Vizija proroka Izaije: Gospodin sabire i spašava svoj narod. Sabire se Izrael sa svih strana, onako raspršen u sve krajeve zemlje, desetkovan, izmučen, sa svim svojim slijepima i hromima. Gle, čudo spasenja! Ono što je ljudima nemoguće, Gospodinu nije – On je Bog sabiratelj i spasitelj! Kadar je iz ostatka učiniti narod, sabrati raspršeno, oživjeti umrlo, izliječiti hromo, kljasto, sakato, slijepo. Takvog Boga, Boga sabiratelja, spasitelja i ozdravitelja pokazuje nam danas Božja Riječ. Isus čitavim svojim životom očituje upravo takvog Boga. To je Bog koji ljubi i spašava čovjeka, koji ga podiže i liječi. I u današnjem Evanđelju to se lijepo očituje. Susret Isusa i slijepca! Isus ga liječi i vraća u život i na taj način očituje spasiteljsku blizinu Božju, koja svakog čovjeka želi susresti i spasiti. Za Boga Spasitelja ne postoji bezizlazna ljudska situacija u kojoj on ne bi mogao djelovati. Samo ako čovjek hoće, ako ga čovjek treba, ako u Isusu prepoznaje tu blizinu Božju koja ga želi zahvatiti i spasiti, kako je
to učinio taj slijepac. On je u Isusu vidio jedinu šansu svoga ozdravljenja. Zato je neumoran, viče, ne da se smesti, utišati. Isus ozdravljajući ga to lijepo ističe: Idi, vjera te je tvoja spasila!
Čovjek se Bogu spasitelju otvara po vjeri, povjerenju u njega za svoj život! I za nas je Isus šansa našeg ozdravljenja i spasenja, blizina Božja, koja nas želi podići i spasiti, ozdraviti i ojačati. Od nas se traži vjera, to povjerenje da nam on to može učiniti, da može izliječiti naše sljepoće, naše nemoći, uzetosti, da nas može oživjeti. Svaka je Euharistija takav susret, takva šansa!
Nekategorizirano
Proslavljen zaštitnik župe
U našoj crkvi je svečano proslavljen blagdan svetog Ivana Kapistrana,
zaštitnika župe Novi Beograd. Svečanu svetu misu je u 18 sati
predvodio vlč. Berislav, župnik Novog Slankamena a u koncelebraciji su
bili vlč. Marko Kljajić, župnik Novog Beograda i fra Željko Paurić,
predstojnik samostana. Vjernici Novog Beograda još uvijek nemaju svoju
crkvu pa se na nedjeljnu svetu misu okupljaju u zemunskoj franjevačkoj
crkvi.
Jubilarno slavlje u Iloku
Fra Željko, predstojnik samostana proslavio je blagdan svetog Ivana
Kapistrana u Iloku. Euharistijsko slavlje je predvodio mons. Marin
Srakić, nadbiskup Đakovačko-osječke nadbiskupije. Istaknuto mjesto
među koncelebrantima imali su franjevci naše Provincije koji su ređeni
za svećenike prije 40 godina. To su: fra Oktavijan Nekić, fra Marko
Malović, fra Marijan Kovačević, fra Ljubo Sesar, fra Ferdo Posavec i
fra Željko Paurić. Zbog spriječenosti nisu na slavlje došli: fra
Serafin Sabol i fra Vatroslav Frkin.
DVADESET I DEVETA GODINA KROZ GODINU
Između Isusa i apostola cijelo je vrijeme postojao temeljni nesporazum koji se razriješio tek Uskrsnućem i Duhovima – nesporazum lîka i poslanja Mesije. Trajna napetost između sjaja starog svijeta i sablazni križa, kao i vječna napast: Mesiju i njegovo poslanje „navući“ na vrednote staroga svijeta kao što su moć, vlast, prvenstvo i sl. Toj njihovoj težnji Isus stalno odgovara slikajući im proročki lik Mesije – Mesiju Patnika. To apostolima nikako nije odgovaralo, budući da su oni u njegovom mesijanstvu očekivali „svoj dio“.
Upravo tu situaciju pokazuje nam i današnje Evanđelje. Apostoli – pogotovo sinovi Zebedejevi Ivan i Jakov – maštaju o mesijanskim dobrima koja imaju nastupiti, ali po njihovom mišljenju kao sjaj i ovozemaljsko kraljevstvo u kojem su svakako poželjna prva dva mjesta – Mesiji sjediti s lijeve i desne strane. Isus im odgovara da ne znaju što traže. Mesija je Patnik, kako ga to i danas u prvom čitanju opisuje prorok Izaija, patnik „pritisnut bolima, koji žrtvuje svoj život“. Ako žele da budu odmah uz njega, to onda prvenstveno znači da uzmu na sebe njegovu sudbinu, da se „krste krstom kojim će se on krstiti i piju čašu, koju će On piti“. Slavu koju oni žele, to daje Otac koji će njega kod sebe proslaviti, ali načinom i redom kako to On hoće.
