizički čovjek i otvara se Bogu. Zato je dolazak Duha i opisan kao velika buka. Radi se o ucjeljenju novog zakona, zakona kojega utiskuje Božji Duh prisutan u našim srcima. Dolazak Duha opisan je kao dolazak vihora koji donosi svježinu.
Nadahnuće Duha je nadahnuće života, pa kao što nam je život najjednostavniji kad ga živimo i najmisteriozniji kad hoćemo reći što je, isto je tako i s Duhom Božjim. Duh je također izrečen, On neizrecivi, plamenom, sa značenjem životne topline i plodnosti.
Duh nadahnjuje život, život slobode. Tko nema duha taj nema doživljaj ni slobode, pa ni ljubavi. Blagdan Duha Božjeg nije blagdan spomena prošlih događaja, nego blagdan sadašnjeg događanja. Na isti način Duh se daje vjernicima trajno poslije Isusovog uskrsnuća. Sada se Isus nama predaje kao Božji Duh. Duh Božji i jest prema Isusovom objavljenju njegov i Očev. On je vječna ljubav i život. Isus je čovjek Duha, a Duh ostvaruje i primjenjuje Isusovo poslanje.
Isus govori i djeluje u snazi Duha. Iako se ne može poistovjetiti Isusa i Duha, ipak je djelovanje jedno, Božje. Dapače, Isus je Sin u Duhu, Spasitelj. Kad se govori o Duhu Božjem uvijek se mili na duha ljubavi. Bez otvorenosti prema ljubavi nema otvorenosti prema Duhu.

Za prepoznati i primiti Duha potrebno je vratiti se samome sebi. Biti slobodan od svega. tek kad su apostoli “kapitulirali” tek tada su se otvorili Duhu Božjem.

„DA SVI BUDU JEDNO“

Otac i ja smo jedno. Ovo je baza kršćanskog jedinstva. Otac, Sin i Duh – množinstvo u jedinstvu baza su jedinstva i pluralizma. Jedno su i različiti su. Ovo je osnovica  kršćanskog vjerovanja kakav je Bog i na što su pozvani svi koji vjeruju u Boga trojstvenoga. Ovo je Isusova molitva. Jedinstvo spada u osnovu kršćanstva. Nema Pavlovog, Ivanovog, Petrovog, svi su Kristovi. Bože oprosti, kao da ova Isusova molitva nije uslišana.

Ne vidimo da vlada jedinstvo među onima koji vjeruju da slijede Isusov put. Koliko li Crkava, sekti… I nije problem što ih je više, što na različite načine mole, imaju različite kultove, nego je bolnost u tome što su vrlo često suprotstavljene jedne drugima, što su se postavile neprijateljski jedne prema drugima. I vrhunac ‘ludosti’ da se sve to događa u ime Isusovo. Ne treba biti puno teološki pismen pa da se vidi da ta razjedinjenost ne može naći svoj oslonac u Isusu i njegovoj riječi. Očito je da ne može biti jedinstva među kršćanima, ako nema jedinstvenog duha u njima, ako nema jedinstva unutar pojedinih kršćana.

Kršćansko jedinstvo nije neki dogovoreni čin, nije neka diplomacija, pa čak ni jedinstvo potreba. Osnovica kršćanskog jedinstva nije ‘ideološki’ već mu je osnovica ljubav, ljubav na Kristov način. Često kršćani svoj kalup jedinstva (kulturološki, civilizacijski) nameću Isusu. Uvuklo se puno ljudskih interesa u vjerovanje, pa ti interesi razjedinjuju. S te strane je vrlo važno da se kršćanstvo kao kršćanstvo oslobodi elemenata koji razjedinjuju svijet, ljude… Za jedinstvo s drugim ljudima potrebno je ‘izvojevati’ jedinstvo u samome sebi, jedinstvo u Isusovu duhu, iza toga se može stvarati jedinstvo među kršćanima. [više] about 7. Uskrsna nedjelja (C)

Nema govora više o ‘gore’ ili ‘dolje’. To su samo slike. Kristov ulazak na nebo upućuje prema definitivnom usmjerenju ljudske postojanosti. Cijeli Kristov život upućuje na to. Današnja postojanost prima svoje osmišljenje iz onostranosti, ako se to tako uopće može reći.

Ulazak u nebo označuje ispunjenu ljubav…, a ispunjena ljubav čovjeku može biti samo darovana. U čovjekovoj je mogućnosti da mu ljubav bude ostvarena, ali je u njegovoj nemogućnosti da to sam ostvari. U Kristu je čovječanstvu ponuđena ta mogućnost. To nije prognoza, nego ono što se dogodilo s Isusom Kristom to će se svakom dogoditi ako bude živio Isusovim životom. Nebo i Krist jedno su te isto. Sjedinjenje s Bogom.

U darivanju-predanju je šansa stjecanja vječnosti. Što je za nas zadržano to je izgubljeno. Darovano je postalo Kristovo i time postalo vječno. I Krist darovani postao je vječni Krist. On se pretočio u ljubav. Gospodine, neka sada ovaj svijet prođe – mi ga nudimo, ne da nestane, nego da počne bivati novi. Biti za sebe, znači biti u vremenu – umrijeti… Osama je pakao, predanje i ljubav su vječni. Krist se uzdiže od ovoga svijeta i stvara novi svijet.

