Evanđelje nas opet uvodi u dvoranu Zadnje večere. Isus se od svojih učenika oprašta i na vidljiv način rastaje i svi su žalosni, uznemireni, straše se, ostaju sami. Ali im također otkriva način kako će i dalje biti zajedno s njime: ako budu ljubili njega i čuvali njegove zapovijedi. Po tome će imati zajedništvo ne samo s njim već i s Ocem. Isus i Otac nastanit će se kod njih, trajno boraviti s njima. A Duh? Njega će poslati Otac da na djelotvoran način bude s njima, On će biti to njihovo zajedništvo s Ocem i Isusom, Duh će im pomagati u njihovom poslanju, činiti s njima prve korake u mladoj Crkvi, poučavati ih, pomagati im u odlučivanju.
Djela apostolska nam to već sasvim konkretno pokazuju. Prva zajednica stoji pred velikim problemom: u Crkvu ulaze pogani. Nastaje pitanje, spor i velike rasprave i podvojenosti, da li oni najprije moraju prihvatiti židovstvo, pa tek onda kršćanstvo. Dolazi do apostolskog sabora u Jeruzalemu 50. godine. Imamo i prvi koncilski dokument s glasovitim i važnim izričajem: „Zaključismo Duh Sveti i mi….“ Koja duboka svijest, da je Isus izvršio svoje obećanje, da je poslao Duha Branitelja da bude s njima?!Ta je svijest u Crkvi trajno prisutna, pa će i saborski dokumenti iz 1965. (II. Vatikanski) biti izrečeni istom sviješću i formulacijom.
Poruke ove nedjelje: ljubav prema Isusu i vršenje njegovih riječi temeljno je zajedništvo s Njim i Ocem. Prava je ljubav prema Isusu izražena konkretnošću života, prakse koja se temelji na njegovim vrednovanjima, željama, poruci. Ljubimo, koliko smo kadri učiniti i živjeti. Druga je poruka s obzirom na Crkvu. Možda je često vrednujemo samo po njenom ljudskom elementu, zaboravljajući da je Isus izvršio svoje obećanje i da joj je poslao Duha koji u njoj jednako djeluje kako nekada, tako i danas. Snagom toga Duha ona i danas izlazi pred svijet s autentičnošću svoje poruke i odvažnošću svjedočenja o Isusu. Ona je i danas kadra progovoriti kao i nekada u prvo vrijeme: „Odlučismo Duh Sveti i mi!“ Da li vjerujemo u takvu Crkvu, Crkvu koja govori i nastupa snagom Duha!? To je Isusova Crkva.
Evanđelje nas stavlja u dvoranu Zadnje večere. Slušamo odlomak Isusovog oproštajnog govora. Isus je svim srcem opredijeljen za poslušnost Ocu. To je večer njegova hapšenja i početka njegove muke. Stoga je ovaj govor za nas od testamentalnog značenja, to su njegove posljednje želje. Upravo u tom trenutku ostavlja nam svoju oporučnu želju, zapovijed ljubavi: „Ljubite jedni druge….“ i to ne kako god, već kao što on nas ljubi, a mjera te ljubavi je križ, darivanje života. Isus želi da njegovi učenici upravo po takvoj ljubavi budu prepoznatljivi svijetu. Temeljni znak raspoznavanja Isusovih učenika jest AGAPE – LJUBAV na način Isusov. Tertulijan izvještava, da je upravo ta ljubav bila ono što je svijet zgranulo, kad se kršćanstvo pojavilo. Svi su govorili: Gle, kako se ljube! Da li smo i danas po tome prepoznatljivi drugima?
Slika p a s t i r a česta je u Bibliji. Vjerojatno zato, što je bogata porukom. Pastir je sabiratelj stada, on ga čuva od neprijatelja, on živi za njega i kadar se je izložiti za njega. Pravi pastir, koji nije najamnik, kome su ovce vlastite, on sve to čini s ljubavlju, požrtvovnošću. Takav pastir poznaje svaku svoju ovcu, zove je njezinim imenom, ali i one poznaju njega, odazivaju se na njegov glas. On ih vodi na zelene pašnjake, stalno im pronalazi nove ispaše, vodi ih na vodu – omogućuje im život. Sve su to elementi, koje uzima Isus na se u današnjem Evanđelju. Da bi navijestio koji je odnos između Njega i njegove zajednice, što On za svoju zajednicu znači, uzima sliku Pastira, govoreći: Ja sam Pastir dobri. Taj je odnos posebno izražen riječju „poznavati“, koja u Bibliji ima značenje najintimnijeg zajedništva. Pokušajmo ga danas tako i doživjeti u svojoj sredini, na svome nedjeljnom sastanku.
Uskrsli Gospodin opet je među svojim učenicima, kako nam to pokazuje današnje Evanđelje. No, Oni ga ne prepoznaju direktno, otkrivaju ga po njegovim riječima i gestama. Evanđelje ponovno želi naglasiti, da Isus više ne živi našim zemaljskim životom koji je dostupan našim sjetilima, već je ušao u svijet svojega Oca. Njegovi ga učenici i prijatelji otkrivaju po njegovim riječima, gestama i znakovima koje im je ostavio (riječ+lomljenje kruha=Euharistija!). Ali današnji je evanđeoski susret važan i po tome, što Crkva u njemu gleda i temelje Petrove službe: Gospodin mu povjerava da bude sabiratelj svoje braće, da se brine za njegovu Crkvu, da je poput pastira pase. Preduvjet za tako veliku službu jest velika i mnogo puta ponovljena ljubav prema Gospodinu.
Uskrsno otajstvo nije samo trenutačni događaj, ili samo povijesna stvarnost, već nešto što stalno traje! Na to nas upućuje današnje Evanđelje: Gospodin uskrsnuli, pobijedivši zlo i smrt, ušao je u svijet svojega Oca! On više nije vezan za prostor i vrijeme. To su naše ljudske, materijalne kategorije. On sada upravo zato može biti sa svakom zajednicom svojih učenika, gdjegod i kadgod se oni saberu. On je čak obećao, da će dolaziti na njihove sastanke, gdje se barem dvojica ili trojica saberu u njegovo ime. Današnje nam Evanđelje pokazuje, kako on vrši to svoje obećanje. Dolazi među njih kroz zatvorena vrata, a oni ga prepoznaju i njegovoj riječi. Ta je vjera daleko više nego naše materijalno iskustvo.
“Što tražite živoga među mrtvima?! Nije ovdje nego uskrsnu!” – to je poruka ženama na Isusovom grobu! Za njega nema više groba, ni smrti: On je živ! Otac, komu je toliko vjerovao, u koga se toliko pouzdao, On ga je uskrisio i dao da se očituje kao živ, kao pobjednik smrti i zla! Ali, danas ga gledamo i kao svoju vlastitu budućnost, jer nije samo za Njega, već i za sve nas počela nova budućnost! Zato je danas blagdan svih ljudi, svih koji hoće živjeti, svih koji se bore protiv zla i grijeha, svih koji se ne mogu pomiriti da grob bude zadnja postaja ljudi – svih, koji su svoju nadu položili u Isusa iz Nazareta, koji idu njegovim putem i žive iz njegovih vrednovanja! Iz punine radosti ove ponude neka je cijeloj zajednici SRETAN I