Nekategorizirano

BITI STRPLJIV SA SOBOM I DRUGIMA

 (Mt 13, 24 – 43)

Život naš i život drugih uvijek je ovisan i o sredini u kojoj mi živimo i rastemo. Život je u svojem korijenu dobar i plemenit, ali drugi kao i mi utječe na njega. Kad gledamo ljude na zemlji onda vidimo sve vrste mržnje i zloće. Nekada nam pada na pamet da bi ‘počupali’ sve zločeste da smo moćni.

Ipak, Bog ne iskorjenjuje ljude uza sve nedaće koje se događaju. Ostavlja ih povijesti i završetku vremena. Dok Isus sije svoju spasiteljsku riječ da uzdigne čovječanstvo, netko drugi uvijek ‘sije’ na isti teren ‘kukolj’, odnosno razdor i zle riječi.

Čuli smo prošle nedjelje da može biti manjak i neprepravljenost u samome tlu (čovjeku koji sluša riječ), ali danas Isus ide dalje korak pa nastavlja, i kada je dobro sjeme (nauka, poruka) i kada je dobro tlo (čovjekovo raspoloženje) suprotstavlja se nešto izvanjsko što može također sprječavati pravi uzrast žita (čovjeka i njegove osobnosti).

Tko je i što je danas kukolj to je vrlo teško procijeniti. On se dobro skriva po svojoj boji u žitu. On je dosta dobro kamufliran. Čak nekada izgleda s izvana kao pravo ‘žito’, ali tek kasnije rast pokaže da to nije bilo žito. ‘Kukolj’, da tako kažem, može biti različit. Već prema usjevu. [više] about 16. Nedjelja kroz godinu (A)

IZIĐE SIJAČ… – parabola (Mt 13,1-23)

U ovoj paraboli o sijaču Isus nam objavljuje tri čovjekova stanja u kojima se prima Riječ, Isus i njegova riječ: stanje površnosti, stanje tvrdoglavosti i stanje otvorenosti. Vrlo često se pitamo zašto mi ili drugi neke istine ne primamo.

Mnoge vrijedne istine i blagosti ostaju od nas neprihvaćene. Može nam se naviještati s neba, ipak riječ i poruka neće ući u nas. Sve zavisi ne od istine nego od nas i našega stanja. Od nas zavisi zašto ne upoznajemo Boga i bližnje ljude. Nekada se pitamo zašto neki ljudi ne prihvaćaju niti ljubav niti istinu. Nije nevrijednost ljubavi i istine u pitanju. U pitanju je subjekt koji prihvaća odnosno ne prihvaća ponuđenu stvarnost.

Današnja parabola prvenstveno nas vraća nama samima da se upitamo u kojem smo mi duševnom stanju. Trebamo postati svjesni sebe i svojeg stanja. Istina, za to treba imati kuraža. Iz mnogih svjedočanstava drugih, a i iz vlastitog iskustva znamo da tek kad se u sebi promijenimo, kad promijenimo svoje stanje tada nam mnoge stvari ulaze u srce i u glavu. Možda se najviše bojimo sami sebe i svojeg stanja. Mnogo toga ovisi o nama samima. Mnogo toga mi bi mogli promijeniti.

Gdje smo sad? Da li smo u stanju ‘pokraj puta’, da li smo izvan sebe pa na nas pada svega i svačega, ali se ništa u nama ne zadržava? Na sve gledamo površno i površno prihvaćamo, a površno i odbacujemo. Vrlo brzo se zanosimo i vrlo brzo se i ohladimo. U takvom stanju potpuno smo nestabilni i nesposobni za bilo koje ozbiljne pothvate. U stanju ‘izvan sebe’ nismo sposobni niti za prijateljstvo, niti za ozbiljno shvaćanje. U takvom stanju sve prihvaćamo i ništa ne zadržavamo. Onoga smo ili one istine koja nam naleti, ali se ni na jednoj ne zadržavamo. Priklanjamo se, kako narod kaže, kao pas lutalica prvim kolima koja naiđu.

[više] about 15. Nedjelja kroz godinu (A)

KRALJEVSTVO LJUBAVI OBJAVLJENO MALENIMA

Isuse, ljeto je i vrijeme za godišnje odmore. A ti zoveš da se u tebi i s tobom odmorimo. Oprosti kad pomislimo da se ljeti možemo i od tebe odmoriti i kad zaboravimo na urednost molitve i svete mise. Ti uporno zoveš: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti!” Dolazimo k tebi, Gospodine Isuse, da nas odmoriš i prihvatiš. Samo je u tebi mir, samo je u tebi odmor duše i tijela.