On postaje Kozmički Krist. Time postaje osmišljeno uskrsnuće – ne više u stari život ni u stari svijet, nego uzdignuće iznad svega (kvalitativno). S Kristom – njegovim ‘uzašašćem’ – otvara se vrata novo svijetu. A da bi nam se dogodilo kao Isusu potrebno mu je vjerovati, jer oni koji mu nisu vjerovali nisu ni razumjeli njegove riječi, koji su ga vidjeli bez vjere nisu ga prepoznali, oni koje je on dotakao nisu ozdravili.   ‘Bolje je za vas da odem…’. Sad više Isus nije vezan za ovo ili ono mjesto.

O je poslije Uzašašća posvuda. On je postao ‘Kozmički Krist’ kako reče Mathiu Fox. On je postao uskrsli Čovjek. U sebe je sintetizirao cijelo čovječanstvo i nastanio se u svim ljudima. Poslije Uzašašća Isus je sa svim ljudima. Svih je boja i nacija, svih kultura. On je blizak svima koji se opredjeljuju za ljubav kao bit življenja.

Marijan Jurčević, OP

Isusova istina i Isusov mir

Ova nedjelja potiče nas da razmislimo o svom povjerenju u Isusovu riječ i o prihvaćanju Isusove istine. Interesantno je da Isus upozorava da se ne može ostati vjeran njegovoj istini bez ljubavi. ‘Onaj koji me ne ljubi ne može ostati vjeran mojoj riječi.’ Isto tako Isus naglašava da njegova riječ nije njegova ‘domišljenost’ nego je to riječ Očeva, Božja.

U ovome je bit: Isusova riječ ima božansku vrijednost. Ona je istina ‘naravi’ i istina ‘neba’. Zato je vrlo teško ne vidjeti istinitost Isusovih riječi, bilo kad govori o Bogu ili čovjeku. Isusova istina je životna istina, istina koja traži dušu i koju svjedoči Duh ljubavi. Zato su drugi kriteriji dolaska do Isusove istine od istine ‘logike’. Nju se ne može spoznati niti iskusiti ako se ne uskladi s njom život. Već je to iskustvo imao Pavao, pa poslije njega Augustin i svi veliki obraćenici.

Tek kad su promijenili način življenja tada su razumjeli Isusovu riječ. Tek kad se uskladi život i Isusova riječ tada se doživljava plodnost istine. Bog progovori kroz utjelovljenog Isusa. Kroz život. Danas se dosta diskutira o afektivnoj (emocionalnoj) spoznaji. Je li to ‘intuitivna’ spoznaja koja ima druge ‘argumente’ pri zaključivanju? U svakom slučaju ova spoznaja puno više brige vodi o životnom iskustvu nego li o teoretskom razglabanju. [više] about 6. Uskrsna nedjelja – sv. Josip Radnik (C)

LJUBITE JEDNI DRUGE – TAKO ĆETE USKRSNUTI! 

U Isusu je uskrsnuo Sin čovječji! Kroz Isusa se pokazala Vječna ljubav i čovjekov poziv. Smisao življenja sina čovječjeg nije na razini ove svakodnevne prirode – njegov je smisao na uskrsnoj strani, na Božjoj strani. Kad čovjek ‘uskrsne’ tad se najsnažnije slavi Bog, a i čovjek.

Slavu Bogu dajemo najviše svojim uzdizanjem, svojom praksom ljubavi. Da, svi želimo ostvariti taj u nama drijemajući i nikada ostvareni cilj, a kao da ne znamo kako ili ne prihvaćamo ‘savjet’ drugih. Razni su pokušaji na privatnom i zajedničkom planu da se dođe do ‘smirenja’, ali kao da nijedan pokušaj nije uspio. Kroz Isusa je Bog progovorio i čovjeku pokazao put i mjesto smiraja. Prvo, čovjek treba biti svjestan da je Božji sin, kćer.

Da Bog u njemu i time se čovjeku otvaraju božanske mogućnosti. Tek kad su se apostoli preobrazili (uskrsli) kroz Isusa tada za njih postaje životna istina Ljubav. Potrebno je u sebi se razobličiti da bi se moglo istinski ljubiti. Preobražen čovjek istinski sve zapovijedi naravi i Božje svodi na ljubav prema apsolutnoj ljubavi i prema ljudskoj ljubavi. (Ljubi Boga i bližnjega svoga). Koliko god nam je želja da ljubimo bližnjega (valjda je ‘daljnjega’ lako ljubiti jer se i ne radi o konkretnoj ljubav!?) doživljavamo poteškoće u samima sebi. Kao da nam to ne ide. To je očito da još do kraja nismo ‘kršteni’ (preporođeni).

Isus ostavlja jednu jedinu zapovijed svojim učenicima: Ljubite se međusobno! I ovo je srž kršćanstva. To je osnovna dogma kršćanskog vjerovanja i življenja. Čovjek, kršćanin se razvija u istinskog čovjeka, sliku Božju, kroz ljubav. Kroz ljubav se najjasnije očituje ‘slava Božja’. Najjača je propovijed o Isusu međusobna ljubav. Kršćanska apologetika (obrana) jest međusobna ljubav, ali isto tako manjak ljubavi zasjenjuje Isusovo i Božje lice. Mržnja je najveća antipropaganda kršćanstvu. Ljubav razobličuje sve naše vlastite lažnosti, sve prikrivene interese. Ljubav oslobađa i čini čovjeka slobodnim prema drugome. [više] about 5. Uskrsna nedjelja (C)