U novom svijetu koji po Mesiji nastupa ovdje na zemlji, drugi je red vrijednosti: umjesto težnje za prvenstvom, za isticanjem, temeljna će vrednota biti s l u ž e n j e. Novi se svijet ne temelji na vlasti, prestižu, podčinjavanju drugoga, već na ljubavi i služenju. Prvi će biti onaj, koji je kadar biti poslužitelj svima. Ono što oni žele, to su vrednote staroga svijeta: moć, slava, podvrgavanje sebi drugih – to čine zemaljski vladari, kraljevi i gospodari. Među njima, u novom svijetu koji nastaje ovdje na zemlji – sasvim je drugi red vrijednosti.
Da je Isus postao zemaljski vladar, bio bi samo jedan od osoba povijesti staroga svijeta, a ovako je postao Spasitelj i Otkupitelj sviju, po tome imamo novu budućnost, koju samo Bog može dati čovjeku (poslanica hebrejima – 2. čitanje).
DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU
M u d r o s t života – to je najveće blago, koje čovjek može posjedovati. Židovski kralj Salamon cijeni je više nego prijestolje, bogatstvo, dragulje, zlato ili srebro. Ona je vrednija od zdravlja ili ljepote, jer s njome čovjek dobiva sva dobra. Mudrost je praktična vrlina, koja čovjeku pomaže da najbolje živi, da uvijek najispranije odabire, da se uvijek opredjeljuje za najbolje. Ona je više nego znanje, ona je umijeće dobrog življenja. Stoga, tko nju posjeduje, ima najveće blago za život, jer što koristi čovjeku da bilo što posjeduje, ako nema mudrost života.
Ali ima različitih mudrosti života! Mnogi su, koji čovjeku nude najbolje „recepte“ za dobar život. Pavao razlikuje mudrost Duha od mudrosti Tijela. I Isus nam u današnjem Evanđelju daje pravilo života: vršiti zapovijedi i slijediti Njega! Do te mjere biti privezan uz volju Očevu, da smo kadri radi toga sve ostaviti, svako materijalno dobro i svaku ljudsku vezu. Upravo vremenita dobra mogu biti zapreka pravoj mudrosti života, kao što je to slučaj s bogatim mladićem u današnjem Evanđelju. No, Isus nam pokazuje da je Bog veći i od naših „ludosti“ i da nas je takve kadar spasiti, jer, „što je ljudima nemoguće, nije Bogu. Ta Bogu je sve moguće!“
Temeljno pitanje koje danas želi pred nas staviti Božja riječ jest: da li u ovom svijetu živimo kao mudri ili kao ludi? U što ulažemo svoje sile i energije? U što „investiramo“ svoj život i svoje sposobnosti? Da li kao krštenici tražimo mudrost Duha iz kojeg smo rođeni, ili pak se povodimo za mudrošću Tijela i živimo kao stari, neotkupljeni ljudi? Možda više cijenimo „recepte“ koje nam drugi daju, jer više pogoduju našoj komociji, od smjernica koje našem životu daje Isus krist, koji je sama Mudrost Božja?! Božja Riječ, koja je „djelotvorna, oštrija od svakog dvosjeklog mača, prodire u dušu….prosuđuje sklonosti i namisli srdaca želi nas danas staviti pred bitno pitanje života: Kako živiš, tko je mjerodavan i smjerodavan za tvoj život? Krist—- ili netko……
DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU
Božja nam riječ danas želi osvijetliti tajnu ljudske obitelji, ljubavi, spolnosti, zajedništva muškarca i žene! Farizeji iznose pred Isusa svakodnevnu židovsku bračnu praksu: otpuštanje žene, često iz beznačajnog razloga, dajući joj samo otpusno pismo. Nisu oni uvjereni da je tako dobro, zato to čine „da ga iskušaju“. Isus koristi tu priliku, da upozori na temeljne Stvoriteljske odrednice u vezi toga. Evo najbitnijih:
Brak i ljudska obitelj su Stvoriteljeva ustanova. , Čovjek, dakle, nije autonoman i ne može biti samovoljan u toj stvari. Osnovno mjerilo njegovog ponašanja i djelovanja u tome mora biti: što i kako to Stvoritelj želi, kakve su njegove norme i vrednovanja. Čovjek nije tu gospodar, već onaj koji je pozvan da te vrednote Stvoriteljeve prihvati.
Ljudska ljubav i spolnost su nešto veliko, sveto i uzvišeno, a nipošto nešto nečisto i sramotno, jer Bog Stvoritelj začetnik je i jednog i drugog. On je čovjeka stvorio „kao muško i žensko“. On je u srce Adama ulio radosni i ushitni osjećaj ljubavi, kad je ugledao Evu i uzviknuo: evo kosti mojih kostiju, i mesa od mesa mojega! To je ljubav, radi koje će „čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza ženu svoju…“
Žena je ravnopravna muškarcu, ona nije neko niže biće. Oboje su dio istoga mesa i kostiju. Žena nije stvar koju se bračnim ugovorom može primati, predavati ili otpuštati, kako to misle farizeji! Ona je osoba koja ima svoje puno ljudsko dostojanstvo, jer je nastala iz istog stvoriteljskog čina kao i čovjek! Tek muškarac i žena su „jedno tijelo“. Oni jedan drugoga na jednak način trebaju i svoje puno čovještvo dosežu tek kad su zajedno!
To su Stvoriteljeve norme i vrijednosti na koje se poziva i Isus u svojem odgovoru farizejima.Drugih vrijednosti, u odnosu na obitelj, spolnost, ljubav – nema! Da li su to i tvoje vrijednosti i mjerilo tvojeg djelovanja?!?