Umor je sastavni dio našeg života. Brzo nas svlada umor u međuljudskim odnosima, u razočaranjima s ljudima, zbog nerazumijevanja i neprihvaćanja. Izliječi nas, Isuse, od te muke i odmori nas da bismo bili sposobni otvoriti se ljudima oko nas i da se ne umorimo čineći dobro. Umorni smo i zbog nas samih. Razočarani smo zbog neuspjeha, zbog neostvarenih odluka. Puni smo muke i jada zbog ponovljenih slabosti. Sve nas to muči i opterećuje. Umorni smo, Isuse, i od nas samih. Dolazimo ti da i tu napraviš reda, da nas odmoriš kako bismo mogli prihvatiti sami sebe, kako bismo mogli prihvatiti svoj život, svoje ograničenosti, svoje slabosti i činiti tvoju volju u okviru onoga što mi možemo. Obnovi nas i odmori nas, Isuse, da krenemo opet u život s novim poletom i radošću.

Umorni smo, Isuse, od tereta života naših dana. Umorni smo jer neprestano slušamo loše vijesti, jer čitamo o ljudskim tragedijama i katastrofama, jer nas pune političkim napetostima, jer čujemo oko sebe klevete i ogovaranja. Umorni smo zbog neprestane skrbi za sutra, zbog brige za radno mjesto. Umorni smo, Isuse, od škole i ispita, od upisa i prijavnih uvjeta. Tvoj poziv nam je kao melem na ranu. Da, Isuse, doći k tebi znači naći odmor i mir.

Ne znam, Isuse, kako ćeš ti sve to riješiti. Često mislim da si i ti kriv za mnogo toga. Neke mi stvari izgledaju nepremostivima. Ali, govoriš da je to Bog sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Želim jednostavno prihvatiti tvoj zov, želim jednostavno vjerovati i povjerovati. Želim se osloniti na tvoju riječ i na tvoje obećanje. Ako to ti kažeš, Isuse, to onda tako mora biti. Zoveš k sebi, jer si krotka i ponizna srca. Zoveš jer imaš srce, jer možeš svakoga razumjeti. Zoveš k sebi jer znaš čuti svakoga, jer u svom umoru ne misliš na sebe, nego na druge, na nas. Sam si, Isuse, često bio umoran, a nisi imao kamo glavu nasloniti, nisi imao mjesta gdje bi se sakrio i odmorio. Tek po noći znao si potražiti Oca i u molitvi i osami odmoriti svoju dušu. Nauči nas, Isuse, odmarati se u tebi, s tobom. Nauči nas, Isuse, kako doći k tebi, kako se rasteretiti svakog tereta u tebi koji si došao da na sebe uzmeš sve naše boli i patnje.

fra Zvjezdan

VIŠE ĆEMO VOLJETI LJUDE AKO NAJVIŠE VOLIMO ISUSA

Gospodine, tko je tebe dostojan? Čini mi se da je za sve nas najistinitija molitva ona prije pričesti: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, ali reci samo riječ i ozdravit će duša moja!” Čini mi se da je na ovoj zemlji nemoguće biti dostojan tebe, a posebno je nemoguće biti dostojan tvoga dara, sakramenta tvoje ljubavi, tvoga predanog tijela i prolivene krvi. Zaista, nisam dostojan, ali te neizrecivo trebam!

A tek kad čitam ovo evanđelje danas, Isuse, vidim koliko ima razloga da se prepoznam nedostojnim tebe. Nabrajaš osobe koje su po naravi bliske svakom ljudskom biću: otac, majka, sin, kćer… Želiš da se prepoznam i usporedim u svjetlu te naravne ljubavi i pripadnosti. Ti, Isuse, želiš biti ispred svih ljudi, na prvom mjestu po čistoj ljubavi, po životnom opredjeljenju, po predanju. Znam da te ne ljubim dovoljno. Osjećam također da te ne ljubim onako konkretno i jasno kako to činim u odnosu prema meni dragim osobama, mojim bližnjima. U usporedbi s takvom konkretnom ljubavlju imam osjećaj da si ti, Isuse, katkada jako daleko od mene. Zapravo, da sam ti ja jako daleko.

Ti želiš da te ljubim više. Više od svih drugih ljudi, više od svih drugih stvari, više od svega na svijetu, više i od samog života. Zapravo ti, Isuse, želiš da mi ti budeš sve, da budeš moj život. Tako si i Šimuna Petra pitao: “Ljubiš li me više?” Moram priznati, Isuse, da mi ti nisi na prvom mjestu, da ima osoba koje više “obožavam” nego tebe, da o nekim ljudima katkada više ovisim nego o tebi. Moram ti priznati, Isuse, da mnoge stvari više želim, o mnogočemu više sanjam i maštam, nego o tebi. Mnogo toga mi je više na srcu nego ti. Želim živjeti, želim imati sve, želim uživati život, a često to činim bez tebe, katkada i protiv tebe, žrtvujući pritom i svoj odnos prema tebi. Ne shvaćam uvijek, Isuse, svu važnost i jasnoću tvoje zahtjevne riječi: “Ako tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga naći!”

Isuse, nisam tebe dostojan. Ali te trebam, trebam te kao gladan kruha, žedan kapi vode, prozebao sunca. Trebam te, Isuse, jer bez tebe zaista nema života. Nisam dostojan i ne znam kad ću biti, ali ti si, Isuse, u svojoj dobroti htio prihvatiti malenost ove naše ljudske naravi; molim te da sada prihvatiš i nedostojnost ovog mojeg bića, mojeg tijela, moje duše. I dođi, Isuse, pod krov moj pa će ozdraviti moje biće, ozdravit će moja duša! Gospodine, nisam dostojan, ali dođi! Želim da osjetim da si mi ti i otac i majka, brat i sestra i sve na svijetu. I vjerujem ti, Isuse, da ću svoje najbliže istinski voljeti tek kad ti budeš na prvom mjestu. U tebi i po tebi moći ću nesebično ljubiti i njih.

fra Zvjezdan

BOJTE SE ZA DUŠU, NE ZA TIJELO

Bilo bi dobro, kad bismo riječi današnjeg evanđelja primijenili na svoj život. Riječ koja se tri puta ponavlja u današnjem tekstu je: “Ne bojte se!” Osluškujmo Isusa kako tu istu riječ u našim okolnostima sada primjenjuje na nas.

“Ne bojte se ljudi! Previše ste ovisni o onome što će ljudi reći, što ljudi misle i očekuju od vas. Bojite se njihovih kritika i reakcija. Strepite pred javnošću kao da je ona nezabludiva i sveznajuća. Ne bojte se ljudi. Nisu oni mjerodavni za sve. Nisam li vam ja dao riječ života? Okrenite se prema meni i istražujte ono što će se meni sviđati, što odgovara mojoj riječi. Budite hrabriji kad treba založiti se za ono što je Božje. To je vrlo često u suprotnosti s onim što žele ljudi, što očekuje svijet oko vas. Ne bojte se onih koji vam mogu nauditi tijelu. Kao da je glavni izvor straha i panike među vama ljudima upravo mogućnost da vam netko ne naudi, da vam se ne ugrozi radno mjesto, da vam netko ne umanji zasluženu plaću. Bojite se da ne ispadnete pred svijetom smiješni, da vas ne proglase nazadnim. Bojite se onih koji vam mogu nauditi dobru glasu, vašem zdravlju i materijalnim interesima. Nažalost, ne bojite se toliko mogućnosti da izgubite poštenje, nevinost, istinoljubivost.

Ne borite se radikalno protiv laži, zablude, zavodljivosti ovoga svijeta. Kao da se ne bojite za svoju dušu, za čisto srce, za vjeru. Kao da vam je konkretnije prisutna materijalna sigurnost nego li vječni život i stanje milosti. Ponovno vas zovem: Bojte se onih koji vam žele naškoditi duši; bojte se onih koji vas žele uvući u mrežu nemorala i laži. Bojte se onih koji vam pune srce bestidnim programima. Bojte se onih koji vam žele otupjeti potrebu za molitvom, čežnju za nedjeljnom euharistijom i za svetošću dana Gospodnjega. U takvim nastupima je i đavao prisutan, neprijatelj čovjeku od početka, otac laži i ubojica ljudi. Bojte se onih koji vam žele uništiti istinski život i uvući vas u prokletstvo grijeha i zla.

Za sve drugo: ne bojte se! Imate na nebu Oca. On se brine za vas. Ništa vam se ne može dogoditi bez njegove volje. Vjerujte u njegove planove ljubavi s vama i sačuvajte mir srca i duše. Njemu ste dragocjeniji od svakog drugog stvorenja koje je stvorio.

A u svijetu u kojem živite ne bojte se. Ja sam pobijedio svijet. Ja se nisam bojao mišljenja ljudi. Da sam se bojao ne bih ništa učinio. Činio sam sve u svjetlu ljubavi i poslušnosti. Otac je stalno bio sa mnom. Najvažnije mi je bilo ostvariti njegovu volju. Bojao sam se jedino da ne povrijedim njegovu neizrecivu ljubav.”

fra Zvjezdan

Kao priprema za blagdan sv. Antuna Padovanskog, u našoj franjevačkoj crkvi u Zemunu se već decenijama obavlja pobožnost Trinaest utoraka. Ove godine smo, u okviru tih trinaest utoraka, poslednja tri posebno svečano obeležili. Imali smo goste koji su predvodili sv. mise i prigodnim propovedima doprineli svečanijoj pripravi proslave ovog blagdana. Svetu misu i propoved, 23. 5.  imao je fra Franjo Ninić, župni vikar u Tuzli (Franjevački samostan i župa sv. Petra i Pavla). Tog jedanaestog utorka istovremeno smo proslavili i imendan našeg pater Željka. Naš hor se potrudio da svojim pevanjem čestita imendan našem patru. Nakon mise usledila je zajednička večera uz obavezni smeh, šale i pesmu. Članica naše zajednice prof. Marijana je napisala duhovite stihove koji su govorili o našem patru a koje smo otpevali sa velikim zadovoljstvom! Sledećeg, dvansestog utorka, sv. misu je predvodio fra Sandro Tomašević iz Sigeta (Novi Zagreb) a trinaesti utorak gost nam je bio, nama već poznat i drag, fra Franjo Tomašević iz Iloka.

Uoči samog blagdana sv. Antuna imali smo trodnevnicu u okviru koje smo, osim duhovnog, imali i kulturna događanja. Prvog dana trodnevnice misu je predvodio vlč. Darko Rac iz Bačinaca, nakon mise  na programu je bio koncert duhovne muzike – Duo Orion. Izvođači su bili prof. Megumi Tešima Kàlmàn – violina i prof. Ljiljana Arsenović – klavir a kao gost Vlastimir Laki Dabović, tenor. Koncert je bio vrlo uspešan i odlično primljen od strane publike. Voditelj programa bila je prof. Marijana Ajzenkol čiji su odlični i vrlo interesantni komentari učinili koncert još uspešnijim. 

Drugog dana, nedelja 11. 6. na programu je bila monodrama ”Bosanska kraljica” u izvođenju glumice Ivane Milosavljević iz Tuzle, članice “Teatar Kabarea” iz Tuzle. Oba ova kulturna događaja bila su izvanredno posećena.

Trećeg dana je nakon svete mise bilo klanjanje koje je vodio, kao i sv. misu, fra Anto Barišić

Sam blagdan sv. Antuna proslavili smo misama: u 7,30h predvodio je vlč. Aleksandar Ninković, u 9h fra Anto Barišić, u 11h vlč. Marko Kljajić, župnik Surčina, i naveče sveČanu sv. misu u 18h,  predvodio je zemunski župnik i dekan vlč. Jozo Duspara. Po završetku svečane mise usledio je blagoslov dece i ljiljana. Sve ove dane velika pomoć u sviranju, pevanju kod sv. misa, nam je bio naš dragi Zlatko iz Tuzle, koji je svojom vedrinom a pre svega znanjem, dao veliki doprinos!

Već tradicionalno, blagdan sv. Antuna okuplja vernike svih konfesija, tada smo svi jedno u molitvama dragom svecu da nas zagovara kod našeg nebeskog Oca. Nakon sv. mise u 18h svi vernici su pozvani na agape u našu samostansku baštu, gde ih je dočekalo ugodno iznenađenje – tamburaši. Sveti Antun, i danas, okuplja ljude svih konfesija, svih nacija i dokazuje kako je moguće okupiti sve različitosti kad se to čini u ime našeg Stvoritelja.

Marija Galun

napomena: Foto priča o Danima sv. Antuna  je u meniju foto